P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

google   ili  dragotadic  

 

dnevnik

1.849.326
  ae  vijesti iz mog života
 
   
PRIJAVA
Ljudi će zaboraviti što ste rekli, ljudi će zaboraviti što ste učinili, ali ljudi nikada neće zaboraviti kako su se zbog vas osjećali.
ZATVORI
 
    Ovo su dijelovi iz mog dnevnika, kojeg sam počeo voditi na bojištu 1992. godine. Radi svjedočenje istine, i samo istine, bilježio sam podatke uz događaje za koje sam, u tom trenutku, mislio da su bitni za mene osobno i za povijest mog naroda. Nastavio sam zapisivati događanja i nakon rata, jer sam se suočio s tendencioznim iskrivljavanjem činjenica i tretiranjem zbivanja kako je komu odgovaralo.
  Ja vam samo nudim istinu o onima koji proizvode ratove, pa tako i ovaj zadnji - Domovinski - a vi sami odlučite komu ćete vjerovati: meni ili plaćeničkim medijima.
 
  © Drago Tadić  
 
 podnaslov Vaš izbor

Izabrali ste jedan naslov iz ovog dnevnika
 
ANKETA

Je li tadašnji državni vrh, s Tuđmanom na čelu, 1991. žrtvovao Vukovar?

      Da!
      Ne!
      Možda!?


Dubrovnik, 10. 07. 2008.  
Hrvatski bog Stranac

   ... je toliko volio Hrvatsku da je Vukovar dao za svoje (ne)prijatelje.
  
   • osnivanje HDZ-a
   • ubijen Ante Paradžik
   • vukovarska optužnica
   • prodaja tenkova
   • predaja Posavine
   • dogovoreno granatiranje Dubrovnika
   • Herceg-Bosna
   • pretvorba
   • prodaja hrvatskih branitelja međunarodnom sudu
   • Izvršitelji
  
  
Predsjednici HDZ-a prijevarama na čelu stranke
  

Večernji list, 10.02.2006.
   Josip Šentija objavio dnevnik iz 1989./90. u kojemu se najviše bavi pokojnim predsjednikom
  
   Tuđman prijevarom došao na čelo HDZ-a?
  
   Je li pokojni hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prijevarom došao na čelo HDZ-a 17. lipnja 1989., kad je ta stranka osnovana? Tim se pitanjem, među ostalim, bavi poznati hrvatski novinar, leksikograf i prevoditelj Josip Šentija u najnovijoj knjizi "Ako Hrvatske bude" u izdanju Školske knjige. Riječ je zapravo o Šentijinu dnevniku koji je vodio od 14. lipnja 1989. do 27. prosinca 1990. godine. U njemu se bavio prekretničkim zbivanjima u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj koji su doveli do stvaranja hrvatske države, a ponajviše Tuđmanom, koji je Šentiju dugo nagovarao da mu se pridruži u stvaranju HDZ-a, što je on na kraju odbio. Unatoč tome, Šentija, jedan iz niza progonjenih hrvatskih proljećara, postao je prvi direktor Hine, a kratko je vrijeme bio i Tuđmanov savjetnik.
  
   Izdvojena skupina
  
   Kad je riječ o osnivanju HDZ-a, raskol u Inicijativnom krugu zbio se već 11. lipnja 1989. u zagrebačkom hotelu Panorama, kada su 54 člana raspravljala o dokumentima osnivačke skupštine. Tada se izdvojila sedmeročlana skupina oponenata koja nije željela s Tuđmanom krenuti u hitno osnivanje HDZ-a. Stranka je trebala biti osnovana u istom hotelu 17. lipnja, ali je zbog policijske zabrane skupa osnovana istog dana kriomice u prostorijama Nogometnoga kluba Borac u zagrebačkom Staglišću.
  
   O tome Šentija dan poslije piše: "Među njima je izbio spor već na prvom koraku. Skupina prononsiranih nacionalista, osuđenika i robijaša iz Lepoglave, Stare Gradiške i s Gologa, protestira i osporava legalitet jučerašnjega osnivačkog skupa Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i izbor Tuđmana za njezina predsjednika. Moj zavičajac V. prepričava mi što se zapravo dogodilo: Tuđman nas je iznevjerio. Postupio je kao stari boljševik. Preko svojih pouzdanika sredio je da policija zabrani najavljeni javni osnivački skup HDZ-a u hotelu Panorama pa je s odanom mu svitom otišao na Jarun i tamo, u nekoj baraci, osnovao stranku i dao se izabrati za njezina predsjednika. A sve je bilo drugačije dogovoreno i pripremljeno. Čista izdaja. Stari robijaš G. također iskazuje svoje razočaranje, optužuje Tuđmana da je uzurpirao vlast, oteo stranku, nasuprot dogovorima koji su bili postignuti u Inicijativnom krugu za osnivanje stranke. Čista samovolja. Jedan iz skupine kaže mi: Mi smatramo da on nije legalno izabran za vođu. Još stvar nije završena. Vidjet će se, vrlo brzo..."
   Šentija je, međutim, detektirao otkud nezadovoljstvo te skupine. Njegov je zaključak da je "sukob izbio oko pitanja tko će biti vođa stranke", odnosno da je njihova logika bila "da vođom stranke bude onaj tko je najviše propatio, robijaš s najdužim stažom", po čemu Tuđman tada nikako ne bio izabran za predsjednika. Autor napominje da je unatoč tome, Tuđman bio višekratno kažnjavan, ali i da je "dulje od mnogih drugih bio oponent službenom sistemu i politici", te pronalazi njegove neprijatelje u trenutku osnivanja HDZ-a:
  
   Neodoljiv osjećaj
  
   "Oni iz vlasti koji ga prate i nadziru, pojačali su prismotru...; oni koji ga znaju iz starih rasporeda jugoestablishmenta, odmahuju rukom ili se čak podsmjehuju na spomen njegova imena; za službene ideologe i za jugoliberale podjednako, on je raspaljivač nacionalnih mitova u nevrijeme, kad se mitovi svuda razgrađuju osim na Balkanu."
   Šentijin je dnevnik izvrsna osobna retrospektiva događaja i likova iz toga turbulentnoga razdoblja. Zanimljiva su njegova zapažanja o Račanu, A. Vrdoljaku, Savki, Titu, Miloševiću, ali uvijek se vraća na Tuđmana, s kojime i završava: "Ničega ni pred njim ni nad njim, samo on, sa svojim neodoljivim osjećajem da je pozvan da konačno izvede svoj naum o suverenoj državi Hrvatskoj.


   Josip Šentija nije htio ići toliko daleko u konstataciji o Tuđmanu, ali se u mnoštva drugih dokumenata može jasno vidjeti kako je Tuđman po zadatku, projektom masona, ustoličen na čelo HDZ-a da Hrvatsku uvuče u rat s Miloševićem i ostavi Hrvate na zapaljivom Balkanu ...
  
   O ovoj temi se malo piše pa je i Večernji sklonio te stranice, a ostali su samo tragovi na nekim forumima i kod HSP-a 1861.
  
   http://forum.ffzg.hr/viewtopic.php?t=23591
   http://www.hrvatsko-pravo.com/vijesti2008-7/01072008-1.html
   http://www.hsp1861.hr/vijesti10/05102006-3.html
  

HINA, 23.11.2006.
  
   Sanader prevarom postao predsjednik HDZ-a
  
   ZAGREB - HDSSB-ov saborski poslanik Ivan Drmić izjavio je jučer da je učestvovao u izbornoj prevari na 7. općem saboru HDZ-a 2002. godine, koja je, tvrdi, Ivi Sanaderu omogućila da postane predsjednik stranke, ali i u izbornoj prevari koja se, kako tvrdi, dogodila i na idućem općem izbornom saboru HDZ-a, u Rijeci.
  
   Taj stranački sabor je održan u aprila 2004., a Drmić je jučer ustvrdio da je Sanader tada diktirao ko se uopće smije kandidovati za stranačke dužnosti, pa je za svaku dužnost bio kandidovan po jedan hadezeovac.
  
   "No, ni to mu nije bilo dosta, pa je na mjesto na kojemu su se brojali glasovi za članove Predsjedništva HDZ-a došla njegova naredba da Andrija Hebrang nikako ne smije dobiti najviše glasova, jer se bojao Hebrangovih ambicija i nije ga želio za drugog čovjeka u stranci", rekao je Drmić.
  
   Rekao je i da je tada lično, s još nekim stranačkim kolegama, na listićima zaokruživao imena Vladimira Šeksa i Luke Bebića, koji su, tvrdi, na taj način dobili još 350, odnosno 300 glasova, te postali drugi i treći čovjek u HDZ.
  
   Govoreći o HDZ-ovom opštem saboru iz 2002, na kojem je Sanader postao predsjednik stranke, Drmić je rekao da ga je Sanader kontaktirao desetak dana prije tog događaja i zatražio da Drmić organizuje taj sabor, s pojašnjenjem da u Zagrebu nema čovjeka za to, jer su svi na strani njegovog (Sanaderovog) protivkandidata Ivića Pašalića. "Dok su se prebrojavali glasovi Sanader me je pozvao na stranu i naredio da, u slučaju po njega nepovoljnog rezultata, dvojica iz Osijeka koji su brojali glasove za predsjednika, izazovu incident, da prevrnu kutiju i listiće razbaca po dvorani, kako bi se sabor mogao poništiti i sazvati novi", rekao je Drmić.
  
   Ustvrdio je da je o toj Sanaderovoj naredbi obavijestio Branimira Glavaša, koji se, kaže, bojao da bi to moglo dovesti i do težih incidenata, budući da su zaštitari iz Osijeka na ulazu u dvoranu oduzeli nekoliko komada oružja.
  
   Bojeći se da će Sanader naći ljude koji će to ipak organizovati, Glavaš je odlučio lažirati rezultate i obezbijediti Sanaderovu pobjedu, rekao je Drmić i dodao da je "tada prvi put vidio pravo Sanaderovo lice".


   http://www.nezavisne.com/vijesti.php?meni=4&vijest=2655
   http://www.hrvatski-blok.ba/print.aspx?clanak=2817
  
  

HINA, 12.06.2008.
  
   Reihl-Kiru su prijetili Šeks i Glavaš
  
   Bivši ministar policije Josip Boljkovac svjedočio je kako je siguran da je osječki načelnik policije Josip Reihl-Kir ubijen jer je bio za mirno rješenje krize, a ne za ratnu opciju.
  
   Na Županijskom sudu u Osijeku u srijedu je saslušanjem svjedoka Josipa Boljkovca, bivšeg ministra MUP-a, i Mate Šalinovića, bivšeg načelnika osječke policije, nastavljeno suđenje Antunu Gudelju, optuženom za ubojstvo osječkog načelnika policije Josipa Reihl-Kira i još dviju osoba te za teško ranjavanje jedne osobe 1. srpnja 1991.
  
   Boljkovac je izjavio kako siguran da je Kir ubijen jer je bio za mirno rješenje krize, a ne za ratnu opciju. Kazao je da je tadašnji načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir, kojega je, kako je rekao, posebno cijenio, došao u Zagreb 27. lipnja 1991. najprije k njegovu zamjeniku Slavku Degoriciji, a onda i k njemu. Degoriciji je rekao da mu je život u Osijeku ugrožen i da mu se "sprema likvidacija". To je i rekao i meni, a Degoricija je tada izjavio da "raspolaže podacima da je Kirov život ugrožen" i da "ga hitno treba premjestiti iz Osijeka u Zagreb".
  
   Odmah sam odlučio, kazao je Boljkovac, Kira što prije premjestiti u Zagreb. Trebao je doći u nedjelju, 30. lipnja 1991., ali je, nažalost, ubijen 1. srpnja te godine, dodao je.
  
   "Kir mi je osobno rekao da mu prijete Vladimir Šeks i Branimir Glavaš", ustvrdio je i nastavio kako je nakon obavijesti o Kirovu ubojstvu odmah obavijestio predsjednika Franju Tuđmana koji je rekao da će poduzeti sve u vezi s tim slučajem. Predsjednik Tuđman mi je rekao kako "u HDZ-u ima ekstremista koji ne mogu podnijeti mirnu opciju" te da ne zna za koga rade. Spomenuo je da postoje i podaci o najavljenoj njegovoj likvidaciji te Josipa Manolića i mene, kazao je Boljkovac.
  
   Dodao je kako je smijenjen s dužnosti ministra MUP-a 2. srpnja 1991., dan nakon Kirova ubojstva, te da ga je smijenio predsjednik Tuđman na "zahtjev Miloševića". O tome postoje depeše i dokazi da je srpsko podzemlje odlučilo da se likvidira Boljkovac, ustvrdio je.
  
   Također je izjavio kako je siguran da je Kir ubijen jer je bio za mirno rješenje krize, a ne za ratnu opciju. U to su vrijeme u Osijek dolazili Gojko Šušak, koji je, po Boljkovčevim riječima, bio strani agent, te Vice Vukojević, "koji su radili iza leđa".
  
