Štovana kolegice, Štovani kolega, Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora nakon više od pola stoljeća obnavlja tiskanje Nastavnog vjesnika, časopisa s iznimnim povijesnim značenjem za hrvatsko srednje školstvo, kulturu i znanost u završnici prošloga i prvoj polovici ovoga našeg stoljeća. Vjerujemo u Vaš iskaz pozornosti našem zajedničkom časopisu, istodobno i našemu službenom glasniku. Očekujemo Vas i kao dobra suradnika. Uz redovito tiskanje Nastavnog vjesnika, u skladu s lijepom tradicijom hrvatskih profesorskih društava, tiskat ćemo i knjige, poglavito one u čijem će stvaranju sudjelovati oveće skupine profesora. Za prvu smo se već odlučili: Hrvatske usmene legende i predaje. Imenovani su urednici, a Vi nam možete biti dragocjen suradnik. Zabilježite slušane legende i predaje i pošaljite ih nama s podacima: gdje ste ih slušali (čuli), tko ih je pričao i još ponešto ako Vam se čini značajnim. Veselit će nas vaše legende i predaje zabilježene upravo onako kako su Vam ispričane, ali učinit ćete nam također zadovoljstvo - ako ste zbog nekih posebnih razloga, odlučili se za prilagodbu hrvatskomu standardnom jeziku. Uz legende i predaje pošaljite nam i svoj kratki životopis. Nadamo se skorom objelodanjenju vrlo zanimljive, korisne knjige kojoj ćemo biti zajednički tvorci. S radošću očekujući Vaše priloge, najljepše se zahvaljujemo i srdačno Vas pozdravljamo. Uredništvo IN MEMORIAM PROFESORU JOSIPU LUKATELI Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora duboko je ožalošćeno odlaskom u vječnost profesora Josipa Lukatele - čovjeka koji je cijelim svojim životom svjedočio radost stvaranja budućnosti. Profesor Josip Lukatela počeo je raditi kao profesor matematike i fizike u Prvoj realnoj zagrebačkoj gimnaziji pred sam II. svjetski rat. U to vrijeme postao je i članom Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora, koje je tada imalo veliki utjecaj na sva zbivanja u prosvjeti. Shvaćajući značaj odgojno-obrazovnog rada profesor Josip Lukatela je cijelog svog života nastojao svom svojom energijom i mudrošću djelovati u interesu prosvjete. Ukidanjem Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora nakon II svjetskog rata nije bilo moguće ukinuti ideju o njegovu ponovnom pokretanju u mislima profesora Lukatele. Iako je, nezadovoljan birokratizacijom prosvjetnih institucija, dobar dio svoga života radio izvan prosvjete, nikad nije zaboravio na potrebu strukovnog povezivanja prosvjetnih djelatnika u kojem je vidio snagu prosperiteta budućnosti. Tako je jedva dočekao 1991. godinu koja mu je omogućila obnavljanje Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora. Kao obnovitelj Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora i njegov predsjednik, profesor Josip Lukatela je do svoga posljednjeg listopadskog dana svojom mudrošću i iskustvom nastojao maksimalno pridonijeti boljoj budućnosti hrvatske prosvjete. Noseći u sebi kontinuitet našeg Društva profesor Josip Lukatela otvorio nam je put u smisao kreativnog zajedništva, zadužujući nas na taj način pred budućnošću u kojoj ćemo ga nastojati izgraditi. Osnutak i razvoj Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora Josip Pilić, ZagrebOd 1895. do 1904. godine Nužda zakon mijenja - kaže narodna izreka. Hrvatski srednjoškolski profesori nisu mogli mijenjati zakonsku osnovu koju je Hrvatski sabor primio 1984., kojom su se povećale plaće službenicima, a srednjoškolski profesori ostali (opet) prikraćeni. I ovo zapostavljanje, kao i mnoga ranija, profesori su teško podnijeli iako se nisu dali omesti u savjesnom obnašanju svojih dužnosti u službi hrvatskome narodu. Sve više su