MEDITACIJA NAD VLASTITOM KNJIGOM, PRVOM I (DOSAD) JEDINOM Nevenka Vučemilović Pisati knjigu Pisati, pisati knjigu, što to zapravo zanči? Svaki rad, kao i pisati obično pismo, molbu, pjesmu, priču ili knjigu zahtijeva od čovjeka vrlo usredotočenu, usmjerenu, cjelokupnu energiju. Jednako umnu, duhovnu i fizičku. Čovjek može mnogo toga znati, o mnogočemu razmišljati i maštati, mnogo toga osjećati, ali tek vjernim, razložnim i šarmantnim izlaganjem toga postaje piscem. Pravi pisci postaju to na isti način kao što koka postaje koka nesilica. To se jednostavno dogodi u spletu unutarnjih svojstava, sposobnosti, zakonitosti i naklonosti. Pisac se jednoga dana nađe kako sjedi na svom radnom gnijezdu i sjedi tako dugo, toliko dana, mjeseci ili godina dok ne napiše ono što mora napisati. Dok ne izrazi riječima sve ono što u njemu burka, mućka, bistri, što ga muči, sapinje, što mu ne da spavati i što mora izbaciti odjenuto riječima, svrstano u rečenice, sređeno u odlomke. Dok se sve to ne ukaže na svjetlu sunčanog dana u obliku predmeta koji se zove knjiga. To je zapravo rođendan knjige. Pisac knjigu drži u ruci, miluje je očima i dlanovima, privija na srce, i šapuće joj, postupa s njom isto kao i majka koja, premda izmučena porođajnim mukama, nježno tepa svome čedu. Pisac se postaje upravo tako da se počinje odmatati nešto što izvire iz samog čovjeka. Ako je tkanje natopljeno dovoljnom osjećajnom, umnom i duhovnom snagom osobe, tada djelo zrači silnicama koje izazivaju opću prihvaćenost. Pisci jednako kao pjevači, glumci, špotraši ili državnici postaju miljenicima, opće prihvaćenima tek ukoliko uspiju uza se vezati, sobom povući, pokrenuti, ponijeti, uzdići i podići značajno mnoštvo svijeta. Oni mogu biti i negativno veliki (Hitler, Staljin, Milošević). Uz talenat života, plemenitosti i dobrote postoji, na žalost, jedva to tako možemo nazvati i talenat smrti, prezira i zloće. To trebamo znati razlikovati, a upravo zdrave knjige, čitane na ispravan način, pomažu u stjecanju i usvajanju mnogih finih, jedva uočljivih razlika. Dakle čovjek sam u sebi, kako god bio velik, pun mudrih misli i plemenitih osjećaja "kao šipak koštica", ostaje nepoznanica, ništica ako to nije zabilježeno, zapaženo i potvrđeno u drugim ljudima, ako nije s njima i među njima podijeljeno. Ameriku smo najprije morali otkriti da bismo je tek nakon toga mogli spoznavati i opisivati, međusobno dijeliti. Šikne li neka spozaja unutar našeg bića, tek u njezinu razabiranju i prepoznavanju može čovjek osjetiti puninu i cjelovitost svog sukusa. Čovjek se(be) treba znati oslutiti, prepoznati se i prepustiti se djelovanju svojnosti ili nevidljivih vlastitih silnica. Prožeti djelo poštenjem i dobrim nakanama. Prestati dvoumiti i početi pisati. *Pod pojmom "svojnosti" obuhvaćam sva čovjekova svojstva, ali nisam sigurna u vrijednost izmišljenice. Kada sam počela pisati knjigu? Na pragu 70. Kasno? Ako je djelo dobro - nikad kasno. Ako je loše svijet neće propasti. Pišući, živjela sam u dobroj vjeri da radim nešto što trebam činiti, da ispunjavam neku nametnutu mi zadaću. Pisala sam iz uvjerenja da trebam iznijeti ono što me zaokuplja, da iskažem ono što mislim da treba kazati. Sigurno znam da nisam počela pisati u potajnoj nadi da ću postati nobelovka