   Domagoj Rešetar, odvjetnik Antuna Gudelja, na dio iskaza o premještaju Kira iz Osijeka u Zagreb primijetio je kako "svjedok ne govori istinu" jer je krajnje nelogično da je takva odluka donesena bez rješenja o premještaju. Na Rešetarov upit kako to da nije tražio objašnjenje zašto Josip Reihl-Kir nije došao u nedjelju, 30. lipnja u Zagreb, kako je dogovoreno, Boljkovac je odgovorio da ne zna je li to u MUP-u učinjeno.
  
   Odvjetnik optužbe Slobodan Budak svjedoka Matu Šalinovića, koji je u vrijeme Kirova ubojstva bio njegov pomoćnik, a nakon toga imenovan načelnikom osječko-baranjske Policijske uprave, upitao je li policija poduzela sve radnje u vezi s tim ubojstvom. Šalinović je rekao kako je policija obavila svoj dio posla te izdala tjeralicu za Gudeljem budući da je pobjegao s mjesta ubojstva.
  
   Na Budakov upit zna li da je načelnik Kir bio s nekim u sukobu, Šalinović je rekao kako je i medijski bilo prezentirano da lokalna vlast s Branimirom Glavašem i Petrom Kljajićem na čelu nije zadovoljna radom načelnika Kira.
  
   "Optuživali su ga da ne radi svoj posao, da štiti JNA, jugonostalgičare i srbočetnike. Ne isključujem da je dobivao prijetnje, ali meni o tome nije govorio", kazao je Šalinović.
  
   Gudelj je optužen da je 1. srpnja na nadzornoj točki na cesti između Osijeka i Tenje automatskom puškom usmrtio načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira, Milana Kneževića, skupštinskog vijećnika, Gorana Zobundžiju, potpredsjednika Izvršnog vijeća Skupštine općine Osijek, te teško ranio Mirka Tubića, predsjednika MZ-a Tenje, koji su išli na mirovne pregovore s pobunjenim Srbima u Tenji.
  
   Australske su vlasti Gudelja Hrvatskoj izručile u srpnju prošle godine, od kada je u osječkom zatvoru zbog ponovljena suđenja...


   http://www.net.hr/vijesti/hrvatska/page/2008/06/12/0102006.html
   http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/boljkovac-kiru-su-prijetili-glavas-i-seks.html
  
  

Državne tajne
  
   A kako je Tuđman putovao po svijetu s pasošem kojega nije mogao dobiti nitko s 'crne liste', a tko nije surađivao s SDB-om ...
  
   http://www.hsp1861.hr/vijesti10/07102006-2.html
   http://www.blog.hr/print/id/1622605040/je-li-drfranjo-tudman-bio-suradnik-udbe.html
   http://peratovic.blog.hr/2006/12/1621853746/otkrivena-tajna-tudmanova-svedskog-pasosa.2.html

Ovo je samo dio laži koje je prosula nomenklatura što je ustoličena u Hrvatskoj, u vrijeme rušenja Jugoslavije.
Hrvatski ubojice mogu mirno spavati
  
   www.nacional.hr
   08.06.2004. | br. 447
  
   Antu Paradžika te je večeri, 21. rujna 1991., na kontrolnoj točki u Sesvetama pokušala zaustaviti policijska patrola koja je UKV vezom od Blaža Sarića primila lažnu dojavu da su u automobilu 'martićevci'. Kako se Paradžik nije zaustavio, četvorica policajaca otvorila su vatru, a u sveopćoj pucnjavi Paradžik je ubijen. Tri godine poslije, 1994., četvorici policajaca izrečene su zatvorske kazne, no zahvaljujući odluci predsjednika Tuđmana ubrzo su pušteni pa i danas rade u MUP-u. Kad je 1998. obiteljski odvjetnik zatražio istragu protiv Blaža Sarića, ni to suđenje nije rasvijetlilo sve okolnosti ubojstva koje je, prema izjavi što ju je za Nacional svojedobno dao anonimni svjedok, naručio ministar kojeg je ovaj čuo kako u telefonskom razgovoru kaže: "Likvidiraj tog Paradžika!" ...
  
   http://www.nacional.hr/articles/view/13835/

   - Saboru RH
   - hrvatskom narodu
   - svim Hrvatima u dijaspori
   - Međunarodnom sudu u Hagu
   - čitavoj svjetskoj javnosti
  
  

O P T U Ž N I C A


  
   Optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad Hrvatskim narodom.
   Za sudjelovanje u odluci da se žrtvuje 15.000 života Hrvata iz Vukovara. Optužujem Vas gospodo što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti. Optužujem Vas gospodo zato što je Vama bilo toplo a njima hladno. Dok ste Vi gospodo svoju žeđ gasili pićem i po vlastitom izboru i u željenim količinama njih ste osudili na jušnu žlicu vode dnevno. Gospodo sabornici, Vaše dane ste provodili u svojim luksuznim domovima, te isto takvim uredima, a Vukovarčanima ste dodijelili vlažne i tamne podrume. Za Vaše noći gospodo sabornici, odabrali ste tople i meke pokrivače, a njima ste gospodo prepustili mokre i smrdljive deke. Sebi ste priuštili mirisne i pjenušave kupke a Vukovaru smrad i prljavštinu. Gospodo nemate ni toliko mašte da zamislite kako strašno smrde žene koje se nisu oprale 90 dana, a to ste im Vi priuštili. Zar zaista mislite gospodo da su zato dale svoj glas? Zašto ste gospodo naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Optužujem Vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav strah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze isplakane i neisplakane. Optužujem Vas, gospodo, sabornici za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo obrađenu ranu i izvedenu operaciju. Optužujem Vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika. Optužujem Vas za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja.
  
   Optužujem Vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova. Optužujem Vas gospodo za sav očaj borca, kada je shvatio da više nema čime napuniti svoje oružje. Vi ste ga ubili, gospodo!
   Optužujem Vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su u Vukovar stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta te obrane Vukovara, ali ista ne želi upotrijebiti, tj. dostaviti, Zapovjedništvu operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja, a koja je Zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred Zapovjedništvo.
   Optužujem Vas gospodo za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između Vas - Hrvatskog Sabora, Hrvatske Vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika NEMA NIKAKVE RAZLIKE.
   Optužujem Vas gospodo za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu zastupajući ga. Hrvatski narod, gospodo, Vas za sve ovo nije ovlastio i zato Vas gospodo optužujem za
  
  

I Z D A J U


  
   Optužujem Vas gospodo zato što ste stajali ispod svetinje hrvatskog naroda, ispod hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste nam zastavu, gospodo sabornici, zato Vas optužujem. Optužujem Vas gospodo zato što ste svojim zločinačkim ustima pjevali Lijepu našu, himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste i heroji Lušca, heroji Mitnice, heroji Sajmišta, heroji Borova Naselja, heroji Bogdanovaca - heroji Vukovara; pjevali su je dok su branili Vukovar, u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja, pjevali su je dok su umirali.
   Optužujem Vas gospodo što ste si uzeli isto pravo, nedopustivo je gospodo da Vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučenički smrt. Optužujem Vas gospodo za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara.
   Optužujem Vas gospodo za SMRT VUKOVARA.
  
   Materijalni dokazi Vaše nesumnjive krivice biti će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Ne zavaravajte se da ćete Vi doći prije do njih, ne možete gospodo garantiram Vam.
   Također Vam garantiram da ćete u budućnosti ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.
  
  
   V U K O V A R
  
   tonski zapis (mp3)
Slobodna Dalmacija
  
   ponedjeljak, 12.2.2007.

BIZNIS U KRVI : NAJVEĆA TAJNA VRHOVNOG HRVATSKOG VODSTVA U DOMOVINSKOM RATU

Tenkovi za Vukovar, u dogovoru s JNA, usred borbi prodani Kuvajtu

UGOVOR Petnaest najsuvremenijih tenkova M-84 povučeno je s vukovarskog bojišta u jeku najžešćih bitaka 1991. i preko Rijeke otpremljeno za Bar kako bi bilo prodano Kuvajtu, po ugovoru koji je Jugoslavija s tom zemljom sklopila prije rata

Iz blata slavonskog bojišta tenkovi su poslani u vrelu arapsku pustinju

U vrijeme najžešćih borbi Domovinskog rata, kada se do svakog komada naoružanja krvlju dolazilo, tadašnji hrvatski državni vrh donio je odluku o prodaji zarobljenih najsuvremenijih tenkova M-84 Kuvajtu.
U dogovoru sa srbijanskom stranom, s kojom su se upravo vodile odlučujuće borbe u presudnom ratu, krajem 1991. godine iz redova hrvatskih postrojbi sa slavonskog bojišta povučeno je 15 tenkova. Oni su kuvajtskoj vojsci prodani po cijeni od milijun i po do dva milijuna dolara po komadu, ovisno o opremljenosti vozila.

Mračna strana

Vladimir Ivanović tenkove je kao stručnjak dočekao u JeddiTo nam je potvrdio Vladimir Ivanović, srpski vojni stručnjak koji je bio glavni kontrolor u Komisiji za prijam i iskrcaj tih tenkova u luci Jeddah u Saudijskoj Arabiji. Ivanović, koji je bio i jedna od ključnih osoba u razvoju jugoslavenskog tenka M-84, odlučio je bez straha progovoriti o jednoj epizodi mračne strane Domovinskog rata u kojoj su neki pojedinci, s obje strane crte bojišta, očito, sasvim nesmetano poslovali i unosno zarađivali.
Uoči samog početka rata, jugoslavenska je vlada s Kuvajtom ugovorila isporuku 175 tenkova M-84, što se smatralo vrhuncem uspjeha vojne industrije. Slavonskobrodska tvornica "Đuro Đaković" bila je nositelj posla proizvodnje tenkova.
Dobar dio tih ugovorenih tenkova je i isporučen, no početak rata privremeno je obustavio daljnju isporuku. Valja napomenuti kako se radilo o poslovnom dealu iz snova u kojem je izravno bilo uključeno više od tisuću tvrtki nekadašnje države, a posao procijenjen na više od 600 milijuna američkih dolara. U ratu je ipak odlučeno ugovor s Kuvajtom do kraja ispoštovati.

Kamioni preko Bosne

— Radilo se o unaprijeđenim verzijama tenkova M-84 koji su povučeni s vukovarskog područja, a koji su prebačeni u slavonskobrodsku tvornicu "Đuro Đaković". Tu su izvršeni pregledi, obavljeni neki sitni popravci pa su na koncu obojeni u prepoznatljivu žutu boju pijeska. Kasnije su vlakom prebačeni do Rijeke, odakle su brodom poslani za luku Bar - priča nam Ivanović i nastavlja:
— Znam da je tada iz "Đure Đakovića" došlo i nekoliko kamiona s različitom opremom koji su došli preko Bosne. U svibnju 1992. brod s tenkovima je uplovio u luku Jeddah i ja sam ih dočekao u funkciji glavnog kontrolora.
Moja je odgovornost bila da svaki dio tenka savršeno funkcionira. Ne znam tko je i kako dogovorio taj Proizvodnja oklopnjaka u tvornici ’Đuro Đaković’zajednički posao u vrijeme rata, niti tko je dijelio zaradu - detaljno iznosi Ivanović koji je već cijelo desetljeće izvan vojnih krugova i koji se, kako nam je rekao, sada bavi sasvim drugim stvarima. Naime, taj ekspert za tenkove danas radi u Banjoj Luci na televiziji Republike Srpske na održavanju tehničke opreme.
Ivanović, koji je proputovao zemlje cijelog Bliskog istoka, od Kuvajta do Irana, u koje je bivša Jugoslavija izvozila vojnu opremu, kaže kako ga nije strah govoriti o toj operaciji koja se odvijala u strogoj tajnosti, iza kulisa krvavog rata. A u vrijeme dok su branitelji i građani Vukovara već bili u obruču srbočetničke armije.

Dobri odnosi

— Zašto bi me bilo strah? Pa u Baru su tehničari iz "Đure Đakovića" znali da sam upravo pristigao s vukovarskog ratišta i sasvim smo se dobro družili. Pa i dandanas kontaktiram s nekim hrvatskim vojnicima.
U cijeloj toj priči ja sam bio tek tehnička osoba odgovorna za ispravnost dopremljenih vozila i ništa više od toga - spremno odgovara Ivanović.
Spomenimo kako je Ivanović sudjelovao i na razvoju prototipa tenka vihor, koji zbog raspada jugoslavenske federacije nikad nije ugledao serijsku proizvodnju.

Mladi Jastreb: Sve je moglo biti drukčije...
  