uviđali da vlada nije sklona njihovim pritužbama o slabom materijalnom stanju, pa su odlučili da se vlastitim snagama bore za svoja prava. Uza svoj prosvjetni i kulturni rad počeli su razvijati i društvenu svijest svoga staleža. Sveza među srednjoškolskim profesorima postajala je sve čvršča, pogotovo u Zagrebu, gdje je već bilo mnogo profesora u različitim srednjim školama. Na učvršćivanje te sveze posebice je utjecala odluka Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, da osnuje mjesečni časopis za srednjoškolsko učiteljstvo "Nastavni vjesnik": Bilo je to 1892. godine. Budući da je uredništvo časopisa bilo imenovano od zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, te da je stalno dobivalo smjernice za uređivanje časopisa, srednjoškolski profesori nisu mogli biti zadovoljni časopisom koji se nije bavio njihovim staleškim probicima. Zato se među profesorima pojavila želja za osnivanjem svojega društva, koje bi se, osim prosvjetnim i kulturnim pitanjima, bavilo i njihovim staleškim pitanjima. Profesor Gornjogradske gimnazije u Zagrebu Franjo Marn saziva 1895., u dvorani svoje gimnazije skup kolega i, govoreći im o njihovim zajedničkim teškoćama, poziva ih da se slože i osnuju Hrvatsko profesorsko društvo. Taj skup je izabrao odbor čija je zadaća bila da sastavi pravila Društva. Odbor je to učinio i na sazvanoj skupštini hrvatskih srednjoškolskih profesora 28. rujna 1895. pravila su prihvaćena i poslana Kraljevskoj zemaljskoj vladi na odobrenje. Odgovor vlade stigao je tek 31. svibnja 1896. U njemu se kaže da Krajinska zemaljska vlada ne može pristati na osnutak Društva hrvatskih profesora jer je 1892. osnovala časopis za srednje škole, "Nastavni vjesnik" te da profesori imaju prigodu svoje interese promicati u tome časopisu. Znajući da "Nastavni vjesnik" ima drugu svrhu i drugo područje nego što bi imalo društvo, srednjoškolski profesori nisu bili zadovoljni odgovorom. Zato je privremeni odbor i dalje radio na osnutku društva. Novi odbor je sazvao skupštinu za 12. travnja 1900. godine u zagrebačkoj Realnoj gimnaziji. Na skupštini je bilo zastupljeno četrnaest srednjoškolskih zavoda. Prihvaćen je novi nacrt društvenih pravila te izabran novi odbor koji će obavljati sve poslove dok vlada ne potvrdi pravila. Profesorski zbor Realne gimnazije u Zemunu, šk. god. 1903./94., predložio je da odbor posjeti bana, grofa dr. Teodora Pejačevića, te da ga zamoli za potvrdu pravila Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora. I doista, izaslanstvo profesorskih zborova primljeno je 13. veljače 1904. kod bana Pejačevića. Vođa izaslanstva bio je profesor Ivan Milčetić iz Varaždina. Ban Pejačević je obećao da će se profesorske plaće urediti tako da će profesori njima biti zadovoljni te da za profesorsko društvo neće biti zapreka, a pravila bi trebalo nešto izmijeniti. Izaslanstvo je primljeno i kod odjelnoga predstojnika za bogoštovlje i nastavu, profesora Armina Pavića, s istim željama prenijetim banu Pejačeviću - osnutak društva s humanitarnom i pedagoško-znanstvenom svrhom. I gospodin Pavić je izrazio mišljenje o potvrdi pravila i nekim njihovim mogućim izmjenama. Također je izaslanstvo bilo primljeno i kod podbana Svetislava Šumanovića te predsjednika Sabora Vase Gjurgjevića. Obojica su iskazala ljubaznost i uvjerenje za poboljšanja profesorskoga materijalnog stanja te opravdanost za osnivanja društva. Novo izaslanstvo, koje predvodi prof. dr. Stjepan Bosanac, 17. veljače 1904. posjećuje bana Pejačevića i izvještava ga o svojim željama: "Prvo je rad oko stroge nauke, drugo je nastojanja oko pedagogičko-didaktinoga napretka i napokon oko materijalnih