niti da će moj rad zadobiti ikakvo obilježje genijalnosti i time postati vječan. O ne! Pisala sam jer sam tako doista morala. Bio je to lijek od nevolj koje su me počele u društvenom okruženju adsvakuda salijetati isti kao što grabljive ptičurine salijeću plijenkaka ga zapaze. Bivala sam izazvana, zbunjena, povrijeđena ili zaustavljena nekim postupcima ljudi, njihovim izjavama i ponašanjem koje nije bilo u skladu s općepriznatim pravilima poštenja. Jednako me zabrinjavala činjenica da se ljudi okupljaju u društva ili stranke više kako bi sebe osobno istakli, za sebe nešto prigrabili, pri tom ne vodeći računa kakvo zlo čine sredini i kojoj djeluju. Žalostila me spoznaja što ne razmišljaju kako bi zajednički, u zajedništvu poduprli kulturu dobra i duhovnog napretka. Kod toga su me mnogi neodoljivo podsjećali na vrane i vrapce. Velika okupljanja, mnogo buke, zamorni prazni iskazi pojedinaca, česta nadmudrivanja, a ni bakrenim, a kamoli srebrnim ili zlatnim činjenicama i činima ni traga. Oduvijek su me zaprepaštavali ljudi koji čine i postupaju samo onako kao odgovara njihovim sitnim osobnim interesima, zapostavljajući jednako opće dobro kao i univerzalno poštenje. Počela sam pisati u uvjerenju da postupam ispravno, plemenito i istinito te da je jednako potrebno isticati dobro u ljudima kao i ne sustajati u otkrivanju njihova zla. Pisala sam u nadi da ću barem s nekima podijeliti zabrinutost, nekomu dati do znanja da nije u razmišljanju osamljen, a u nekima podvući i osnažiti potrebu da ustraju u dobru. Svatko tko vidi da se sije zlo i nered, da se usto širi nerad i nepravda, trebao bi činiti sve što umije da to spriječi. Tko to vidi! Najljepši oblik molitve Ako čovjek ima lijek u rukavu, a ne želi ga koristiti, ne treba ga sažalijevati. Svako dijete poučiti da se u fizičkim poslovima služi rukama, u umnim zadaćama mozgom, a jednako srcem i umom kada su u pitanju osjećaji. Prema razmišljanju jednog sveca - plemeniti rad najljepši je oblik molitve. Važno je imati na umu da ni od koga ne treba očekivati niti priznanje ni zahvalu, premda je to, ako dolazi iz srca, uvijek dobrodošlo. Najviše što možemo očekivati jest naše unutarnje zadovoljstvo i saznanje da smo izvršili ono što smo osjećali da moramo učiniti. Utjeha svima koji rade: da vrijeme nikada nije izgubljeno ako je rad ispunjen plemenitim mislima i pobudama. Za nastanak moje knjige zaslužni/krivi su i neki urednici Neki osjećaju i misle, mnogi govore, a neki pišu članke, kolumne i knjige o tome kako se političari, ambasadori, liječnici, svećenici, direktori ili bilo koji ljudi koji stoje na čelu nekog tijela često ponašaju kako ne bi trebalo. To obično ljude smeta, vjerojatno i s pravom, jer se doista unatoč demokraciji neki ponašaju nedemokratski. Sam postupak poprima mnogo teže razmjere ako se ne poštuju norme osnovne uljuđenosti i pristojnosti. Članke o svojim zapažanjima "ružičastima i zmusanima" slala sam mnogim urednicima. Budući da se nisu pojavili na stranicama lista, nego su završili u košu, mora da su, prema ocjeni orednika, to bile velike gluposti. S time se nisam mogla pomiriti. Čitajući njihove uvodnike, članke ili ocjene, ustanovila sam da su mnogi vrlo osrednji. Ali oni su UREDNICI i kao takvi sve-Moćnici. Oni uređuju prema