UDK:	737(497.5)(091)

	929.652(497.5)(091)



POJAVA I RAZVOJ NOVCA NA TERITORIJU HRVATSKE OD NAJRANIJIH VREMENA DO DANAS 



Ana Mandić, Zagreb





Od najranijih vremena do danas na području Hrvatske izmjenjivali su se novčani
sustavi Rimskog Carstva, Franačke države, Mletačke Republike, Austro-Ugarske,
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevine Jugoslavije, SFRJ i danas -
vlastiti novčani sustav Republike Hrvatske. Prije pojave novca najčešće su se
kao sredstvo razmjene koristili stoka i platno. Stoka je u toj mjeri bila
prihvaćeno i rašireno sredstvo razmjene, da se kasnije kad su je u razmjeni
zamijenile kovanice, njen lik utiskivao u kovani novac. Od tuda i naziv novca
potječe od riječi "stoka", "blago" koja u latinskom jeziku glasi - "pecunia"1. 





Prve kovnice novca na teritoriju Hrvatske 



Prvi narod koji je naseljavao prostor Hrvatske bili su Iliri, zatim su se Grci
naselili u Ilirskom primorju i na otocima. Oni su donijeli na prostor ilirske
zemlje  svoju kulturu, uveli su mnoge obrte i zanate a imali su i svoje kovnice
novca. Najstariji novac koji je iskovan i upotrijebljen na hrvatskom području
bio je srebrni i bakreni novac kovan u 4. stoljeću prije Krista na Hvaru i Visu.
Tipični simboli koji su se pjavljivali na novcu su koza, srna, grozd i amfora.
Ti simboli bili su karakteristični za privredu i za kulturu u našim krajevima
onog doba. Posebno valja istaći novac ilirskog plemena Labeata iz II stoljeća
prije Krista, koji su živjeli u okolici Skadarskog jezera. I novce ilirskog
plemena Daorsa, također iz II stoljeća prije Krista, koji su živjeli u dolini
rijeke Neretve, a plemensko središte im je bilo u Ošanićima pokraj Stoca. Imamo
samo unikatni primjerak ovog novca. Na licu je glava muškarca sa šeširom
okrenuta udesno, na naličju je ilirska galija a iznad natpis DAORSA. 





Rimske kovnice na hrvatskom tlu 



Kasnijim rimskim osvajanjem na tlo Hrvatske stiže novac Rimskog Carstva. Za
razliku od Grka i Ilira, koji su na Jadranu osnovali više kovnica, rimskih
kovnica na Jadranu nema. Međutim, u unutrašnjosti Hrvatske postojale su dvije
značajne kovnice, Sirmium (Srijemska Mitrovica) i Sisciji (Sisak). Kovnica novca
u Siscii osnovana je između 259. i 262. godine, i u doba Rimskog carstva radila
je više od stotinu godina. Poseban utjecaj na razvoj novčanog sustava imao je
car Dioklecijan, koji je 293. godine reformirao cjelokupno novčarstvo i odredio
obvezu stavljanja kovanice na novac. On je uveo dvije novčane jedinice: veliki
bakreni novac pecunia-maior i mali bakreni novac nummus-cententionalis. Iz
Siscije je novac dopirao sve do Skandinavije i do Indije. Početkom 4. stoljeća u
Sisciji je kovan novac i Rima i Istambula. Zbog stalne opasnosti od napada
barbara na Panoniju car Theodosius je 387. godine zatvorio kovnicu u Sisciji. 





Franački novac na tlu Hrvatske 



Na hrvatskom području optjecali su i novci Franačke države koja vrhunac svoje
moći doživljava u vrijeme Karla Velikog koji je 800. godine okrunjen za rimskog
cara. KarloVeliki je u 9. stoljeću uveo franački novčani sustav. Za vrijeme
hrvatskog kneza Domagoja (864.-876.) Hrvatska se je oslobodila franačke vlasti. 





Novac u doba hrvatskih narodnih vladara 



U razdoblju od 7. do početka 12. stoljeća na tadašnjem području Hrvatske
optjecao je samo tuđi (bizantski) novac, jer hrvatski narodni vladari, knezovi i
kraljevi nisu iskoristili pravo kovanja novca koje im je pripadalo. U to doba,
među novcem koji se priznavao kao platno sredstvo spominje se 852. godine libra
argentea2 u vrijeme kneza Trpimira; 896. godine aurea libra (zlatna libra) u
vrijeme kneza Mutimira; 918. godine solidus3, u vrijeme kneza a kasnije prvog
hrvatskog kralja Tomislava. Oko 1000. godine, potkraj vladavine Svetoslava i
početkom vladavine Krešimira II pojavljuje se denarius.4 1056. godine za
vladanja Stjepana I u Hrvatskoj se pojavljuje aureus.5 1070.-1078. god. potkraj
vladavine Krešimira IV u Hrvatskoj optječe solidus romanatus. Za vladavine
kralja Zvonimira (oko 1080. god.) plaća se romanatusom i argenteusom. 