interesa našega staleža." U svom govoru prof. dr. Bosanac, među inim, kaže da "mi ne bismo mogli primiti onakvo društvo koje bi naš rad ograničilo na to da se međusobno podupiremo i da pokapamo svoje pokojne članove". Ističe da hrvatski srednjoškolski profesori "ni po talentima i sposobnostima, ni po naukama ni po ideanoj ljubavi za svoje zvanje ne zaostaju za svojim drugovima u Ugarskoj i Austriji, pa zato traže i žele da se i njima povjeri jednako kulturna misija u narodu hrvatskom". Napokon, hrvatski srednjoškolski profesori mogli su dobiti svoje društvo jer je Kraljevska zemaljska vlada 1. travnja 1904. potvrdila pravila društva te se prva glavna skupština Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora mogla održati 5. srpnja 1904. u gimnastičkoj dvorani Donjogradske realne gimnazije u Zagrebu. Nakon cjelodnevnoga rada, prava glavna skupština završena je u najvećem redu i na zadovoljstvo svih članova. Postignut je glavni i toliko željeni cilj: osnutak društva i pokretanje svojeg glasila. Za samostalnost "Nastavnog vjesnika" "Već ima dosta godina kako se živo osjeća nevolja što u hrvatskom jeziku nema časopisa koji bi slićio naučnim i nastavnim potrebama naših srednjih učilišta prema ugledu sličnih časopisa u drugih naroda. Nevolja se osjećala s tim življe što su se spomenute potrebe svuda vrlo razgranale, a o njima se nigdje nije moglo pisati, jer što ima u nas periodičkih književnih izdanja ili časopisa, oni u svojim ciljevima nemaju nikakve zajednice s ciljevima srednje škole. S tih je razloga ova Kraljevska zemaljska vlada uvidjela da bi daljnja nestašica takvoga časopisa bila štetonosna za pravi i uspješni napredak naših srednjih učilišta, te je odlučila pokušati da u svojoj nakladi izadaje takav časopis." Ovo je početak Objave u "Službenom glasniku" Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske vlada, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 22. lipnja 1892. godine. U njoj se, među ostalim, kaže da će se u listopadu (a tako je i bilo) te godine pojaviti "Nastavni vjesnik", časopis koji bi služio potrebama srednjih učilišta. U vrijeme održavanja prve glavne skupštine Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora časopis izlazi već dvanaestu godinu (prvi glavni urednik bio je sveučilišni profesor Tomo Maretić). Na skupštini je izražena želja da se "Nastavni vjesnik" proglasi organom Društva te da tu želju upravni odbor uputi Kraljevskoj zemaljskoj vladi. Prvi uspjeh Društvo je postiglo kada je već 1905. "Nastavni vjesnik" počeo objavljivati "Vijesti iz Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora" (koje su uređivali dr Julije Golik i dr. Stjepan Bosanac). U tom broju (knjiga XIII., 1905.) tiskan je i zapisnik prve glavne skupštine Društva od 5. srpnja 1904. te članak "Naše društvo". Novoizabrani upravni odbor Društva uputio je predstavku (10. srpnja 1904.) Zemaljskoj vladi da se časopis sasvim preda Društvu (dotada su urednik u suurednici bili sveučilišni profesori) i da ga vlada subvencionira. Tom zahtjevu vlada nije udovoljila. Zato je odbor odlučio da od 1. siječnja 1905. počne izdavati "Glasnik Društva srednjoškolskih profesora", a izlazit će jednom mjesečno. Društvo je i dalje uporno tražilo da preuzme uređivanje "Nastavnog vjesnika". Vodile su se oštre polemike u "Nastavnom vjesniku" i "Obzoru". Konačno, vlada je pristala da od 1907. Društvo preuzme uredništvo "Nastavnog vjesnika". Dakle, nakon više godina razriješen je spor između vlade (odjela za bogoštovlje i nastavu) i Društava, koje je odsada samostalno upravljalo i izdavalo vlastiti organ "Nastavni vjesnik". Društvo se značajnije uključilo u obranu