osobnim, često ne profesionalnim, ne etičkim nego koristonosnim stavovima. Često po principu "Ja tebi - ti meni!". Zapravo upravo onako kao im se uređuje, čitaj - prohtije. Posebno su nedostupni i tašti urednici novina i časopisa koji se nisu uspjeli uzdići kakvoćom svojih radova, nego su se nametnuli okolnostima koje su na vrijeme uočili, prepoznali i uspjeli njima ovladati. Ponašanje "Kakva li vremena, kakvog li ponašanja!"Ciceron. Bilo bi jednostavno kada bismo lijepo ponašanje, odnosno lijepe manire mogli kupiti i na sebe navući poput odjevnih predmeta. Često se dogodi da neki ljudi sebe uspiju izvana ulaštiti, čak to učine i s vlastitim repom, no iznutra ono "nešto" nesmiljeno izbije i pokvari sve vanjsko "lijepo i uljudno". Na žalost, neprimjereno se znaju ophoditi čak i oni ljudi koji sebe smatraju pjesnicima, ljudima nadnaravnih talenata i nedostižne kakvoće. Ljude dijelimo na uljudne i neuljudne, uglađene i rabijatne. Neučtivost i rabijatnost vrlo je prodorna. Nje nisu oslobođeni čak ni priznati velikani. Kako opravdati i kamo svrstati oholu umišljenost jednoga Karajana, koji je velikom ruskom pijanistu Svjatoslavu Richteru na njegovu tvrdnju da je on Nijemac odgovorio: "Ako ste vi Nijemac, ja sam Kinez". Čime, odnosno kakvim potrebama najviše oskudijeva naše društvo? Nabrojite li ih nekoliko i zatražite li sugovornika da se odredi, svatko će, recimo, između dobrote, znanja i pristojnosti izjaviti da na svim razinama najviše nedostaje pristojnost, uviđavnost, susretljivost. Vrata su uljudnosti otvorena svakome Netko je lijepo primijetio da su vrata uljudnosti otvorena svakome, pitanje je samo želimo li kroz njih ući. Zatim da ljubaznost i pristojnost ništa ne stoje, a vrijede mnogo, kao i to da se mnogo veća snag krije u riječima uljudnosti, blagoj molbi, negoli u riječima grubosti i osornosti, oštroj zapovijedi. Mnogi ljudi to znaju, ali to ne primjenjuju i premda nekima priznajemo intelekt i znanje, moramo im uskratiti apoziciju gentlemana. Pitam se, može li čovjek koji u svojoj srži nije human biti potpuno, bez zadrške uljudan? Odgovara mislilac: Što je čovjek u sebi veći, to je njegova uljudnost, susretljivost i ljubaznost snažnija. Lakše je naučiti gramatička pravila, povijesne činjenice, definicije uljudnosti negoli se tako i ponašati. Što uljudnost zapravo znači? Govoriti i činiti stvari na ljubazan način. Schopenhauer kaže da je ljubaznost za čovjeka isto što i toplina za vosak. Znači da ljubaznost omekšava one kojima je namijenjena. Ona poništava oporost, iz ljudskog lica istjeruje gnjev i nadomješta ga smješkom, srce ispunjava blagim osjećajima. Pitam se, zašto onda te poželjne snage ljubaznosti nema više među nama? To je ljepotakoju zapostavljamo, koju zanemarujemo. Veličajna je i besplatna istodobno. Veli mi jedanznanac: "Ima mnogo računarske ljubaznosti među ljudima. Dok si na nekom položaju, svi te poznaju, pozdravljaju, pitaju "Kako zdravlje?", pozivaju te, itd. itd. Dok si na položaju!" Pravi čovjek, bez obzira na zaposlenost, uvijek će naći nešto prostora da utisne barem mrvicu ljubaznosti. Veli mi jedan znanac.