RELKOVIĆ U HRVATSKOJ ŠKOLI UDK : 371.4 Relković, M.A. Mr.sc. Goran Novaković, Zagreb U ovome radu pokušat ćemo dati pregled recepcije Relkovića u hrvatskoj školi u ovome stoljeću. U Hrvatskoj čitanci za I razred gimnazijski, autora Mirka Divkovića, tiskanoj u Zagrebu daleke 1896. 1 o Relkoviću nema niti retka. Književno gradivo u navedenoj čitanci raspoređeno je prema književnim vrstama za koje se onda donose primjeri iz pojedinačnih djela zastupljenih autora. Odlomaka iz Relkovićevih djela, pa čak niti iz najpopularnijeg i najpoznatijeg Satira, nema. Istovjetna je situacjia u Hrvatskoj čitanci za više razrede srednjih škola iz 1904., autora Franje Petračića 2 , pa zatim u Čitanci iz hrvatske, srpske i slovenske književnosti, Ferde Nikolića (Zagreb, 1926.) 3 i Žetvi, Hrvatskoj čitanci za više razrede srednjih škola, autora dr. Ljubomira Marakovića iz 1943. 4 U navedenim čitankama Relković je izostavljen čak i u onim poglavljima u kojima se govori o didaktičkoj književnosti. Bitno drugačija situacija je ona koju zatičemo u Kombolovoj Čitanci 5 koja je tiskana na samom početku Drugog svjetskog rata, a u kojoj je književna građa raspoređena prema književnim razdobljima, onako kako je to Kombol učinio u svojoj velikoj Povijesti hrvatske književnosti do Narodnog preporoda (koja je tiskana kasnije, početkom 1945.) 6. Relković i njegovo književno djelo obrađeni su u poglavlju koje nosi naslov Doba prosvijećenosti. U radu je Kombolu pomogla poznata i vrlo dobra Vodnikova Čitanka koja je doživjela prvo izdanje neposredno nakon završetka prvoga svjetskog rata. U prvom izdanju Kombolove Čitanke (dr. Mihovil Kombol, Hrvatska književnost do Narodnog preporoda. Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola. Izdanje Nakladnog odjela Hrvatske državne tiskare. - Zagreb 1941.) pod naslovom Od Đorđića do preporoda (Doba prosvijećenosti) riječ je o političkim i kulturnim prilikama u "hrvatskim zemljama" u osamnaestom stoljeću. Kombol svoj "Opći pogled" završava zaključkom kako su sva politička, književna, školska, tiskarska i ostala nastojanja "... djelovala i na duh književnosti, koja kod nas doduše ne će biti nosilica radikalnih ideja zapadnog prosvjetitieljstva, ali će i u njoj širenj korisnih misli biti važnije nego čisti umjetnički ciljevi". 7 ____________________ 1 Divković Mirko, Hrvatska čitanka za I razred gimnazijski, Zagreb, 1896. 2 Petračić Franjo, Hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, Zagreb, 1904. 3 Nikolić Ferdo, Čitanka iz hrvatske, srpske i slovenske književnosti za I razred, Zagreb, 1926. 4 Maraković Ljubomir, Žetva, hrvatska čitanka za više razrede srednjih škola, Zagreb, 1943. 5 Kombol - Novak, Hrvatska književnost do Narodnog preporoda, priručnik za učenike, studente i učitelje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1996. 6 Kombol Mihovil, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb, 1945. 7 Str. 368. Knjige Kombol - Novak, Hrvatska književnost do Narodnog preporoda, priručnik za učenike, studente i učitelje književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1996. 8 Isto, str. 371. Slijedi potom Kombolovo razmatranje o znanstvenicima i književnicima iz toga razdoblja hrvatske književnosti. Među njima je na prvom mjestu najveći Hrvat 18. stoljeća Dubrovčanin Ruđer Bošković (1711.-1787.), veliki astronom, fizičar i filozof. Potom historik Adam Baltazar Krčelić (1715.-1778.) koji je kritički pretresao dokumente hrvatske povijesti "od najstarijih vremena do početka sedamnaestog vijeka" (M.Kombol).8 Uz ovu dvojicu znamenitih ljudi osamnaestog stoljeća Kombol ističe i Matiju Petra Katančića koji je "izašao na glas" svojim raspravama o rimskim starinama u našim krajevima. Zamjera mu da je zagovarao pogrešno mišljenje da su stari Iliri bili Hrvati. Potom se Kombol sustavno bavi najznačajnijim pojavama u hrvatskoj književnosti osamnaestog vijeka, pri tome ističući značaj vjersko poučne pismenosti, pisane od franjevaca, koji su marljivo radili u krajevima oslobođenim od turaka. Opću književnokritičku ocjenu osamnaestog stoljeća Kombol završava konstatacijom kako je: "Osamnaesti