priredio   vrh stranice
     
priredio TRAŽIMO ISTINU
  Vesna Gračner  
   
29.818 hvala  A   A   A  
     


PUT - SAMOSPOZNAJA


UČITI VOLJETI SEBE

Ako imamo iskrenost i hrabrost da vidimo sebe baš onakvima kakvi smo sada, čak i ona područja koja bismo najradije zaobišli, proživljavanje bola će također proizvesti dublje i punije razumijevanje veza između uzroka i posljedice, pa ćete vidjeti zašto privlačite baš tu bolnu situaciju. Tada ćete shvatiti život, čak i njegove probleme, kao radostan izazov. Trenuci vanjskih problema postat će sve rijeđi i mirno, radosno življenje postat će uobičajeno. Naučit ćete istinski voljeti sebe. To je Put.
Problem u prihvaćanju sebe je što nesvjesni dio nas - ranjeno dijete ili petogodišnjak u nama - smjesta zaključuje da smo u cijelosti loši. To znači da kad god bismo mogli vidjeti negativnost u nama, strah nas spriječava da je vidimo. Rekli smo da je strah negiranje svih drugih osjećaja u nama i da je jedini način da ih vidimo taj da osjetimo strah. Ako i strah potisnemo tada smo konfuzni i ne vidimo istinu, pa krivo reagiramo - povređujemo sebe i druge. Ako budete dovoljno iskreni sa sobom, vidjet ćete da postoji jedan dio u nama koji ne priznaje bol i frustraciju; da postoji mjesto na kojem ste ljuti i zlobni zato što ne postoji autoritet koji voli i koji će za vas eliminirati neželjene događaje. Ovaj stav proističe iz krivog uvjerenja da bi život morao biti samo med i mlijeko, pa se bojite bola. No, strah od bola dovodi do još većeg bola u životu. Paradoks je da što više vidimo negativni dio u nama, to smo više svijesni svog Istinskog ja koje je načinjeno na sliku i priliku Boga. Osim toga, tada imamo izbor da biramo iz ljubavi jer vidimo i negativnost.