hrvatskoga jezika, tiskalo različita djela (prvi svezak "Hrvatskih pripovjedača" dr. Milana Ogrizovića, "Narodne pjesme", "Satir", M. A. Reljkovića...), pripremalo obilježavanje obljetnica značajnih ličnosti. Godine 1909. profesorskom društvu pristupili su dalmatinski i slovenski profesori, a "Nastavni vjesnik" je list za srednje škole, zajedničko glasilo i za dalmatinske i za slovenske profesore. "Nastavni vjesnik" redovito donosi vijesti jednoga i drugog društva, iz Ljubljane i Splita. Značajno je napomenuti da je Zemaljska vlada udovoljila (1911.) profesorskim zahtjevima da im se jahta "Vila Velebita" stavni na raspolaganje za izlete duž naše obale i u Sredozemnom moru, te je održano nekoliko četrnaestodnevnih izleta. U "Nastavnom vjesniku" godine 1912. izišao je sadržaj svih članaka od I. XX. godišta, a u XXI. godištu 1912./13., nema slovenskih službenih vijesti ni suuredništva slovenskoga profesorskoga društva, jer to tamošnja vlada nije dopustila. No vijesti slovenskih profesora i dalje se priopćavaju, a na glavne skupštine Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora dolaze izaslanici slovenskoga profesorskog društva. Od 1918. godine Društvo izdaje list za zabavu i pouku srednjoškolske mladeži "Omladina", a prvim urednikom imenovan je Joza Ivakić. Nakon prigovora da "Omladina" izlazi "u suviše liberalnom duhu" te da se više uzmu u obzir mlađi učenici, novim urednicima imenovani su dr. Stjepan Matičević i Vladimir Nazor. Za vrijeme 1. svjetskoga rata Društvo radi u otežanim uvjetima. U prvim ratnim godinama nije bilo glavnih skupština. U "Nastavnom vjesniku" 1915. godine postoji popis mobiliziranih i palih hrvatskih profesora u Hrvatskoj i Slavoniji. Društvo slovenskih profesora otkazuje pretplatu svojih članova na "Nastavni vjesnik". Odbor Društva počinje ozbiljno razmišljati o vlastitim prostorijama i prvi put ih dobija u Muškoj učiteljskoj školi. Dana 16. travnja 1919. održana je izvanredna glavna skupština. Na njoj je prvi put u ujedinjenoj državi Srba Hrvata i Slovenaca bilo zastupano Srpsko profesorsko društvo iz Beograda. Borba za samostalnost Društva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i djelovanje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj Izvanredna glavna skupština Društva održana 10. siječnja 1920. imala je dnevni red vezan uz pristup u jedinstveno profesorsko društvo sa sjedištem u Beogradu, jer su se prigodom 25. obljetnice Srpskoga profesorskog društva u Beogradu ( 5. - 7. listopada 1919.), pozvani delegati iz Zagreba, Ljubljane, Splita, Sarajeva i Cetinja izjasnili za ujedinjenje svih društava. Upravni je odbor Društva hrvatskih srednjoškolskih profesora predložio da naše društvo sačuva svoj djelokrug i svoja pravila kao sekcija društva profesora Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, te u načelu prihvatio statut novoga društva. Na spomenutoj skupštini od 10. siječnja 1920. prvi put su na vidjelo izašle neke trzavice. Jedni su bili za potpuno ujedinjenje u novo društvo, a drugi za društvenu samostalnost i za očuvanje hrvatskoga imena i hrvtskoga karaktera društva. Na izvanrednoj glavnoj skupštini (3. rujna 1920.) pobijedila je lista za hrvatsku autonomnost (s Josipom Pasarićem na čelu). Neki članovi nisu se htjeli pokoriti odluci većine protiv ujedinjenja profesorskih društava pa su istupili iz Društva te osnovali posebnu sekciju beogradskoga društva. No, to nije uzdrmalo položaj Društva, a pristupili su mu mnogi članovi iz Dalmacije i Bosne. Započelo je skupljanje novčane potpore za izgradnju doma, te za "Nastavni vjesnik" i "Omladinu". Za izgradnju doma samo Društvo je skupilo 500.000 kruna, a