Ogled o pjesništvu Dobriše Desarića kroz pjesmu "Polusan" Žaneta Balčin, Zagreb Čitanje Cesarićevih slika Da li je pitanje o uzroku umjetnikovog stvaranja samo retoričko ili zahtijeva nedvosmislen odgovor, teško je objasniti. Umjetnost je kategorija u kojoj umjetnik otkriva svoju osobnost, svoj svijet, briše se granica između umjetnika i njegova djela. U kontekstu umjetnosti pjesništvo u svojoj osnovi određuje stvarateljevu dušu, njegov nerv i napokon, ono je na neki nečin medij autoispovijedi. Poetski jezik različit je od pjesnika do pjesnika u vremeplovu čije je trajanje, nasreću, neograničeno. Da li je u pjesništvu sve rečeno, od Noside, Saphe, Alkeja, preko Ronsarda, Shakespeara, Lamartinea, Rilkea, Baudelairea, Jesenjina i ostalih pje- sničkih velikana? Vremenska odrednica inferiorna je pjesništvu i dobro je što je tome tako. Temelji subjektivnog Pjesništvo je iz temelja subjektivno i s te strane ne podliježe ukalupljivanju u stilske i vremenske pravce. Ako gledamo s dijakronijskog, povijesnog motrišta, tematski je sve rečeno jer pjesničke teme su vječne. Ako smo u nešto sigurni on- da je to činjenica da nemjerljivost vremenskog ide u prilog stilskog, kada analiziramo pjesnika kao individualitet. Postoji poezija čiji autori pripadaju sferi sna, stanju koje je posljedica pjesničke hipersenzibilnosti i prijemljivo- sti na svaki detalj koji ga okružuje. Jedan od takvih umjetnika je Dobriša Cesarić, pjesnik tumačen, opisivan i istraživan. On je nesumnjivo jedan od prvaka naše međuratne poezije. Kažem jedan od, jer je teško okititi vijencem samo jednog u nizu naših velikana ove umjetno- sti riječi. Cesarić se očituje kao pjesnik-sanjar, njegova je muza prekrivena velom sna. Upravo zato ovaj pjesnik vješto izmiče suhoparnom traženju ideje u pjesmi kao posljedice analitičke neinventivnosti. Citirala bih Rielkea, pjesnika koji također pripada sanjarskom ozračju - Pročitavši sanjarovu pjesmu nikada ne pitajte što je pjesnik time htio reći. Očito, pjesnik je nesputano sanjao riječima, pa bez ustručavanja i bez drugih većih pretenzija sanjajte i vi s njim. - U vatrometu najemotivnijih izdanaka poezije teško je odlučiti se za jednu Cesa- rićevu pjesmu. Možda je najbolje prepustiti slučaju i otvoriti bilo koju strani- cu neke njegove zbirke i uživati. Polusan Ponekad, kada zaklopim oči Neka se rijeka šumeći javi. Pod vrbom se njiše poznati čamac. O, djetinjstvo moje na Dravi. Evo i Lole, kujice žute. I Lorda. Uza me stoje. Gladim ih. Staromu vraća mi srcu Jedan svoj časak djetinjstvo moje. Mislim na vrt, na ljuljačku u njem. Na bunar, na krušku na lijesku. Sitnice! A kako raduju srce. Ko srebrna zrnca na pijesku. Cesarićev govor je rad kistom nekom prozračnom tehnikom u kojoj je ulovljen tre- nutak. U čemu je osebujnost? U prožimanju tipologiziranih motiva prirode, krajo- lika, predmeta u prirodi, te bilja i životinja. Zajedničko tim vizualnim elementima je impresionistička građa koja pobuđuje maštu, a zbilju povezuje s pojmovnom i geografskom analogijom. Podastire nam se rijeka Claudea Moneta, čamac pod vrbom poantilistički treperi na dopodnevnom suncu, a plavetnilo neba sugerira Signacovo platno. Komparativan pristup umjetnosi omogućuje nam pravilno razumijevanje djela, te njegovo vrednovanje u kojem