MASKA ILI IDEALIZIRANA SLIKA - EFEKTI

Mnogi su odrasli vjerujući da nisu dovoljno dobri da bi bili voljeni samo radi onoga što jesu. Stoga očajnićki pokušavaju živjeti prema samostvorenoj slici ili vlastitim očekivanjima kakvi bi trebali biti da dobiju ljubav. Upravo stalna borba da budu ono što nikada ne mogu postati uzrokuje mnoge od njihovih poteškoća. Zato je važno otkriti svoju idealiziranu sliku ili masku da bi razumijeli kako kreirate nesreću i frustracije u životu. Otkrit ćete da je ta lažna ličnost postigla upravo suprotno od onoga zbog čega je stvorena u djetinjstvu To otkriće može biti bolno, ali će vam pomoći da ponovno preispitate način na koji sebe predstavljate svijetu i pomoći će vam da postanete svoje Istinsko ja u najvećoj mogućoj mjeri.
Govorili smo o tri strukture ličnosti; maski, Nižem ja i Istinskom ja. Najdublji sloj ličnosti je Istinsko ja. To Ja je kreativno, slobodno, puno ljubavi, puno davanja, no koje zna i sposobno je za neprekidnu radost i blaženstvo. To smo još nazvali Istinskim djetetom u nama. Sloj koji okružuje Istinsko ja je Niže ja ili negativni dio ličnosti. To je naš nerazvijeni dio iz djetinjstva koji još uvijek sadrži negativne emocije, misli i namjere kao što su to strah, mržnja i okrutnost. Vanjski sloj koji sakriva tu negativnost je maska. Ove slojeve bismo mogli nazvati i razinama svijesti koji se međusobno preklapaju, poništavaju i stvaraju zbunjenost. Sve te značajke ličnosti mogu biti manje ili više svjesne. Što smo ih manje svjesni, to ćemo imati više sukoba u životu, i manje uspješno ćemo se nositi s teškoćama u životu.
Maska je stvorena kao zaštita od bola i nesreće kao pseudozaštita. Međutim, bol je dio ljudskog iskustva i ne može se izbjeći. Nesreća i nedostatak vjere u sebe su međusobno povezani. Kad se pretvaramo da smo ono što nismo i nikada nećemo moći biti, mi se nadamo da ćemo tako doći do sreće, sigurnosti i samopouzdanja. A u stvarnosti, zdravo i istinsko samopouzdanje je mir u mislima. To je sigurnost i zdrava neovisnost koja nam omogućava da budemo sretni razvijajući naše urođene talente, da živimo konstruktivnim životom i stvaramo zdrave odnose.
Djecu se uvjerava da moraju biti dobra i savršena. Kada to nisu, često ih se kažnjava na ovaj ili na onaj način. Možda je najgora kazna kad roditelji uvjetuju svoju ljubav, ili su ljuti, a dijete ima utisak da nije više voljeno. Tako dijete tzv. loše povezuje s kaznom, a tzv. dobro s nagradom i srećom. Dakle, biti dobar i savršen postaje nešto što se mora biti, postaje pitanje života i smrti. Međutim, dijete zna da nije toliko dobro i savršeno, pa počinje sakrivati svoje greške i tako počinje izgradnja lažne ličnosti - maske. Odrastanjem svijest o lažnoj fasadi počinje nestajati, ali osjećaj krivnje zbog pretvaranja ostaje i utječe da se još više naprežemo da postanemo Lažno ja.
Maska može uzeti mnoge oblike i često nameće visoke moralne standarde tako da se možemo upitati: "Ali, zar nije u redu uvijek biti pristojan, pun ljubavi, pun razumijevanja, nikada ne biti ljut, ne raditi pogreške, nego postignuti savršenstvo." Mogli bismo reći da jest, ali to "uvijek" nije moguće čovjeku. A osim toga, ovakvo očekivanje onemogućava da budemo iskreni sami sa sobom da bismo mogli prihvatiti sebe u svom nesavršenstvu kakvi smo sada. Uz to, rađa izgovore i sram koji se javlja kad nismo savršeni, strah od razotkrivanja, tajnovitost, napor, krivnju i tjeskobu. Radom na sebi počet ćemo malo pomalo otkrivati značajke Lažnog i Istinskog ja.
Budući da se ispod maske u Nižem ja nalaze upravo suprotne namjere kao što su to: agresija, neprijateljstvo, taština, egoizam, samovolja i dr. to stvara dodatnu tjeskobu. Zbog tih uzajamno isključivih namjera stvara se iznutra tiranija najgore vrste. Ne shvaćamo da je nemoguće biti toliko savršen koliko zahtijeva maska, pa se neprestano kažnjavamo i osjećamo najgoru propast pri najmanjem odstupanju od visokih kriterija maske. U nemogućnosti da preuzmemo odgovornost za pogrešku maltretiramo sami sebe, ili je pripisujemo drugima ili okolnostima. Što se snažnije indentificiramo s maskom to su krize snažnije. Rekli smo da kriza počinje s pitanjem: "Tko sam ja u stvarnosti?" To pitanje pokazuje na zbunjenost koja proizlazi iz borbe između Lažnog i Istinskog ja.
Osjećaj neuspjeha, frustracije i prisile, isto kao i lažne krivnje i srama, pokazuje da je maska na djelu. Također, lažne potrebe maske su: potreba za slavom i uspjehom te taštinom. Čak kad se te potrebe i ostvare nikad ne dovode do ispunjenja. Što više snage, osobnosti, misaonih procesa, pojmova, ideja i ideala ulažemo u masku, to više snage oduzimamo svom Istinskom ja koje je voljno rasti.
Istinsko poboljšanje počinje s prihvaćanjem sebe upravo onakvima kakvi smo sada. Jer maska je stvorena da bismo kontrolirali život i tako se obranili od bola bilo da kupujemo druge, bolo da ih kontroliramo. Kad se učini prvi korak prema odbacivanju maske, osjeća se takav osjećaj oslobođenja kao nikada do sada. Tada glavni motiv za savršenstvom postaje transformacija negativnosti u nama, pa nas otkriće negativnog u nama više neće bacati u depresiju, tjeskobu i krivnju, nego će nas naprotiv osnažiti, jer tada neće više imati moć da djeluje iz nesvjesnog. Sve je to put prema konačnom pronalaženju sebe i ponovnom rođenju.