Novac Mletačke Republike 



Na području Hrvatske od velikog je značaja bio novac Mletačke Republike.
Mletački groš matapan proširio se je u primorske krajeve u 13. i 14. stoljeću.
Prvi groš kovala je Francuska 1226. god. Oko 1300. godine groš se kuje u Pragu a
nešto kasnije u Mađarskoj. Isplate velikih svota isplaćivale su se u novčanim
jedinicama solidi grossorum (12g.) i libra grossorum (240 g). Ovi nazivi
pojavljuju se u povijesnim ispravama srednjevjekovne Dalmacije. Nakon mletačkog
groša matapana od konca 14. stoljeća, kuje se u Mletcima manji i tanji
grossetto. Od 1284. - 1822. godine kovan je mletački zlatni novac - dukat, koji
je imao ustaljenu finoću zlata i težinu. Prema finoći bio je identičan forintu
(florinu) firentinskom zlatniku koji se je počeo kovati 1252. godine.6 Od
polovice 16. stoljeća dukat se naziva cekin. S obzirom da je bio vrlo solidno
izrađen, dukat se proširio po cijeloj Europi i tako postao uzor za kovanje novca
u nizu država. U drugoj polovici 15. stoljeća, za vladanja Matijaša Korvina na
dukatu se javlja lik Bogorodice Marije pa ga stoga u hrvatskim krajevima
prozivaju marijal Srebrne dukate kovala je Dubrovačka Republika 1723. godine
(19,49 gr.) te 1797. godine (13,37 gr.), a vrijedili su 40 dubrovačkih dinarića.
Sitni mletački novac bagatin7 kovao se u gradovima Hvaru, Splitu, Šibeniku,
Trogiru i Zadru. U Splitu je u 13. stoljeću kovan parvul prema uzoru na obol.
Groši, denari i poludenari što ih je u periodu 1403. - 1413. kovao splitski
herceg Hrvoje Vukčić Hrvatinić ubrajaju se u najljepše novce toga doba. Prvi tip
groša na licu ima Hrvojev obiteljski grb i natpis M. CHERVOII. DVCIS. S. (Moneta
Chervoii ducis Spalatensis - novac Hrvoja vojvode Splitskog, a na naličju lik
biskupa i natpis S. DOIMVS. SPALETI. M. (Santus Doimus Spaleti Martyr - Sveti
Dujam splitski mučenik). Na drugom tipu groša na licu je veliki Hrvojev
vojvodski grb. Groševi i prvog i drugog tipa teže 1,3 - 1,7 grama i promjera su
20-24 mm. Lica denara i poludenara ne razlikuju se puno od onih na Hrvojevim
groševima, jedino je na naličju poludenara prikazana samo glava biskupa umjesto
cijelog lika. 





Kovnica dubrovačke republike 



Na području Hrvatske najdulje je djelovala kovnica Dubrovačke Republike od 1337.
do 1803. godine. Još dok je bio pod vlašću Mletaka Dubrovnik je imao vlastiti
novčani sustav. Novčana jedinica tada je bio srebrni grosus i bakrena kopuća. Na
licu novca bio je prikazan sveti Vlaho, a na naličju Isus Krist. U gotovo 500
godina svoga rada ta je kovnica izradila18 vrsta dubrovačkog novca. Od 13. do
17. stoljeća kovani su bakreni folar8, caputia ili minca9 i srebrni denar, te od
14. do 17. stoljeća srebrni denar i poludenar kao i srebrni denarić i artiluk.10
Bakreni solad11 kovan je od konca 17. do konca 18. stoljeća. Od početka 18. do
polovice 18. stoljeća kovane su srebrne škude12 i poluškude. Srebrni dukat kovan
je 1723. i 1797. godine, srebrni talir od 1725. do 1779, srebrni polutalir od
1731.-1749, srebrna libertina od 1791.-1795. Koncem sedamnaestog stoljeća pa do
polovice osamnaestog stoljeća kovan je srebrni perper13 te početkom devetnaestog
stoljeća srebrni poluperper i perper. Među neuobičajenim novcima Dubrovačke
republike treba istaći unikatnu zlatnu perperu iz godine 1618. Sačuvan je i
unikatni primjerak zlatnog dukata iz godine 1739, promjera 39 mm i težine 19,55
grama. Posebnu ljepotu ima i unikatni talir iz 1751. godine, na čijem je licu
sveti Vlaho i slika grada Dubrovnika i natpis ET. PRAESIDIVM. - ET. DECVS. 1751.
S.B.P.R.RH. (S. Blasius protector republicae rhaqusinae), a na naličju je
Bogorodica i natpis RP. RHAC. PATRONA-COELI. REGINA. (Dubrovačke republike
zaštitnica - nebeska kraljica). 