prepoznajemo i razlikujemo autohtono, izvorno od pukog epigonstva. Komparacijom postižemo suodnos među umjetnostima, a usporedbom u okviru jedne umjetnosti iznalazimo naslijeđene elemente bogate nam književne povijesti, kao i one presudne za kvalitetu, individualne, nepatvorene karakteristike nekog pje- sničkog nerva kojeg umjetnik ima ili nema. Diskrecija autoispovijedi Upravo zato sam tako slobodna u miješanju grana i tehnika umjetnosti. Životinje, Lola i Lord su gotovo fotografski elementi. Tu su. Stoje uz pjesnika. Pred nama je slika starca s psima miljenicima uokvirena (dajmo mašti na volju) na starom masivnom stolu. Pjesnik komunicira iz sadašnjosti, dakle u trećoj je životnoj fazi, a stihovi sugeriraju slike iz djetinjstva, dječaštva. Dolazi do ispreplitanja trenutka ulovljenog u pejzažu sa svevremenošću, tako čestom kod tog pjesništva ( U krajiškom gradiću, Mrtvac). Cesarić je taj koji stvara lirski subjekt. U ovom slučaju to je projekcija na svoje JA, odsutna od identifikacije sa čitateljem. Od samog naslova prisutna je diskrecija, nenametljivost, interpretacija pjesme podsjeća na autoispovjed. Jaka je komunikacija između autora i pjesnika, drugim riječima pjesma nije zatvorena, hermetična, to nije pjesma koja zapovjeda čitateljevo predznanje, ne zahtijeva čitatelja erudita. To je cesarićevska suptilna minijaturizacija vanjskog i unu- tarnjeg krajolika. Unutarnji uvjetuje vanjski, pjesnikov karakter uvjetuje ova- kav profinjeni izričaj. No usprkos diskreciji snažna je sugestija. Vremenski prilog "ponekad" ima koncetriranu afektivnost, lirski je izvanredno izražajan. Kada dolaze slike? Ponekad kada zaklopim oči! Slijedi lirska napetost, te očekujemo razvoj idućeg stiha. Doživljaji koji slijede, odnosno prizori iz djetinjstva pretapaju se u riječi, a riječi u sliku. U prvoj strofi čitateljev pogled uperen je u impresionističku sliku rijeke koja nije točno precizirana, već je označena zamjenicom "neka". Preciziranje počinje u trećem stihu. Poznat je čamac, iz djetinjstva, dok četvrti stih, uzvikom suge- rira iznenadni dojam, suptilno izražavanje osjećaja putem prigušenog uzvika. Daje se sveukupnost jednog trajanja u vremenu, jedan čovjekov životni period - djetinjstsvo. Ima nešto prustovsko u ovoj pjesmi, nešto slično opraštanju s bijelim glogom u Cobreju. Put u djetinjstvo Uzvik "O" pojačava osjećaj, budi emociju koja posjeduje lirske konotacije pje- sničkog subjekta, a opet diskretno, samozatajno. Uskličnik na kraju četvrtog stiha nije glasan uzvik velikih razmjera, jake akustike. To je istančan,gotovo nešto glasniji uzdah obavijen sjetom. Prožimaju se prezent i perfekt. Prva tri stiha su u prezentu. Prvi je trajni prezent, nešto što se događa ponekad, s vre- mena na vijeme. U četvrtom stihu prisutan je kontrast jer se čini kao odlazak u prošlost, u djetinjstvo koje je ključna, tematska, dominantna riječ ove strofe. Ta riječ je rasplet napetosti, odgovor na praktički nepostavljeno pitanje na- metnuto slikama, odgovor na ono što se krije iza minijaturnih sličica pejzaža. Evo dokaza da je napetost kao kategorija pristuna i u lirici, da za nju nije sa- stavljen dramski obrat. Četvrti stih je naprosto uzdah divljenja ljepoti jednog životnog perioda. Druga strofa razrađuje konkretnije prizore koji