UDK: 1 : : 001 316.42 Znanost i društveni razvoj Mr. Marija Rašan Križanac, Zagreb Nezadovoljan pukom činjenicom preživljavanja i intuitivno potaknut svojom razumskom nadmoći, čovjek je tijekom povijesti svoje prirodno okruženje podređivao sebi, gradio svoj svijet prema vlastitoj zamisli i sam sebi nalazio objašnjenja vlastitog postojanja. Ne priznajući druge svrhe do one koju je sam mogao pojmiti, svojom je osvajačkom i graditeljskom prirodom osmišljavao trenutke svoga postojanja maksimalno dohvatljivom neprolaznošću. Činjenica vremenske ograničenosti postala je kontinuirani čovjekov izazov da se, u što je moguće kraćem vremenu, spozna, izgradi i od propadanja zaštiti, sve ono što je shvaćeno kao uvjet življenja. U slijedu povijesnog kontinuiteta iskazuje se nepobitna istina da s rastom razine znjanja i moći koja iz njega proizlazi, kontinuirano raste i čovjekova potreba za posjedovanjem još veće količine moći i znanja. Različita povijesna razdoblja svjedoče o temeljima ljudske moći, kojom se je pokušavala prevladati nesigurnost i prolaznost čovjekova života. Oblici znanstvenog mišljenja kroz povijest Antičko poimanje svijeta i čovjeka izgrađivano je postupno, smislom praktičnih pitanja ljudske egzistencije. Današnji znanstveni temelji potaknuti su potrebom života starih Grka koji su, pitajući se o zemlji i njenoj prostornosti, zvijezdama i njihovu utjecaju na vremenske prilike, materiji i njenoj strukturi i djeljivost, praktičnom logikom postavili temeljne postulate u matematici, astronoü miji i filozofiji. Povijest su stari Grci shvaćali ciklički - kao proces u kojem se prvobitan poredak stvari zadržava u stanju savršenstva tijekom zlatnog doba da bi tijekom idućih razdoblja povijesti počeo neizbježan proces propadanja. Svijet je nastao iz kaosa božanskim putem ali on u sebi nosi klicu raspadanja, sukladno tome primjereno je ono društveno uređenje koje u sebi nosi najmanje promjena (Platon i Aristotel) - jer promjena i razvoj nisu shvaćani kao veći red i veća vrijednost nego sasvim suprotno kao povećanje kaosa koji vodi raspadanju. Smisao "idealne države" je u tome da svojom pravednošću zaustavi propadanje i kaos. Ostaci materijalne kulture Antičkog svijeta svjedoče o dobrom poznavanju materije, koje je utemeljeno na racionalnoj logičkoj spoznaji. Filozofska mudrost, međutim, nije bila dostatna da objasni čovjeka, da shvati pravdu izvan konteksta da je ona "korist jačega", što je primjenjeno u društvenom životu čovjeka značilo zadržavati društveno uređenje (sistem društvenih donosa) istim načinom kako se to činilo i u svijetu materije - silom, podređivanjem i nepravdom. Srednjevjekovni pogled na svijet izrastao je iz kršćanskog pokušaja prevladavanja ovozemaljskih pojedinačnih nedaća u smisao univerzalnog postojanja Boga koji će svojom providnošću osmisliti svaku žrtvu. Deformirana srednjevjekovna univerzalnost ne objašnjava, ona prihvaća postojanje kao ovozemaljsku datost istjerujući i anatemizirajući, pri tom sve i svakoga, koji se usuđuje suprotstaviti njenoj moćnoj instituciji. Politička moć srednjeg vijeka do krajnjeg je maksimuma iskoristila kršćanski smisao žrtve zbog ljubavi prema Bogu u svakom čovjeku, deformirajući ga kao "svrsishodnost" sile, nepravde i neznanja. Iako je kršćanski univerzalizam imao i drugu šansu, on ipak nije iskoračio izvan materijalističke metode određenja društvenog života. Evanđeosko traženje "istine kao puta u život" koje sveti Augustin izriče u formuli "intellige ut credas, crede ut intelligas"1 potisnuto je u sferi kontemplacije koja je ostala izvan dosega zbiljskog