Frizatik i hrvatski frizatik 



U 12. stoljeću na jednom dijelu hrvatskog područja pojavljuje se u optjecaju
frizatik. Naziv tog novca potječe od naziva koruškog grada Friesacha, gdje su ga
između 1124. i 1130. godine počeli kovati salzburški biskupi. Taj je novac bio
cijenjen kako u Austriji, Furlaniji i Ugarskoj, tako i u Hrvatskoj i Sloveniji.
U 12. stoljeću Hrvatska stupa u personalnu uniju s Ugarskom ali prilike u
novčarstvu nisu se bitno promijenile jer je bizantski novac ostao i dalje u
optjecaju a mađarski novac se i ne spominje u našim povijesnim izvorima 12.
stoljeća. Hrvati su bili naviknuti na dobar bizantski novac pa nisu prihvatili
mađarski novac koji je kovan od lošijeg srebra što je uvjetovalo pad vrijednosti
mađarskog novca tijekom cijelog 12. stoljeća. Koncem 12. stoljeća u hrvatskom
gospodarstvu pojavio se je prvi hrvatski novac. Tada je vladao kralj Emerik
(1196.-1204.) a Hrvatskom je upravljao njegov brat, herceg Andrija, koji će
postati i hrvatsko-ugarski kralj (1205.-1235.). Herceg Andrija je kao suvladar
ravnopravan kralju prvi u našoj povijesti počeo kovati hrvatski novac 1196.
godine. Povod herceg Andriji za kovanje hrvatskog novca bili su kvalitetni
frizatici, koji su se preko alpskih država širili u Hrvatsku. Opticaj frizatika
donosio je veliku korist hercegu Andriji, te ga je to potaknulo na kovanje
sličnog srebrnog novca. Na taj način on je stvorio konkurentske - hrvatske
frizatike, i brzo i sigurno ih uveo u hrvatski platni promet. Prvi hrvatski
frizatici svojim naličjem - crkveni zabat s dva tornja - identični su novcu iz
Friesacha, ali na licu imaju prastari hrvatski grb polumjesec i zvijezdu te
natpis Andreas D(ux) CR(oatiae), čime se razlikuju od frizatika salzburških
biskupa. 





Slavonski banovci 



Hrvatsko-ugarski kraljevi su za područje Slavonije, tijekom 13. stoljeća kovali
poseban novac - slavonske banovce (moneta banalis; denarii banales). Banovci su
se još nazivali i kuna, kunovina ili marturina14 zbog utisnutog lika kune na
novčiću. Banovi i hercezi također su imali pravo kovanja novca. Prvi ban koji je
kovao banovce bio je ban Stjepan od plemena Guthkeled (1248.-1260.), koji je
1256. godine kovao hrvatske banovce u našoj najstarijoj kovnici novca u Pakracu.
Kovnica je iz Pakraca oko 1260. godine, preseljena u Zagreb. Novci kovani u
zagrebačkoj kovnici zvali su se denarii zagrabienses. Treba spomenuti da je
banova komora ubirala poreze i daće. Najpoznatija je kunovina (marturina). Još
za vladara hrvatske krvi, porezi i globe, plaćali su se kuninim krznima a koncem
12. stoljeća, kad je nestalo kuna, kunovina se počela namirivati novcem. Svaki
porezni obveznik morao je u ime kunovine plaćati 12 dinara. Kao dodatni izvor
svojih prihoda banovi i hercezi , koristili su pravo prekivanja novca. Po
njihovom nalogu svake su se godine morala zamijeniti tri stara novčića za dva
nova novčića. Komora je pri tom imala veliku dobit jer je narod prilikom zamjene
gibio jednu trećinu novca. Pošto je ovaj porez za narod postao nesnosan,
zamijenjen je izravnim porezom od 7 dinara, kojeg je godišnje morao plaćati
svaki slobodan čovjek. Sadržajem i težinom slavonski su banovci bili vrijedniji
od ugarskog novca.Obično se računalo za marku srebra 200 slavonskih banovaca.
Zbog svoje vrijednosti banovci su bili u optjcaju i u susjednim krajevima,
osobito u Ugarskoj. U Slavoniji banovci su prevladavali u novčarskom prometu
gotovo dva stoljeća. Na licu banskih denara utisnuta je poprijeko u sredini kuna
(grb kraljevstva) kako bježi na desno, nad njom i pod njom smještena je po jedna
zvijezda a oko ruba natpis: moneta regis p. Sclavonia, ili moneta ducis p.
Sclavonia, ili moneta bani p. Sclavonia. Na naličju je dvostruki križ kojem je
na gornjoj poprečnoj gredi na lijevo polumjesec a na desno zvijezda danica, pod
donjom poprečnom gredom je s jedne i s druge strane po jedna okrunjena glava
okrenuta jedna prema drugoj. Nad glavom je početno slovo imena onog kralja,
hercega ili bana koji je dotični denar (banovac, kunovinu, križanac) dao kovati.
U povijesnim izvorima susrećemo slavonske banovce kralja Bele IV (1235.-1270.),
kralja Stjepana V (1270.-1272.), kralja Ladislava IV 1272.-1290.) U vrijeme
navedenih kraljeva više hercega i banova kovalo je svoje banovce. Za vrijeme
svoje vladavine kralj Andrija III (1290.-1301.) je također kovao slavonske
banovce. U njegovo vrijeme banovce su kovali Radoslav i Stjepan Babonić. Novci
Karla Roberta (1301. -1342.) kovani u ugarskim kovnicama bili su po uzoru na
slavonske banovce. On je posebnu pažnju posvetio financijskom stanju.
Unaprijedio je kopanje zlatnih i srebrnih ruda i kovao posebno vrijedan novac.
Prvi je od ugarskih kraljeva kovao zlatni novac po primjeru grada Firence.
Temeljem toga je i njihov naziv florin tj. forinta. Za vrijeme njegova vladanja
banovce kuju Stjepan i Ivan Babonić, te ban Mikac Mihaljević (1325.- 1343.) . Na
njegovim banovcima nalazimo jednu promjenu - kuna na njima trči na lijevo
umjesto na desno. Posljednji kralj za kojega su kovani banovci je Ludovik I
(1342-1382). U razdoblju njegove vladavine banovce su kovali Nikola Banić od
Lendave (1343.-1346.) i (1353 -1356.), ban Nikola Seć (1346.-1349.) i herceg
Stjepan 1350. i (1353.-1354.) Na banovcima hercega Stjepana je na licu umjesto
kune veliki krin (ljiljan) u sredini. Od godine 1350. nastojao je kralj Ludovik
ukinuti u Slavoniji, ne samo bansku kovnicu i banovce već i sve banske daće,
kunovinu i dobit banske komore i uvesti ugarski porezni sustav. U Slavoniji su
se tada plaćale one daće i porezi koji su se plaćali i u 12. stoljeću. Svaki
slobodan čovjek plaćao je godišnje u ime kunovine 12 dinara a u ime dobiti
banske komore 7 dinara. To plaćanje poreza i daće zadržalo se je sve do bitke na
Mohačkom polju. Službeno su banovci 1384. godine povučeni iz optjecaja odredbom
kraljice Marije, starije kćeri Ludovika I. Nakon te odluke kraljica Marija je
počela kovati kreljevski novac. 





