Usmenoknjiževni žanrovi Mr. Goran Novaković, Zagreb U ovome radu govori se o žanrovskom sustavu usmene književnosti. Žanrovski sustav umjetničke književnosti sadrži u sebi jedno shvaćanje književnosti, jer je na njemu i zasnovan; žanrovski sustav usmene književnosti sadrži u sebi jedno shvaćanje svijeta, jer to shvaćanje njime ravna i oblikuje ga. 1. Dramsko stvaralaštvo Malo je toga zabilježeno jer se narod u svojoj oskudici nije mogao scenski izražavati. Ono što je zabilježeno, scenski je jednostavno. Prostor u kojem se izvodi predstava više se pretpostavlja nego što se ostvaruje. Shodno tome, pozornica nije fiksna. To može biti kuća, prostor pred kućom, dvo- rište, sijelo, svadba i sl. Pozornica se organizira ad hoc. Kostimografija je djelomična, tek da se istakne karakter uloge. Pritom se izbje- gava da kostimiranje bude realistično, a nastoji se naglasiti grotesknost uloge. Glumci su improvizatori koji se gestom ili bojom glasa distanciraju od uloge. Njihova gluma je neprofesionalna i sve se bazira na improvizaciji i dosjetljivo- sti. Tekst koji se izvodi nije fiksan i ne uči se napamet. Sama tematika je klišeizi- rana pa glumac tekst realizira uvijek drugim riječima i u drugom opsegu, ovisno o svojim improvizacijskim mogućnostima. Režisera nema. Ne imenuje se redatelj, ali kako to već biva u svakoj organiza- ciji, uvijek se nametne neimenovana osoba, njezina misao, njezina koncepcija, pa govorimo o dominantnoj volji koja će ostvariti onakvu izvedbu kako je ona zami- sli. Prema temama i kompoziciji dramsko stvaralaštvo se dijeli na: a) Svadbene dramske igre b) Pokladne dramske igre c) Karnevalske dramske igre d) Momačke dramske igre e) Inicijacijsko-obredne igre f) Igre koje su tematski vezane uz pojedino zvanje g) Društveno-povijesne igre, Najpoznatije i najraširenije su karnevalske scenske igre spaljivanja lutke Meso- pustove. Mesopust, Poklade, Karneval, Fašnik poznati su u mnogim zemljama svijeta, a izvode se u pokladne dane kada se ostavljaju masna jela, a nastupa vrijeme nemr- snih korizmenih dana. Karneval dolazi od latinskih riječi carnis - meso i vale - zbogom. Izvedbu su od Grka preuzeli Rimljani, a od ovih ostali narodi. Sastavlja se ŽITAK - ljetopis negativnih mjesnih zbivanja zbog kojih se ok- rivljuje Mesopust, koji biva kažnjen smrću. Zlo se istjeruje pokladnom procesijom. Prema provedbi dramskog toka dramsko stvaralaštvo dijelimo na četiri tipa: a) Teatar sjena b) Teatar lutaka c) Teatar maski d) Dramske igre s više glumaca. Ne postoji nijedan zapis monodrame, ali ona se izvodi neorganizirano na sjedelj- kama i nije vezana za prigodni izvedbeni kontekst. 2. Usmenoknjiževna retorika I o njoj, kao i o drami, govori se tek u novije vrijeme. Retorika je takav usmenoknjiževni oblik u kojem nema fabularnih, scenskih ili emotivnih značenja. To su jezični ostvaraji koji nisu ni lirski, ni epski, niti dramski. Retoričke naznake su: a) Umijeće uvjeravanja b) Umijeće govorenja. Svoju estetiku retorika gradi na asemantičkim svojstvima jezika - ili uvjerava ili uvježbava umijeće. Tipičan oblik je zdravica. Ona se izvodi na mnogim sjedeljkama koje se pretva- raju u književne događaje: blagdani, imendani, krstitke, pirovi i sl. U zdravicama se izriču želje i nema fabuliranja. Basma ili zaklinjanje nastoji da moć uvjeravanja bude tolika da oslobodi čovjeka od bolesti. To je vrsta narodne magijske medicine u kojoj je lijek pjesnička riječ. Najviše je basmi protiv uroka - opsjednutosti koja nastaje pogledom zlih, urokljivih očiju, zatim čuđenjem i hvaljenjem. Brojalica je retorički tekst u kojem se nabrajaju zvukovni elementi i ostvaruju ritmičko - akustički ugođaji. Nabrajanje ide od jedan do devet ili deset, pri čemu se u pravilu svakom daljnjem segmentu pridodaje prethodni i na taj način se ostvaruje dvoje: kulminacija ritmičnosti i uvježbavanje sposobnosti pamćenja. Retorički usmenoknjiževni oblici su i rugalice i hvale. Obje nastoje uvjeriti nekoga u nešto. U rugaličkim se primjerima podvrgavaju ruglu ljudske slabosti svih vrsta: lijenost, nemoral, laž, pijanstvo, mentalitet. Hvala nerijetko prati rugalice kao dodatni retorički argument. 