POVIJESNI PREGLED HRVATSKIH INSTITUCIJA POLITIČKE VLASTI Mr. Marija Rašan-Križanac, Zagreb Hrvatska državnost Put iz bezdržavnog u državno stanje kod Hrvata je tekao postupno. Razloge tome svakako valja tražiti u dugom vremenskom periodu u kojem nije bilo nužnih potre- ba institucionalnosti političkog života - jer su prostori tadašnjeg hrvatskog obitavanja osiguravali kakvu-takvu sigurnost opstanka. Tek je dolazak Hrvata na jug, na prostore njihove današnje domovine izazvao snažne poticaje za trajnijom i čvršćom organizacijom društvenog života u instituciji države. Pod utjecajem dalmatinskih gradova i osobito franačke države, Hrvati su već kon- cem VIII. stoljeća imali dobro organiziranu vojsku iz čije se je hijerarhijske strukture razvila hrvatska država. Ludwig Gumplowitz, iznoseći svoju teoriju nastanka države na temelju sile navodi primjer Hrvata koji su pobjedivši "nametnuli svoju volju i svoj poredak po- bijeđenim stanovnicima ovog prostora i tako stvorili svoju državu". Nastanak vojničke demokracije kod Hrvata, rezultat je svrhe vojnički organizira- nog društva, koje je u ime opstanka i obrane svojih prostora snažno zajednički funkcioniralo, ali je istovremeno u razdoblju mira i sigurnosti zadržavalo svoja tradicionalna demokratska i kolektivistsička načela u upravljanju društvom. Političkim ujedinjenjem hrvatskih plemenskih prostora centralizirana je državna vlast, koja je upravljala svim prostorima poštujući pri tom sve elemente njihove regionalne autonomije. U organizaciji državne vlasti u Hrvatskoj kontinuirano se isprepliću i često međusobno sukobljavaju centralni državni i regionalni organi vlasti. U razdoblju hrvatske narodne dinastije Trpimirovića, regionalni i državni organi vlasti djeluju relativno stabilno i sukladno zajedničkim interesima pridonose jačanju i prosperitetu hrvatske države. Razdoblje nakon izumiranja hrvatske narodne dinastije Trpimirovića karakterizira razvoj regionalističkih tendencija u političkom životu države. To je razdoblje u kojem su Hrvatskom, u različitim vremenima, relativno samostalno vladale pojedi- ne hrvatske velikaške obitelji. Potvrđujući svoju moć u instituciji bana ili kneza, pojedini su hrvatski velikaši toliko ojačali da su često bili u sukobu s hrvatsko-ugarskim kraljem, čiju su osobu 1102. godine svojom voljom potvrdili kako bi očuvali teritorijalnu i političku cjelovitost svojih prostora. U burnim događanjima dinastičkih borbi u Europi i velikaških sukobljavanja u Hr- vatskoj - jer hrvatskougarski kraljevi nikad nisu uspjeli okupiti cijeli hrvats- ki prostor kao jedinstvenu političku cjelinu - osobito će doći do izražaja hr- vatska regionalna suverenost u odnosu na zajedničkog hrvatsko-ugarskog kralja, koja će se, ovisno u unutarnjim uvjetima iz okruženja, prenositi na različite prostore hrvatske države. Neispunjavanje Ugovorom definirane vojničke svrhe od strane hrvatsko-ugarskih kraljeva davalo je i pravne temelje samostalnom djelovanju hrvatskih velikaša, koji su se u pojedinim razdobljima uzdizali do razine samostalnih vladara (npr. Šubić) tako da je hrvatski suverenitet u različitim razdobljima bivao i različito predstavljen. Kao nositelji hrvatskog suvereniteta u povijesti su se pojavljivali knezovi, kraljevi, banovi i Hrvatski Sabor. Hrvatske Kneževine (do 925. godine) U državnoj suverenosti svaki narod rješava sudbonosna pitanja svog identiteta i opstanka. Značaj države iskazuje se u svim sferama društvenog života - u gospo- darstvu, kulturi, politici, društvenoj stabilnosti i očuvanju mira. Prvi znani nam oblici političkog života Hrvata, očitovali su se u uređenju hr- vatskih kneževina, koje su funkcionirale temeljem običajnog prava. Hrvatske kneževine nastaju tijekom VIII. i IX. stoljeća i predstavljaju prvi poznati oblik suverenosti hrvatske države.1 Hrvatski kneževi Nastanak kneževina uvjetovan je zajedničkom potrebom obrane od brojnih osvajača koji su, svojom dobro organiziranom vojskom, neprestano