Drugačiji pogled na nastavu matematike



Rajka Smokvina-Korbar, Zagreb





Rijetko ili gotovo nikad ne susrećemo članke ili osvrte bilo kojeg tipa koji bi
doticali problem uspješnosti nastave matematike, a problem postoji i čini mi se
da je iz godine u godinu veći. 

Evo i zašto! 

Vjerojatno stjecajem nekih okolnosti imam bolji i širi uvid u stanje uspješnosti
učenika u nastavi matematike, broju učenika koji traže pomoć te općenito o
izgradnji stavova djece prema matematici, dakako i roditelja te na kraju i samih
predavača. 

Poći ću redom. 

Zaprepastio me podatak Zavoda za statistiku, (koji doduše obrađuje razdoblje od
1985.-1990. godine, ali nema ozbiljnijeg razloga zaključivati kako bi on iskazao
iz ostalih razdoblja) koji govori da je u Republici Hrvatskoj "palo" razred oko
65.000 učenika 7. i 8. razreda osnovne škole te 1. i 2. razreda srednje.

Neću se osvrtati ovaj put na problem što je sa tom djecom bilo dalje ili koliko
to košta iako je strahovito važno za Državu da se to ne događa, nego ću se
vratiti na problem metematike i što sad "ona ima s tim". 

Evo što. 

Najprije, po, doduše neslužbenim, anketama i izvješćima pedagoga o prolaznosti
učenika u školama po predmetima nažalost je matematika redovito zastupljena u
broju negativnih ocjena, a ta zastupljenost ide i do 80%. Broj popravnih ispita
također doprinosi tom neslavnom podatku što i nije teško provjeriti. 

Kao dugogodišnji suradnik u Otvorenom sveučilištu imam također još jedan uvid u
problem uspješnosti u nastavi matematike jer njihovi podaci govore da iz godine
u godinu od ukupnog broja učenika koji traže pomoć u učenju, kao u pravilu, oko
80% traži pomoć baš u matematici. 

Nadalje, razgovarajući s mnogim roditeljima i učenicima koji su tražili
instrukcije i pomoć bilo kojeg tipa, glatko mogu tvrditi da je problem, ovaj
puta iz kuta gledanja učenika, evidentan! Naravno da smatram kako je sasvim
neprirodno i neprikladno kao stil učenja uzimati instrukcije da bi se došlo do
nedohvatljive dvojke i to iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, i to
sve više. Točnije, jedan tip instrukcija "u zametku" već započinju sami
roditelji sjedajući sa svojim djetetom za stol već u prvom ili drugom razredu
osnovne škole kako bi pomogli riješiti njihovu djetetu "nerješive" probleme, što
je također neprirodno.

(Ovdje samo jedan usputni podatak da je u Otvorenom sveučilištu dobna granica
djece koja traže pomoć već spuštena do 4. razreda osnovne škole.) 

Nema sumnje da problem postoji, a što je uzrok?

Jasno je da nije jednodimenzionalan, a moje iskustvo nekako određuje tri načina
uzroka koji naravno nisu grubo odvojeni već se isprepliću. Prije svega, smatram
da su planovi i programi nastave matematike u osnovnoj školi preambiciozni,
premalo rađeni u suradnji s pedagozima, psiholozima kao i predavačima s
dugogodišnjim iskustvom jer ne slijede zrelost djeteta već računaju na njegovu
inteligenciju i zapamćenu masu podataka, što nije dovoljno, a prevelikim
zahtjevima u metematičkom zaključivanju dovode dijete u nemoguć položaj te
izazivaju i nemoć pa "mali Ivica ne voli Matematiku". 

Posljedice nemoći u savladavanju osnovnoškolskog gradiva matematike dolaze
itekako do izražaja u srednjoj školi gdje je i kulminacija odbojnosti te, jasno,
i neuspjeha. 

Na taj uzrok nadovezuje se, logično, i uloga roditelja koji u nemoći svoga
djeteta "uskaču" kako znaju i umiju ovisno o socijalnom i intelektualnom
statusu, pa, ili sami sjedaju s njim i pomažu rješavati zadaće, ili plaćaju
instrukcije, ili jednostavno izjavljuju: 

"Ta i ja nisam znao matematiku!" 

