BEAT MISA - Novi
način slavljenja Gospodina u liturgiji
Glazba
koja se u to vrijeme slušala u Europi bila je temeljena na
Beatlesima i Elvisu Presleyu, a
zbog svojeg živahnijeg karaktera često je bila osporavana
i kritizirana od konzervativnih ljudi. Mladi, uvijek spremni
na bunt, dočekali su takvo nešto s velikom radošću. Željeli
su biti "totalno drukčiji od drugih". Međutm, u
svemu tome pronašlo se i onih koji su željeli tu glazbu izvući
iz područja komercijalizma ili s druge strane, tabu tema.
To su uglavnom bili mladi vjernici koji su, potaknuti vjerom,
sami počeli pisati pjesme u kojima iznose Kristu svoje probleme,
želje, bunt i zahvalu. Tekstove i melodije pisali su sami
ili su obrađivali već postojeće crnačke duhovne napjeve. Pjesme
su bile u duhu glazbe koju su slušali, a najčešće su se izvodile
uz akustične i električne gitare, elektronske orgulje i bubnjeve.
Ohrabreni Drugim
vatikanskim koncilom takve su se pjesme polako
počele uvoditi u liturgiju. Tako je nastala specifična vrsta
duhovne glazbe koja nosi raznolike nazive: duhovna šansona,
spiritual song, negro spiritual, beat ili sacro rock - ovisno
o stilu izvođenja i uzoru nastanka.
Drugi
vatikanski sabor potaknuo je mlade da pjesme koje su sami
pisali te u kojima su Boga slavili na svoj način uvedu u liturgiju.
Prema nekim izvorima, prvu cjelovitu beat misu izveli su Orlandovi
dječaci na Uskrs, 6. travnja 1969., u dubrovačkoj dominikanskoj
crkvi. Takve su mise dočekale podijeljene kritike: neki su
bili za, svesrdno se angažirajući oko organizacije takvih
slavlja, dok su oni koji su bili protiv smatrali to raskidom
s čitavom crkvenom glazbenom tradicijom, tvrdeći da su takve
mise nedostojne hrama Božjeg. Na tim misama glavnu su ulogu
imale akustična i električna gitara te električne orgulje,
a često se tu našla i flauta, violina pa i bubnjevi. Repertoar
su u početku činili prepjevi stranih, uglavnom crnačkih duhovnih
napjeva, a kasnije su mnogi autori počeli skladati vlastite
pjesme. Nažalost, u to doba nije postojala (a ni danas ne
postoji) stručna komisija koja bi odabirala skladbe primjerene
da postanu dio posebnih liturgijskih slavlja. Zaista je šteta
što Institut za crkvenu glazbu, kao kompetentna ustanova,
nije posvetio pozornost toj problematici.
Ako se zadržimo još koji
trenutak na šesdesetima, točnije 1969. onda je svakako potrebno
istaknuti snagu duhovne glazbe koju su joj dali Žeteoci.
Naime oni su spomenute godine izdali prvi album duhovne glazbe
"To nije tajna". LP izdanje
nije bilo samo novost za duhovnu glazbu već za hrvatsku glazbu
jer je to bio i jedan od prvih albuma hrvatske rock glazbe.
Album je prodan u rekordnom broju primjeraka, a na njemu su
po prvi puta studijski zabilježene pjesme: To je moj život,
Kakav prijatelj je Isus, Noć, Tmina ....
Glazba
koja se u to vrijeme slušala u Europi bila je temeljena na
Beatlesima i Elvisu Presleyu, a
zbog svojeg živahnijeg karaktera često je bila osporavana
i kritizirana od konzervativnih ljudi. Mladi, uvijek spremni
na bunt, dočekali su takvo nešto s velikom radošću. Željeli
su biti "totalno drukčiji od drugih". Međutm, u
svemu tome pronašlo se i onih koji su željeli tu glazbu izvući
iz područja komercijalizma ili s druge strane, tabu tema.
To su uglavnom bili mladi vjernici koji su, potaknuti vjerom,
sami počeli pisati pjesme u kojima iznose Kristu svoje probleme,
želje, bunt i zahvalu. Tekstove i melodije pisali su sami
ili su obrađivali već postojeće crnačke duhovne napjeve. Pjesme
su bile u duhu glazbe koju su slušali, a najčešće su se izvodile
uz akustične i električne gitare, elektronske orgulje i bubnjeve.
Drugi
vatikanski sabor potaknuo je mlade da pjesme koje su sami
pisali te u kojima su Boga slavili na svoj način uvedu u liturgiju.
Prema nekim izvorima, prvu cjelovitu beat misu izveli su Orlandovi
dječaci na Uskrs, 6. travnja 1969., u dubrovačkoj dominikanskoj
crkvi. Takve su mise dočekale podijeljene kritike: neki su
bili za, svesrdno se angažirajući oko organizacije takvih
slavlja, dok su oni koji su bili protiv smatrali to raskidom
s čitavom crkvenom glazbenom tradicijom, tvrdeći da su takve
mise nedostojne hrama Božjeg. Na tim misama glavnu su ulogu
imale akustična i električna gitara te električne orgulje,
a često se tu našla i flauta, violina pa i bubnjevi. Repertoar
su u početku činili prepjevi stranih, uglavnom crnačkih duhovnih
napjeva, a kasnije su mnogi autori počeli skladati vlastite
pjesme. Nažalost, u to doba nije postojala (a ni danas ne
postoji) stručna komisija koja bi odabirala skladbe primjerene
da postanu dio posebnih liturgijskih slavlja. Zaista je šteta
što Institut za crkvenu glazbu, kao kompetentna ustanova,
nije posvetio pozornost toj problematici.