ugrožavali život hrvats- kih zajednica. U uvjetima neprestane opasnosti od različitih osvajača, hrvatska plemena međusobno sklapaju saveze koji će postupno prerasti u državu. Na čelu takvog saveza nalazili su se kneževi koji su upravljali savezom, sudili u miru i vodili vojsku u ratu. Kneza je okruživala ratna družina koja ga je uvijek prati- la na njegovim putovanjima i ujedno bila okosnica organizacione strukture ta- dašnje hrvatske vojske. Ustrojstvo prvotnih hrvatskih kneževina pokazuje da je hrvatska državnost iz to- ga vremena bila utemeljena na principima europskoga upravljačkog sustava. Tako hrvatske županije možemo uspoređivati sa franačkim grofovijama - administra- tivnim jedinicama franačke države, a hrvatske kneževine sa markgrofovijama koje su u franačkoj državi nastajale temeljem potreba obrane države. Hrvatski kneževi, u vremenu od VIII. - X. stoljeća predstavnici su hrvatske državnosti i nositelji njenoga suvereniteta. Oni su nositelji najviše vlasti na prostoru tadašnje Hrvatske i u njihovoj je osobi predstavljen i njen međunarodni status. Osim političke vlasti knez ima i vrhovnu sudsku vlast. Iz sudske povelje kneza Mutimira vidljivo je da Hrvatska u njegovo vrijeme ima pravno uređenu državu po uzoru na franačke vladare: postojala je u to vrijeme dvorska pisarnica, mnoštvo dvorjana činilo je dvorsku svitu, postoji kneževa i kneginjina pratnja oružnici, peharnici itd.2 Županije - jedinice lokalne samouprave u starohrvatskoj državi Uz kneza važnu ulogu u upravljanju zajednicom imaju župani, plemenski prvaci, koji su na svojim prostorima upravljali manjim zajednicama, županijama. Županije su u prvotno vrijeme bile manje lokalne zajednice u kojima su o važnim pitanjima uz župana raspravljali i svi slobodni žitelji na svojim zborovima - saborima. Upravljanje u starim hrvatskim župama bilo je također hijerarhijski uređeno. Na čelu županija nalazio se župan koji je za vršenje svoje vlasti imenovao podžupa- ne, svoje namjesnike koji vrše različite upravne poslove u župi. U povijesnim izvorima spominju se satnici kao zapovjednici manjih oružanih odre- da. Pristavima kao sudskim izvršnim organima bile su povjerene različite dužnosti vezane uz pravosudne poslove u župi: pozivanje stranki pred sud, svjedočenje na sudu i vjerodostojnost parnica, vršenje sudskih odluka itd. Hrvatska kraljevina (925. g. - 1102. g.) Samo krunjenje kralja Tomislava 925. godine nema konstitutivni karakter, ni za hrvatsku državu, niti za njenog vladara. Ono je značilo potvrdu državne samostalnosti Hrvatske u odnosu prema Bizantu (bizantski temat Dalmacija postaje sasvim podređen hrvatskoj upravi), a za samoga vladara Tomislava priznanje kra- ljevskog dostojanstva od strane papinskog Rima. Nastanak Kraljevine Hrvatske obilježen je njenom velikom vojnom snagom,3 terito- rijalnom cjelovitošću prostora od Drave do Jadrana, te sasvim izgrađenim susta- vom unutarnje uprave i političkim suverenitetom države u odnosu na međunarodno okruženje. Kralj Kralj je u sebi sjedinjavao sve bitne atribute političke vlasti, on je bio vr- hovni nositelj civilne vlasti, vrhovni sudac i vrhovni zapovjednik vojske. Hrvatski kraljevi su imali svoje posjede "terrae regales", dobivali su prihode od javnih dadžbina "tributa fiscalia", dalmatinski gradovi su im plaćali go- dišnji danak "tributum pacis", a pripadali su im i drugi prihodi od robne razmjene i trgovine, te prihodi od imovinskih (novčanih) kazni koje su vlasti izricale počiniteljima krivičnih djela. Uz hrvatske kraljeve koji su, od Tomislava (925. god.) do posljednjeg, Petra Svačića (1097. god.) bili nositelji državnog suvereniteta u odnosu na međuna- rodno okruženje, državom su upravljali i velikodostojanstvenici i državni funk- cionari, koji su svojom ulogom u državnom životu pokazivali visok stupanj uređenosti političko-upravnih odnosa u državi. Dvorsko vijeće U vrijeme hrvatskih vladara, dvorsko vijeće je predstavljalo skup državnih