   Branko Borković Mladi Jastreb, posljednji zapovjednik obrane Vukovara, u razgovoru nam je kazao kako je došlo vrijeme da se taj slučaj istraži. Prodaja tenkova, kaže Borković, bio je zajednički posao Srbije, Hrvatske i Slovenije.
   — Ne znam o koliko se tenkova radilo, ali znam da su u rujnu 1991. godine naglo povučeni tenkovi koji su samo jedan dan bili angažirani na proboju opsade Vukovara. Poznato mi je da neki potpuno novi tenkovi iz ’Đure Đakovića’ nikad nisu ni došli na bojište. To je bila žalosna odluka tadašnjeg državnog vrha. Da su ti tenkovi bili angažirani na ratištu, mogli su biti prekretnica u borbi za Vukovar. Da smo ih imali, mnogo toga bi se drukčije odigralo. Taj je slučaj poznat, ali se nikad nije istražio - kazao nam je Borković.

Antun Milović: "Đaković" dobio 6 milijuna dolara
  
   Antun Milović, direktor "Đure Đakovića", u vrijeme prodaje tenkova kazao nam je kako su tenkovi povučeni s područja Stare Gradiške.
   — Za taj posao naša je tvrtka dobila šest milijuna dolara, kolika je bila ukupna provizija za svih 15 tenkova. Ne znam zašto su povučeni u vrijeme borbi, to biste trebali pitati vojsku, no cjelokupna dokumentacija o tim tenkovima postoji danas u "Đuri Đakoviću". Sjećam se da za te tenkove na bojištu nije bilo municije, ni dijelova. Radilo se o ugovoru isporuke tenkova potpisanog još za vrijeme Jugoslavije i donesena je odluka da se taj ugovor ispoštuje - kratko je kazao Milović.

VISOKI ČASNIK IZ GLAVNOG STOŽERA I RATNI ZAPOVJEDNIK POTVRĐUJE:
   Oklopnjake odvukli s bojišta i obojili u pustinjsku boju
  
   Cijelu priču o prodaji kontingenta tenkova potvrdio nam je i jedan od zapovjednika HV-a i nekada jedan od visoko pozicioniranih časnika u Glavnom stožeru HV-a koji je apelirao na anonimnost jer, poručio nam je, "ako se klupko krene odmotavati, mogle bi i glave padati".
   — Cijeli taj posao obavljen je u velikoj konspirativnosti. No, to je, moram priznati, u visokim vojno-političkim krugovima tada bila javna tajna.
   Znam da su neki od tenkova još u listopadu 1991. povučeni iz 108. slavonsko-brodske brigade HV-a koja je bila stacionirana u istočnoj Slavoniji prema Vukovaru. U tvornici "Đuro Đaković" je bilo i nekoliko novih tek sklopljenih tenkova koji, iz sasvim očitih razloga, nikada nisu ugledali vukovarsko ratište. Znam da su obojeni u specijalnu žutu, pustinjsku boju - kaže više puta odlikovani zapovjednik.
   Vrlo je čudno da su se u borbi za goli opstanak prodavali tenkovi koji su mogli biti prekretnica na ratištu, kazao je naš sugovornik.
   — Nema sumnje da je tadašnji državni vrh, pri čemu mislim na predsjednika Tuđmana i ministra obrane Šuška, dao zeleno svjetlo za realizaciju tog posla. Naravno, tu su bili i neki koji su imali izravni financijski interes. Došlo je vrijeme da se taj slučaj istraži. Nažalost, zbog tadašnjih okolnosti, ja nisam mogao istražiti cijeli slučaj - ustvrdio je na kraju ratni zapovjednik.

     
Ivanovićev fotozapis s transporta: tenkovi su preko Slavonskog Broda prebačeni za Rijeku gdje su ukrcani na brod, pa su morskim putem na kraju završili u kuvajtskoj pustinji


  
   utorak, 13.2.2007.

ANTON TUS, GENERAL ZBORA U MIROVINI, POTVRDIO DOGAĐAJE IZ 1991. GODINE:

Tenkove iz Slavonije za Kuvajt poslao Čermak

ODLAZAK TUĐMANU Otišao sam kod predsjednika Tuđmana i rekao mu da se takvo što ne radi usred rata, ali on mi je kazao da se ta obveza mora ispuniti, tvrdi Tus, koji kaže da je čitav posao obavio MORH, odnosno pomoćnik ministra za logistiku general Ivan Čermak

General zbora u mirovini Anton Tus, koji je 1991. godine obnašao dužnost načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, potvrdio je u ponedjeljak da je bio upoznat s povlačenjem tenkova s bojišta u jesen 1991. godine kako bi poslužili za kompletiranje tenkova M-84 koje je "Đuro Đaković" kasnije prodao Kuvajtu.
Naime, "Slobodna Dalmacija" u ponedjeljak je otkrila kako je u vrijeme najžešćih borbi Domovinskog rata, krajem 1991. godine, tadašnji hrvatski državni vrh donio odluku o prodaji najsuvremenijih tenkova M-84 Kuvajtu.
U dogovoru sa srbijanskom stranom, s kojom su se upravo vodile odlučujuće borbe, krajem 1991. godine iz redova hrvatskih postrojbi sa slavonskog bojišta i iz Vukovara povučeno je 15 tenkova.
Oni su kuvajtskoj vojsci prodani po cijeni od milijun i pol do dva milijuna dolara po tenku, ovisno o opremljenosti.

"Nisu bili u Vukovaru"

Tenkovi su, potvrdio nam je nakon otkrića "Slobodne" general Tus, zaista povučeni s područja Slavonije, ali nikako iz Vukovara jer na području Vukovara hrvatskih tenkova nije bilo.
— Kada sam čuo za takav dogovor i da se radi o definitivnoj odluci, otišao sam k predsjedniku Tuđmanu i izrazio mu svoje ogorčenje. Energično sam to odbijao. Rekao sam mu da smo u ratu i da se takvo što ne radi usred rata. On mi je rekao da je nalog već proslijeđen, da više nije u njegovoj nadležnosti i da je to međunarodna obveza koja se mora ispuniti - prisjeća se general Tus.
Kada je uvidio da ne može utjecati na odluku, general Tus se povukao, a čitav je posao, kako kaže, obavilo Ministarstvo obrane, odnosno pomoćnik ministra za logistiku, u to vrijeme general Ivan Čermak.

Ugovoren izvoz

U Ministarstvu obrane potvrdili su nam da je točno da je slavonskobrodska tvrtka "Đuro Đaković" u bivšoj državi imala ugovoren izvoz tenkova u Kuvajt, ali da je apsolutno netočno da su ti tenkovi bili povučeni iz Vukovara.
— Točno je da je "Đaković" imao ugovorenu proizvodnju i isporuku tenkova za Kuvajt, to su bile međunarodne obveze koje je Hrvatska odlučila do kraja ispoštovati - doznajemo od upućenih u MORH-u.
Tvrde da su zadnji tenkovi za Kuvajt otpremljeni za vrijeme sarajevskog primirja, kojim su zaustavljene ratne operacije.

Stipetić: Mogli su biti prekretnica za Vukovar
  
   General Petar Stipetić, koji je u vrijeme bitke za Vukovar obnašao dužnost zamjenika načelnika Glavnog stožera HV-a, potvrdio nam je istinitost tajne hrvatsko-srpske operacije prodaje tenkova.
   — Znam da se radilo o kontingentu tenkova dogovorenih za isporuku neposredno prije rata, a za koje je Kuvajt navodno prethodno uplatio novac. Svakako da nema logike da se u vrijeme bitke za Vukovar naglo povlače tenkovi koji su mogli biti prekretnica. Takvu je odluku najvjerojatnije donio sam državni vrh i sasvim je sigurno da je došlo vrijeme da se taj slučaj, kao i mnogi drugi, istraži - kazao nam je general Stipetić.

Gregurić: Iz ’Đakovića’ su povučeni na početku rata
  
   Komentirajući za "Slobodnu Dalmaciju" napise o prodaji tenkova Kuvajtu usred Domovinskog rata, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Franjo Gregurić uzvratio je pitanjem:
   — Kako bi iz Vukovara izvukli tenkove?
   Nemam takva saznanja i ne mogu komentirati navode iz tiska.
   Da su tenkovi na početku rata povučeni iz "Đure Đakovića", gdje su se nalazili, to je točno, ali da bi se povlačili tenkovi s ratišta, o tome nemam nikakva saznanja.

Šarinić: Nisam čuo za to...
  
   — Znam da je jugoslavenski tenk M-84 proizišao iz sovjetskog tipa T-72, što je prije rata bio vrhunski tehnološki domet, pa je SFRJ do 1990. taj tenk doista izvozila u Kuvajt i Saudijsku Arabiju. Neki su se dijelovi proizvodili u "Đuri Đakoviću". U vrijeme rata Hrvatska je imala nešto tenkova toga tipa, koliko ih je otela od JNA, ali ja doista nikada nisam čuo da smo ih tada, još u dogovoru s Jugoslavijom, prodavali Kuvajtu. Tenkove smo možda povlačili s fronte u onim dijelovima gdje su se sa Srbima dogovarala povremena primirja, uz uvjet obostrane demilitarizacije - izjavio je za Slobodnu Dalmaciju Hrvoje Šarinić, koji je 1991. bio šef Tuđmanova kabineta.

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20070212/novosti01.asp

TAJNA ZAPOVIJED

Organizirajte izvlačenje naroda i vojske sa sadašnjih prostora, koji nikad neće biti vaši.


  
   REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA
   Hrvatska zajednica Herceg Bosne
   Hrvatsko vijeće obrane
   GLAVNI STOŽER
   Br. 02 2/1 01 1138/93 Mostar, 20. 06. 1993 . g.
  
   OBRANA
   VOJNA TAJNA
   STROGO POV.
  
   Izvlačenja snaga 108. i 115. br. HVO
  
   OZ POSAVINA
   N/R gosp. ĐURE MATUZOVIĆA (preko 108. uputiti 115)
  
   Poradi napadaja muslimanskih snaga na Hrvate i HVO Srednje Bosne, ubijanja, palenja i protjerivanja Hrvata, krajnji je čas da pripadnici 108. i 115. organiziraju izvlačenje vojske i naroda na najpovoljnije lokacije koristeći srpski teritorij. poslije Srednje Bosne vi ste na redu, ne dozvolite da vas se zadržava lažnim obećanjima o suživotu. Snagama 108. i 115. br. HVO izdajem slijedeću:
  
   Z A P O V I J E D
  
   1. Organizirajte izvlačenje naroda i vojske sa sadašnjih prostora, koji nikad neće biti vaši.
   2. Ugovorite prolaz preko teritorija pod srpskom kontrolom.
   3. Radite u najvećoj tajnosti, planski i brzo.
   4. Vojskom zaštitite izvlačenje naroda.
   5. Novu zapovijed očekujte na našim prostorima.
  
   Dostaviti: OZ Posavina
  
   Načelnik OS HVO
   General-bojnik
   Milivoj Petković


   faksimil
www.un.org

Ante Marković svjedoči u Haagu protiv Slobodana Miloševića

SASTANAK U HAGU

Sjećam se jednog sastanka s predsjednicima republika održanom u Hagu u oktobru ili novembru 1991., u vrijeme kada su granatirani Vukovar i Dubrovnik. Miloševića sam direktno pitao o granatiranju Dubrovnika i zahtijevao od njega da ga zaustavi, a on je na to odgovorio: "Tko bi bio toliko lud da to uradi." Tada sam isto pitanje postavio Miloševiću pred Tuđmanom, a on je ponovio svoj odgovor i dodao: "Da je to tako, ja bih znao za to i zaustavio bih ga." Iznenadio sam se Tuđmanovim odgovorom: "Čuo si što je Milošević rekao." Iz toga sam zaključio da je Tuđman pristao na granatiranje Vukovara i Dubrovnika budući da je to odgovaralo hrvatskoj težnji za nezavisnost, a Milošević je zapravo priznao da ima kontrolu nad vojskom. Razgovoru je prisustvovao i Hrvoje Šarinić, načelnik Tuđmanovog kabineta.


   http://www.un.org/icty/bhs/cases/milosevic/documents/docpros/witness/mil-wit-markovic.htm

'Hrvatska Republika Herceg-Bosna'

hr.wikipedia.org
  
   Mate Boban (...) utemeljitelj i prvi predsjednik Hrvatske zajednice, a poslije Hrvatske Republike Herceg-Bosne. (...) Zbog gospodarskog kriminala uhićen je i osuđen na višegodišnju kaznu zatvora (...) pristao služiti UDB-i kao doušnik. Početkom 1990-ih postaje član Hrvatske demokratske zajednice.
   ... U Grudama, 18. studenog 1991. godine, Mate Boban proglašava Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu, autonomnu teritorijalnu jedinicu hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i postavlja se za njenog prvog predsjednika...
  