života. Srednjevjekovlje je samo materijaliziralo Boga, upotrijebivši ga kao prijetnju i silu kojom će održati svijet u poslušnosti. Racionalistički otpor srednjevjekovnom poimanju svijeta bio je rušilačka eksplozija. Novi znanstveni pristup utemeljen na racionalnom poimanju i objašnjenju postojećeg proizveo je otkrića osmišljena iskorištavanjem materije za dobrobit ljudskog postojanja??? Mehanicistički svjetonazor utemeljen je na Baconovim uputama za tumačenje prirode "kako bi um najbolje mogao iskoristiti svoje pravo na prirodu", Descartesovoj sigurnosti racionalne svijesti, i Newtonovom matematičkom objašnjenju gibanja materije Smisao svijeta i čovjeka izražava se u materijalnom progresu - povećanju korisnih materijalnih dobara koja čovjeku postaju dohvatljiva novom znanstvenom metodom. Nova svrha ponuđena je čovječanstvu - umjesto srednjevjekovnog traženja spasenja na drugom svijetu - ovozemaljska dobra materijalnog svijeta predstavljena su kao siguran put u blagostanje. Nesavršenost svijeta koja se ponovo iskazivala u siromaštvu, nepravdi i društvenim sukobima, objašnjavana je "lošim vladanjem društva koje se nije prilagodilo prirodnim zakonima". Povijest će sigurno donijeti progres i boljitak, potrebno je "samo" kaotičan svijet urediti prema predvidivom stanju njutnovske mehanicističke konstrukcije. John Locke je u tom kontekstu definirao državu i politiku a Adam Smith ekonomiju. Država će, prema mišljenju Lockea, u ime svakog pojedinca, biti u stanju podržavati i potvrditi razumno prirodno stanje na korist državljana, jamčeći im pravo na život, slobodu i vlasništvo. U ekonomiji će gomilanje materijalnih dobara od strane svakog pojedinca "nevidljivom rukom" biti osmišljeno u ukupnom bogatstvu naroda, tvrdi Adam Smith, otac moderne ekonomije. Mehanicistički smisao materije nije ispunio obećanje. Svijet nije postao pravedan unatoč racionalno uspostavljenoj državnoj vlasti. Siromaštvo je stalni civilizacijski pratilac čovječanstva bez obzira na tehnološke mogućnosti društva. Znanost još uvijek nije dala odgovore na temeljna pitanja koja određuju ljudsku svrhu. Kantov moralni imperativ "radi prema onoj maksimi za koju možeš htjeti da postane opći zakon" izgubljen je u konfuziji ljudske slučajnosti. Pozitivizam i pragmatizam predstavljaju moralno opravdanje praktičnoj djelatnosti modernog čovjeka, koji pun vjere u nove tehnologije, optimistički stvara industrijsku civilizaciju. Misaone vrijednosti potvrđuju se isključivo u svojoj praktičnoj koristi. Vrijednost koja se iskazuje kao učinak u konkretnom, materijalnom životu, uvijek počiva na empirijskom samodokazivanju koje u svojim rukama zadržava ona znanost koja donosi konkretnu korist. Misaoni svijet etičkog propitivanja ovdje gubi svoju vrijednost. On postaje smetnja i teret slobodi primijenjenog znanja u konkretnom svijetu materijalnih dostiguća i koristi koju ona nose na oltar ljudske sreće. Suvremena znanost i društvo U svom dosadašnjem razvoju društvo slijedi put znanosti i za svoj strukturni opstanak koristi sve složenije oblike moći. Ekonomski gledano u toku svog razvoja čovjek je bio prisiljen da uvijek iznova mijenja izvore energije o kojima je ovisio i metode kojime se služio prilikom njihova iskorištavanja. Malo po malo uplitao se u sve zamršenije tehnike prerade i proizvodnje, kako se energetska podloga mijenjala od lakše iskoristive prema teže iskoristivoj... (Mnogo je teže kopati ugljen nego sjeći drva, još je teže bušiti i proizvoditi naftu a najteže je cijepati atome da bi se dobila atomska energija). U širokom ekološkom kontekstu ekonomski razvoj je razvijanje