veli- kodostojanstvenika, koji su uz kralja donosili sve važne odluke i rješavali pitanja vezana uz državne poslove. Dvorsko vijeće činili su banovi, župani i dvorski dostojanstvenici (dvorski župan, mačonoša, komornik, peharnik, štito- noša, sokolar itd.). Centralna državna vlast u Kraljevini Hrvatskoj ujedinjavala je administrativno-- teritorijalne jedinice banovine4, veležupe, župe i gradove. Predstavnici terito- rijalnih oblasti imali su svoju funkciju i u centralnoj državnoj vlasti - dvors- kom vijeću, skupu državnih dostojnika koji zajedno s kraljem upravljaju državnim poslovima. Hrvatski kraljevi svoje odluke donose nakon savjetovanja sa dvorskim vijećem. Tako naprimjer, Dmitar Zvonimir u svojoj darovnici splitskom samostanu sv. Bene- dikta ističe, "consultu omnium servorum dei et nobilum nostrorum". Banovi Banovi su uz kralja bili najistaknutiji državni dužnosnici. Prema Konstatinu Porfirogenetu, ban je upravljao s tri župe (ličkom, krbavskom i gackom) i u odnosu prema kralju zastupao interese tih župa. U početku, banovi su bili izbor- ni, a kasnije ih imenuju kraljevi. U vrijeme hrvatskih kraljeva banovi su bili nositelji vlasti na svom prostoru na kojem su također zapovijedali vojskom U ka- snijem razdoblju hrvatske povijesti, u vrijeme hrvatsko-ugarske državne zajedni- ce ban će vršiti funkciju prorexa - kraljeva zamjenika. Sabori U Kraljevini Hrvatskoj, sabori mogu također biti predstavljeni kao organi vla- sti. Znano je da su na saborima krunjeni hrvatski kraljevi (zapisana je krunidba Tomislava i Zvonimira), te da se na saborima (925. god. i 928. god. ) raspravljalo i odlučivalo o državnim i crkvenim odnosima. Institucija sabora kao političkog predstavničkog tijela u Hrvatskoj državi prekinuta je u razdoblju od 1102. godine, kad su ugarski kraljevi prihvaćeni i za hrvatske do saziva sta- leškog sabora 1273. godine u Zagrebu kojim je pružen otpor samovolji kralja. Sabori su u Hrvatskoj, uz kralja, upravljali državnim poslovima zemlje.5 Tije- kom povijesti Sabor je prošao nekoliko razvojnih faza u kojima se prepoznaju burna događanja političkog života Hrvatske. Prvi sabori u Hrvata bili su zapravo narodni zborovi koji su se održavali i u vrijeme narodnih vladara, a svrha im je bila javno obznanjivanje neke vladarove odluke ili manifestacija krunjenja kralja. Na njima je potvrđivana legitimnost nositelja političke vlasti u hrvatskoj državi. Sabori 925., 928., 1060., i 1074. godine, održani u Splitu, bili su sazvani kako bi se razriješila neka pitanja o odnosu crkve i države. Na njima su prisustvova- li kralj i dvorsko vijeće, te crkveni velikodostojnici. Odluke ovih sabora odno- sile su se na crkvene prilike u državi i njen odnos prema papinskom Rimu kao au- toritetu tadašnjeg međunarodnog političkog života. Podijeljena su mišljenja među različitim autorima o tome da li se ovi sabori mo- gu prihvatiti kao tijela političke vlasti u državi ili su njihove ingerencije svedene samo na crkvene poslove. Zaključuje li se prema tematici i obvezujućim odlukama ovih sabora, moguće je govoriti i o proširenom međudržavnom skupu, na kojemu su uređivani i unutarnji i vanjski odnosi tadašnje hrvatske države. Ipak, nesporno je da se sve važne odluke političkog života u Hrvatskoj donose na zajedničkim skupovima nositelja političke moći. Krunjenje hrvatskih vladara, prihvaćanje kršćanstva, izbor kraljeva iz nenarodnih dinastijskih kuća, definiranje međudržavnih odnosa, te pitanja unutarnje uprave državom, redovito su se rješavala na zajedničkim saborima nositelja političke moći u državi. Hrvatsko kraljevstvo u državnoj zajednici s Ugarskom i Habsburškom monarhijom (1102. god. - 1918 god.) Od vremena Pacte Convente od 1102. godine do 1848. godine hrvatsku državnost obilježavaju dvije činjenice: da je, kao posebna kraljevina, u personalnoj uniji s Ugarskom temeljem nagodbe6 kojom se odražava hrvatska posebnost u okviru složene hrvatsko-ugarske države, te da je nakon 1527. godine