3. Poslovice i zagonetke A) Poslovica je precizna i slikovita izreka koja uopćava i tipizira raznovrsne životne pojavnosti. Ahistorična je i ageografična zbog apstrahiranja koje je provedeno. Prema semantičkim poljima možemo uspostaviti nekoliko skupova poslovica: - Historijske poslovice (Glagoljaš-budalaš) - Etnološke (Bolje da nestane sela, nego običaja) - Filozofske (Čovik je sve na svitu) - Politološke (Sila Boga ne moli Bog sile ne voli) - Sociološke (Ki zlo dela, zlo ga čeka) - Dijaloške poslovice ili pitalice - Tko ti je izvadio oko? - Brat! - Zato je tako duboko. - Poslovice - anegdote ili poslovice - pričice čiji je oblik sažetak ili naslov nekog događaja (Dok je ljudi, bit će i magaraca) - Frazeologizmi, poredbe, metafore (Tjerati vodu na svoj mlin /Tvrd ko orah/Zubato sunce) - Kletve, zakletve, proklinjanja (Kako ti meni, tako Bog tebi) - Blagoslovi (Nek ti je na sreću) B) Zagonetke su binarne: sastoje se od zagonetljaja i odgonetljaja. Tipično pitanje je: Što je to? Za zagonetke je karakterističan metaforički način izražavanja (Cijelom svijetu jedan tanjur dosta. Sunce). Odgonetnuti zagonetku znači dešifrirati metaforu (Zemlja zemlju kopa. Čovjek/Ja imam, a Bog nema? Vla- st nad sobom). 4. Lirska poezija Lirska poezija dijeli se na: a) Tzv. junačku poeziju b) Tzv. žensku poeziju a) Junačka poezija se izvodi uz gusle i opjevava junačka djela (prisutni su narativni postupci). b) Ženska poezija je nosilac čuvstvenosti i izvode ju žene (fiksira osjećaje). Lirska pjesma prati čovjeka od kolijevke (uspavanka) do groba (tužbalica), u ve- selju i tuzi, uz obrede, svečane zgode, u ratu, ljubavi, mržnji, u siromašnim nastambama i bogatim kućama. Nikša Ranjina u svom, danas glasovitom Zborniku iz 1507. objavljuje nekoliko usmenoknjiževnih lirskih primjera. Njih danas drže najstarijim pjesničkim zapisima u slavenskom svijetu uopće. Pedesetak godina kasnije uslijedili su i prvi tiskani usmenoknjiževni primjeri. Riječ je o nekoliko cjelovitih tekstova koje je 1556. Petar Hektorović interpolirao u svoje djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje (Mleci, 1568.). Godine 1774. Alberto Fortis oduševio se baladom Hasanaginica. Ovu baladu prevodi na talijanski, a zatim je u prijevodu i u izvorniku donosi u svom djelu Viaggio on Dalmazia (1774.). Među brojnim prevodiocima ove pjesme nalaze se i slavni pjesnik Goethe i njegov suvremenik Herder. S obzirom na povijesni nastanak lirsku poeziju dijelimo: 1) Prigodne pjesme (uspavanke, tužbalice...) 2) Refleksivne (spoznajne: Oj, ti tožni človek) 3) Balade i romance (lirko-epski oblik jer ima naraciju). One su smatrane središnjim dijelom lirskog pjesništva. To su manje pjesničke pripovijesti, ponekad minijaturne, ponekad s razvijenom naracijom, pa tako od lirskoga postaju lirsko - epskim oblikom. Balada privodi naraciju tragičnu završetku, za razliku od romance koja je cijelim svojim narativnim tijekom vedra, živa i razdragana. Posebnu skupinu usmenoknjiževnih balada tvore pjesme dugoga stiha što su nam ih u zapisima od 16. do 18. stoljeća sačuvali naši stariji pjesnici zovemo bu- garšćicama (bugariti - melankolično pjevati). Za njih je karakterističan dugi stih, najčešće petnaesterac i šesnaesterac, ali raspon ide od trinaesterca do devetnaesterca, pa čak i duljeg stiha. U pravilu nakon svakog drugog stiha slijedi pripjev, češće u šestercu negoli u sedmercu. Predmet obradbe su unutrašnji sadržaji koji uvjetuju organizaciju teksta i privode ga estetici tragičnog. Kad eventualno i uslijede odstupanja od tragičnog poantiranja, bugaršćica ne na- pušta psihološke podatke, niti iznevjerava ugođaj otužnoga. Njena kompozicija je usmjerena isticanju pojedinačnih, duboko unutarnjih ljudskih, obično prirođenih