   ... Zapovjednik HOS-a u BiH Blaž Kraljević 9. kolovoza 1992. je pozvan na sastanak s Matom Bobanom u Mostar, tobože radi dogovora o daljnjem tijeku ratnih operacija protiv srpskih paravojski. Sastanku je bio prisutan i Bruno Stojić, ministar obrane Herceg-Bosne. Na tom sastanku Mate Boban je zatražio od Blaža Kraljevića da se stavi pod zapovjedništvo vlasti Herceg-Bosne i da razoruža Bošnjake u HOS-u. Blaž Kraljević je to odbio i na povratku u svoj stožer ubijen je zajedno sa osam svojih podređenih časnika u zasjedi 'Kažnjeničke bojne' HVO-a kojom je zapovijedao Mladen Naletilić zvani Tuta, desna ruka Mate Bobana.
  
   http://hr.wikipedia.org/wiki/Mate_Boban

Globus
  
   Bjegunac na Pantovčaku
  
   Ante Jelavić, bivši predsjednik HDZ-a BiH, nepravomoćno osuđen za milijunsku pronevjeru u Hercegovačkoj banci, pobjegao je u Hrvatsku dva dana prije čitanja presude na Sudu BiH, kojom mu je određena kazna od 10 godina zatvora...
   ... "Dok je jedan dio sredstava od 647 milijuna DEM, koliko je dobiveno iz Hrvatske iskorišten za njihovu pravu namjenu, značajan dio, najmanje 216 milijuna DEM, preusmjeren je u druge svrhe", tvrdi se u izvješću Tony Robinson.
  
   ... Najveći osnivač banke i ključni posrednik u distribuiranju sredstava je građevinska tvrtka Monitor M, koju je listopadu 1996. utemeljila Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HRHB). Prvi direktor društva bio je Ante Jelavić, kojeg je naslijedio Ignjac Rakić. Članovi Nadzornog odbora bili su umirovljeni general HV-a Ljubo Ćesić Rojs, Pero Marković, načelnik općine Čapljina, stanoviti Petar Penava, generali Miroslav Rupčić i Ivan Medić, bivši članovi Logističkog centra Grude, kojeg su vodili Jelavić i Rojs, a preko kojeg su se u HVO slijevali milijuni iz hrvatskog proračuna. Monitor je poslužio i kao matica za osnivanje sestrinskih građevinskih tvrtki: Hercegovina gradnja, Algora, ali i naftne kompanije Croherc, Hercegovina osiguranja, Eroneta i niza drugih tvrtki koje su se kolokvijalnim žargonom nazivale Hercegovina Holding. Prvobitna namjera hrvatske Vlade i sabora čijim odlukama je stimulirano osnivanje Hercegovačke banke, te pogotovo ministra obrane Gojka Šuška - nezvaničnog pokrovitelja banke, bila je da se pomogne Hrvatima u BiH, pogotovo najugroženijim slojevima ratnih stradalnika.
  
   ... Od 1997. od kad je u Mostaru utemeljena Hercegovačka banka, glavnina financijskih transakcija koje su iz hrvatskog proračuna stizale za Hrvate u BiH preusmjerene su s računa Hrvatske banke Mostar na račune te banke. Ostalo je tako sve dok 2000. godine SFOR nije zaplijenio dokumentaciju.
   Teško je precizno odgovoriti na pitanje koliko se novca hrvatskih poreznih obveznika od 1992. do 2000. prelilo u Hercegovinu pod firmom pomoći Hrvatima u BiH. Prvu izjavu o tome koliko je Hrvatsku koštao rat u BiH dao je sredinom devedesetih aktualni predsjednik Stjepan Mesić nakon razlaza s HDZ-om. On je izjavio kako je Herceg Bosna Hrvatsku koštala oko tri milijuna tadašnjih njemačkih maraka dnevno!
  
   ... Nakon smjene vlasti 2000. godine Kajin je javno iznio podatak da je prema nalazu državne revizije za financiranje Hrvata u Bosni i Hercegovini samo od 1996. do 2000. godine iz hrvatskog proračuna potrošeno deset milijardi kuna, u prosjeku oko dvije milijarde kuna godišnje.
  
   http://www.globus.com.hr/Clanak.aspx?BrojID=130&ClanakID=3191

Slobodna Dalmacija
  
   7.5.2007.
   Zaradu od švercanja oružja i droge dijelili smo s hrvatskim političarima
  
   Kriminalac pokajnik Čume policiji je otkrio kako su on i Legija, uz Arkanovo znanje, s Matom Bobanom i Tutom u ratu organizirali šverc oružja, droge, humanitarne pomoći i goriva, dijeleći zaradu s nekolicinom hrvatskih i hercegbosanskih političara
  
   Ljubiša Buha Čume, vodeći beogradski kriminalac koji se nedavno pojavio na konjičkoj utrci u Sinju, dulje od petnaest godina prisutan je u hrvatskom elitnom društvu.
   Prema zabilješci njegova svjedočenja pred srbijanskom policijom 2003., upoznao je u Hrvatskoj mnoge poznate osobe, među ostalima Mladena Naletilića Tutu, Matu Bobana, Hrvoja Petrača, Vladimira Zagorca, Željka Bagića, nekoliko hrvatskih sudaca Vrhovnog i Ustavnog suda, dvojicu bivših HDZ-ovih ministara i glasovitog franjevca iz Međugorja.
  
   Izostala istraga
  
   No, prve "poslovne" odnose, prema vlastitu priznanju, Buha je izgradio s bivšim carinikom iz Samobora, danas privatnim odvjetnikom.
   "Švercao sam automobile i raznu robu, tako da sam 1990., kada je u Hrvatskoj bila manja carina i porez, preko njega sredio uvoz za Srbiju više od dvjesto automobila i raznih strojeva", govorio je Buha pred beogradskom policijom dok se još istraživalo ubojstvo srbijanskog premijera Zorana Đinđića. Na osnovi istog iskaza, Buha je regrutiran u "pokajnika" koji tereti mafijašku konkurenciju iz tzv. zemunskoga klana.
   Premda su dijelovi Buhine ispovijesti već donekle bili poznati u medijima, Slobodna Dalmacija tek je ovih dana došla u posjed cjelovitog originala. Riječ je zapravo o fragmentu iz Buhina opsežnog svjedočenja protiv Milana Lukovića (Milorada Ulemeka) Legije.
   Ta jedna stranica odnosi se isključivo na zajedničke operacije hrvatske i srbijanske mafije tijekom proteklog rata i poraća. U okviru protumafijaške suradnje, srbijanski je MUP još prije četiri godine zabilješku dostavio hrvatskim kolegama.
   Ocjenjujući da tvrdnje jednog prevaranta i kriminalca treba svestrano provjeriti, istražiteljski posao oko Buhina iskaza u Hrvatskoj do dana današnjeg nije počeo.
   Ljubiša Buha Čume u iskazu iz 2003. izlaže genezu svojih veza u Hrvatskoj, pokazujući da je prilično upućen u ovdašnju poslovno-kriminalnu, političku, čak i pravosudnu scenu. Tako pripovijeda kako su on i Legija, tada još saveznici, uz znanje Željka Ražnatovića Arkana, s Bobanom i Tutom organizirali šverc oružja, droge, humanitarne pomoći i goriva, dijeleći zaradu s nekolicinom hrvatskih i hercegbosanskih političara.
   "A kasnije se umiješao Petrač", kaže Buha, "pa smo i njemu, odnosno njegovu čovjeku iz Samobora, plaćali tal, a da Tuta i njegova ekipa ne smiju ništa znati. Istim smo kanalima prebacivali drogu i oružje.
  
   Silovane muslimanke
  
   Za Tutu i njegove ljude morali smo raditi i dodatne usluge. Dovodili smo mlade zarobljene muslimanke, na kojima su se mnogi političari iz Hrvatske i Herceg-Bosne iživljavali... Od njih smo dobili uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo se šetali po cijeloj Hrvatskoj, jer su oni u to vrijeme kontrolirali sve u Herceg-Bosni i Hrvatskoj."
   Ljubiša Buha posvjedočio je također da je 1995., nakon završetka rata, uspostavljen novi hrvatsko-srbijanski kanal za šverc oružja i droge: preko Viteza i Knina, pa Šibenika i Rogoznice.
   "Normalno sam dolazio na ljetovanje u Hrvatsku, odsjedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mjestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje. Najviše smo ljetovali u Rogoznici i Bolu", kazao je Buha srbijanskoj policiji, priznavši da je tu galeriju hrvatskih uglednika upoznao posredstvom svoga kuma Vlade Brkića.
  
   'Beogradski poduzetnik'
  
   Uzgred rečeno, Brkić je prije nekoliko mjeseci uhićen u Nizozemskoj zbog sumnji u šverc droge i građevinskih strojeva. Podrijetlom iz Klobuka, tijekom devedesetih u Beogradu je stekao nadimak Vlada Hercegovac, a u Zagrebu je funkcionirao kao vlasnik butika "Sisters".
   Najnovija sinjska epizoda Ljubiše Buhe Čume otkrila je da kriminalac u Hrvatskoj ima domaćine čija imena nije spominjao u svome pokajničkom priznanju: tzv. biznismene okupljene oko tvrtke "M-Power", koja je zbog šverca automobila bila u središtu nikada raščišćenog skandala.
   Sam Buha nije se ogriješio o hrvatske zakone, objašnjavaju pravosudni dužnosnici, pa se u Sinju predstavlja kao "beogradski poduzetnik" i vlasnik konja koji pobjeđuju na utrkama. Tako proizlazi da je, uza sva njegova zločinačka priznanja, bušenje guma na luksuznim vozilima ipak najgora kazna koja Buhu u Hrvatskoj može snaći. A gume, čini se, čak nisu izbušene zato što u Sinju ne trpe dokazanoga kriminalca, nego zbog netrpeljivosti prema Buhinim pobjedničkim konjima.
  
   Srbijanski kriminalac s osobnom iz Tomislav Grada
  
   U Hrvatskoj ne postoji institut "nepoželjne osobe", koji je, primjerice, Europska unija primijenila na Željka Bagića, službenika Ureda predsjednika. Zato je Buha, kao kriminalac bez prekršajne i kaznene prijave u Hrvatskoj, tek jedan od udomaćenih inozemnih kriminalaca.
   Dok je za njim bila raspisana talijanska tjeralica, u Istri je posljednjih godina vrlo često boravio Andrija Drašković, švercer cigareta po cijelom Balkanu. U Hrvatskoj je dokoličario koristeći se svojim starim hercegbosanskim vezama iz vremena rata.
   Nakon njegova uhićenja u Njemačkoj, u ožujku ove godine, u srbijanskim se novinama pojavila vijest da se Drašković, prelazeći hrvatsku granicu kod Vinjana Donjih, koristio osobnom iskaznicom koju su mu priskrbili u Hercegovini. Izdana je, naime, u Tomislav Gradu.

  
   Hrvatski prijatelji
  
   Premda se iskaz Ljubiše Buhe Čume ne smije uzeti bez rezerve, neka manje poznata imena njegovih hrvatskih prijatelja pokazuju da tu sigurno ima i prilično istine.
   Kao jednog od svojih hrvatskih partnera Buha spominje "Iliju Perkovića iz Samobora", koji je tek u uskim ugostiteljskim krugovima poznat kao vlasnik samoborskog Garni-hotela, te jedan od većih "klijenata" likvidiranog Dine Pokrovca, krupnog zagrebačkog kamatara. Ljubiša Buha Čume tvrdi da je tijekom rata Ilija Perković bio Petračev tajni ortak i da su njih dvojica bili suparnici Tuti i Bobanu.

  
  
   DOKUMENT ŠTO STOJI U POKAJNIČKOM ČUMINOM ISKAZU IZ 2003. GODINE SRBIJANSKOJ POLICIJI
  
   Imali smo spremne stanove u Splitu, Zagrebu...
  
   Čume objašnjava kako su droga, oružje i gorivo išli preko Gruda i Pala, a nakon rata nastavili su šverc preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice
  
   Nakon priče koju je Slobodna Dalmacija načela oko Ljubiše Buhe Čume, došli smo u posjed dokumenta koji djelomično objašnjava zašto je Buha došao u Hrvatsku, te veze srpskog i hrvatskog podzemlja.
   Riječ je o dijelu izjave koju je Čume dao poslije atentata na srbijanskog premijera Zorana Đinđića u ožujku 2003. godine, kada mu je dodijeljen status zaštićenog svjedoka. Izjavu je Buha dao isljednicima srpske policije.
   Dio te izjave koji se odnosi na Buhine veze i poslove u Hrvatskoj, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Srbije dostavilo je hrvatskom Ministarstvu pravosuđa, radi informacije i eventualnog postupka. Dobiveni dokument Ministarstvo pravosuđa proslijedilo je MUP-u RH.
  