vijek nepoetičan; najpopularnijim je piscima toga doba na umu više korisna tendencija nego čista umjetnost".9 Na ovom mjestu izrečena je ocjena koja će se u različitim udžbenicima ponavljati gotovo do samoga kraja ovoga stoljeća. Najznačajnijim pojavama u hrvatskoj književnosti osamnaestog stoljeća posvetio je Kombol posebna poglavlja u svojoj Čitanci. Započinje Kanižlićem, nastavlja zajedničkim poglavljem o Filipu Grabovcu i Andriji Kačiću Miošiću, a poslije toga slijedi posebno poglavlje o Matiji Antunu Relkoviću. Kombol ističe kako je cjelokupan Relkovićev rad posvećen prosvjetnom i gospodarskom podizanju Slavonije. Pri tom ističe njegovu borbu protiv predrasuda naglašavajući kako "nijedna riječ nije za osamnaesti vijek toliko značajna, koliko riječ predrasuda ..." Iz Relkovićevih razmišljanja o školama Kombol izdvaja ona u kojima Relković drži da su prelo, kolo, posijelo i divan ostali od Turaka, pa ih Relković naziva turskim školama koje valja ukinuti, a umjesto njih treba uvesti prave škole, i to za svakoga. Posebno Kombol ističe Relkovićevo prosvjetiteljsko shvaćanje prema kojem u školu trebaju ići svi: od budućih zapovjednika u vojsci i svećenika do običnih vojnika i seljaka, pa čak i "ženske čeljadi" koja treba "učiti knjigu". U odjeljku u kojem raspravlja o utjecaju usmene, narodne književnosti i tradicije na Relkovićevog Satira, Kombol daje ocjenu umjetničke vrijednosti Relkovićevog rada: "Relković je didaktik i satirik, od prirode trijezan i praktičan duh, usto dobar opažač narodnog života, ali vrlo malo pjesnik..."10 U različitim udžbenicima koji su tiskani poslije 1945. nalazimo varijacije ove Kombolove ocjene, ali istrgnute iz njegove cjelokupne interpretacije Relkovića, hrvatskih pisaca osamnaestog stoljeća i hrvatskog prosvjetiteljstva kao književnog razdoblja. Ocjena sa kojom se susrećemo u nekoliko generacija udžbenika književnosti (i koju su morale usvojiti generacije učenika, pa tako i mi koji sada ovdje sjedimo i raspravljamo o Relkoviću i njegovom stoljeću) zvuči paradoksalno: Relković je jedan od najznačajnijih pisaca toga književnoga razdoblja, a ujedno je umjetnički gotovo pa bezvrijedan. ____________________ 9 Isto, str. 374. 10 Isto, str. 400. U Pregledu književnosti s čitankom za drugi razred gimnazije iz 1964. godine, autorskog tandema dr.Miroslav Šicel - Dragutin Rosandić 11, nalazimo poglavlje Odjek prosvjetiteljskih ideja u našim književnostima. Ispod podnaslova Karakter našeg prosvjetiteljstva stoji slijedeće: "Ideje prosvjetiteljstva u evropskim zemljama izražava borbeno raspoložena buržoazija koja provodi likvidaciju feudalno-crkvenih shvaćanja. Naši najistaknutiji prosvjetitelji (Obradović, Reljković) prihvatili su tu tendenciju evropskog prosvjetiteljstva i poveli su borbu protiv feudalne zaostalosti i crkvenih shvaćanja". Poglavlje završava rečenicom: "U okviru tih zajedničkih tendencija razvija se književni život sa specifičnim pokrajinskim obilježjima". I, potom slijedi podnaslov Slavonska književnost 18. stoljeća u kojem se govori o povijesnim prilikama i tradiciji koju nastavljaju autori prosvjetiteljstva, ali se ovdje više ne govori o razračunavanju sa klasnim neprijateljima i zaostalim crkvenim shvaćanjima. Interpretacija se odmiče od ideoloških kalupa i ističe se važnost tradicije nabožnog pjesništva i usmene književnosti u Kanižlićevim i Katančićevim djelima, pa se tako dalje kaže: "Kanižlićeva Sveta Rožalija stoji pod direktnim utjecajem Uzdaha Mandaljene pokornice Ignjata Đurđevića koji je stvarao u razdoblju dubrovačke barokne književnosti. Kanižlićev suvremenik Matija Petar Katančić oduševljeno govori o narodnoj poeziji i slijedi njezinu stvaralačku tradiciju". Slijedi odlomak o Relkovićevoj ulozi u prosvjetiteljstvu, gdje se ističe da je on najpotpunije izrazio duh prosvjetiteljstva, kako na tematsko-idejnoj, tako i u literarnoj obradi. I, onda ide ocjena njegovog Satira, kao glavnog djela, koja je u suprotnosti sa onim što je rečeno o Relkovićevoj ulozi u prosvjetiteljstvu: "Pisac želi svojim djelom iskorijeniti ostatke turskih običaja i navika, usavršiti ekonomski i