i iracionalnih stanja i postupaka. Stih, ritam, pripjev, melankolija izvođenja osnovna su svojstva bugaršćice koja je određuju kao izrazito lirsku pjesmu. Ona se, doduše zna poslužiti i fabulom, ali jedino zato da bi izabrane motive psihološki što vještije iznijansirala i istaknula. Izdvojivši zanimljiv ljudski duševni sadržaj, bugaršćica ga ili obrađuje za- sebno, što je rijetko, ili ga postavlja u suodnos prema bližnjima: rodbinski, obiteljski, prijateljski, dvorski ili neki drugi. Što je zajedništvo prisnije, sukob je izrazitiji, razorniji. Prirođeno i iracionalno zlo u čovjeku remeti ravnotežu grupe. Pa obradi takvih događaja odgovara dugi stih, ponavljanje stihova, pripjev, brojni deminutivi i drugo što je kadro istaknuti lirizam sjete, otužnosti i no- stalgije. 5. Epska poezija Epska pjesma je drevnog podrijetla. Tip epskog pjevanja određen je povijesnim, nacionalnim, jezičnim i drugim razlozima. Najpoznatiji epovi su: Babilonaca (oko 1700. stare ere) Ep o Gilgamešu, u Indijaca Mahabharata (između 4. stare ere i 4. st. n. e.) i Ramajana (između 4. st. st. e. i 2. st. n e. ), u Nijemaca Pjesma o Nibelungima, nastala oko 1200. godine i mnogi drugi kod ostalih naroda. Za našu se epsku pjesmu mislilo da nije starija od 15. stoljeća jer je tematski vezana za povijesnu prisutnost Turaka u našim krajevima. Ali, tipično epske postupke poznaju već srednjovjekovni tekstovi. U prvomu redu narativna proza, legende, popularni romani, povijesna svedočanstva, poezija i drugo. Pa čak dopire i do liturgijskih tekstova ili još dalje; do statuta i zakonika. Djelo Andrije Kačića Miošića, Razgovor ugodni naroda slovinskog, iz 18. stoljeća bliže je usmenoj epskoj poeziji nagoli pisanoj poetici. To je jasan dokaz dominacije usmene književnosti u prethodnim stoljećima. Ono je sve donedavno bi- lo pravi narodni brevijar koji se svakodnevno sricao. Mnogi su, pa i Alberto Fortis, smatrali Razgovor ugodni zbirkom epskih narodnih pjesama. I poslije, kroz čitavo 19. stoljeće Kačićev razgovor ugodni bit će peracipiran kao usmenoknjiževna epska pjesmarica. U 18. stoljeću prvi put su sve hrvatske književno važnije regije objedinjene u jednu stilsku formaciju, a njoj je udovoljavano usmenoknjiževnim epskim izrazom. U 19. stoljeću epska pjesma postiže kulminaciju svoga opticaja. Dignuta je na razinu kulta i znači normativni i individualni književni jezik. Epska pjesma polazi od povijesne zbilje (nadir i prisutnost Turaka) i transformira je u umjetničku istinu. Tu njezinu osobinu nazivamo epskom objek- tivnošću. Za razliku od lirske, epsku pjesmu ne možemo zamisliti bez fabule ni bez likova. Epskomu tekstu u pravilu ekspoziciju (uvodni dio) tvori ili invokacija, zaziva- nje nadnaravnih sila, ili slavenska antiteza. Taj se stilski postupak sastoji u tomu što se upitnoj tezi ili - ili suprotstavlja antitetički odgovor niti - ni- ti, da bi zatim uslijedio afirmativni odgovor već ( nego), čime je kazivač uvodno izazvao pozornost publike i odmah prešao na opis epskog zbivanja. Nakon što je kazivač gotovo izravno prešao na sam događaj, epska zbivanja bivaju razvijana i razgranata brojnim digresijama, sporednim epskim scenama i epskim likovima, epskim epizodama, usporavanjem narativnog tijeka (epska retardacija) što sve skupa čini tzv. epsku opširnost. Paralelizam kao postupak u oblikovanju epskog teksta također je vrlo čest. Riječ je o doslovnom ponavljanju pojedinih dijelova teksta. Epski je dijalog također dio tehnike riječima. Važan element u oblikovanju su epske formule koje su učestale. One mogu biti od jedne jedine riječi. To je takozvani stalni epitet - pridjev, ponekad i imenica, koji se uvijek dodaje istomu pojmu kao njegovo ne- razdvojno obilježje: grlo je stalno bijelo, sluga je stalno vjeran, oružje je stalno svijetlo. Najčešći je stih epske poezije tzv. epski deseterac, takture 4+6, s iznimkom ma- njega broja pjesama ispjevanih u osmercu. Osmerac je pak tipičan stih lirskoga pjesništva. Onako kako su tipično lirski ambijenti posuđivali epici osmerac, ta- ko su tipično epski ambijenti, hercegovačkoj gangi, zatim baladi i romanci. 