preostali potreban novac posudila je Gradska štedionica i Matica hrvatska. Društvo je mnogo pomagalo Maticu hrvatsku i društvo "Napredak" u Sarajevu u njihovom domoljubnom radu. Neprilike i proganjanja od strane vlade doživljavaju mnogi članovi Društva. Izašao je službeni popis školskih knjiga, u kojem se nije vodilo računa o hrvatskim školskim knjigama ni o njihovoj znanstvenoj osnovi. Uvode se srpske knjige koje svojim jezikom nisu prikladne za uporabu u hrvatskim školama. Odbor je energično ustao protiv zapostavljanja, proganjanja i otpuštanja hrvatskih profesora. Godine 1922. ukinuta je subvencija "Nastavnom vjesniku". I dalje slijedi nasilno naturanje srpskih knjiga te premještanje hrvatskih profesora i zapostavljanje hrvatskih ravnatelja. Iz Beograda su stalni pritisci na vjersku obuku Hrvata katolika, a ukinuta je preparandija časnih sestara milosrdnica u Zagrebu. Ravnateljima se imenuju samo članovi Jugoslavenskoga profesorskog društva, a u srednje škole zapošljavaju se ruske nekvalificirane izbjeglice. Mnoge tiskanice, učeničke knjižice i dr. tiskaju se srpskim jezikom i ćirilicom te se zapostavljaju hrvatski jezik i latinica. Nepravedno se dijele stipendije za inozemstvo, a ograničavaju upisi u učiteljske škole. Usprkos tome, Društvo je izdalo mnogo školskih knjiga, nastavlja izdavati "Nastavni vjesnik" i "Omladinu" (koja je bila zabranjena 1931. godine). Na svojoj izvanrednoj glavnoj skupštini održanoj 25. lipnja 1931. godine Društvo je usvojilo prijedlog o svojoj likvidaciji. Tako je, nakon 27 godina borbe i rada, Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora privremeno prestalo djelovati. Godine 1937. opet ne nastavilo svoj plodonosan rad. Naime, beogradske vlasti nisu dopuštale obnovu Društva, ali je (15. studenoga 1937.) ono uspostavljeno kao Pododbor Matice hrvatske - hrvatskih profesora. Od 1931. Društvo ima svoj dom (u Bauerovoj ulici 17), ali i velike dugove za otplaćivanje doma. Gospodarenje domom preuzela je Matica hrvatska, a Društvo prodajom knjiga smanjuje dug. U "Nastavnom vjesniku" iz 1939. godine piše da treba urediti jezik kojim se predaje u hrvatskim školama, jer neki profesori govore ekavski, a neki pišu ćirilicom. (Nastavni vjesnik" je, nakon raspuštanja Društva, neko vrijeme preuzela Matica hrvatska.) Nakon prosvjetne autonomije i promjene političkoga položaja, potkraj šk.god. 1939./40. izmijenjene su mnoge školske knjige, poglavito iz povijesti i književnosti. Od 24. rujna 1939. Društvo ponovno samostalno djeluje, a stalno se povećava broj članova. Otvorene su društvene prostorije u I. muškoj realnoj gimnaziji i ponovno počinje izlaziti "Omladina". "Nastavni vjesnik" je ponovno u rukama Društva. Banska vlast je "Omladinu" i "Nastavni vjesnik" preporučila svim srednjim školama. Osnivaju se mnogi pododbori Društva, koje je, konačno, u lipnju 1941. preuzelo svoj dom i zaključilo osnovati u njemu društvenu knjižnicu i čitaonicu. Od 10. travnja 1941., nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske, Društvo je ojačalo svoj rad. Kao svoju najvažniju zadaću smatralo je rješenje pitanja novih školskih knjiga, osobito za hrvatski jezik i povijest. Stoga se i priređuju razni stručni sastanci. "Nastavni vjesnik" redovito izlazi, a također i učenički časopis "Omladina", kojemu je promijenjeno ime u "Hrvatska mladost" (urednikom je postao prof. Đuro Arhanić). Naredbom Ministarstva udružbe od 6. kolovoza 1942. Društvo hrvatskih srednjoškolskih profesora učlanjeno je u Hrvatski savez državnih namještenika kao jedan od dosaveza toga saveza. Društvo nastoji u svim pravcima ostvariti kulturno-prosvjetne zadaće i što više boriti