sve okrutnijih načina iskorištavanja prirodne okoline.2 Univerzalna kultura današnjeg svijeta ne može se, svojom različitošću i složenošću, ni usporediti s prostorno ograničenim kulturama prošlosti, složeni gospodarski postupci današnjice neusporedivi su s dojučerašnjom jednostavnom težnjom gomilanja materijalnih dobara, današnja sfera političkog života ne poznaje svrhe kojom bi mogla opravdati do besmisla nagomilan i neupotrebljiv vojni potencijal. Neupitna konkretna vrijednost nametnula je znanstvenu podjelu i u ime efikasnosti, danas je suzila prostor znanstvenog istraživanja u pojedinim znanstvenim disciplinama do apsurdno uskih specijalnosti. Masovnost proizvodnje zahtijevala je i masovnost znanja. Na pokretnoj vrpci znanstvenih istraživanja, brojna se pojedinačna otkrića transformiraju u ekonomsku, političku i vojnu "korist". Razdijeljena znanja o pojedinačnom, ne dopuštaju ni jednom znanstveniku prepoznavanje svrhe i krajnjeg cilja napornog znastveno-istraživačkog rada. Institucionalna ovisnost znanosti o društvenom poretku nametnula je svoje uvjete. Svrha znanstvenih otkrića određena je potrebom dominantnih faktora društvene moći. Znanost je upregnuta u proces očuvanja vrlo složenog društvenog poretka. Moć Čovjekova neprestana žudnja za sve većom količinom moći "jer sadašnja moć i sredstva za ugodan život ne mogu osigurati užitak bez zadovoljenja dodatne moći"3 dovela je današnju civilizaciju do apsurda u kojem je moć postala sama sebi svrhom. Nagomilana u obliku besmislene količine potencijala vojne destrukcije, u beskrajnim gospodarskim stokovima koji ne donose novu vrijednost, u medijskoj dominaciji nad masovnim stavovima, moć se iskazuje kao dominantni faktor postojanja suvremene civilizacije u kojoj je "jedino" upitna njena svrha. Dosadašnja povijest pokazuje da je svaka civilizacija svoje postojanje svrhovito uobličavala u dosezima svoga znanja, koje je sigurnošću svoje racionalne spoznaje definiralo smisao čovjekova djelovanja uvijek okrenutog budućnosti. Današnja civilizacija zaustavljena je suvremenim znanstvenim dometima, pred gomilom besmislene moći koja joj više ne pruža toliko željenu sigurnost. Slučaj, neodređenost i relativnost Suvremeno mišljenje znanstvenika više nije ni blizu sigurnim tvrdnjama mehanicističkog svjetonazora koji je imao racionalan odgovor na sva pitanja ljudske egzistencije. Znanost danas ne obećaje sigurnost i potpunu kontrolu događanja. Ona se odrekla izgradnje vječnosti onog trenutka kad je spoznala da joj je i sadašnjost izvan kontrole. Pojedinačna saznanja egzaktnih znanosti (fizike, kemije, biologije, matematike) svojim su današnjim znanstvenim dometima ponovo pred filozofskim spoznajnim pitanjima. Demokrit se je jednom pitao o mogućnosti djeljivosti - kolika je djeljivost jabuke moguća a da pri tom dio zadrži svojstava cjeline. Današnja matematička imaginacija, molekularno-biološka i kemijskoü -fizikalna analiza strukture najsitnijih čestica upućuje na relativnost, slučaj i neodređenost, koji su ujedno i stalni pratioci duhovnog i društvenog života čovjeka. Načelo neodređenosti formulirao je Verner Heisenberg 1926. godine, suprotü stavivši ga na taj način determinističkoj doktrini u znanosti. Da bi se mogli predvidjeti budući položaj i brzina neke čestice, potrebno je točno izmjeriti njen sadašnji položaj i brzinu. Jedini mogući način da se to učini jest osvijetliti česticu. Čestica će razbiti jedan dio svjetlosnog vala a to će pokazati njen položaj. Ipak, položaj čestice neće se moći točnije odrediti nego što iznosi razmak između dva brijega svijetlosnog vala