DJETETOVA OKOLINA Zlata Bilić, Zagreb U vremenu smo isticanja materijalnih vrijednosti, međusobnih borbi, "tržišnih kritetrija" u gotovo svemu oko nas. Dopiru glasovi o restrikciji programa, o upitnosti dostojanstva podučavanja... Svemu usprkos, naše zanimanje je sudjelovanje u odrastanju tolike djece koja su nam povjerena. Obrazovanje je samo jedna dimenzija, vidljiva, neposredna i najlakša. Da bismo se usudili dirnuti u onaj dio cjeline na koji utječemo svojom osobom, moramo i sami biti u dosluhu s vremenom, upućeni u misterij poznat kao duhovno obzorje XX. stoljeća. Sredinom vijeka rođena je znanost, koja je podosta smiono zahvatila u sve pore života. Povod njezinog razvoja je strogo pragmatički, a doseg još otvoren. Riječ je o kibernetici, znanosti o upravljanju sustavima, točnije, o pojednostavljenom znanstvenom modelu koji pomaže konsolidiranju bilo kojeg sustava, nudi uhodane termine, relacije i aktualizira pitanja cilja ili svrhe gotovo svakog postojećeg sustava danas. Tehničke mogućnosti pohranjivanja i obrade milijuna podataka, samo uz vremenski pomak u pristupu informacijama. Možemo li se poslužiti ovim modelom i u području odgajanja i obrazovanja? Najprije se postavlja pitanje definiranja i dimenzija našeg obrazovnog sustava. To je cjelina koju čine i djeca i nastavnici i roditelji. Ne bi se pritom trebalo misliti na to što čovjek treba znati i moći za postojeći društveni poredak, nego čime je čovjek obdaren i što se u njemu može razviti. Snaga, koju ovakav sustav može održavati da traje i djeluje, jest neposredni ljudski kontakt između učitelja i učenika. Ako se tak kontakt ikada naruši, nastaju problemi koji pozivaju učitelja na povećanu unutrašnju aktivnost. U mom iskustvu to su opuštenost i povjerenje u komunikaciji, a devocijski pristup u izlaganju nastavnih sadržaja. Dijete se kroz povjerenje otvara. Tek iz slobode može poteći bujica kreacija. Tako dolazimo do svrhovitosti školskog sustava, do sudjelovanja u nastanku čovjeka koji se odlikuje otvorenošću, čvrstinom i slobodom, sposobnim za vrijeme u kojem će on tek živjeti, za socijalni poredak s novim snagama. Ukloniti što više fizičkih i duhovnih prepreka koje bi se u odrasloj osobi mogle ispriječiti. Dva su puta, oba neizostavna. Jedan kroz učitelje koji svojim načinom i svojom osobnošću djeluju na djecu, a drugi su nastavni sadržaji. U našoj stvarnosti se već godinama natežemo oko toga da li ćemo djelomično ili potpuno ukinuti sadržaje vezane uz umjetnosti, umjesto da raspravljamo o mnoštvu načina kako se ona može primijeniti i ponuditi djetetu. Učinci su poznati većini ljudi svijeta! Umjetnost sudjeluje u otvaranju kreativnih snaga nove, oslobođene ličnosti. Okolina školskog sustava je svekoliko društvo koje nas provjerava, procjenjuje, rado kritizira, statusno vrednuje. Zar ne bismo mogli postići da nam se vjeruje, da nas se štuje, da i prema svijetu budemo ono što oduvijek jesmo: njegovatelji i kreatori najdragocjenijeg - naše djece? Nametnimo se sami svojom snagom i dosljednošću. Sav kriticizam koji se u okolini školskog sustava stvara o nama, samo je povratna sprega onoga što smo u neposrednoj prošlosti samo izazvali. Mi jesmo pod povećalom, ali možemo utjecati na fokus i amplitudu. Zar nije neizbježno da utjecaj koji pojedini učitelji imaju na djecu i mladež iskorači iz okvira znansntvenih fragmenata u nastavi i tako se proširi do sfere svjetonazorskog? Svaki sustav podliježe nekoj organizaciji, određuje neke hijerarhijske razine, fiksira ono bitno što je u središtu. U našem sustavu to je, sasvim izvjesno, dijete, zatim učitelji i roditelji, a onda sve ostale strukture školskog okruženja. Kada smo odredili sebi mjesto, mi koji podučavamo, osvijestimo u sebi riječi Rudolfa Steinera: "U STRAHOPOŠTOVANJU PRIMITI, U LJUBAVI ODGAJATI, U SLOBODI OTPUSTITI!"