se za boljitak staleža u tadašnjim izvanrednim, teškim ratnim prilikama. Prikupljena je građa za "Spomenicu" prigodom pedesete obljetnice "Nastavnog vjesnika" te tiskane četiri knjige "Hrvatske školske knjižnice". Uprava Društva redovito održava svoje sastanke, a u njezinom radu podupiru je brojni povjerenici Društva. Od uspostave Nezavisne Države Hrvatske srednjoškolski profesori su dvaput primljeni kod Poglavnika, a i to je bio znak da su čvrsto odlučili ustrajati u borbi za hrvatsku prosvjetu i hrvatsku državu. Društvo je djelovalo sve do 1945. godine, kada bez ikakve najave ili zabrane djelovanja, prestaje s radom. Obnoviteljska skupština 1991. godine Nakon punih 46 godina u uvjetima presudnih povijesnih događaja po hrvatski narod, u ozračju kretanja Hrvatske putem samostalnosti i međunarodnog priznanja, nekoliko se ljudi okupilo u želji da DHSP opet počinje živjeti. U inicijativnom odboru bili su profesori: Ivan Smoljan, Josip Vuk, Stjepan Filipan, Ivan Rušak i Vesna Kanižaj. Obnoviteljska skupština održana je 9. veljače 1991. Dogovoreno je da ovo društvo bude isključivo staleško. Na Obnoviteljskoj skupštini usvojen je Statut DHSP i izabran Upravni odbor, a članovi su profesori: Josip Lukatela, Josip Vuk, Ivan Rušak, Ivan Smoljan, Radoslav Čular, Mladen Čutura, Lela Šola, Franciska Brodnjak, Smilja Celigoj-Grimani, Ivan Beus, Zrinka Frković, Lučano Kuhar, Andrija Puljević. Inače, po svom načinu i sadržaju djelovanja, DHSP nije politička organizacija, već isključivo strukovna. Želi i dalje u osobi nastavnika (profesora) imati svoje ishodište. DHSP ima za cilj uspostavljanje pravilnoga odnosa zajednice i društva prema srednjoškolskom profesoru. Za ovo društvo značajna je trijada: odgoj - mladi ljudi - profesori (nastavnici). Tijekom 1991. godine održano je više sastanaka Upravnoga odbora. Bilo je teško nakon dugotrajnog prekida odlučiti što je u radu Društva od najveće važnosti. Napravljen je operativni program rada, dogovorena privremena zaduženja članovima Upravnog odbora, rješavan niz pitanja organizacijske prirode, (od vođenja poslovnih knjiga, prostornih uvjeta, glasnogovorništva do okupljanja članstva, evidencije, različitih olakšica za članove i sl.). Ali neprijateljstvo i napad Srbije na Hrvatsku zakočio je tek započeti rad DHSP. U travnju 1995. godine,na inicijativu prof. Marije Rašan-Križanac, pozvani su članovi Upravnog odbora, izvršene izmjene u skladu sa Statutom, samo da bi rad DHSP bio nastavljen. Članovima Upravnog odbora postali su profesori: Božidar Bistričić (Zagreb), Mira Libhard (Zagreb), Josip Pilić (Zagreb), Ljiljana Kos Hebrang (Zagreb), Diana Matić (Zagreb), Ana Mandić (Zagreb), Zlata Bilić (Zagreb), Marija Rašan-Križanac (Zagreb), Mihaela Dubravac-Šigir (Bjelovar), Franciska Brodnjak (Čakovec), Ivan Beus (Zagreb), Josip Lukatela (pokojni), Andrija Puljević (Osijek) i Zrinka Frković (Rijeka). Utvrđena je okosnica aktivnosti s težištem na tiskanju časopisa Društva putem kojeg bi sve srednje škole Hrvatske i njezini profesori mogli razviti osjećaj povezanosti, razmjenjivati znanja, iskustava i mišljenja. PROGRAM RADA UPRAVNOG ODBORA DHSP-a ZA 1996. 1. obnoviti i proširiti članstvo pomoću pristupnica koje u prilogu šaljemo, a putem kojih bismo mogli izdavati članske iskaznice, 2. organiziranje po županijama RH, 3. izboriti članstvu popuste u korištenju javnih i kulturnih institucija (muzeja, knjižnica, galerija, koncertnih dvorana, kazališta, knjižara), 4. uključivanje u aktivnosti u okviru stvaranja Nove hrvatske škole, 5. organizacija skupštine DHSP-a, 6. organizacija niza dobrotvornih priredbi, 7. godišnja skupština Društva potkraj 1995.