Hrvatska ušla u širu državnu zajednicu zemalja Habsburške monarhije. Hrvatski banovi Institucija bana u Hrvatskoj državi postojala je još u vrijeme vladanja kraljeva iz hrvatske narodne dinastije Trpimirovića. Već je u to vrijeme ban poslije kra- lja bio najviši državni dužnosnik. U hrvatsko-ugarskoj složenoj državi ban je nositelj državne posebnosti Hrvatske. U početku je u Hrvatskoj postojao samo jedan ban koji je upravljao, sudio i umjesto kralja zapovijedao vojskom. Početkom XIII. stoljeća, vjerojatno zbog potreba efikasnije obrane zemlje, u Hr- vatskoj stoluju dva bana "banus totius Sclauoniae" i "banus maritimus". U ka- snijem državnopravnom razvitku ustalio se običaj da za cijelu Hrvatsku postoji samo jedan ban "banus regnorum Dalmatiae et Croatiae et totius Sclauoniae". U državnopravnom razvitku Hrvatske ban zauzima centralno mjesto. Kralj na prostoru Hrvatske nije bio suveren, iako je on vršitelj suverenih akata.7 Ban je sazivao i raspuštao Sabor, potvrđivao njegove zaključke, ponekad dijelio pri- vilegije gradskim naseljima i jedno vrijeme kovao novac. Neki su banovi vladali posve suvereno, nezavisno od kralja.8 Za političku prevlast u Hrvatskoj neprestano se vode borbe između hrvat- skog plemstva čiji je predstavnik ban i hrvatsko-ugarskih kraljeva koji su neprestano nastojali učvrstiti svoju moć na njenom prostoru. U političkim borbama između plemstva i kralja mijenjaju se odnosi kompetencija političke moći. U trenutku veće ugroženosti hrvatsko plemstvo je branilo svoje staleške interese i interese državne posebnosti zajedničkim istupom na svom staleškom Saboru. Iako je bana imenovao kralj, on je bio podređen i odgovoran Hrvatskom saboru. Kao vrhovni nositelj upravne vlasti, sudac i zapovjednik vojske u zemlji, ban je u svojoj osobi odražavao državnu posebnost Hrvatske. Uz bana u hrvatskoj upravnoj strukturi postojali su i podbani, banovi zamjenici, koji su obnašali vlast na određenim područjima Hrvatske, bili vojni zapovjednici i obavljali sudačke dužnosti. Podbana je imenovao sam ban i određivao njegove dužnosti. Protonotar ili "protonotarius regni" predstavljao je u neku ruku hrvatskog kancelara. On je bio čuvar državnog pečata i vodio brigu oko formulacije sabors- kih zaključaka i banskih odluka. Hrvatski sabor Od 1273. godine Sabor je postao mjesto stalnog okupljanja nositelja hrvatske po- litičke moći. U Sabor su ulazili plemstvo, crkveni velikodostojnici i predstavnici slobodnih kraljevskih gradova. Sabor je sazivao najčešće ban i ujedno predsjedao. Slabljenjem hrvatske državne moći, osobito od turskih prodora u Europu i izbora Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja (1527. godine), pojačava se moć kra- lja prema banu i Saboru. Ban postaje podređeniji kralju, iako je i dalje odgovo- ran Hrvatskom saboru. Od 1848. godine ponovno jača uloga bana kao predstavnika državnopravne posebno- sti Hrvatske. Iste godine održavaju se i prvi građanski izbori za Hrvatski sa- bor. Hrvatski sabor od 1848. godine prestaje biti nositelj svih funkcija vlasti koja se od tada dijeli na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Sabor u svojoj kompetenciji od tada zadržava zakonodavnu vlast. Hrvatska u južnoslavenskoj državi 1918. - 1941. Institucija bana kao simbola hrvatske državne posebnosti zadržala se u strukturi političke vlasti do 1921. godine, kada je po donošenju Vidovdanskog ustava u Kraljevini SHS, izvršena takva administrativno-teritorijalna podjela u kojoj je Hrvatska po prvi puta u povijesti izgubila svoje atribute državnosti. U kratkom razdoblju postojanja Banovine Hrvatske (1939. - 1941. ) na čelo hrvatske države posljednji put dolazi ban. Bana je imenovao i razrješavao dužno- sti kralj. Kako je uredbom o Banovini Hrvatskoj bilo definirano ban je imao upravnu, a Sabor zakonodavnu vlast. Dr. Ivan Šubašić je kao posljednji hrvatski ban 1941. godine napustio Kraljevinu Jugoslaviju i Hrvatsku, te kao član Jugoslavenske