Iz povijesti hrvatskog školstva Mr. Marija Rašan-Križanac, Zagreb Utemeljenje hrvatskog srednjeg školstva seže u davno vrijeme 14. stoljeća, oko godine 1305. u vrijeme kad je tadašnji biskup zagrebački Augustin Kažotić, po uzoru na francuske i talijanske škole, osnovao prvu višu školu "slobodnih vještina". U gotovo sedam stoljeća postojanja hrvatskog srednjeg školstva mijenjali su se obrazovni sustavi, događali su se uzleti i padovi obojeni političkim htijenjima moćnika mača i politike, no svijetlo početka našeg htijenja da na svom tlu dosegnemo znanje što više razine, začeto u djelu Augustina Kažotića, bilo je trajno suprotstavljeno svim povijesnim nedaćama kroz koje je hrvatska prosvjeta prolazila. Družeći se sa svim učenim ljudima svoga vremena u "gradu svjetlosti" (Parizu), po završetku svoga studija Kažotić to svjetlo donosi u Zagreb, gdje obnavlja zagrebačku katedralnu školu i u školski program unosi sedam "slobodnih vještina". "Slobodne vještine" - artes liberales - dijelile su se tada na trivium ili literarni smjer (gramatiku, retoriku i dijalektiku), te na quadrivium ili znanstveni smjer (aritmetiku, geometriju, glazbu i astronomiju). Ovako utemeljeni elementi općeg laičkog znanja služili su u tadašnje vrijeme kao uvod u studij. Po završetku ovog obrazovanja slijedilo je studiranje (u tadašnje vrijeme studiralo se pravo, medicina i teologija). Hrvatsko visoko školstvo svoje utemeljenje bilježi tek kasnije (1669. car Leopold I svojom diplomom visokoškolske studije u Zagrebu naziva Academia nova Zagrabiensis) ne stoga što nije bilo učenih Hrvata koji bi ga nosili, već stoga što je osnutak sveučilišta bio u nadležnosti vladara koji su učene ljude oduvijek htjeli zadržati u službi svojih političkih interesa. Hrvatski studenti u Kažotićevo vrijeme pripremali su se za više studije medicine, prava ili teologije u zagrebačkoj katedralnoj školi slobodnih vještina po programu i metodologiji tadašnjih europskih škola: - predavanja bi redovito počinjala čitanjem izvornih tekstova i nastavljala bi se gramatičkom analizom teksta, - slijedilo je dijalektičko (logičko) vaganje riječi i pojmova kako bi se iz njih izvukao temeljni smisao, a potom bi uslijedila rasprava o izučavanoj temi s obzirom na tadašnje znanstvene dosege i cjelovitost znanja, - po završenoj raspravi izučavana bi se tema nadupunjavala osobnim komentarima onoga koji tumači smisao izvornog teksta te su na taj način (unosom misaone osobnosti pojedinca) znanja bila dopunjavana novim idejama koje su u daljnjim propitivanjima predstavljala kontinuitet znanstvene misli. - posljednji oblik izučavanja jest questio - propitivanje, oblik rasprave u kojoj su na vidjelo izlazili svi oni problemi o kojima autor teksta nije raspravljao te su stoga bili novi poticaj izučavanju. Ustroj prve višeškolske (srednjoškolske) ustanove na hrvatskom tlu otvarao je mogućnost podučavanja studenata bez razlike. Preporuka je učenog zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića da se znanje osigura svima, "barem u osnovama ljudskog znanja, u skladu s njihovom nadarenošću i sposobnostima, ne na isti način za sve nego raznoliko, onako kao što se i sposobni liječnici služe raznolikim lijekovima za liječenje raznih vrsta bolesti". Mogućnost stjecanja znanja u vrijeme biskupovanja A. Kažotića nije bila ograničena materijalnim statusom učenika. Siromašni su bili izuzeti plaćanja bilo kakve naknade ili školarine koja se kompenzirala od bogatijih. Kako potanko izvješćuje Kažotićev suradnik Ivan arhiđakon Gorički u Statutima kaptola iz 1334., "od siromašnih studenata, ne smije se u ime poštovanja, ništa tražiti, čak ni najmanje usluge" dok se "od onih za koje se brinu rođaci može o Božiću i Uskrsu zatražiti po jednog kopuna i četiri obična kruha, jedan sir i dvanaest jaja", od imućnijih koji obiluju dobrima može se tražiti do "za spomenute svetkovine po dvanaest ili čak po dvadeset denara". Ustrojem katedralne škole u Zagrebu u kojoj se izučavaju slobodne vještine (svjetovno školstvo) predstavlja početak hrvatskog srednjeg školstva koje u biskupu Augustinu Kažotiću nalazi temelj ideje fiat lux.