Novci Pavla Šubića 



Od 1273. god. pa tijekom cijelog daljnjeg vladanja kralja Ladislava primorskim
banom (Hrvatske i Dalmacije) bio je Pavao I od plemena Šubić. Za njegova
vladanja Hrvatska južno od Gvozda je dosta mirno živjela. Pavao Šubić, koji je
vladao svim dalmatinskim gradovima osim Zadra, uspio je okupiti i ujediniti
najveći dio nekadašnje hrvatske države. Podložna mu je bila cijela Hrvatska,
Dalmacija, Bosna i dio Humske zemlje, jedino je Slavonija bila izvan njegove
vlasti. Pavao je nosio naslov Banus Croatiae, Dalmatiae et Dominus Bosnae. Novac
Pavla Šubića i njegova sina Mladena (1312.-1322.)ne nalikuju na slavonske
banovce, nego je izrađen po uzoru na mletačke soldine-matapane. Poznate su dvije
vrste groševa bana Pavla Šubića, na jednoj vrsti je uz njegovo ime i ime njegova
brata Mladena a na drugoj sina mu Mladena II. Na licu tog novca je stojeći
svetac oko čije je glave biserna aureola. Svetac daje banu desnicom barjak a u
ljevici drži knjigu. Desno od sveca stoji ban; uzima desnicom barjak, a u
lijevoj ruci drži hrvatsko žezlo. Natpis do sveca je Dux Paul, niz držak
barjaka; ban Mladen. Na naličju Pavlova novca je Isus koji sjedi na prijestolju
s aureolom na kojoj je križ, a do glave je monogram: IC XC. 





Novac hrvatskih banova i kraljeva iz Bosne 



U vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I poznati su srebrni denari
bosanskih banova; Stjepana II Kotromanića (1322.-1353. god.) i Stjepana Tvrtka
(1353.-1377.) Stjepan Tvrtko postao je kralj Bosne ( 1377. - 1391.) i kralj
Hrvatske i Dalmacije 1385. godine. U to vrijeme pripojio je Boku Kotorsku u
kojoj je kovao svoj bakreni novac -folare. Za svoga vladanja kralj Tvrtko II
Tvrtković (1420.-1443.) kovao je groševe, denare i poludenare. U vrijeme
hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina (1458.-1490), poznati su novci
bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša (1443.-1461.) Stjepana II Tomaševića
(1461.-1463.) i Nikole Iločkog (1471.-1477.). Kralj Stjepan Tomaš kovao je
groševe denare i poludenare.Za vrijeme svoga vladanja kralj Stjepan Tomašević uz
denare i poludenare kuje i jedinstvene četverostruke zlatne dukate, promjera 30
mm i težine 14,05 grama. Nikola Iločki se kao kralj služio realnim pravom
kovanja novca. Sačuvano je njegovih šest vrsta novca i nekoliko inačica. Njegov
novac je bio imitacija denara akvilejskih patrijarha Antonija II Pancijere de
Portogruara i Ludovika de Tecka. Kralj Nikola Iločki kovao je i denare po
primjeru denara kralja Matijaša Korvina koji su tada bili u optjcaju. Ta mu je
sličnost njegova novca s  ugarskim omogućila njegovo lakše i sigurnije puštanje
u optjecaj. 