kraljevske vlade u izbjeglištvu djelovao tijekom cijelog II svjetskog rata. 1944. godine dr. Šubašić postao je predsjednikom jugoslavenske emigrantske vlade i kao takav potpisao dva sporazuma s tadašnjim vođom partizanskog pokreta Josipom Brozom Ti- tom. Nezavisna država hrvatska 1941. - 1945. U vrijeme Drugog svjetskog rata poglavar Nezavisne države Hrvatske je poglavnik dr. Ante Pavelić koji je ovu dužnost obnašao cijelo vrijeme njena trajanja od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. godine. Sabor se tijekom II. svjetskog rata sastao tri puta (u veljači, u travnju i u prosincu 1942. godine). 24. siječnja 1942. sazvao ga je poglavnik dr. Ante Pave- lić i to u sastavu članova Sabora iz godine 1918., zastupnika izabranih na izbo- rima 1938., te članova Glavnog odbora bivšeg HSS-a, članova Vijeća bivše HSP (iz god. 1919.) i povjerenika Glavnog ustaškog stana. Nemogućnost djelovanja Hrvats- kog sabora u razornom vremenu II. svjetskog rata donijela je kobne posljedice Hrvatima i Hrvatskoj. Od 9. svibnja 1944. godine na hrvatskom državnom prostoru uspostavljena je još jedna vlast nasuprot vlasti NDH. Vlast Zemaljskog antifašističkog vijeća na- rodnog oslobođenja Hrvatske koje je sebe proglasilo "vrhovnim zakonodavnim i izvršnim narodnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti demokratske Hrvatske" kao "ravnopravne federalne jedinice Demokratske federalne Jugoslavije". Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji (1945. - 1990.) Po završetku II svjetskog rata i uspostavom novog međunarodnog političkog poret- ka, Hrvatska je ponovno vraćena u sastav Jugoslavije. Ovaj put pod vodstvom komunista. Budući da je jugoslavenski, time i hrvatski komunistički pokret u pr- vim poslijeratnim godinama politički bio sasvim ovisan o bivšem SSSR-u, jasnom biva i činjenica gotovo identičnog ustroja vlasti u tadašnjoj Jugoslaviji s onom u tadašnjem SSSR. Imala je Ustav koji je bio gotovo identičan sovjetskom Ustavu. Prema tadašnjem jugoslavenskom Ustavu iz godine 1946. i hrvatskom Ustavu iz 1947. godine, Hrvatska je kao nacionalna država uz Sabor i republičko sudstvo imala i Prezidijum Sabora NR Hrvatske, kao "najviši organ državne vlasti". Identična situacija bila je i na tadašnjoj, saveznoj jugoslavenskoj razini. Pre- zidijum FNR Jugoslavije birala je Skupština FNRJ. Ovakva institucionalnost poli- tičke vlasti naglašava formalnu posebnost tadašnje NR Hrvatske, čime se željelo naglasiti "konačno rješenje nacionalnog pitanja" u Jugoslaviji (jer su sve re- publike imale svoje institucije političke vlasti). Ustavnim amandmanima iz 1971. godine i Ustavom iz 1974. godine ustanovljeno je predsjedništvo kao "kolektivni šef države" na saveznoj i republičkoj razini. Predsjedništvo SFRJ je bilo "kolektivni šef države" kojega su činili po jedan član iz svake republike i autonomne pokrajine, te predsjednik Saveza komunista po svom položaju. Članove predsjedništva birale su na pet godina republičke skupštine. Predsjednik predsjedništva mijenjao se svake godine po ključu re- publičkog redosljeda za izbor predsjednika. SR Hrvatska imala je i svoje re- publičko predsjedništvo, koje je birao Sabor SR Hrvatske na mandat od četiri go- dine. Predsjedništvo je imalo ovlaštenja i funkciju države, kako na republičkoj tako i na saveznoj razini. Republika Hrvatska Temeljem amandmana na Ustav SR Hrvatske kojeg je donio Hrvatski sabor 15. ve- ljače 1990. održani su tijekom travnja i svibnja u Hrvatskoj prvi višestranački izbori nakon II. svjetskog rata. Višestranački politički sustav sasvim je izmijenio političku sliku Hrvatske. 