   U dokumentu koji je Ministarstvo unutarnjih poslova Srbije dostavilo Ministarstvu pravosuđa Republike Hrvatske, zaštićeni svjedok Ljubiša Buha Čuma navodi da već dulje vremena poznaje bivšeg carinika iz Samobora "preko kojega sam švercao automobile i raznu robu, tako da sam 1990. godine, kad je u Hrvatskoj bila manja carina i porez, preko njega sredio uvoz za Srbiju preko dvesto automobila i raznih mašina".
   "Preko njega sam - nastavlja Ćuma - upoznao i sam vrh političke elite u Hrvatskoj, takozvane bogove", među kojima spominje i Matu Bobana, te "najmoćnijeg čoveka u to vreme Tutu". Prije početka rata u Hrvatskoj Ćuma, Legija i Frenki Simatović su s hrvatskim "bogovima" dogovorili šverc goriva, oružja, droge i drugih roba kao i pljačku humanitarne pomoći.
   "Za to smo dobili puno ovlaštenje od Arkana i Miloševića" - ističe Čuma.
   "Gorivo smo preuzimali u Grudama i Palama, a plaćali smo u gotovini... Istim kanalima smo prebacivali drogu i oružje. Za Tutu i njegove ljude morali smo raditi i dodatne usluge. Dovodili smo zarobljene mlade muslimanke na kojima su se mnogi političari iz Hrvatske i Herceg Bosne iživljavali...
   Od njih smo dobivali uniforme i značke HVO-a i nesmetano smo šetali po celoj Hrvatskoj jer su oni u to vreme kontrolirali sve u Herceg Bosni i Hrvatskoj".
   Kad je 1995. godine završio rat u Hrvatskoj, nastavili smo šverc oružja preko Viteza, Knina, Šibenika i Rogoznice, a istim putem nam je stizala droga. Normalno sam dolazio u Hrvatsku na letovanje, odsedao sam u Splitu, Zagrebu i mnogim drugim mestima u već pripremljenim stanovima za mene i moje prijatelje.
Najviše smo letovali u Rogoznici i Bolu. Moj kum Vlado Brkić me upoznao i s mnogim drugim moćnicima u Hrvatskoj..." Ćuma potom navodi ime čovjeka koji je navodno osobno odnio pasoš Petraču u Tursku za što je, tvrdi, dobio 4,5 milijuna dolara koje je potom podijelio.
   Time završava "dio izjave zaštićenog svjedoka Ljubiše Buhe Čume" što ga je srbijanski MUP uputio hrvatskom ministarstvu pravosuđa.


   Dok još Vukovar nije bio pao oružje je iz toga grada, već danima prije, krenulo u pravcu Hercegovine. Kad usporedimo datum osnivanja HRH-B i pad Vukovara, ostaje nam još jedan razlog više za analizu tih događanja.
Slobodna Dalmacija
  
   24. 07. 2001.

OTIMAČINI HRVATSKE SAMO MORALNA OSUDA?

Sve se češće čuju primjedbe da će revizija biti preskupa, da je većina sumnjivih slučajeva pravno zastarjela, da će njezina provedba destabilizirati gospodarstvo i kompromitirati uspješne poduzetnike, pa se čini kako će se većina prokazanih pretvorbenih radnji svesti samo na moralnu osudu

Koliko košta moral, ili drugim riječima, vrijedi li konačno, što koštalo da koštalo, na zakonsku čistinu istjerati lopovluk i kriminal nastao pri pretvorbi i privatizaciji 2300 poduzeća bez obzira hoće li imenovanje lopova rezultirati i njihovim zakonskim procesuiranjem?

Zakon o reviziji pretvorbe i privatizacije izglasan u Hrvatskom saboru tek 23. svibnja 2001. donesen je u svrhu "zaštite Ustavom zaštićenih vrednota, ukupnog pravnog poretka i javnog morala" i čini se da u tom suhoparnom pravnom izričaju krije i odgovor na gornje pitanje koje se proteklih mjeseci nadvilo nad realizacijom tog zakona.

Pošto moral?
  
   Upravo zbog zaštite temeljnih Ustavnih vrednota, ukupnog pravnog poretka, a prvenstveno zbog zaštite "javnog morala" - tog u zadnjih deset godina prokurvanog hrvatskog društvenog instituta - treba inzistirati na provedbi rečenog zakona, bez obzira na njegove manjkavosti i slabosti. Primjedbe o tome da će takva revizija skupo koštati državu, oduzeti Državnoj reviziji vrijeme potrebno za obavljanje redovnih poslova, dodatno destabilizirati hrvatsko gospodarstvo, te da zbog nedostupnosti većine dokumenata i vremenske zastare većine privatizacijskih slučajeva neće biti moguće zakonski sankcionirati počinjeni kriminal ili nisu točne ili ne pogađaju u bit stvari.

Što se tiče pitanja "koliko to košta?", činjenica je da bi nerealiziranje revizije privatizacije pravno i moralno ozakonilo masovnu pljačku i nemoral u provedbi pretvorbe i privatizacije. To nadalje znači da bi hrvatska država u svom nastanku bila utemeljena na pljački i lopovluku. Ako netko smatra kako takva država ima moralni i pravno-demokratski legitimitet, onda je zlonamjeran ili zaboravlja na dalekosežne posljedice koje sa sobom nosi takva "dobrodušna" ugradnja lopovluka u temelje jedne zemlje.

Jednak odgovor ide i na prigovor kako je većina privatizacijskih slučajeva pravno zastarjela i da u slučaju otkrivanja kriminala neće biti moguće u zatvor strpati same kriminalce. U tom slučaju je onda na snazi stara priča o "javnom moralu", toliko kompromitirana hrvatska priča da će trebati još dugo godina za moralni oporavak hrvatskog društva. Baš zbog toga je potrebno, ako se već ne može pravno kazniti, moralno osuditi i na taj način društveno diskreditirati kriminalce koje ruka pravde neće stići u njihovim vilama i bazenima.

Druga primjedba koju je prvi javno iznio Borislav Škegro, bivši ministar financija, zdvaja nad tim da će Državna revizija provođenjem revizije privatizacije biti onemogućena u izvršenju drugih redovnih poslova. Na nju je izravno odgovorila Šima Krasić, ravnateljica Državnog ureda za reviziju, rekavši kako će zapošljavanjem još 44 ekonomista, koliko ih još može zaposliti po slovu zakona, a koji će polagati ispit za ovlaštenog državnog revizora, te angažiranjem vanjskih stručnih suradnika Državni ured za reviziju moći raditi i redovne i izvanredne poslove.

Doduše, Šima Krasić je izrazila rezervu spram toga hoće li se do 1. siječnja 2003., što je zakonski rok za provedbu revizije, moći riješiti svi slučajevi, ali je istaknula da će Hrvatski sabor najvjerojatnije produžiti taj rok ako bude potrebno.

Uspješni tajkuni
  
   Najkontroverznijim se čini prigovor o tome da će provedba revizije i privatizacije destabilizirati gospodarstvo i kompromitirati one vlasnike poduzeća i poduzetnike koji su legalno kupili poduzeće i sada uspješno posluju.

Podsjetimo, bilo je i prijedloga po kojima su u reviziju trebala ići samo ona poduzeća koje su novi vlasnici materijalno upropastili i otpustili radnike, bez obzira da li su stvarno kupljena ili su dobivena kao politički dar.

Tezu po kojoj će revizija poduzeća uzdrmati poslovni ugled "poštenih gazda" demantira činjenica da Državni ured za reviziju ne smije prema Zakonu o državnoj reviziji niti prema međunarodnom revizorskom standardu objavljivati imena firmi nad kojima provodi reviziju. Tek nakon konačne provedbe revizije Državni ured će u redovnim izvješćima Hrvatskom saboru, svakih šest mjeseci, dostavljati podatke o rezultatima revizije.

Dakle, ako se pokaže da je privatizacija u nekom poduzeću provedena bez zakonskih prekršaja, onda nema nikakve osnove po kojoj bi vlasnik te tvrtke trebao osjetiti negativne posljedice te istine. Upravo suprotno. Ako je, pak, to poduzeće privatizirano na nezakonit način, onda je poprilično logično da ugled vlasnika tih poduzeća bude doveden u pitanje. I to ne samo onih "prvih" vlasnika koji su nelegalno otkupili tvrtku, već i svih onih drugih koji su kasnije, eventualno, kupovali "mačka u vreći" a da nisu provjeravali zakonitost vlasničkih papira prethodnih poslodavaca.

Doduše, iako Državni ured za reviziju ne smije do okončanja revizije objavljivati imena tvrtki nad kojima se revizija provodi, već sada se može nabrojiti blizu tisuću poduzeća koja će po slovu zakona ući u proces revizije.

Naime, prema Zakonu se revizija mora obaviti u svim poduzećima koja je sanirala Vlada ili neka druga državna institucija, u tvrtkama koje su se djelomično financirale iz državnog proračuna ili državnih fondova. Revizija će biti obvezna i u tvrtkama u kojima je provedena kuponska privatizacija, izvršena zamjena dionica ili izvršen otpis dugova, te u onim poduzećima koja su uzimala kredite za otplatu vlastitih vlasničkih udjela.

Sumnjive sve banke
  
   Revizijom će tako biti obuhvaćene i Privredna, Splitska, Zagrebačka, Dubrovačka, Riječka i druge domaće banke, dakle stupovi kapitalizma koji su prije obavljenih državnih sanacija zdušno radili na uništavanju samih sebe i domaćeg gospodarstva dajući kapom i šakom kredite pod krajnje sumnjivim okolnostima i krajnje sumnjivim tipovima iz onih 200 Tuđmanovih obitelji koje su trebale "imati Hrvatsku".

Nema nikakve sumnje da je konačna revizija pretvorbe i privatizacije zadnja šansa ovoj državi da raščisti s vlastitom kriminalnom prošlošću. Ako Državni ured za reviziju kvalitetno obavi svoj posao, Hrvatski sabor bi za šest mjeseci trebao dobiti izvješće koje bi na stup srama pribilo privatizacijske kriminalce.

Potom bi Hrvatski sabor te dokazne materijale trebao uputiti policijskim i pravosudnim organima, a ovi bi u onim kriminalnim slučajevima u kojima nije nastupila zastara morali pokrenuti uhićenja i suđenja. Da nije zastare i sporog sudstva, bila bi to prava fešta od uhićivanja i sudskih procesa koja bi za sobom najvjerojatnije povukla i sumnjičenje dijela istaknutih političara koji su u to vrijeme obnašali vlast.

Ovako, sve se čini kako će se većina prokazanih kriminalnih radnji, što se tiče sankcija, svesti samo na moralnu osudu. No, i to bi bio prijeko potreban moralni poticaj ovoj moralno urušenoj zemlji da krene dalje.

Opljačkano desetak milijardi DEM
  
   Zadnji dan za podnošenje prijava Državnoj reviziji, s potrebnom dokumentacijom, za pokretanje postupka revizije bio je 23. srpnja. Državni ured je zaprimio 523 zahtjeva za reviziju, a zakonski su pokretanje postupka mogli zatražiti i mali dioničari, udruge dioničara i sindikati.

Prema neslužbenim podacima, procjenjuje se da je u pretvorbi i privatizaciji 2300 poduzeća opljačkano oko deset milijardi DEM, a u sudskim procesima do sada pokrenutim ( Ivica Radošević, Miroslav Kutle, Josip Gucić, Ivan Herak, Stipe Gabrić Jambo, Antun Novalić, Mladen Jakopec, Željko Miketić, Marko Marčinko... ) u Hrvatskoj osumnjičene se tereti za oko 300 milijuna DEM.

Kriminalna pretvorba je isto kao ratni zločin
  
   Od sindikalnih središnjica na podnošenju zahtjeva za reviziju pretvorbe i privatizacije najviše se, koliko smo uspjeli doznati, angažirala Hrvatska udruga sindikata i njeni granski sindikati.
   Zdenko Mučnjak i Mario Iveković, čelnici središnjice i zagrebačkog ogranka HUS-a, su od Hrvatskog sabora zatražili da se kriminalni slučajevi u pretvorbi i privatizaciji proglase ratnim zločinom kako bi se onemogućila pravna zastara. Također su zatražili, a zbog sumnje u domaće pravosuđe, da te slučajeve sankcionira neovisni međunarodni sud.
   Od stotinu zahtjeva za reviziju, koje su podnijeli HUS-ovi sindikati, izdvojit ćemo nešto manje od polovice, uz napomenu kako to ne mora značiti da je Državni ured za reviziju iste uvrstio u postupak revizije.
  
   Dakle, HUS-ovi "favoriti" su Sjeme Slavonija, Transport, Mehanička radionica, Krma, Spačva, Zvijezda, Polikem Zadar, Plobest Ploče, Diona, Unikonzum, Šavrić, Nama, Karbon, Zagrebački transporti, PIK Vrbovec, Trokut Novska, Autobusni kolodvor Split, Autoslavonija, Bilokalnik, ZUC, Jedinstvo, Čazmatrans, Zagrepčanka, Dekor, Rapid, Hospitalija, Zagrebački plavi, TOP Kerestinec, Ortopedija, Gradski podrum, Zavod za školsku opremu i Croatia bus.

