EPAMINONDA I GRČKA VOJNA TAKTIKA UDK : 355.4 (38) (093) Anđelka Dukat, prof. Za razliku od kamenite i neplodne Atike, koja je svoje stanovnike upravo tjerala na more i u pustolovine, Beotija je plodna i bogata zemlja koju je bilo lako obrađivati i koja je donosila obilne ljetine. Budući da su lako dolazili do sredstava za život, Beoćani su bili trom i lijen narod, pa su u Grčkoj bili na glasu kao tupoglavi i priglupi. Broj velikih ljudi koje je Beotija dala vrlo je malen: u poeziji to je Pindar, možda Heziod, ako je doista bio pravi Beoćanin (njegova se obitelj doselila iz M. Azije), u politici Pelopida i Epaminonda. Dok je npr. Korint, koji je izazvao Peloponeski rat, bio u neprijateljstvu prema Ateni iz razloga konkurencije u trgovini i moreplovstvu, Teba, najveći beotski grad, nije imala razloga da bude Ateni neprijateljica osim zbog zavisti i želje da od nje preuzme ulogu najmoćnije državice srednje Grčke-između Termopila i korintske prevlake. Upravo zato je i pristupila peloponeskom savezu uperenom protiv Atene. Kad je Atena bila zauzeta, Tebanci su se živo zalagali da bude potpuno izbrisana s lica zemlje. Ali Spartanci su se bojali ostaviti Tebu bez suparnika u srednjoj Grčkoj i nisu pristali na to, što je veoma uvrijedilo Tebance, koji su bili ponosni na svoj velik doprinos zajedničkoj stvari saveza u borbi protiv atenskog imperijalizma. Zato su se njihovi odnosi sve više pogoršavali i, s kratkim prekidima kakav je bio Antalkidin mir, polako vodili do otvorena neprijateljstva. Sedamdesetih godina došlo je između Tebe i Sparte do otvorena rata. Spartanci odlučiše poučiti svog nepokornog saveznika i provale u Beotiju, ali ih kod Leuktre 371. Tebanci pod Epaminondom potpuno potuku i unište najveći dio njihovih trupa. Poraz kod Leuktre značio je kraj spartanske hegemonije u Grčkoj i takav udarac da se od njega Sparta više nikad nije oporavila. Otada ona više ne igra nikakvu politički značajnu ulogu u Grčkoj. No ostali pripadnici peloponeskog saveza, pa i Atena, ljubomorna na Tebu kojoj je pomagala kod Leuktre, povedoše novi rat i odlučna se bitka vodila 362. kod Mantineje. Tebanci su postigli pobjedu, doduše ne odveć premoćnu, ali izgubiše Epaminondu, što je za njih bilo nenadoknadivo, pa od te godine i Teba gubi prevlast u Grčkoj. Atena je još relativno slaba, pa je logično da je to stanje iskoristila Makedonija i pomalo preuzimala ulogu vođe grčkih državica. Epaminondina je zasluga bila osobito u unapređenju grčke vojne taktike kojom je on uspio tebansku vojsku učiniti ravnopravnom nenadmašivim Spartancima. U najstarije vrijeme, vrijeme homerskog epa, vojna taktika bila je vrlo primitivna. Bitku je odlučivao dvoboj junaka, pripadnika rodovske aristrokracije, plemića ili boljara. Oni su bili daleko bolje naoružani od ostalog naroda, u životu bavili su se samo vježbanjem za rat, lovom i sportom, dok su ostali vojnici bili kojekako naoružani i nespremni za ratne napore, pa su bili samo pratnja i topovska hrana za aristokraciju: rat ne odlučuje mnoštvo proste vojske nego dvoboj Ahileja i Hektora. No već u Ilijadi vidi se da se javlja spoznaja da i mnoštvo prostih vojnika, discipliniranih i dobro razvrstanih, može činiti snažnu vojnu silu. Ta je spoznaja u temelju hoplitizma, vojne taktike koja se razvila u 7. i 6. stoljeću za vrijeme tirana: Pizistrat, Perijandar, Polikrat, Kipsel, Pitak i mnogi drugi. Dok su homerski junaci bili borci na kolima, hopliti su bili teško naoružani pješaci koji su u pravilnim redovima, pokrivajući jedan drugoga i strogo se držeći naredbi zapovjednika, činili snažnu udarnu i obrambenu silu kojoj nedisciplinirana rodovska aristikracija na konjima (Tesalija, Beotija) ili bojnimkolima nije bio dorasao protivnik. Hoplitsku je taktiku dovela do svršenstva spartanska vojna aristokracija: izvrsno obučeni, izvježbani, fanatično poslušni i odani domovini, Spartanci su činili ideal vojnika kroz 5. i 4. stoljeće. U uvjetima brdovitih područja srednje i južne Grčke, spartanski su hopliti bili toliko nadmoćni ostalim suvremenim vojskama, da je nadmoć nad njima mogao postići samo kakav taktički genij, a to je bio upravo Epaminonda. Epaminondina novost u taktici bila je zapravo veoma jednostavna. On je shvatio u čemu je bit spartanskih vojnih uspjeha. Spartanci nisu nikada išli u rat sami, jer su bili relativno malobrojni. U najvećem cvatu bilo je u Sparti svega oko 10.000 pravih, punopravnih Spartijata, a u vrijeme Peloponeskog rata, zbog čestih vojnih gubitaka i strigosti prema djeci koja nisu bila fizički podobna za spartanski odgoj kao i zbog teškoća u sticanju građanskog prava u slučaju doseljenika, broj je opao na svega oko 4.000. Zato su redovito ratovali sa saveznicima: Mesenjanima, Arkađanima, Eliđanima, Korinćanima