Novac iz vremena Hrvatskougarske državne zajednice i zajednice zemalja
Habsburške krune 



Na novcu koji je kovan u ovo vrijeme bili su natpisi i grbovi hrvatskih zemalja.
Kralj Ludovik I (1342.-1382.) kovao je groševe. Za vladanja hrvatsko-ugarskog
kralja Sigismunda (1387.-1409.) na hrvatskom prostoru bili su znani njegovi
novci, zlatna forinta,srebrni denar i srebrni kvarting. Za vrijeme vladanja
kralja Albrechta Austrijskog (1437.-1439.) koji je bio kralj Ugarske, Hrvatske i
Dalmacije u optjcaju su bili srebrni dinar i zlatna forinta. Za vrijeme vladanja
kralja Vladislava I Varnenčika (1440.-1444.) i Ladislava Postumusa (1444.-1457.)
u optjcaju su bili zlatna forinta, srebrni denar i obol.15 U vrijeme
hrvatsko-ugarskog kralja Matijaša Korvina (1458.-1490), u optjecaju su zlatna
forinta, groš, denar i obol. Vladislav II (1490.-1516.) kovao je zlatne guldene,
groševe, denare i obole. Za vrijeme Ludovika II (1516.-1526.) u optjecaju je
denar i obol. U vremenu od 1526. -1540. Ivan Zapolja kuje zlatne guldene,
groševe, denare i obole. Talire su kovali Maksimilijan I (1486.-1519.),
Ferdinand I (15271564.), Maksimilijan II i Rudolf II (1564.-1608.). Hrvatsko
gospodarstvo je 1527. godine stalo uz Habsburgovce. Dok je u Hrvatskoj,
Slavoniji i Ugarskoj prevladavalo poljodjelosko gospodarstvo u austrijskim
pokrajinama prevladavala je trgovina i industrija a time i novčano gospodarstvo.
U to vrijeme kolali su i vrijedili u hrvatskom kraljevstvu novci dviju valuta;
ugarske i rajnske (njemačke) koje se nisu mogle posve izjednačiti. U Hrvatskoj i
Slavoniji bio je prije zakoniti novac ugarski forint i ugarski denar. Sada je iz
austrijskih pokrajina dolazio njemački novac, rajnski forint, krajcar15, beč.16
Jedan rajnski forint vrijedio je 60 krajcara ili 240 beča. U početku je bilo
određeno da rajnski forint vrijedi 80 ugarskih denara ili 4/5 ugarske forinte.
No istovremeno su pritjecali iz austrijskih zemalja i druge vrste novca kao
talir, groš, njemački zlatni forint ili dukat. Zbog toga su nastajali
nesporazumi kod preračunavanja obiju vrsta novca pe se Hvatski Sabor cijelo 16.
stoljeće morao baviti novčanim pitanjima. Za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja
Matije II (1608-1619), koji je od 1608. bio i kralj Austrije i Moravske, od
1611. i Češke a 1612. godine izabran je i za rimsko-njemačkog cara, poznato je
više vrsta novca; od velikih zlatnih guldena17 do minijaturnih srebrnih obola.
Za povijest hrvatskog novčarstva je osobito značajna činjenica da je kralj
Matija II kovao poseban hrvatski novac. Poznati su srebrni taliri kralja Matije
II. Na naličje tih srebrnjaka bili su postavljeni u grbovni štit uz grbČČeške i
grbovi Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Tada su sva tri hrvatska grba prvi put u
povijesti skupa stavljena u jedan grbovni štit - grb trojedne kraljevine.
Ugarska kovnica u Kremnici kovala je od 1613. do 1616. godine "hrvatske talire"
s gologlavim kraljem na licu novca a na naličju s dvoglavim orlom pod
austrijskom krunom i grbovima Češke, Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Sićušni
grb Ugarske stavljen je ispod repa dvoglavog orla. Tijekom 16. stoljeća Hrvatska
je stalnim turskim napadima gubila dio po dio svog teritorija. Početkom 17.
stoleća najveći je dio nekadašnjeg Hvatskog kraljevstva bio u turskoj i
mletačkoj vlasti. Hrvatska je postala " reliquiae reliquiarum regnorum
Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae". Među novce koji su imali natpise i grbove
hrvatskih zemalja svakako trebamo uvrstiti i talire Marije Terezije
(1740.-1780.), četverostruke dukate Ferdinanda I (1835.-1848.) i forinte Franje
Josipa (1848.- 1916.) s grbom grada Rijeke. 





Novac Nikole Zrinskog 



U vrijeme svoje vladavine kralj Matijaš Korvin izdao je povelju knezu Petru II
Zrinskom, kojom je dozvolio njemu i njegovom potomstvu da mogu na svojim
posjedima kopati rude zlata, srebra, olova i druge bez naplate daće. Petrov sin
Nikola III Zrinski kovao je denare sa svojim grbom još u vrijeme Ludovika II.
Petar je otvorio rudnke pored kojih je za vrijeme vladanja Ferdinanda I otvorena
kovnica novca u kojoj su Zrinski kovali svoj novac. Nikola III (1488.-1534.) je
od kralja Ferdinanda I dobio pravo kovanja srebrnih ugarskih filira19. U vrijeme
Ferdinanda I, Nikola Zrinski kovao je denare, groše i talire u svojoj kovnici u
Gvozdanskom. Poslije novca što ga je kovao Nikola Zrinski u Gvozdanskom srebrnih
denara u doba Ludovika II, te denara, groša i talira, u doba Ferdinanda I, u
sjevernoj Hrvatskoj nije bilo domaćeg novca već je kolao novac zajedničkih
hrvatsko-ugarskih kraljeva a kasnije novac austrijskih careva. 