- Po tajniku unaprijed najavljen, nazovem urednika jednoga književnog časopisa. Predstavim se. Slijedi muk, te upitam poznajemo li se, misleći da mi je zaboravio ime. Potvrđuje da se poznajemo, dakle zna da sam mu osobno uručio rukopis, i zna što me zanima. Ipak on čeka prvo da pokleknem ispred telefonske slušalice te da ga upitam: Štovani gospodine N, lijepo vas molim da mi kažete što mislite o tekstu? Slijede rečenice koje urednik vadi iz ledene škrinje: "Moj je stol krcat takstovima. Nazovite za deset dana. Usput naučite ispravno izgovarati moje ime!" Urednik, privatno haiku pjesnik, pokazao je kako se uspješno može rečenicama šamarati. I to čovjeka koji bi mu mogao biti otac. Sličica je obična, ne odudara od okoline, potpuno se u nju uklapa. Nixon je rekao da je moć najjači afrodizijak. Očito je da u njoj i spomenuti urednik uživa. Kakve li demonstracije moći! Umjesto: Sjećam vas se, gospodine, upoznali smo se pred mjesec dana i tom ste mi zgodom uručili rukopis. Tajnik mi je vaš poziv spomenuo. Molim vas da mi oprostite. Još ga nisam dospio pogledati. Budite slobodni i nazovite 28.svibnja. Ma, koješta!!! Ta divna stvar koja se zove knjiga Knjiga je predmet načinjen od papira. Papir je ispunjen slovima kaoj čine riječi, a riječi čine rečenice. Knjiga je u svojem vijeku doživjela bezbrojne usporedbe. Sve jedna ljepša od druge. Moj dobri duh F. Bacon tvrdi da su knjige svetišta koja nastavaju sveci, brodovi koji plove beskrajnim oceanskim pučinama, dok je nakom drugom knjiga zdenac života, živi izvor, zlatni češalj kojim raščešljavamo misli, raj u kojem se ljudski um krijepi, izvor koji umiva i taži intelektualnu žeđ; stablo smokve koja nam neizostavno, svake godine daruje svoje slasne plodove. Knjige su škrinje koje u sebi čuvaju hranu duha i intelekta, hranu koja se nikada ne može pokvariti. Ta se hrana također ne može izjesti ili nestati. Hrana duha jedina je hrana koja se potrošnjom umnaža. Gladan um, za razliku od gladnog želuca, bikada ne prazni posudu iz koje se hrani, nego je obogaćuje svojim prihvaćanjem. Knjige su svjetiljke koje to jače svijetle što dulje gore, koje šuteći glasno govore i čak dovikuju u daleka stoljeća koja još nisu tu, koja tek dolaze. Čovjek ne može živjeti bez zdjele krumpira, isto tako ne može bez slova, riječi i knjiga. Ako se odluči za život s krumpirom, a bez knjige, približava se životu životinja. Težimo li ljepšem, boljem, težimo li savršenstvu, moramo priznati da je knjiga najljepša, najbolja, najvjernija prijateljica čovjeka. Naravno, ako joj riječi nisu jalovice iliti "mrtvo slovo na papiru". "Kada bi nestalo trača, svijet bi zamro" R. Rollan Moram se malo udaljiti od ozbiljnih misli i predahnuti u dolinici života, srknuti kapljicu s izvora ljudske zluradosti. Jer nisam svetica, samo obično ljudsko biće. Slušam neki dan radio Zagreb, I program, i čujem razgovor između voditeljice i njezina gosta. Na upit, kako i kada piše pjesme pjesnik odgovara: "Sve svoje pjesme napisao sam ležeći na boku u krevetu. Trošim velike količine čistoga bijelog papira. Budući da već dugi niz godina pišem ležeći, počinjem osjećati bol u kuku. Mislim da ću uskoro zbog boli koja se povećava morati promijeniti bok". Pjesnik, naime, ne može zamisliti ni drugo mjesto ni drugo vrijeme za pisanje pjesama, jer tamo i tada silazi, spušta se na nj njegovo pjesničko nadahnuće. Nisam pisala pjesme pa ne znam kako se pjesma dugo mijesi, peče i koliko