22. prosinca Sabor je usvojio novi Ustav Re- publike Hrvatske u kojem je istaknuta nedjeljivost i neprenosivost hrvatskog su- vereniteta. Prema Ustavu Republike Hrvatske vlast se dijeli na zakonodavnu - koju obnaša Hr- vatski sabor, izvršnu, koju obnašaju Predsjednik i Vlada RH, te sudbenu. Sabor Republike Hrvatske Prema Ustavu RH, Sabor je predstavnik građana i nositelj zakonodavne vlasti u državi. Sabor je dvodoman, sastoji se od zastupničkog i županijskog doma. Zastupnički dom odlučuje o donošenju i promjeni Ustava, donosi zakone, državni proračun, odlučuje o ratu i miru, - o promjeni granica RH, raspisuje referendum, nadzire rad Vlade RH i drugih nositelja javnih dužnosti, daje amnestije za kaznena djela i obavlja druge poslove u skladu s Ustavom. Predsjednik Republike Hrvatske 1992. u Republici Hrvatskoj prvi puta su na temelju Ustava iz 1990. godine održani izbori za predsjednika države. Prema Ustavu, predsjednik se bira na man- dat od pet godina "na temelju općeg i jednakog biračkog prava neposrednim izborima tajnim glasovanjem". (čl. 95. ) Prema Ustavu Republike Hrvatske predsjednik RH je državni poglavar. Predsjednik države "vrhovni je zapovjednik oružanih snaga RH." (čl. 100. ) Predsjednik republike raspisuje izbore za domove Sabora, raspisuje referendum u skladu s Ustavom i zakonom, imenuje i razrješuje dužnosti predsjednika vlade, daje pomilovanja, dodjeljuje odlikovanja i obavlja druge dužnosti u skladu s Ustavom. Vlada Republike Hrvatske Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i zakonom. U skladu s navedenim vlada RH donosi uredbe u skladu s Ustavom i zakonom, predlaže zakone i državni proračun Saboru RH, provodi zakone i propise koje donosi Sabor i obavlja druge poslove u skladu s Ustavom i zakonom. Sudbena vlast u Republici Hrvatskoj Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudbena vlast je samostalna i neovisna. Jedin- stvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana osigurava Vrhovni sud Republike Hrvatske. Sudačka dužnost je stalna, a suci, u skladu sa zakonom, imaju imunitet kao i sa- borski zastupnici. Ustavni sud Republike Hrvatske najviši je sud i on odlučuje o suglasnosti Ustava sa zakonom, rješava sukob nadležnosti između različitih nositelja vlasti, nadzi- re ustavnost i zakonitost provođenja izbora i djelovanja političkih stranaka, štiti ustavne slobode i prava građana, te obavlja druge poslove u skladu s Usta- vom. Literatura 1. Beuc, Povijest institucija državne vlasti Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Zgb. 1940. 2. A. Dabinović, Hrvatska državna i pravna povijest, Zagreb, 1940. 3. F. Čulinović, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja, Zgb. Šk. knji- ga, 1961. 4. N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526., Zagreb, 1972. 5. H. Matković, Povijest Nezavisne države Hrvatske, Zgb. 1994. 6. M. Kostrenčić, Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, Zgb. Šk. knjiga. 1956. 7. T. Macan, Povijest hrvatskog naroda, Zagreb, 1992. 8. F. Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb, MH, 1972. 9. Ustav SFRJ i Ustav RH iz 1974. godine 10. Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine. Summary The Historical Survey Of Croatian Institutionals Of Political Authorithies We observe history of Croatian institutionals of politically authorities from the begining of Croatian state through eight and nineth century up today. Croatia is from the end of eight century tile 925. year principality and prince is the carrier of Croatian power. From 925. till 1102. god. the carrierst of Croatian power are Croatian Kings from Trpimirović dinasty. From 1102. till 1527. Croatian Kingdom is in personal union with Hungary and a currier of Croatian power becomes parliament. From 927. till 1918. Croatian Kingdom is in state union of Habsburgs monarhy. 1918. Croatian enters to the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians, where Croatia loses power elements because of great serbs politcs. After World War II Croatia in frame Yugoslavia (in this time socialistics) gets formal elements of suverenity (judiciature, parliament and guverment) but is really in inferior position in relation to Serb interests. After democrative elections in 1990. y. Croatia gets complete power and interna- tional recognation.