Hrvatski novac 



Tijekom 17. stoljeća Hrvatska je u sklopu hrvatsko-ugarske državne zajednice
imala poseban državno-pravni položaj. Za provođenje novčanih patenata na
području Hrvatske bio je potreban zaključak Hrvatskog sabora. Ipak kralju je
pripadao "ius cudendae monetae" tj. uz pravo donošenja odredaba o kovanju novca,
još i pravo samog kovanja novca, te odlučivanje o vrstama novca i određivanje
tečaja svih vrsta novca u optjecaju. Sabor je imao pravo neposrednog nadzora nad
provođenjem odredbi o novčanim pitanjima. Tijekom 18. stoljeća prava Hrvatskog
sabora glede novčanih pitanja su se ograničila. Iako se Sabor protivio, bečki
dvor je progurao na naše područje novac manje vrijednosti uz viši tečaj. U isto
vrijeme se na području Hrvatske pojavio "horvacki novac" nazvan još "denarius
Croaticus" ili "nummus Croaticus". Taj "horvacki novac" je ustrajno odolijevao
svim kraljevskim otpisima i zabranama sve do konca 18. stoljeća, kad je
kraljevsko vijeće za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju dalo strogi nalog da se
umijesto "horvackog novca" mora koristiti ugarski bakreni denar i grešlja20.
Hrvatska financijska samostalnost nakratko je oživjela za vrijeme hrvatskog bana
Josipa Jelačića, koji u ime Hrvatske preuzima sve financijske urede i pravo
ubiranja poreza i daća, kao i osobito pravo kovanja novca i izdavanja novčanica.
Iz tog vremena valja spomenuti i talire dubrovačke republike. (1743.-1779.)
Taliri su popularno nazivani vižlini. Poznati su alter Vizlin - stari vižlin;
neuer Vizlin - novi vižlin i Halbvizlin - poluvižlin. Ti reprezentativni
primjerci  novca Dubrovačke Republike kovani su po primjeru klasičnih
austrijskih i ugarskih talira; Na licu vižlina je poprsje dubrovačkog kneza
okrenuto nalijevo i natpis RECTOR REIP(UBLICAE) RHACVSIN(ae) - knez dubrovačke
republike. Na naličju novca je grb Dubrovačke Republike pod kneževom krunom u
ukrašenom okviru pod kojim se križaju žezlo i mač. S obje strane grba nalazi se
natpis; desno -DVCAT(us) ET SEM(is) (dukat i pol), a lijevo REIP(ublicae)
RHAC(usinae) i godina kovanja. Težina im je bila stalna i iznosila je 28,305 g.
Promjer talira je tijekom vremena varirao između 41 i 45 mm. 





Papirni novac 



Prvi papirni novac pojavio se u 14 stoljeću u Kini. Zatim se 1661. godine u
Švedskoj javljaju pismene isprave pisane rukom, koje su se mogle mijenjati za
srebrni i bakreni novac. Godine 1670. u Massachusettsu se pojavio papirni novac
jer je nedostajalo kovanog novca. Na teritoriju zajednice Habsburških zemalja
izdavanje papirnog novca počelo je u vrijeme sedmogodišnjeg rata (1756.-1753.).
Prvo su izdavane obveznice uz određeni kamatnjak, a onda je Marija Terezija
odredila izdavanje beskamatne obveznice. Te tzv. bečke banko-cedulje bile su u
stvari prave novčanice u apoenima 3, 10, 25, 50 i 100 florena. Ove obveznice
koristile su se i na području Hrvatske. Njihovo krivotvorenje bilo je kažnjivo
smrću. Zbog stalnog pada njihove vrijednosti vlada je devalvirala njihovu
valutu, pa su umjesto banko-cedulje emitirane izkupne-cedulje. Austro-Ugarska
banka počela je raditi 1878. godine i imala je monopol emitiranja novčanica u
čitavoj carevini.. Mađari su postigli jednakost s Austrijom u upravi banke. Od
1900. godine u čitavoj Austro-Ugarskoj monarhiji priznavala se jedinstvena
valuta - kruna. Za vrijeme I svjetskog rata situacija se potpuno izmijenila pa
je novčani optjecaj porastao sa 2,1 milijarde kruna u 1913. godini (novčanice su
imale 65% pokrića u zlatu, srebru i zlatnim devizama) na 4,5 milijarde kruna
koncem 1918. godine. Novčani optjecaj je do sredine 1920. godine porastao na čak
65 milijardi kruna uz 0,44 % pokrića. Nakon primirja došlo je do raspada
Austro-Ugarske monarhije na sedam monetarnih područja. Kraljevini Srba, Hrvata i
Slovenaca pripalo je od austro-ugarske banke oko 6 milijardi kruna. 





