Antun Golubić: To sam ti došao reći Dr. Krešimir Bagić, Zagreb Poezija se događa na granici šutnje. Šutnja je njezin uvjet i njezina posljedica. Probranim, oniričkim porecima riječi, svaki pjesnik kuša prodrijeti u ono skriveno, nekazivo, neživljeno, pronaći/stvoriti to mjesto na kojemu se sastaju san i zbilja, na kojemu se svako biće može - porušivši granice Sebe - iznova roditi. Pjesnik Antun Golubić u zbirci To sam ti došao reći šutnju pretvara u svoju sugovornicu. Ali: njegova šutnja nije opća šutnja, opća odsutnost riječi za stvari koje nam se u nekom trenutku mogu činiti najvažnijima. Njegov lirski subjekt šutnju eufemizira odnosno antropomorfizira i prepoznaje u ženi. Zbirka nalikuje svojevrsnom 'dnevniku jedne ljubavi' - ilirski se subjekt svakovrsnim riječima utječe pažnji i oslovljava onu koja se riječima ne izražava, koju riječi ne mogu opisati. Uostalom, pri kraju knjige nalazimo znakovito priznanje: "Bijah pjevač, ona bje šutnja". Zbirka To sam ti došao reći sastoji se od sedam ciklusa. U svakome nalazimo po trinaest tekstova; neprestance se smjenjuju kratke pjesme od svega nekoliko stihova (svojevrsni haiku), pjesme u prozi i odulje sihovane pjesme. Naslovi ciklusa sugeriraju nam da pjesnik - poput Boga - gradi svoj fiktivni svijet (Prvi dan, Drugi dan, Treći dan...). Golubićev lirski govor bitno obilježava potreba da iskustvo svoga lirskog protagonista 'stihovima protumači'. Ta se potreba ponajviše zamjećuje u naglašeno narativiziranim tekstovima. Oni s jedne strane poopćuju njegov pothvat (govor o ljubavi, suočavanje sa šutnjom), a s druge ga predočuju kao pojedinačnu akciju koju svatko za sebe mora poduzeti (uostalom, knjiga završava kratkom pjesmom kojom se čitatelju izravno poručuje: "Moj korak nije / korak - pobjednik / Ne idi mojim tragom"). Posebnost svoga lirskog iskustva Golubić zasvjedočuje i na leksičkoj razini, i to razmjerno čestom porabom leksičkih rariteta odnosno samostalnim tvorenjem riječi (npr. ojutriti, bezbol, bezodmorno, neulovna, zubljonoša, oželjeti), čime zapravo u govoru samom pokušava izgraditi skrovišta ćutnji. Ljubav je dakle u Golubića postala prostor u kojemu se zaboravlja dnevno biće, brišu granice i zamke stvarnoga, to jest prostor slobode koji subjektu dopušta da se iznova rodi i konstituira. Taj se subjekt traži, nalazi, sjedinjuje (stvarno ili u sjećanjima) s ljubljenom osobom. Poručuje joj: "Sav sam naseljen tobom (...) Ne smijem otvoriti oči. Bojim se da te ne izgubim." Uspoređuje je s tihim i uzvišenim stvarima i bićima, prispodobljuje je npr. zagonetnom šumu školjke u koji se njegove pjesme neprestance ulijevaju. Ljubav u ovoj zbirci jednom počiva u izmaštavanju, drugi put u slutnji događaja, a treći put o njoj svjedoče sjećanja. Upravo zbog toga Golubićev lirski subjekt trenutačno mijenja raspoloženja: jednom euforično ustvrđuje "Novi je prijatelj novi kontinent", drugi put svoju radost iskazuje stihom "Na svim jezicima svijeta to se zove ljubav", da bi treći put melankoliju prikrio sasma stvarnosnom konstatacijom - "Žurim kući da stignem na večernje vijesti." Ukratko, zbirka To sam ti došao reći predstavlja nam pjesnika koji ima što kazati i koji zna kako to učiniti. Neovisno o tome što mu je tema i sugovornica Ljubav, tojest Šutnja. USNIH DA SAM TI Usnih da sam ti Jegulje tijela izludjele: ištu rastru zru Moje tetovirano srce malokad tako bi divljačno (sada tišinom se kali) Kao u dane slavlja sučelice vjetar mi prilazi Ruke mi u bjelucima jutra pse žudnje šeću Nijedan tren ovog proljeća nema oblik počinka NEZAVEDENA Nezavedena mojim pjesmama i cvijećem (po dječacima odaslanim) kameniš se u svom kaosu i svaku put pedalj tišine dopleteš na usnama SOBA OD SUNCA Zar je bitno koji je danas dan i je li ova soba od sunca jedini dom kojeg imamo I stid bi i ponos i rojevi zvijezda da kaos nam postane navika Mir bi da nam naplati tirkizne srse što se oteše razmaknutim zglobovima U usplamtjelim očima ostade krš i dovršena bol (prostor se pogubno otvorio grijehu da se ponovi) Vestalko bogolika na cijelom svijetu ništa tužnije neće biti od trena neminovna kada te umornu i znojnu iz svog naručja ispustim PRIPREMAM NJEN DOLAZAK Pripremam njen dolazak. napojiti me suncem, a nikako klicom svjetlosti da prodre u bol. Iznad mene je. Jer je vrednija; jer rađa zdravim tijelom, njenim srcem. Ima sjaj veće istine: ne ovisi više od želja i surovih mojih Tek što sam je iznjedrio svijetu, moje su se granice bile. Zar se ne ćuti bludni mirisi pepelišta, miris tijela, mošusa? Vjerujem da sam je ja rodio. Kao što vjerujem da je dala život polju. Jer srce koje surovo voli, ništa manjkavo ne rađa. PUSTITE JE NEKA ŠUTI Ona je kruh i misno vino, miris lipe i bagrema, ključarica šutnje i brižna vestalka, Zna da ima okus bola pa tišinom zatomljuje se. (Zar nas nisu učili da svaka bol ima svoju snagu, kao što svaka snaga ima svoju bol.) Oblik moje smrti ima. Svijetli samonikla, izdvojena, slatkobolna. Pustite je neka šuti. To ona duboko i bezmjerno voli. PODIGNEŠ LI KAMEN Zadrhti li mi glas šapni mi riječi koje trebam reći Zanijemim li znaj to ja o tebi pričam; jer dveri si mog srca razmakla i šutnjom naplavila svaku poru Nikom objasniti ne mogu gomilu sjena iza mojih leđa Rame uz rame Ikar i Ikar gorki čovjek i gorki vjetar ko ljubav i bol udvojeni križevi krvavi iste ceste izopačuju u bršljan navika Podigneš li kamen ubij me njime ili ga uzidaj pod moja stopala Bit ćemo istog rasta i imat ćemo ista lica bogata bjelinom