društveni život Slavonije. Osnovnoj namjeni svoga djela podredio je i pučko-popularni oblik kazivanja i iznošenja građe. Relković suviše robuje tendenciji djela i zato ostaje na nivou apela, pouke, savjeta i prijekora, ali djelo ne diže na nivo umjetnine". Posebno se valja zadržati na ovoj posljednjoj rečenici u kojoj se Relkovićevom Satiru odriče karakter umjetnine. Ova negativna, ocjena najpoznatijeg Relkovićevog djela provlači se kroz nekoliko generacija udžbenika.12 Sama po sebi dovoljno govori i činjenica da je kao predložak teksta iz razdoblja prosvjetiteljstva uvršten odlomak iz teksta Pismo Haralampiju, Dositeja Obradovića, a odlomka iz Relkovićeva Satira - nema. Razlog tomu možda trba potražiti u ocjeni koja također stoji u udžbeniku iz 1964., a koja glasi: "Cjelokupnu problematiku ove epohe najkompleksnije je osjetio i izrazio Dositej Obradović. Njemu pripada prvo mjesto u jugoslavenskoj prosvjetiteljskoj književnosti". Novi zaokret u školskoj interpretaciji i recepciji Relkovića i književnosti osamnaestog stoljeća dogodio se u najnovijoj generaciji hrvatskih udžbenika autora dr.Josipa Kekeza i dr.Vlade Pandžića.13 ____________________ 11 Šicel Miroslav - Rosandić Dragutin, Pregled književnosti s čitankom za drugi razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb, 1964. 12 V. Frangeš - Rosandić - Šicel, Pristup književnom djelu, čitanka s pregledom književnosti za I razred gimnazije, Školska knjiga, Zagreb 1970.; Rosandić - Šicel, Književnost 1, čitanka s pregledom književnosti, Školska knjiga, Zagreb 1984. 13 Kekez - Pandžić, Književnost 2, Školske novine i Profil, Zagreb 1996. U udžbeniku Književnost 2, Školske novine, Zagreb, 1996. u zaključnom poglavlju Klasicizam i prosvjetiteljstvo autori pišu o Hrvatskoj prosvjetiteljskoj književnosti, odnosno o osamnaestom stoljeću u kojem su svi: "...hrvatski književno važniji predjeli stilski ujednačeni upravo prosvjetiteljstvom". U ovom udžbeniku po prvi put je jasno istaknut utjecaj usmene književnosti u djelima Relkovića i Kačića. Pa se tako ukazuje na to kako je na stilskoj razini piscima prosvjetiteljstva zajedničko što su se poslužili epskim desetercom, "stihom koji je narodu najbliži pa tako i najprimjereniji za prosvjetiteljsko obraćanje puku".14 Posebno važnom čini se konstatacija o srodnosti na tematskoj razini, odnosno o zajedničkom utjecaju onodobnih propovijedi (homilija)15 kojima je svrha moralno i vjersko prosvjećivanje. Relković je po prvi put u jednom udžbeniku cjelovitije protumačen i postavljen u odgovarajući kontekst. Njegovim djelima se više ne odriče karakter umjetnine. Relković je ocjenjen kao tipičan racionalist i prosvjetitelj. A, o prosvjetiteljstvu se ponavlja ona već opće poznata i prihvaćena tvrdnja da je najveće rezultate postigao u filozofiji, znanosti i prosvjeti, a da je najmanje uspješan bio u književnosti i u umjetnosti uopće. U hrvatskim čitankama, pa prema tome i hrvatskim školama, u ovome stoljeću Relkovićev opus često nije bio zastupljen, da bi potom kroz više desetljeća o Relkoviću bilo nešto zabilježeno u čitankama, ali bez uvrštavanja njegovih tekstova i pod utjecajem ideologije na stručne ocjene u kojima je Relkoviću odricana umjetnička vrijednost. U najskorije vrijeme Relković je zastupljen na primjeren način, što otvara mogućnosti nove stručne ocjene i drugačije recepcije kako samoga Relkovića i njegovoga opusa, tako i cjelokupne književnosti 18. stoljeća. SUMMARY In this work we shall try to give a survey dealing with the reception of Relković in the Croatian school system throughout this century. In Croatian reading-books, consequently in Croatian schools in this century, Relković's work was rarely represented. However, during a few decades there were several information about his work in reading-books but without presentation of his texts. Recently, Relković has been presented in proper way, which opens the possibilities of a new expertly valuation and different reception of Relković himself, his work as well as the literature of eighteenth century as a whole. ____________________ 14 Isto, str. 174. 15 Isto, str. 174.-175.