Valuta Kraljevine SHS 



Nakon I svjetskog rata na području Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u
optjecaju je bilo pet različitih valuta: - austro-ugarsko-hrvatska kruna,
bugarski lev, njemačka marka, crnogorski perper i srbijanski dinar. U novoj
državi zakonsko sredstvo plaćanja postao je dinar. Zamjena krune za dinar
obavljena je krajnje nepovoljno za Hrvatsku. Vrijednost krune je prvo smanjena
ljepljenjem markica na krune, a zatim zamijenjena u omjeru 1 dinar za 4 krune.
Unatoč takvom omjeru zamjene, kruna je imala istu kupovnu moć kao i dinar (napr.
u Beogradu se 1919. godine za jednu krunu mogla kupiti ista količina robe kao za
jedan dinar)21. Funkciju emisijske banke počinje obavljati Narodna banka
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je nastala od Narodne banke Srbije i
slijedila njezin interes.  Interesantno je da je u vrijeme I svjetskog rata
Narodna banka Srbije bila 1914. god. premještena u Kruševac a odatle koncem
1915. biva preseljena ratnim brodom francuske mornarice u Marseille, gdje je
poslovala tri godine u jednom privatnom lokalu. Novčanice su se tijekom ratnih
godina tiskale u tiskarama Francuske  narodne banke. Sredinom veljače 1919.
Narodna banka Srbije ponovo je locirana u Beogradu. Između dva rata jedan dinar
vrijedio je 0,0265 g. zlata. Iznos iznad 250 000 dinara mogao se zamjeniti za
zlatne poluge i zlatne devize, koje su stvarno bile zamjenjive za zlato. U
razdoblju velike gospodarske krize 1929.-1932. hrvatsko bankarstvo doživjelo je
slom jer je Narodna banka u Beogradu otkazala sve kredite koje je odobrila. Ta
mjera je najviše pogodila hrvatske banke, koje su do tog trenutka od 419
milijuna dinara iskoristile samo 171 milijun ili oko 40 %.22 





Valuta NDH 



Početkom II svjetskog rata došlo je do raspada Jugoslavije. Već 10. travnja 
1941. osnovana je Nezavisna država Hrvatska. Ubrzo je bila osnovana Hrvatska
državna banka i uvedena nova valuta kuna, pa je njen novčani sustav počeo
funkcionirati već 8. srpnja 1941. Zamjena kune za dinar bivše Narodne banke
Kraljevine Jugoslavije obavljena je prema nominalnoj vrijednosti. Tijekom rata
vrijednost kune je stalno padala i nakon rata u optjecaju je bilo 242 milijarde
kuna. 



Valuta socijalističke Jugoslavije 



U novoosnovanoj socijalističkoj Jugoslaviji zakonsko sredstvo plaćanja, unatoč
mnogim otporima, postao je dinar. Pošto je novac nove države tiskan već prije
konca rata u Zavodu za izradu novčanica u Moskvi, to je odmah poslije rata 1945.
godine donesen Zakon o povlačenju i zamjeni okupacijskog novca. Odnos kune prema
dinaru nije bio jedinstven na cijelom području zemlje. U Hrvatskoj i Bosni se
tisuću kuna mijenjalo za sedam dinara. Vrijednost zamijenjenog novca se
smanjivala 5 do 70 % pa se i na taj način povećavao priliv hrvatskog novca u
Beograd. Na osnivačkom sastanku Međunarodne novčane zaklade Jugoslavija je imala
svog predstavnika, i u travnju 1945. godine je određeno da 1 dinar vrijedi
17,762 miligrama zlata, a 50 dinara bilo je ekvivalentno jednom američkom
dolaru. Od konca II svjetskog rata do 1990. godine dinar je osam puta
devalvirao. Godine 1989. devalvacija je iznosila čak 1000%. Pomoću devalvacije
bilo je teško uspostaviti realni tečaj dinara, jer devalvacija nije bila
popraćena odgovarajućom politikom cijena, a ni promjenama u sustavu
privređivanja. Uzroci čestih kortektura dinara u odnosu na konvertibilne valute
bili su: veliki zajmovi Jugoslavije, primarna emisija novca, stalne negativne
devizne bilance, nedjelotvornost gospodarstva. 





Valuta Republike Hrvatske 



Nakon 1990. godine svjedoci smo povijesnih promjena koje su se dogodile u
Hrvatskoj. Koncem 1990. Hrvatska je donijela novi Ustav, a 26. lipnja 1991.
proglasila se samostalnom i nezavisnom republikom. U Hrvatskoj je 19. prosinca
1991. u optjecaj pušten hrvatski dinar, zapravo bon što ga je izdalo
Ministarstvo financija. Republika Hrvatska je 30. svibnja 1994. godine pustila u
optjecaj vlastitu valutu kunu, koja se dijeli na sto lipa. Novčanice su tiskane
u Njemačkoj u Mnchenu. Kao idejno rješenje novčanica prihvaćeni su nacrti
akademskog slikara Miroslava Šuteja. Kune su tiskane u osam različitih banknota.
Na licu novčanica je lik nekog od hrvatskih velikana, a na naličju panorama ili
karakteristični detalji hrvatskih gradova. 