te je stoga nužno koristiti svjetlost kratkih valnih dužina kako bi položaj čestice što točnije bio određen.4 Kvantna teorija Prema Plankovoj kvantnoj hipotezi ne može se upotrijebiti proizvoljno mala količina svjetlosti - treba uzeti barem jedan kvant. Kvant će poremetiti česticu i promijeniti njenu brzinu na način koji ne možemo predvidjeti. Štoviše, što točnije mjerimo položaj to treba koristiti kraće valne dužine svjetlosti pa je tako veća i energija jednog kvanta, a time će i brzina čestice biti u većoj mjeri poremećena. Što točnije pokušavamo izmjeriti položaj čestice to manje točno možemo izmjeriti njenu brzinu i obrnuto.5 Heisenbergovo načelo neodređenosti označilo je kraj jednoj teoriji znanosti, jednom modelu univerzuma koji bi bio sasvim deterministički - sigurnom postaje jedino činjenica da se budući događaji ne mogu sa sigurnošću predvidjeti. Moguće je utjecati i očekivati moguća događanja. U društvenom životu čovjeka nema trajne sigurnosti. Institucionalnost obećaje sigurnost samo toliko dugo koliko se sama institucija, svojom količinom moći, može braniti i suprotstavljati entropijskim6 utjecajima izvan sistema. Povijesna je činjenica da u određenoj fazi razvoja kulture i civilizacije nastupa proces konsolidacije ekonomskih i političkih aktivnosti društvene zajednice pod jače centraliziranom vlašću. Posljednji proces takve konsolidacije nastupa onda kad njena viša razina nije moguća pa kultura i civilizacija počinju propadati - slučaj Rimskog carstva.7 Postindustrijsko društvo i te kako je svjesno činjenice besmislenog rasta društvene moći kojom se ne postiže ni jedna životna svrha. Mogućnost samouništenja, koja izvire iz nekontroliranog rasta naoružanja i sve destruktivnijih oblika korištenja energije u svrhu gomilanja materijalnih dobara, na savjesti je suvremene civilizacije. Teorija sistema Potreba da se razriješi Gordijev čvor budućnosti svijeta iziskuje zajedničko promišljanje svih znanstvenih disciplina. Pitanje društvenog napretka ne može više ostati u sferi materijalne proizvodnje i znanosti koja donosi konkretnu i opipljivu korist. Humanističko načelo moralnosti nameće se kao imperativ opstanka. Principi znanstvenog mišljenja, danas se ponovno nastoje usmjeriti globalnom poimanju života. Teorija sistema metodološki je i konceptualni oblik interdisciplinarnog promišljanja svijeta i čovjeka. Postavljajući temelje ove teorije K. Boulding je objašnjenje svijeta tražio u smislu međudjelovanja svih živih i neživih sistema.8 Sama činjenica postojanja povezuje cijeli univerzum u jednu svrhu koja se očituje u životu utemeljenom na međuzavisnosti živog i neživog. Odnos među sistemima iskazuje se u neprestanoj transformaciji njihove energije koja kružeći od neživog ka živom i obrnuto omogućuje postojanje upravo ovakvog - nama vidljivog svijeta.9 Sistemska analiza temelji se na sveobuhvatnom interdisciplinarnom, promišljanju i objašnjenju svake pojave. Odbacujući jednoznačna objašnjenja, ona se suprotstavlja onoj definiciji ljudskog postojanja u kojoj se međusobno sukobljavaju pojedinačni ciljevi dominantnih društvenih faktora, koji su svojom moći, znanost podredili svojim pojedinačnim ciljevima vlasti i profita. Uzaludni su svi civilizacijski mehanizmi zaštite jednom uspostavljenog stanja. Proces kretanja i promjena je neumoljiv. Nema zakona, bogatstva ni vojske koja se može suprotstaviti vremenskom ograničenju trajanja nekog stanja. Dapače, nema ni mogućnosti, da se sigurno odrede elementi destrukcije sistema. Hoće li se lažnom opravdanju svjetskog poretka prije suprotstaviti materijalna bijeda i glad