pokazuju ljubav prema životinja- ma kao krunu plemenitoj duši, kao neodvojiv segmenat idile djetinjstva. Intima trenutka vidi se u uzviku "evo" kojim počinje druga strofa. Pojedno- stavljen izraz izaziva jak emotivni naboj. Lirske konotacije potencirane su pri- djevom "staromu", a ne "starom", što potiče izražajnost. Riječ "Lord" posebno je istaknuta lomljenjem tempa. Ishod je sažetost koja kod lirskog jezika donosi željeni efekat. Virtuoznost odabira riječi vidi se i u inverziji koja je čest postupak Cesarićevog stvaralaštva /Staromu vraća mi srcu/. Čitajući pjesmu gotovo da ne čitamo riječi već slike. To je ugođajna lirika zau- stavljenog vremena, ali ne izgubljenog, već itekako živog i životnog vremena djetinjstva u Osijeku. Raščlanjivanjem stilskih izražajnih sredstava zaključuje- mo da su to u prvom redu aliteracija konkretizirana ponavljanjem glasa L /Lole, Lorda/, te asonanca ponavljanjem glasa I /Lole, Lorda/. Kontrast starost - mladost prisutan je u cijeloj drugoj strofi. Djetinjstvo je personificirano, a zanimljivu ulogu imaju zamjenice. One nisu u svojoj primarnoj funkciji zamjene riječi, već su u službi pojačavanja dojma, imaju sugestivnu ulogu. Također i broj jedan sugerira na pjesničku minijaturu, a tome doprinosi i deminutivni oblik "časak". Tako je cijeli stih / Jedan svoj časak djetinjstvo moje/ splet najemotivnijih pjesničkih izričaja datim jednostavno, a rezultat je profinjeni senzibilitet. Treća strofa je kruna pjesme. To je skladni kolaž lirskih detalja - vrt, lju- ljačka, bunar, kruška, lijeska. Ove imenice su slike u kojima je detalj izdvojen iz cjeline - ljuljačka u vrtu. Kruška, lijeska - biljke u harmoniji sa životinjama. Pijesak za povratak izvoru Ova strofa luči polisindetoničan izričaj prilogom "na". Treći stih je antisinte- za unutar rečenice, preciznije ANTITESA CORECTIO, što znači u prvom se dijelu može dodati prilog "doduše" /doduše sitnica/. Rasplet napetosti je u poredbi /Kao srebrna zrnca u pijesku/. Pjesnik je pojam zrnca razradio do čistog taktilnog doživljaja srebrnih zrnaca. Rijeka i protok vode simboli su rodnosti, obnavljanja. Postoji tok života i tok smrti, nizvodno kretanje prema oceanu, uzvodno kretanje prema izvoru, te prijelaz s jedne obale na drugu. Kod Cesarića to uzvodno kretanje upravo sugerira povratak izvoru, božanskom izvoru, početku, djetinjstvu. Zašto pijesak na kraju pjesme? On proizlazi iz množine zrnaca, podatljiv je, užitak ga je sretati na plažama, ura- njati u njega. To je traženje odmora, sigurnosti, opuštanja. Cesarić je sanjar. Sanjar o djetinjstvu na Dravi koje sa lakoćom pretačemo u album fotografija. On očituje veze s prirodom, sa stvarnošću, s prošlošću, s djetinjstvom. To su naizgled krhke veze, ali za pjesnika itekako čvrste i neraskidive. Cesarić je pjesnik najintimnijeg i najsuptilnijeg "ja" i te veze su veze s osobnim okolišem. Sjećanje je jeka čiji se sadržaj pojavljuje u nekim životnim periodima kada smo skloni inventuri, sumiranju. "Polusan" je slika pjesnikovog stanja u kojem on ponire u djetinjstvo, a koja nam nedvosmisleno ukazuje na pje- snikov psihički ustsroj. Cesarićeva poezija je većim dijelom poezija trenutka, sreće, nego smisla i refleksije. Lirika je to nesvakidašnjeg duha pitomog podneblja, lirika suptilne urbanosti.