Veliki promašaj
  
   Nezavisni ekonomist Dražen Kalogjera jedan je od kritičara ovakvog Zakona o reviziji pretvorbe i privatizacije, te smo ga zamolili za izjavu:
   — Smatram kako je čitav Zakon složen na nesigurnim nogama i da neće polučiti rezultate koje svi želimo, a da će dijelom destabilizirati domaću gospodarsku scenu. Držim kako je bilo najelegantnije donijeti zakon po kojem će u reviziju ući sva poduzeća koja su prošla proces privatizacije, a da se revizija bazira prvenstveno na tome je li kupac ispoštovao obveze iz kupoprodajnog ugovora i da li je ostvario odredbe iz poslovnog i razvojnog programa koji je morao priložiti prilikom kupnje dionica, odnosno vlasničkog paketa.
   Ako te obveze nisu ispoštovane, onda slijede sankcije, a mislim kako nije u redu da ovim zakonom nije riješeno i pitanje sankcioniranja kriminalnih radnji, već se ostavlja na slobodu Hrvatskom saboru hoće li to proslijediti pravosudnim organima. Osim toga, smatram kako bi se moglo diskutirati o tome kako činjenica da je netko unaprijedio i razvio poduzeće u gospodarskom i socijalnom smislu možda treba biti i presudna u reviziji pretvorbe i privatizacije.
  
   To govorim za poduzetnike poput Luke Raića i Ivice Todorića koji su svoja poduzeća zbilja doveli na europski nivo, razvijajući firme koje su kupili u poslovnom i socijalnim smislu. Naime, cilj privatizacije nije bio punjenje državnog proračuna, već kvalitetno restrukturiranje i unapređenje tvrtki.
   Ako je poslodavac uspio razviti tvrtku na taj način, mislim da je ispunio cilj privatizacije. Ako je pritom neki mali dioničar bio eventualno zakinut, onda mislim kako ne treba dizati veliku prašinu kako se kvalitetno poduzeće ne bi dovelo u nezgodan položaj, već pronaći način kako da se sada obešteti tog malog dioničara.
   Zbilja se bojim da bi problemi koji bi se mogli naći na putu realizacije ovako lošeg zakona mogli pridonijeti tome da on bude najveći legislativni promašaj ove vlasti.

Glas Slavonije
  
   26.3.2007
   NITKO NIKADA NIJE POKUŠAO UTVRDITI KOLIKO JE NOVCA I VRIJEDNOSTI NESTALO U NAJVEĆIM AFERAMA DOK SE BRANILA HRVATSKA, A ČIJE REPOVE SADA GLEDAMO U SLUČAJU ZAGOREC
  
   Devedesetih pronevjereno pedesetak milijardi dolara
  
   Ne smijete vi napisati ono što bih vam ja mogao reći - gorka je primjedba bivšeg Šuškova pomoćnika Vladimira Zagorca hrvatskim novinarima, kojom ih je odbio nakon što je od austrijskog suda s milijun eura džeparca kupio slobodu, mogla bi biti geslo svih hrvatskih kardinalnih pljačkaških afera. Jer posve je iluzorno očekivati da će se sve one ikada rasvijetliti: to odavno nitko više ne očekuje. Tijekom devedesetih, desetljećima stjecano bogatstvo hrvatskoga društva nepovratno je nepošteno preraspodijeljeno, i to na način koji je u preciznu pučku dosjetku sažeo Ljubo Ćesić Rojs, jedan od sudionika te goleme operacije, koja je, organizirana i predvođena iz državnoga vrha, tekla paralelno s ratom za osamostaljenje: "Tko je jamio, jamio je". Nitko do sada još nije izračunao štete od svih velikih hrvatskih afera. Osim stidljivih, sporih i rijetko učinkovitih slučajeva rasvjetljavanja toga mutnog klupka - poput 6,5 godina zatvora Miroslavu Kutli, ili aktualnoga progona Vladimira Zagorca - preostaje još samo da se društvena znanost pokuša ispeti na Mount Everest hrvatskih afera, kako bi ga objasnila, rasvijetlila, te analizirala gospodarske, pravne, sveukupne socijalne i - dakako - moralne učinke prelijevanja novca iz zajedničke u odabrane privatne blagajne. Neposrednim žrtvama hrvatskih devedesetih - od prevarenih branitelja, preko otpuštenih radnika do pokradenih umirovljenika i građana koji su ostali bez dionica - takve analize neće naročito pomoći: oni mogu još samo tragati za osobnom utjehom, učeći pod stare dane sačuvati živce, uz sugestiju da to bar mogu činiti u "svojoj" državi, kako im sugeriraju oni što su bolje prošli.
  
   ISTOČNI GRIJEH PRIVATIZACIJE
  
   Pretvorba i privatizacija, dakako, istočni su grijeh nezavisne Hrvatske. Upropastile su, prema Darku Petričiću, autoru knjige 'Kriminal u hrvatskoj pretvorbi', dvadesetak milijardi dolara. Taj proces, u kojemu je većina prijeratnih poduzeća ne nezakonit način - pa još uz nepravedne i kriminalne zakone - iz društvenih pretvorena u privatna ili državna poduzeća, za sljedeća je desetljeća odredio budućnost zemlje. Hrvatska je danas socijalno raslojeno, nepravedno i anarhično društvo, opterećeno nerješivim problemom goleme nezaposlenosti, sa slabim sindikatima i nikakvom zaštitom radnika, u kojemu manjina posjeduje većinu bogatstva i polako je prodaje svjetskim multinacionalkama, a radnik je obespravljen i pod stalnom prijetnjom otkaza. Problem je osviješten i odavna poznat; političke elite - uključujući i HDZ, čija je vlast osmislila, počela i provela taj nemoralni i nezakoniti projekt - već godinama kupuju glasove obećavajući da će ispraviti nepravde, ali malo se toga - točnije, ništa važno - nije dogodilo. Štoviše, novi su odnosi učvršćeni, klasa rođena u tom procesu sada je ojačala, pa sve glasnije uvjerava javnost kako su jadikovke predimenzionirane a sumnje neopravdane, jer Hrvatska, eto, krupnim koracima grabi prema Europi, a stope rasta obećavaju bolju budućnost... Zastrašeno vlastitom slikom u ogledalu, društvo odbija pogledati istini u oči.
  
   TKO I ŠTO KONTROLIRA
  
   A njezin djelić, primjerice, izgleda ovako: prema podatcima iz knjige Darka Petričića 'Kriminal u hrvatskoj pretvorbi', iz 2000., od 1991. do 1999. zatvoreno je oko 700.000 radnih mjesta. U godini objavljivanja knjige, koja je označila početak kraja potpune privatizacijske samovolje, nije radio svaki šesti radnik, svaki deseti nije primao plaću, a više od polovine zaposlenih bili su plaćeni nedovoljno da pokriju polovinu osnovnih potreba. Istodobno, Petričić je pobrojao samo dio pretvorenih tvrtki i samo dio hrvatskih tajkuna. Josip Gucić, čovjek čije je sudske procese teško nabrojiti, preuzeo je ili kontrolirao: NIK, Ferimport, Pivovaru Osijek, Marinu Punat, Slavonsko osiguranje, Brodokomerc, Euronu, Izvor Koprivnicu, Primorje Makarsku, TP Opatija, Badel BAP, Punionicu Amfora, Vesnu, G-šport, Goričanku, Moslavačko vinogorje, Splendid... Pisalo se da Gucić posjeduje 22 tvrtke. Zna se da je dio tih poduzeća neslavno propao, osiromašivši mnoge radnike, ali nismo čuli da je pod Gucićem ijedno od njih prosperiralo. Miroslav Kutle postao je, prema Petričiću, većinskim ili manjinskim vlasnikom dvjestotinjak poduzeća: Diona, Dastra, Slobodna Dalmacija, Croatiabus, Zagrebački transporti, Hoteli Baška, Fitnnes centar FIT Zagreb, Akademski odbojkaški klub Mladost, Autosaobraćajno d.d. Đakovo, Globus grupa, KIM Karlovac, OTV Zagreb, EOS Zagreb, Obiteljski radio, Croatia trade Split, Trgoplasman, Graditelj invest, TV Marjan Split, Mirna Rovinj, Tisak, Ukus Zagreb, Koteks Split, Trazag, Pegaz, Jadrantekstil Split, Kaštelanska rivijera - hoteli, robna kuća Prima, Prerada, Dalma, Samobor promet, Mediteran osiguranje, Conzult-ing, TV Mreža... Kutlinu je poslovnu karijeru dobro sažeo vic sa zagrebačke špice: Upravitelj zatvora u Lepoglavi priopći kažnjenicima da je Kutle postao vlasnik zatvora. "Živio! Svi ćemo uskoro na ulicu!", zaviču zatvorenici. Kutle i Gucić najkontroverzniji su hrvatski tajkuni, čija ih je bahatost i poslovna nesposobnost na kraju ipak dovela pred sud. No, pravi su se sudovi za njih pokazali preslabima, pa im je presudio sud javnosti: među najomraženijim su javnim osobama u zemlji - ako im to išta znači. Zanimljivija je, međutim, situacija s ostalim hrvatskim tajkunima: neki su vrlo uspješni, poput Luke Rajića i Ivice Todorića. Premda su, najvjerojatnije, i oni do vlasništva došli pomoću političkih veza, uspjeh ih je amnestirao od suvišnih pitanja. To je jedno od najgorih postignuća hrvatske privatizacije: ljudi su odlučili šutjeti, jer su naučili da može biti gore; bolje ne.
  
   ORUŽJE OD ZRAKA
  
   Događalo se istodobno, dok je trajao krvavi rat i malo manje krvavo primirje s okupacijom trećine zemlje, a u gradovima propadale tvrtke i radnici gubili posao, uski krug oko Franje Tuđmana i Gojka Šuška izvlačio je novac iz Hrvatske tvrdeći da kupuje oružje. Koliko, još nije utvrđeno: Ranko Ostojić, ravnatelj policije u Račanovu mandatu, nedavno je izjavio da policija posjeduje dokumente o 150 milijuna eura nestalih na desetke računa s osnovnoga računa u Austriji namijenjenog kupnji oružja u uvjetima embarga. Zamjenik glavnoga državnog odvjetnika Lazo Pajić, Ostojićevu je brojku potom udvostručio: državno odvjetništvo, kazao je na televiziji, posjeduje podatke da je sa 77 računa nestalo oko 360 milijuna dolara. Ratni tajni agent iz Vukovara i nabavljač oružja Ferdinand Jukić, pak, tvrdi da je sa stotinjak računa nestalo oko 420 milijuna dolara. Svi se, međutim, slažu u jednome: vjerojatno se nikada neće utvrditi koliko je točno novca nestalo, a pouzdano je da novac neće biti vraćen u Hrvatsku - osim, vjerojatno, kao oprani kapital novonastalih ulagača. Vladimir Zagorec, čini se, ogledni je primjer te tajne Hrvatske, koja je pljačkala ratom okrvavljenu zemlju. Postojala su dva temeljna načina: mnogo je novca na račun u Austriji uplatilo domoljubno iseljeništvo, poslušavši molbu državnoga vrha. Osim toga, iz državnoga vrha stizali su misteriozni nalozi za isplaćivanjem golemih svota novca od prodaje društvenih stanova na inozemne račune. O izvlačenju novca od stanova preko Privredne banke svjedočila je njezina bivša djelatnica Biljana Sučić - danas se zove Terezija Barbarić - koja je osobno primala naloge i prebacivala novac u inozemstvo. Nije mnogo osoba moglo podizati novac s računa u Austriji - u desetak godina, možda desetak. Do danas ih nitko nije ozbiljno ispitao. Nakon 1993., kada je današnji haški optuženik Ivan Čermak već dobro uhodao posao, MORH je utemeljio tvrtku RH Alan, koju je do 2000. vodio Vladimir Zagorec i koja je raspolagala velikim dijelom toga novca. Ali ne samo RH Alan, mreža se zasad čini nerazmrsivom, a pet milijuna dolara u draguljima, koje je Zagorec navodno ležerno odnio u torbi nakon što je izgubio posao u MORH-u, "samo je vrh ledenoga brijega", kako se nedavno izrazio Ranko Ostojić.
  