i ostalim Peloponežanima, te pripadnicima peloponeskog saveza izvan Peloponeza. Pri tome bi u slučaju bitke raspored bio takav, da su trupe sastavljene od pravih Spartanaca redovito stajale na desnom krilu, a središte i lijevo krilo zauzeli bi saveznici. Kod sukoba događalo se uvijek to da su Spartanci, koji su bili neusporedivi kao vojnici, pobijedili one protivničke trupe koje su stajale nasuprot njima, natjerali ih u bijeg i došli iza leđa ostaloj neprijateljskoj vojsci, bez obzira kako ispala bitka u središtu i na njihovom lijevom krilu. Shvativši to, Epaminonda je kod Leuktre postavio "klin" od 50 redova vojnika, a svoj bojni red tako da je jako isturio svoje lijevo krilo koje se imalo sukobiti sa Spartancima, a povukao je ostalu vojsku unatrag. Osim toga on je veoma pojačao to krilo postavivši onamo masu najboljih Tebanskih hoplita kojima je sam bio na čelu. Kad je došlo do sukoba, zbog kosog tebanskog bojnog reda najprije su se sukobili spartansko desno i tebansko lijevo krilo. Budući da su tu Tebanci imali znatnu nadmoć u ljudstvu, oni su uspjeli razbiti Spartance koji su se očajno, ali bezuspješno borili, ubili su spartanskog kralja i pobili većinu Spartijata. Tako je bitka bila odlučena i prije nego su se središta i druga krila pobila, jer kad su saveznici Spartanaca vidjeli da je spartanski kralj mrtav, a vojska razbijena, okrenuli su odmah u bijeg. Slično se desilo i kod Mantineje, samo je tom prilikom Epaminonda, koji je previše žestoko gonio neprijatelje, izmakao daleko od svojih i poginuo. Epaminondina taktika temeljila se na ispravnom opažanju da nije potrebno pobijediti i u središtu i na oba krila da bi se dobila bitka, jednako kao što nije nužno da svih pet navalnih igrača jedne nogometne momčadi budu izvrsni strijelci: dovoljan je jedan ili dva. Isto tako, dovoljno je da se razbije neprijatelj na jednom dijelu fronte, pa će i ostali biti lako savladani. Filip je uveo falangu u 5 redova koplita s kopljima od 6 m. Normalno hoplitsko koplje "sarisa" bilo je 2.5 m. Također je uveo konjicu na oba krila. Epaminondinu taktiku preuzeo je kasnije Aleksandar Makedonski, samo što je on odlučujući udar zadavao ne pješadijom, nego makedonskom i tesalskom konjicom koju je sam vodio, a koja je bila izvrsno izvježbana na makedonskim i tesalskim ravnicama i njemu potpuno odana. Tom je taktikom konjičkog udara i uspijevao razbiti goleme, milijunske vojske perzijske, koje su bile nepokretne, slabo naoružane i nevješte, a uz to i nepouzdane. Istovremeno, dok je konjica udarala na neprijatelja s boka, ostali bojni red održavala je hoplitska falanga, jako pojačan masiv od 5 redova hoplita s dugim kopljima, koju je bilo veoma teško probiti. Poslije smrti Aleksandrove dijadosi, njegovi nasljednici: Antigon, Lizimah, Ptolemej, Seleuk, Kasandar i drugi, vratili su se taktici borbe s ogromnim vojskama na način istočnih kraljeva i zapustili su ideju bočnog konjičkog udara koji je zahtijevao energično i odlučno vodstvo konjaničkih trupa. Dok su svi ratovali na taj način, nije bilo problema. Ali kad se pojavila rimska vojska, sve su te vojske postale bespomoćne. Glavna je prednost rimske taktike bila velika pokretnost i sposobnost za manevriranje legija koje su bile raščlanjene u manje jedinice (manipule, centurije, kohorte) pa su lako mijenjale mjesta, povlačile se i opet udarale na neprijatelja. Osim toga, rimski je legionar bio jednako dobro naoružan za borbu izbliza i za borbu izdaleka: imao je mač - gladius koji je bio veći i bolji od grčkog "ksifos, mahaira", a koplje za bacanje "pilum" bilo je lakše za rukovanje od goleme i nespretne sarise. Prednost rimske taktike pokazala se osobito jasno u posljednjoj bitki Makedonaca i Rimljana kod Kinoskefale god. 149., kad su Makedonci pod zadnjim svojim kraljem Perzejem pokušali suprotstaviti se invazoru. Perzej je izabrao ravnicu kod Kinoskefale jer je ona odgovarala njegovoj falangi. I doista, pri svom prvom naletu, falanga je sve pred sobom pomela, a Rimljani su se povlačili. Ali goneći Rimljane, falanga se dala namamiti na neravan teren, na kome više nije bilo moguće održati kompaktne i zatvorene redove, što joj je bila glavna prednost. Bojni red se raspao, nastale su pukotine. Tad se Rimljani okrenuše i udariše sa svih strana. U takvoj borbi Makedonci im se nisu mogli ravnopravno suprotstaviti. Poraz je bio potpun i preko polovine hoplita iz falange ostade na bojištu. Dobro naoružanje i vještina manevriranja u tijeku borbe učinili su rimsku vojsku nenadmašnom u Mediteranu kroz duga stoljeća i tek golema brojčana premoć barbara krajem 4. i 5. stoljeća, a također i opadanje morala, discipline i brojnosti rimskog vojništva dovelo je do njihova konačnog neuspjeha u borbi protiv plemena sa sjevera.