joj treba vremena da se rumeni. Zaključujem da je neke pjesme moguće napisati "u jednom cugu". Zasmijala sam se kada je pjesnik izjavio da je odlučio, kao svoje posljednje djelo, napisati nešto kao roman, pričulo mi se. Zlobno sam se zacerekala. Ne misli li valjda pjesnik o kojem je riječ i roman pisati ležeći u krevetu? Kompjutor je čudesna naprava Pisati prozu ili bilo što drugo nije lako niti za stolom, još manje u krevetu. Pisanje je težak, zahtijevan, mukotrpan, premda, kao svaki posao koji proizlazi iz srca čovjeka, i zanosan posao. Stoga svima mladim, ali i starijim osobama koje razmišljaju o pisanju preporučam da ne oklijevaju, da ga se late. Potrebna je osnovna pismenost, sposobnost koncentracije, duhovna snaga uz posjedovanje osnovne tehničke substance kao papir i olovka, pisaći stroj, najbolje kompjutor. Mislim da je pisanje pomoću kompjutora najelegantnije rješenje. U samom početku rada s kompjutorom ustanovila sam da sam vrlo loša mačka. Imala sam velike teškoće u hvatanju i usmjeravanju miša. Budući da sam uspjela upokoriti miša i ukloniti još neke balvane o koj esam se spoticala, sada bez kompjutora ne mogu zamisliti pisanje čak ni obične kratke priče. Svima je ljudima sveta dužnost da čitaju Nije na svim ljudima da pišu, ipak svima je ljudima sveta dužnost, a kada sazriju i veliko zadovoljstvo, da čitaju knjige, da se njima slade. S knjigama je kao i s ljudima. Iskreno se možemo družiti samo s malim brojem. Neke mogu biti lijepo ispisane, ali su sadržajem isprazne, kao što i ljudi izvana mogu izgledati privlačno, a iznutra su šuplji kao truli panj. Svako razdoblje života ima svoju knjigu. Čak i geografske širine možemo doživjeti, neke kao prašume knjiga, a neke kao prave pustinje. U nekim se narodima rode pisci snage i ljepote poput raskoši naših prekrasnih Plitvičkih jezera, razvedenosti našeg Velebita, ljupkosti slavonske ravni, dubine našeg mora i raznolikosti naših otoka. Takvi pisci stvaraju spomenike neprocjenjive vrijednosti: velike i snažne, istodobno prikladne i lako prenosive; unosive u svaki prostor u kojem boravi čovjek. Knjigu možemo staviti u džep, u ruku, čitati u vlaku, čekaonici, u krevetu prije spavanja ili za vrijeme bolesti. Kada je čovjek osamljen, može s knjigom raspravljati, slagati se ili je osporavati, prepisivati iz nje lijepe ulomke, učiti misli napamet ili ih dorađivati. Knjizi možemo dopustiti da nas vodi ili da nas zabavlja, da bude istodobno naš tih i glasan, usto blagoslovljen i nenametljiv prijatelj. S punim je pravom T. Carlyle uskliknuo: Neka Kadmos, Feničanin, ili tkogod da je izmislio knjigu, bude blagoslovljen! (Kadmos je prema predaji Grke upoznao s vještinom pisanja). Što sam osjećala držeći u ruci svoju prvu knjigu? Lijep, neobičan, čudesan osjećaj! Držati predmet u koji je zbita misao, osjećaj, opiranje, neslaganje s nečim; moje pristajanje i odobravanje, razmišljanje o svemu što me okružuje u svakodnevnim kružićima maloga skrivenog svijeta i neznatnog života. Hvala knjizi koja mi pomaže da se(be) ne zaboravim, da upamtim vlastite gluparije, zablude, kao i vlastite dobrote. Hvala Bogu koji je čovjeku podario sposobnost pisanja i izum knjige, time ga zaštitio i omogućio da mu uspomene ne potonu u nesmiljenom i proždrljivom plamenu zaborava.