jugoistočne Azije ili Afrike, ili će to biti duhovna otupljenost i rezignacija postindustrijskog društva, teško je predvidjeti. Svijet koji je izgrađen na sili kojom štiti i opravdava vlastito postojanje mora shvatiti da svoj strah neće pobijediti okretanjem glave. U nadi da će nam se s "kušnjom dati i ishod da možemo izdržati", povjerenje predstavlja jedini mogući odnos zajedničkog preživljavanja. Suvremeno znanstveno mišljenje ne može se više zatvarati u izoliranu korist koju donose pojedinačna istraživanja prepoznatljiva u novim tehnologijama stvaranja različitih oblika profita. Smisao znanosti ne može se očitovati u pojedinačnom. Civilizacijski prosperitet nije moguće prepoznati samo u novim tehnološkim dometima. Sami po sebi oni nisu donijeli ni mir, ni blagostanje, ni sigurnost. Znanstveni pogled u sadašnjost mora respektirati Heisenbergovo načelo neodređenosti ali istovremeno i naći hrabrosti da utječe na proces društvenog kretanja moralom zajedničke mudrosti u kojoj će biti moguće prepoznati smisao različitosti koji se ostvaruje u jednoj univerzalnoj svrsi. Summary Science And Social Progress Social progress supposed more power (political, economic, military). We asked, can we get, with that power, more safety, more stability and more happiness? In modern science, which is servant of every power, today prevail relativity, probability and possibility, and so now we can be sure only, that we could not file security, stability and happiness with all that material power. Perchanse we can try find sence for our future in etics. Literatura: Jeremy Rifkin: Posustajanje budućnosti, Naprijed, Zagreb, 1986. Wilhelm Windelband: Povijest filozofije, Naprijed, Zagreb, 1990. Craig R. Hickman and Michael A. Silva : The Future 500, Nall Books, New York, 1987. Jacques Monod: Slučajnost i nužnost, Pečak, Beograd, 1983. David Easton: A System of Political Life, John Wiley and Sons, 1965. Thomas Hobbs: Levijatan, Kultura, Beograd, 1966. Ilya Prigogine and Isabelle Stengers: Order Out of Chaos, Bantam Books, Toronto-New York-London-Sydney, 1988. Stephen W. Hawking: Kratka povijest vremena, Ljubljana-Zagreb-Beograd, 1988. Erwin Schrodinger: Što je život - Um i materija 1 Sv. Augustin: Spoznaj da bi vjerovao, vjeruj da bi spoznao. 2 J. Rifkin, Posustajanje budućnosti, Naprijed, Zagreb, 1986. str.77. 3 Thomms Hobbs, Levijatan, Kultura, Beograd, 1966. 4 I. Prigogine and I Stengers, Order out of Chaos, str 222-226. 5 S. W. Hawking, Kratka povijest vremena, Ljubljana-Zagreb-Beograd, 1988. str.77. 6 Entropija je termodinamički pojam koji objašnjava seljenje topline sa toplijeg tijela na hladnije. U energetskom tumačenju stanja sistema to znači da energija višeg reda nekog sistema uvijek nastoji prijeći na sisteme niže energetske razine. Zakon entropije vrijedi i za društvene sisteme - njihovo je postojanje također ograničeno, jer je društveni sistem više organizacijske razine uvijek prisiljen koristiti dodatne izvore energije (moći) kojom će se održavati budući da na njega stalno djeluju razorni utjecaji okoline koja je na nižoj organizacijskoj razini. 7 J. Rifkin, navedeno djelo str. 91. 8 K. Boulding, (General Systems Theory The Skeleton of Science, Management Science, April 1956.) sisteme dijeli na osam razina od kojih su najjednostavniji oni koji čine anatomiju i geografiju svemira napr. atomi, a najsloženiji su društveni sistemi. Djelovanje među sistemima očituje se kao svrhovitost postojanja. 9 Usp. Jacques Monod: Slučajnost i nužnost, Pečat, Beograd, 1983. te E. Schrodinger: Što je život - Um i materija Kultura, Beograd, 1980.