Međunarodno priznavanje Republike Hrvatske otvorilo je pravi put i za
međunarodno priznavanje vrijednosti naše valute, što jamče dostatne devizne
rezerve, promjene u sustavu privređivanja i racionalno upravljanje državom. Samo
razvijeno gospodarstvo može rezultirati pozitivnom platnom bilancom države, i
održavati stabilnu vrijednost valute, a to je jedini put za priznavanje i
očuvanje međunarodne vrijednosti naše kune. 





Summary



Money In Croatian Area From The Earlist Time Sence Today



In the Croatian area money was an instrument of payment from the fourth century
b.c. Various money in the Croatian area are historical testimony about many
countriey and their political and economic forms that existed during history.



Literatura 



Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata I-V, Matica Hrvatska, Zagreb, 1981.

Trpimir Macan: Povijest hrvatskog naroda, Matica Hrvatska, 1992. 

Antun Šokman: Retrospektivni pogled na novac kao izraz državnog suvereniteta,
Financijska praksa br. 3-4, Zagreb, 1991. 

Šime Đodan: Hrvatsko pitanje, Alfa, Zagreb, 1981. 

Banke - financijsko poslovni mjesečnik, br. 6, Zagreb, 1994. 

Bože Mimica: Numizmatika na povijesnom tlu Hrvatske 









1  Od latinskog pecus - ovca, blago; nastao je latinski izraz za novac -
pecunia; inače u latinskom opći pojam za novac je nummus 

2 argentum lat. srebro   libra lat. - starorimska mjera za težinu (funta) libra
argenti - starorimska novčana jedinica od 100 denara (od izraza libra nastao je
današnji naziv za talijansku novčanu jedinicu - liru) 

3 solid od lat. solidus - trajan jedan je od naziva za starorimske zlatnike 

4 denar lat. denarius od deni - po deset; desetak: 1. stari srebrni rimski
novac, prvotno od deset asa (kasnije šesnaest); 2. srebrni novac u nekim
europskim državama u različito doba različite vrijednosti 

5 aureus od lat aurum - zlato, starorimski zlatni novac 

6 Forinta je dobila ime po talijanskom gradu Firenci, gdje se je najprije, u 13.
stoljeću, kovao novac istog imena. Međutim, ima i stajališta pojedinih etimologa
da naziv novca potječe otud što je na prvobitnom forintu bio znak ljiljana -
tal. fiorino. Može se reći da je forinta bila zlatni i srebrni novac koji je
kolao Europom različitim razdobljima, a u Hrvatskoj je ostao u opticaju do 1892.
god. 

7 bagatin tal. bagattina - mjedeni mletački novac, sitniš 

8 folar - lat. grč.  srednjevjekovni sitni  bakreni novac ( u Dubrovniku
mjedeni) 

9 caputia lat. - najstariji bakreni novac Dubrovačke repubnlike, kovan 1294. i
kasnije u neprekidnom optjecaju, nazvan po kapuljači (kapuci) kojom je pokrivena
glava na licu novca.  minca   njem.  Mnze - novac različite vrijednost u
prošlosti 

10 artiluk -  artilucco,  lat. altiluccus - dubrovački srebrni novac u
vriijednosti od tri dinara, kovan između 1627 i 1701. god. 

11 solad tal. soldo - sitan novac, novčić, krajcar - stoti dio austrijske
forinte 

12 škuda lat. scutum - štit, grb; nekadašnji dubrovački i mletački novac 

13 perper grč. hyperpyron, nekadašnja novčana jedinica  u Crnoj Gori;  u
srednjem vijeku općenito naziv za bizantski novac; u starom Dubrovniku perpera
je vrijedila 12 dinara 

14 marturina  srednjolat. martor - kuna, prvotno koža ili krzno kune; kunovina -
porez koji se kasnije tim krznima plaćao 

15 obol grč. obolos, sitan novac u staroj Grčkoj (šesti dio drahme) 

16 krajcar njem. (Kreutzer od Kreuz - križ), sitni mjedeni novac u
Austro-Ugarskoj; stoti dio farinte; (naši izrazi za krajcar: novčić, križak,
križar) 

17 beč - tal. bezzo: sitan mletački novac - polovina solda; novac uopće 

18 gulden od gold - zlato ili po pokrajini  Gulderland u Nizozemskoj; zlatni i
srebrni novac nekad njemački i austrijski a danas u Nizozemskoj 

19 filir  mađ. filler - para, najsitniji novac u Austro-Ugarskoj, stoti dio
krune; danas u Mađarskoj stoti dio forinte 

20 grešlja - njem.(Groschel), vrsta starog kovanog novca, grošić 





21  dr. Šime Đodan, Hrvatsko pitanje, Alfa, Zagreb, 1981. - str. 28 

22  Ibid. dr Š. Đodan, str 33 1 u srpnju 1995. ova koncepcija upućena je Saboru
Republike Hrvatske i ulazi u službenu proceduru