Ništa od toga nije dobro za dijete i buduću zdravu i samostalnu ličnost. Treći
faktor uzroka problema je, naravno, i sam predavač. 

Ne mogu ulaziti u analizu ličnosti i načina razmišljanja jednog matematičara
iako često čujemo od kolega: "Zašto ste vi matematičari baš uvijek takvi?!" 

Profesori su na neki način stavljeni pred "gotov čin", a to su planovi i
programi čije okvire moraju ostvariti tijekom školske godine. Treba prečesto
puno hrabrosti, i energije i dobre volje da se iz postojećih okvira koje
dirigira predznanje učenika nađe put ka realizaciji zadanih planova, a to traži
jaku ličnost što nigdje nije opisano kao radna zadaća pa dosta kolega ima
problema u odnosu s učenicima i na koncu s brojem negativnim ocjena. 

Jasno, nimalo nevažan je podatak koji govori o broju učenika u jednom razredu, a
kreće se, gotovo redovito, od 30 - 40 učenika što daje dodatnu težinu radu u
nastavi, a naročito u nastavi matematike jer tu nastavu apsolutno treba
razumjeti. 

Dakle, nakon osobnih zapažanja cjelokupnog problema čini mi se da bi poboljšanju
uspješnosti u nastavi matematike, i to vidnom, doprinijela slijedeća rješenja: 

Svakako bi trebala postojati jača suradnja ili neki zajednički nazivnik unutar
tima koji stvara planove i programe, a činili bi ga i pedagozi i psiholozi, i
dugogodišnji iskusni profesori kao i kolege koji pišu udžbenike i zbirke jer je
totalno zagubljen pojam zrelosti djeteta koje je, u svakom slučaju, stvar
vremena, a zagubljen je jer je pomiješan s inteligencijom koja strši, kao i
mnoštvo serviranih informacija kojima je dijete zasuto putem raznih medija. Tako
nam se lako događa da "malog genijalca" precijenimo jer do zrelosti predstoji
put, htjeli mi to ili ne. Za ilustraciju toga o čemu govorim navest ću primjer u
obliku pitanja. Jesu li djeca, moja i mojih kolega, uspjela riješiti sve zadatke
iz zbirki i udžbenika samostalno, ili im je trebalo pomagati, ili itekako
pomagati?! 

Odgovor znaju sami. 

Što to znači? 

Znači da je pravi okvir programa koji zahtijevamo od učenika onaj koji mogu
samostalno rješavati, bez roditelja i bez instrukcija. Jasno, ne govorim ovdje o
radnim navikama te o općem trendu neučenja i potcjenjivanja znanja, već o
nemogućnosti razumijevanja traženih zadaća od učenika. 

Taj okvir ne može pronaći ni samo matematičar koji piše zbirku, ni samo psiholog
pa je nužno njegovati timski rad koji će uzeti u obzir sve aspekte koji mogu
dovesti do uspjeha. 

Ako zadamo pravilne i realne okvire rada odmah rješavamo i problem snalaženja
pojedinog profesora u svom dijelu posla jer neće morati balansirati između
"želja i mogućnosti", a tome može itekako doprinositi konstantna stručna i
pedagoška edukacija koja nam nedostaje i koja je premalo njegovana i cijenjena
jer smo prečesto na seminaru da bismo dobili + ili da bismo vječito bili
podučavani kako istumačiti pojedinu nastavnu jedinicu! 

Nadalje, osim što nas treba konstantno školovati kako bismo što bolje poznavali
psihologiju djeteta jer se i ona konstantno mijenja, ovisno o načinu življenja,
treba nam omogućiti i realno kvalitetne uvjete rada, a oni sa po 30 - 40 učenika
u razredu to svakako nisu. Zapravo, iznad 20 -25 učenika po odjelu ne može se
izvoditi kvalitetna nastava, što znači da je rad u sadašnjim uvjetima loš, ali
je mukotrpan za sve, i učenike i profesore, a rezultati su na žalost slabi! 

Jednom rječju, potrudimo se svi zajedno da nam djeca s veseljem dolaze na
matematiku!