   OPLJAČKANI UMIROVLJENICI
  
   Bila je 1993., poslije 1991. jedna od najgorih godina prve polovine prošloga desetljeća. Okupaciji se nije nazirao kraj, siromaštvo golemo, beznađe na ulicama, inflacija, HDZ-ova privatizacija u punom jeku, a Zagorec i njegovo društvo tiho pletu svoje budućne mreže. Tada je vlada Nikice Valentića donijela odluku čiji će se katastrofalni učinci početi osjećati tek za nekoliko godina: uredbom je zacementirala mirovine za mnogo godina unaprijed, namaknuvši time državi goleme svote koje su, kako su tvrdili državni dužnosnici, navodno trebali za obranu zemlje. Suočeni s glađu, umirovljenici su se organizirali i podnijeli ustavnu tužbu. 12. svibnja 1998. Ustavni sud donio je senzacionalnu odluku: Vladina je uredba protuustavna, država umirovljenicima mora vratiti dug nastao od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998. Izračunato je, prema nekadašnjem Račanovu ministru rada i socijalne skrbi Davorku Vidoviću, da država umirovljenicima duguje 24 milijarde kuna glavnice i još 46 milijarde kuna kamata. Trebalo je šest godina - i to je ujedno najkraći rok u kojemu je država kako-tako riješila neku od svojih najvećih afera - da Vlada pronađe način da plati dug - ali ne cijeli, nego samo njegov dio. Prema modelu Sanaderove vlade, umirovljenici su mogli birati: polovinu duga u dvije godine, ili cijeli dug u osam godina, uz uvjet da isplata počine s dvije godine odgode. I dok je Davorko Vidović izračunao da revalorizirani dug umirovljenicima iznosi 70 milijardi kuna - 10 milijardi eura!, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izračunao je trostruko manje: 11,4 milijarde duga i 2,3 milijarde kamata. Prema modelu isplate Sanaderove vlade, za isplatu duga potrebno je 2,5 do 3 milijarde kuna godišnje. Vlada je, dakle, jednoj kategoriji građana prutuustavno uzela novac, a sada im, jer nema kamo, dug vraća novcem druge kategorije građana. Pritom je, dakako, riječ o kompromisu, jer su nasljednici izgubili pravo na povrat - a da niti ne govorimo o cinizmu ucjene starošću: većina ljudi odlučila se za polovinu iznosa u dvije godine. Ljudi su stari, a i naučili su hrvatsku lekciju o kojoj smo već govorili: gore može biti, bolje ne, i zato zgrabi bar polovinu dok ti je još nude.
  
   PROPAST HRVATSKIH BANAKA
  
   Opljačkane su i banke, ako se toga netko još uopće sjeća. Propale su Glumina banka, Županjska, Ilirija, Gradska, Neretvansko-gospodarska, Komercijalna, Agroobrtnička, Vukovarska banka, Trgovačko-turistička... Dubrovačka banka i Croatia banka sanirane su. Prema jednome izvještaju Hrvatske narodne banke iz 1999., "bar je četiri petine hrvatskih banaka stabilno, a razlog zbog kojeg su neke izgubile povjerenje štediša jest davanje zajmova bez jamstava i nebriga za naplatu tražbina". Neobično pomirljive primjedbe prema bankarima koji nisu obavljali svoj temeljni posao: da čuvaju i oplođuju novac, na obostrano zadovoljstvo. I, što je još važnije, ni riječi o troškovima koje su stečajevi i sanacije stvorili. Ekonomski analitičar Guste Santini procijenio je da je sanacija banaka stajala "približno 55 milijardi kuna, odnosno oko sedam milijardi dolara". Santini je predlagao ovako: "Integraciju Zagrebačke, Privredne, Osječke, Splitske i Riječke banke i njihovu dokapitalizaciju s dvije milijarde dolara. Te bi banke preuzele sve ostale banke u Hrvatskoj i tako bi se izbjegli stečajevi i sanacije. Nova hrvatska banka, koja bi se zvala Udružena banka Hrvatske, mogla bi kupiti npr. petinu neke banke u Njemačkoj, koja bi imala 10 milijardi dolara temeljnog kapitala. Umjesto toga, Hrvatska se odlučila za sanaciju i rasprodaju". One su uslijedile nakon što su se banke, izdašno financiravši najrazličitije tajkune, rušile kao kule od karata. Krug je time zatvoren, banke su novac podijelile tajkunima, oni ga nisu vratili, banke su propale ili sanirane državnim novcem - vuk sit i koze na broju, samo što su štediše dvostruko prevareni.
   Nitko nikada nije izračunao koliko je, zapravo, novca pronevjereno u opisanim i mnogim drugim novčarskim aferama u šesnaest godina postojanja samostalne Hrvatske. No, već iz ovoga površnoga pregleda može se procijeniti da je propalo, pokradeno, nestalo ili upropašteno - i pedesetak milijardi dolara. Jedan Enron, otprilike.
  
  
   Mediji - kolateralna žrtva
  
   Hrvatski su tiskani mediji podijelili sudbinu tajkunske privatizacije, a HRT birokratski usud državnih i javnih poduzeća u kojima nema racionalizirana poslovanja, ali ima viška radnika. Danas, nakon što je tajkunski posao obavljen, golem dio istih tih tajkuniziranih medija postao je odvjetnikom novonastalih vlasničkih odnosa, pa nastoje uvjeriti javnost da je sadašnje stanje stvari izraz prirodnih procesa suvremenoga demokratskog kapitalizma, a ne plod socijalne anarhije i političke samovolje devedesetih. 'Slobodna Dalmacija', primjerice, jedan je od najpoznatijih primjeraKutlina uspona i sloma: poharao ju je i novinarski i novčano,nakon što mu ju je HDZ pučem predao u ruke, a kad se više nije imalo kamo, vratio ju je državi s milijunskim dugovima, viškom radnika i zaostalom tehnologijom. Kada je Ustavni sud 2000., na temelju tužbe prevarenih dioničara, presudio da se vlasništvo ima vratiti zaposlenicima tvrtke, država nije znala kako to provesti, pa je presuda Ustavnoga suda zaobiđena, a 'Slobodna Dalmacija' na kraju prodana najmoćnijoj medijskoj tvrtki na novinskome tržištu, Pavićevom EPH-u. EPH priča je za sebe: nikada nije objašnjena 'afera Grupo', afera mnogo šira od "male" 'Slobodne Dalmacije'. U tom se "poslu", podsjetimo, Ninoslav Pavić, navodno, tajno udružio s Kutlom, Vinkom Grubišićem i Ivićem Pašalićem kako bi tajnim vlasnicima zavladali desetcima hrvatskih medija. Tragovi te afere vuku se i danas, ali, osim znamenite snimke Pavića u lisicama, od nje nikakav drugi opipljiv pravosudni trag nije ostao.
   Ništa jasnija nije ni nedavna povijest 'Večernjega lista': nakon što je objavljena snimka u kojoj Ivić Pašalić nagovara Tuđmana da "puste maglu" i preuzmu novine, saborsko istražno povjerenstvo nije pronašlo ništa, a 'Večernji' je prodan Austrijskoj 'Stiryji' - da bi se, sve donedavno, iz prigode u prigodu s naslovnice tih novina nakezilo lice ekstremne desnice, u kojoj su mnogi prepoznavali obrise njezina nekadašnjeg vlasnika, doktora s Pantovčaka. A te dvije afere samo su plankton u moru medijskih afera u Hrvatskoj.
  
   Mnoštvo mutnih priča
  
   Prodaja društvenih stanova još je jedna, posve neistražena, mutna hrvatska priča. "Novac je, umjesto u fond za gradnju stanova, išao u državni proračun i potrošen je, između ostaloga, i na takvim misterioznim računima. Da je usmjeren u gradnju stanova, Hrvatska više ne bi imala problema s ljudima koji žive u denacionaliziranim stanovima. Koliko je tako novca propalo, nitko nije analizirao: ali riječ je o enormnim milijunima", procjenjuje Petričić. Može se nabrajati dalje: financijski inženjering, zamjena jugoslavenskih dinara za marke u BiH početkom devedesetih, cestogradnja prema modelima HDZ-ovih menadžera, afere oko autocesta u Istri, šverc droge i pljačka automobila u vojsci tijekom rata... Afere su se nastavile nizati i poslije 2000.: Riječka banka, Viktor Lenac, Bechtel, Imostroj, Liburnija, Brodosplit... Do dana današnjega, i dalje.


   - Privati(za)CIA
   - Najveće afere dok se branila Hrvatska
   - Zagrebačka banka
SUĐENJE HRVATSKIM GENERALIMA
  

Ivo Sanader na Splitskoj rivi
  
   "... Nema toga naroda, dame i gospodo koji će se odreći svojih heroja, nema toga naroda, dame i gospodo koji će se odreći svojih junaka, a naravno da se ni hrvatski narod neće odreći najsjajnijih hrvatskih sinova, a evo ih ovdje na čelu s generalom Bobetkom, svi generali, i onaj koji nije s nama, a jest, a to je general Mirko Norac. Mi smo ponosni na hrvatske generale, mi smo ponosni na hrvatske časnike, mi smo ponosni na hrvatske branitelje i ponosni na našeg viteza Mirka Norca. Sve za Hrvatsku, Hrvatsku nizašto!"
  
   "... kada smo oslobodili zemlju u onim sjajnim operacijama Bljeska i Oluje, ta hrvatska vojska i hrvatska policija, hrvatske oružane snage, bile su nam na ponos i to će ostati bez obzira što ovi danas radili suprotno. Danas, samo pet godina kasnije, nerazumnom politikom se naše generale, naše hrvatske časnike tjera na skrivanje, tjera na nekakav stid. A mi im poručujemo, mi smo ponosni na hrvatske generale, mi smo ponosni na hrvatske časnike, mi smo ponosni na hrvatske branitelje i ponosni smo na našeg viteza Mirka Norca."
  
   "... Ovaj narod nikada nije saginjao glavu, ovaj narod nikad nije bio narod slugu, ovaj narod bio je ponosan, ovaj narod bio je uspravan i onda kad su nas ostavili goloruke. Nismo se bojali goloruki s krunicom oko vrata ići pred mehanizaciju treće ili četvrte armije u Europi, kako su je zvali. Ako se nismo bojali njih, kako ćemo se bojati ovih danas na vlasti.
..."
  
   Znamo kako je Ivo Sanader, čim je uz pomoć bezglavih branitelja skinuo Ivicu Račana s vlasti, odmah naložio svim raspoloživim institucijama da se ulovi Ante Gotovina i izruči međunarodnom sudu; sve s ciljem držanja oligarhije na vlasti. Dakle, sve izgovoreno je bila bezobrazna LAŽ. A Mirko Norac je nakon toga doživio dva montirana procesa, gdje su se lideri HDZ-a dodvoravali stranom imperiju prodavši ponos, branitelje i naciju za Europsku uniju.

Praćenje, pretres, prisluškivanje Crkve
  
   www.nacional.hr
   07.04.2008. | br. 647
  
   Nacional otkriva kako je premijer Sanader na zahtjev Carle Del Ponte naredio POA-i 2005. da uhodi Crkvu u okviru lova na Antu Gotovinu: u operaciji kodnog naziva Adria prisluškivano je tada niz franjevaca, a obrađivan je i dekan zbora prebendara Mijo Gabrić.
  
   Memoari bivše glavne haaške tužiteljice Carle Del Ponte, koji su pod naslovom "Lov: Ja i ratni zločinci" nedavno objavljeni u Italiji, pomogli su otkriti dosad posve nepoznatu informaciju iz vremena kada je hrvatska vlada pokušavala uhititi tada odbjeglog generala Antu Gotovinu - premijer Ivo Sanader naložio je tijekom 2005. Protuobavještajnoj agenciji da uhodi, prisluškuje i nadzire Katoličku crkvu, njezine crkvene redove i njihove dužnosnike...

TAJNE SLUŽBE : POA zaslužna za Gotovinino uhićenje
  
   www.nacional.hr
   07.04.2006.
  
   Prema informacijama sa sjednice saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost održanoj u četvrtak potvrđeno je da je POA zaslužna za lociranje i uhićenje generala Ante Gotovine. Agenti POA-e su 28. rujna prošle godine locirali generala Gotovinu na Kanarskom otočju, a zatim su tu informaciju proslijedili Haaškom tužiteljstvu i španjolskim vlastima koje su ga tri mjeseca kasnije uhitile. Podsjetimo, odmah nakon uhićenja Nacional je objavio infomaciju kako toćno da je POA došla do Gotovine nakon što je uspjela razbiti kompjutorsku zaštitu kojom je odbjegli general prikrivao razgovore sa suprugom...

Suđenje u den Haagu

  
   Šarinićeva tajna
  
   Nakon što naučimo kako su najveće laži moderne hrvatske povijesti izgovorili upravo najviši dužnosnici HDZ-a te kad spoznamo da nas takvim lažima vode i dalje u novi kolonijalizam, malo toga nam ostaje za utjehu kojom ćemo hraniti buduće generacije. Koliko je Hrvata spremno povjerovati da je Tuđman s Miloševićem, ne samo dijelio Bosnu, nego i dogovarao rat na prostorima bivše Jugoslavije? I ovo što piše bivši predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske mnogi će ocijeniti kao navlakušu za reklamu knjige, a ne kao element za Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.
  
   "Dobro se sjećam, kad smo se sredinom travnja 1991. helikopterom vraćali iz Tikveša sa susreta Tuđman-Milošević, u trenutku kad smo prelijetali Borovo Selo, analizirajući razgovore, Predsjednik mi je dao komadić papira. Ništa pritom nije govorio, ali je njegov izraz lica jasno odražavao značaj sadržaja ispisane poruke. Čim sam je ugledao bilo mi je jasno da je autor Slobodan Milošević..." - Hrvoje Šarinić: Svi moji tajni pregovori sa Slobodanom Miloševićem, Zagreb, 1999.
  