6. Pripovijetke a) Bajke Najpoznatiji oblik je bajka. Zbog svoje neobične fabule i zanimljivosti ona je u središtu interesa. Mnoga njezina svojstva preuzet će ostali prozni oblici. Struktura bajke je složena. Pripovijedanje je jednosmjerno, bez digresija, do- datnih epizoda, retardacija i sličnog. Sve je svedeno na akciju kojom likovi streme stanovitom cilju, svladavajući usput brojne prepreke. Takvom pripovijeda- nju ne trebaju opis bilo koje vrste (likova, područja ili nečeg drugog). Bajka je sve to apstahirala na jednostavnost izraženu akcijom likova. Ta ju je apstrahiranost privela mitološkim predodžbama. Apstrahiranost stvarnosti inače je poetičko svojstvo usmene književnosti, samo što je ono u bajci maksimalno provedeno. Pa to omogućuje retrogradnu primjenu na mnoštvo analognih životnih predodžaba. Takva apstrahiranost zbilje traži i likove prividno nestvarne: zmajeve, vile, đavole, suđenice itd. Iz tog nastojanja da se prikaže suodnos nadljudskih sila i čovjeka proizašlo je prikazivanje pojava kao osoba koje misle, osjećaju i postu- paju poput živih likova. b) Legende i predaje Sljedeći pripovjedni tip su legende i predaje. U njima i dalje prevladavaju ele- menti nadrealnog, ali je već prisutna i konkretnija građa s povijesnim i zemljo- pisnim podacima, istaknutim pojedincima, svecima, neobičnim životinjama, imenima gradova, naselja i sl. Legende i predaje tumače uzroke kulturnim i historijskim pojavama. To pak uvjetuje plošno nizanje gradiva, pa izostaju narativni zaplet, kulminacija i rasplet. c) Anegdote Anegdota (švank) je u pravilu šaljiva usmenoknjiževna pripovijetka. Budući da ne postoje samo šaljive anegdote, već švankom mogu biti i svi ostali prozni oblici, postoje oni koji govore o švank - predaji, švank - legendi, švank - bajci. d) Basne Basne su usmenoknjiževne pripovijetke o životinjama, rjeđe o stvarima. Njezina je specifičnost u tomu što su nosioci radnje životinjski likovi, preko kojih se, posredno dakle, prikazuju ljudski karakteri. Kompozicijsko joj je sredstvo isk- ljučivo dijalog. Konkretizacija je najčešće didaktična, ali i parabolična. Upra- vo paraboličnost čini basnu atipodom bajci. e) Prilike Prilika bi dakle kao književni oblik bila kraća pripovijest, najčešće fanta- stičnoga, a uvijek poučnoga (prisutnost basne) sadržaja radi usporedbe interpolirana u crkvenu propovijed. Od najstaraijih razdoblja prilika biva sastavnim dijelom propovijedi. Funkcija joj je trojaka: a) Biva pomoćnim sredstvom oblikovanja i interpretiranja propovijedi b) Zaokuplja pozornost slušatelja c) Odlučan je retorički prilog uvjeravanju u ono o čemu se pripovijeda. Zbog čestote izvedbe i zbog dugovijeka i redovita percipiranja čitavim pukom, odnosno zbog izravne komunikacije s narodom, prilika je polučila najveći učinak u oblikovanju svijesti i mentaliteta nacionalnog bića. I upravo se njoj mogu pripisati zasluge za najbolja svojstva mnogih europskihh naroda. Summary In this text it is of artistic literature includes a specific concept of litera- ture since that concept guides it and shapes it. It is undersandable thaht only immanent poetics has been here discussed, which may be deduced from the appearance of a work, since the oral literature does not formulate its poetics explicitly. Literatura: 1. BOŠKOVIĆ-STULLI, Maja, Usmena književnost, Povijest hrvatske književnosti, knjiga I, Zagreb, 1978. 2. KEKEZ, Josip, Usmena književnost, Uvod u književnost, Zagreb, 1986. 3. KEKEZ, Josip, Poslovice i njima srodni oblici, Zagreb, 1984. 4. KEKEZ, Josip, Bugaršćice, Starinske hrvatske narodne pjesme, Split, 1978. 5. KEKEZ, Josip, Leukorn i djevojka bez grijeha, Slike i prilike propovijedane u Hrvata, Zagreb, 1989. 6. KEKEZ, Naizred, Opis i izbor hrvatskih brojilica, Klek, Zagreb, 1993.