   Šarinić je tom knjigom htio dati 'tajnu' na dlanu, ali je zaboravio kako ima Hrvata koji nisu niti stoka krupnog, a još manje sitnog, zuba. Lažima je htio konzervirati tajne Tuđmanovih dogovora oko rata koji se vodio prilikom raspada Jugoslavije, a nije zanemariva niti potpora koju je režimu učinila 'Europapress holding'. Tipično komunistički, ali zato HDZ još drži vlast jer znaju kako postoji određena masa u Hrvatskoj koja je spremna HDZ (p)održavati i do sedmog koljena.
  
   Dakle, izdati knjigu kao dokument o pregovorima koji su vođeni prije i za vrijeme rata, a pri tome sakriti sve relevantne podatke, je - LAŽ, gospodine Šariniću i pravna država bi trebala izdati nalog za Vaše istinsko svjedočenje o događanjima koja su dovela do 15.583 poginulih i nestalih Hrvata, samo u Hrvatskoj.
  
   Odvjetnički timovi u obrani Hrvatske
  
   Kako je Vice Vukojević instaliran na čelo saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, a Bože Vukušić u Počasni blajburški vod, tako je i udbaš Čedo Prodanović postavljen na ključnu kariku hrvatske samostojnosti - u obranu hrvatske nezavisnosti pred međunarodnim sudom. A zašto je na čelu branitelja Jaca Vlaisavljević i zašto su na mnogim ključnim pozicijama ljudi nečiste prošlosti, nekoliko puta sam javno i otvoreno pitao dužnosnike Crkve? A Crkva o tome šuti! Mnogi Hrvati ovakvo licemjerstvo klera drže veoma znakovitim i voljeli bi vidjeti makar jednog biskupa ili svećenika, da je na liniji koju je zagovarao i živio pokojni Alojzije Stepinac. Nađe se, tu i tamo, poneka deklarativna umotvorina, no nakon puštanja u opticaj lako se dođe do zaključka kako to više sliči na higijenu osobne savjesti, nego na stvarni stav ili apel da se nešto uistinu i promijeni.
  
   I Kaptol je znao uzimati za odvjetnike ljude koji se deklariraju kao masoni; sjetimo se da je Silvije Degen "branio" Jelenu Brajšu, a također, zašto stoput' provjereni režimski odvjetnik Željko Olujić brani Mirka Norca. Sve je to udbaška igra kojoj Kaptol ne zna parirati i u kojoj kontinuirano gube bitke. No, ostaje otvorenim pitanje, jesu li sve udbaške bitke za kler izgubljene; dok za hrvatski narod definitivno jesu. Što bi Stepinac trebao opet sjesti na optuženičku klupu i biti zatvoren, da se i Crkva očituje o Tuđmanovoj izmanipuliranoj lažnoj pomirbi i da konačno shvati što se uistinu događa? Poznajem ogroman broj Hrvata koji se doslovno stide ovakve Crkve, kojoj pripadaju. Ali kler uporno nameće mehanizam kojim je Crkva njihova, a ne narod Božji. Isto onako kako režim nameće svoj interes iznad demokracije. Šutnja aktualnog pragmatizma kojom Kaptol balansira između osobnih povlastica i sudbine naroda je znakovita i tužna, isto onoliko koliko je znakovita i tužna šutnja kojom režim bdije nad istinom o Bleiburgu i Vukovaru ...
  
   I onda se dogodio kardinal mons. Josip Bozanić. Najprije je ukazao na 'grijeh struktura', da bi između toga proteklo dosta vremena i Crkva se konačno budi sa zahtjevima da se istraže sva stratišta, kako ona iz Drugog svjetskog rata tako i ona nakon njega. A dvije zadnje propovjedi kardinala Bozanića su konačno privukle pozornost 'struktura', što je uzdrmalo temelje najjačih institucija ove države: zanjihala se veza Crkva - HDZ.
  

Iz homilije kardinala Josipa Bozanića na misi za Domovinu prigodom Dana državnosti, Zagreb, crkva Sv. Marka, 25. lipnja 2008.
  
   "...Ljubav hrvatskih ljudi prilikom stvaranja Države, obvezuje nas da ne zaboravimo ni duh ni čvrste temelje, ni plodove ni dobro stablo koje je nosilo te plodove. Stoga ne možemo biti ravnodušni pred donošenjem najvažnijih odluka i zakona koji zanemaruju istinu o Bogu i njegovoj riječi; o čovjeku i sebedarju žrtve iz ljubavi. Kada bi se pri donošenju zakona svatko za to odgovoran iskreno zagledao u oči ljudima koji su žrtvovali svoju udobnost, svoje zdravlje, koji su izgarali za druge, za svoju Domovinu; kada bi se razmišljalo o čovjeku koji je stvorenje i koji je pozvan živjeti ljepotu vječnosti, iako je smrtan, a odluke koje donosi sežu u vječnost, zacijelo se ne bi površno bavio nebitnim. Ako se krene drukčijim putem, ako se prihvati dopadljivost lažnim prorocima, lijepe riječi ne će postati djela i dalje će se promicati privid.
  
   Radujemo se svakom pozitivnom napretku naše Domovine, cijenimo svako odgovorno i nesebično zalaganje ljudi na vlasti, prepoznajemo zalaganje odgovornih i napredak Hrvatske na putu prema punom članstvu u EU. Ali nas i žalosti kada se stječe dojam da se u hrvatskom društvu želi graditi i neki podanički mentalitet, kada se pokušavaju nametnuti pritisci pojedinih interesnih skupina s izlikom: to od nas traži Europa. A u biti radi se o laži i manipulaciji hrvatskim građanima. Stoga je potrebno da hrvatski puk dobro upozna europska pitanja, traženja i kretanja.
  
   Dragi vjernici, zahvaljujući danas Bogu, vraćamo se na ishodište s kojim možemo biti ponosni, bez obzira i na plodove koje smo prepoznali kao loše i zbog kojih žalimo. U domovini Hrvatskoj treba stvoriti prostor za očitovanje ponosa koji je izgrađen na ljubavi. Vidimo da nam upravo to toliko puta nedostaje i da nam je to danas posebno potrebno.
  
   Ne smijemo popustiti nasrtaju lažnih proroka koji govore da će nam biti lakše u životu, ako se odričemo svoga, ako svoje zanemarujemo, ako istinu o sebi prepustimo drugima. Ne smijemo sebe obescijeniti niti dopustiti da govor ljudi koji su više desetljeća trovali dobro stablo istine guši oduševljenje hrvatskoga naroda. Plodovi njihovoga stabla bili su razdor i neprijateljstvo, nesloga u nacionalnome tkivu i namjerno izazivanje napetosti, kako se ne bi od njih tražila odgovornost za trulež i nevolje...
"

Iz homilije kardinala Josipa Bozanića u Blatu na Korčuli, 9. srpnja 2008.
  
   "... Ne samo tom rečenicom nego i sveukupnim djelovanjem Marija Propetoga Isusa Petković svrstala se na stranu na kojoj je bio i bl. Alojzije Stepinac. Na toj strani i danas svjedoče i kao znak stoje sve one kćeri i sinovi našega naroda koji svoj vjerski identitet nizašto nisu prodavali, niti danas ne prodaju. To su oni koji promiču opće ljudske i kršćanske vrjednote i u kulturi, i školstvu, i zdravstvu, i gospodarstvu, a posebno u zakonodavstvu.
  
   Zagledani u te svijetle likove našeg naroda koji su svoju vjeru i njezin poklad držali neprocjenjivima, pitam što su i koliko danas dobili oni koji su zanijekali i koji niječu kršćanske vrjednote? Što je toliko vrijedno, što ima tako neodoljiv sjaj da se pojedini lako deklariraju kršćanima, ali kada treba štititi kršćanske vrjednote koje su univerzalne, kad treba djelovati iz pravednosti, solidarnosti i ljubavi prema bližnjem opravdavaju se globalnim trendovima 'kojima se moramo prilagođavati, a u kojima eto nažalost ne prolaze kršćanske vrjednote'.
  
   Ako se tko odriče kršćanskih vrjednote zbog moći, novca ili vlasti onda je jasno da svjesno pristaje biti pijunom u jednoj od najstarijih igara čija pravila određuju oni kojima niti je stalo do Boga, niti do čovjeka. Kršćanin, istinski vjernik, ne sudjeluje u toj igri laži i obmana u kojoj je sve tako namješteno da posljednju riječ ima - beznađe...
"


   I kako dokazati da nije Tuđman stvorio Hrvatsku nego je Bog dao Hrvatima još jednu priliku nakon građanskog rata, kojega su od 1941. do 1945., uz manipulacije masona, vodili partizani protiv domobrana i ustaša, da imaju svoju državu i budu svoji na svom? Nadam se kako neće proteći opet puno vremena da Hrvati shvate istinu i nauče lekciju koju ponavljaju već nekoliko puta. Tuđman će se uskoro spominjati samo kao osoba koja je upropastila priliku da nakon pada Berlinskog zida, rušenja SSSR-a i Jugoslavije pođe izgrađivati demokratsku, nezavisnu i prosperitetnu domovinu Hrvata i ostalih. Kako su nastale Slovenija, Bosna i Hercegovina, Makedonija, Slovačka, Češka, pa poslije Crna Gora, Srbija i Kosovo, a prije tog i baltičke države, tako bi nastala i Hrvatska.
  
   Dakle, Tuđman je upropastio priliku povesti Hrvatsku u nezavisnost i blagostanje, a ne - prema udbašima i većini Hercegovca - da je on stvorio Hrvatsku. Hrvatski bog Tuđman ili hrvatski bog Kazar (Hazar), mogao je biti naziv ovog skupa tekstova, ili ove kratke zbirke zadataka hrvatskog sudstva i zadataka hrvatske demokracije, ili pak zadataka hrvatske savjesti.
  
Perkoviću, rješavaj to!
  

Poruka Tuđmanu
  
   Prema svjedočenju koje je javnosti obznanio ex-oficira JNA (i KOS-ov doušnik) Petar Stipetić, Mirko Norac je poručio Tuđmanu: "J.... sve hrvatske generale na čelu s Tuđmanom!...". I kad je Tuđman ovo čuo, reakcija je bila: "Perkoviću, rješavaj to!". Dakle, to je pravi razlog zašto se Norcu sudilo u Hrvatskoj i zašto je osuđen na 19 godina robije. Iza Norca je stajao, ni manje ni više nego, ministar Gojko Šušak. A poznate su kontraverze oko Gojka Šuška i njegovo djelovanje preko provjerenog udbaša Mate Bobana. Zvonko Brajković, nekadašnji zamjenik Mirka Norca (9. gardijska brigada HV-a) je posvjedočio i ovo: "General Petar Stipetić tražio je od mene da lažno svjedočim haaškim istražiteljima".

(Ne)čista savjest
  
   "Meni je savjest čista i mogu mirno spavati. Izvršio sam svoju dužnost po zapovijedi mog šefa Zdravka. I ja i Zdravko Mustač samo smo postupili po zapovijedi Centralnog komiteta SKJ da se likvidira Stjepan Đureković - izjava je Josipa Perkovića u razgovoru s Vinkom Sindičićem, koju su čule i na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu prenijele tri svjedokinje.


   Iz ove zadnje izjave lako se može zaključiti koliko je Josip Perković značio Tuđmanu i kako je ostao lider egzekutorskog lanca u provedbi dogovora s masonskim imperijem i Miloševićem. A Perković to rješavao - likvidiranjem...

   Concordet sermo cum vita (Neka se govor slaže sa životom.)

15 ×  Sviđa mi se (Like it) × 15


NOVI KOMENTAR
ime (i prezime)
e-mail (nije nužno)
komentar na tekst od 10. 07. 2008.

Unesite tekst za komentar !


na vrh stranice  
 
 
  ae  d.s.t

I z l o ž b a     f o t o g r a f i j E

]   ovaj dnevnik je vjerojatno najstariji i prvi hrvatski blog   [

  Povijest je već napisana, a činjenice stoje. Zar se može promijeniti ono što je bilo? Mi smo samo svjedoci istine o događajima, kojih se dotakla prolaznost osobne naravi i života, po kojima tumačimo svijet oko sebe. A laž; zar se može svjedočiti laž? Laž je samo iskrivljena interpretacija tuđe nesreće, u kojoj zaboravljamo kako se obećana radost krije u nama; u našim mislima i u našim nakanama.
  I kao što istinu ne možemo posjedovati, niti njome upravljati, tako smo samo suputnici ovozemaljskih bića gdje istina svijetli upravo onim čime mi prihvaćamo njezinu bit.


 
danas je:

fotografija dana
dobar aforizam

Biti u zabludi je ljudski; zato su životinje rijetko kad u zabludi.

pretraživanje dnevnika
izbor tekstova Poginuli hrvatski branitelji
ZAKLJUČCI KOMISIJE ZA VUKOVAR
Josip Perković otkriva istinu
Udbaška Država Hrvatska
Činjenice ostaju činjenice
pošalji privatnu poruku

Kontakt obrazac

Na današnji dan

 Sretno i zaljubljeno VALENTINOVO

 Fender Stratocaster
... abC
 Gibson Les Paul