TRI TIPA MASKI

Maska se počinje stvarati u djetinjstvu kao reakcija na vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi. Odrastanjem zaboravljamo našu Istinsku ličnost i poistovjećujemo se s maskom. Maska vanjski sloj ličnosti za koji mislimo da moramo ili želimo biti, a stvorena je na osnovu naših krivih uvjerenja iz djetinjstva. Stvorena je da bismo iza nje sakrili povrijeđeno ili ranjeno dijete koje je još uvijek u nama. Stavljajući masku između naše ranjivosti i drugih ljudi, mi sprječavamo bliskost s drugima i negiramo sebe. Kreirana da bismo izbjegli odbacivanje i bol, a dobili ljubav, u odraslom dobu ponovno kreira traumu iz djetinjstva - situacije i odnose. No, tada odgovornost za to prebacujemo na druge
Maska ljubavi je pokušaj da se dobije ljubav tako da sebe prikazujemo kao osobe uvijek pune ljubavi. Osoba postaje poslušna, ovisna, pomirljiva i sebe negira u nadi da će tako osigurati, kontrolirati i kupiti ljubav i priznanje. Krivo vjerovanje ispod te maske je da osoba mora dobiti ljubav pod svaku cijenu, i zbog toga se ona prikazuje slabijom, više bespomoćnom, ili uslužnijom, nego što je u stvarnosti. Osjećaj sigurnosti i vlastiti sistem vrijednosti temelji se na dobivanju ljubavi i odobravanju drugih. Takvo ponašanje je u djetinjstvu razumljivo, jer je to dječja reakcija na nesavršenu ljubav roditelja, ali u odraslom dobu ono postaje kontraproduktivno, tj. ono sprječava da se ljubav i odobravanje dobije.
Dakle, maska ljubavi se stvara da bismo dobili ljubav, odobravanje, pomoć i simpatiju. Uslužnost se može koristiti kao oružje da bi se u drugima izazvao osjećaj krivnje i tako ih se prisililo da nas zaštite i vode brigu o nama. Ili se maska može koristiti da bi se osjećali boljima od drugih i omalovažavali ih, no to se sakriva i od sebe i drugih.
Osoba s maskom ljubavi može vidjeti svijet kao pun zaštitnika - mama i tata. Ili može biti razočarani idealist misleći o sebi kao jednoj od nekolicine dobrih ljudi preostalih u takvom svijetu. Jer maska ljubavi uvijek sebe prikazuje kao dobrom i dragom osobom, moralnom i superiornom drugima.
Utjecaj na ličnost, zbog takvih međusobno suprotstavljenih motiva koji su nesvjesni, je duboka razočaranost i ogorčenost. Drugi se krive zbog vlastite nesreće, a skrivanje ogorčenosti na druge stvara dvostruko skrivanje. Jer, da bi osoba održala masku, ona mora potisnuti kivnost i ogorčenje zajedno sa ostalim značajkama ličnosti koje nisu savršene. Tako maska ljubavi stvara dvostruku krivnju. Osoba se osjeća krivom zbog realnih grešaka, a tome se dodaje krivnja što se predstavlja boljom nego što jest. Takva unutarnja klima onemogućava osobu da daje istinsku ljubav koja je moguća samo u atmosferi otvorenosti, spontanosti i bez osjećaja krivnje. Da bi oživjela svoj kapacitet za istinsku ljubav, osoba mora sebi priznati svoje negativne osjećaje, uključujući kivnost i ogorčenje, i mora učiti da preuzme odgovornost i za svoje potrebe i svoja ograničenja.
Maska snage je pokušaj kontrole života i drugih tako da se ličnost prikazuje potpuno nezavisnom, agresivnom, dominirajućom i kompetentnom. Život se pogrešno svodi samo na borbu u kojoj preživljavaju sposobniji i to je način na koji se pokušavamo osigurati protiv ponovnog ranjavanja i bola kakvog smo osjećali u djetinjstvu. Sigurnost i poštovanje samog sebe se temelji na pobjedi u svim situacijama i na tome da se pravimo da nemamo nikakvih potreba i slabosti u sebi. Idealizira se snaga, a ljubav i bliskost se odbacuju.
Negiranje realnih potreba za toplinom, ugodom, skrbi i komunikacijom ima za posljedicu nesposobnost da se osoba opusti i prihvati život i sebe samu onakvom kakva jest. Nesposobna da prizna pogreške i slabosti, jer je opsjednuta potrebom za takmičenjem i pobjedom. Ima tendenciju da ljude smatra pesimistima i cinicima da bi opravdala vlastiti egoizam i dominaciju. Osoba polaže veliku vrijednost na samokontrolu iako često reagira negativno opravdavajući to tuđim ponašanjem - odgovornost za vlastito ponašanje prebacuje se na druge. Često pati od osjećaja srama i promašenosti koji se skriva, jer je nemoguće uvijek pobijediti i dominirati. Tada se to kompenzira jačanjem maske i još većim okrivljavanjem drugih.
Treba reći da ličnost s maskom snage posjeduje pravu snagu, ali budući da je iza svake maske krivo uvjerenje iz djetinjstva - da nismo poželjni/prihvatljivi/vrijedni ljubavi ovakvi kakvi jesmo - osoba se zbog tog straha pretvara da je jača nego što jest u određenom momentu, pa tako gubi stvarnu snagu. Kad god je maska ugrožena mi reagiramo obrambeno jer osjećamo strah i ljutnju. To je zato jer se nesvjesno još uvijek osjećamo kao dijete koje ovisi o drugima koji su odrasli, kao roditelje koji nas mogu uništiti i čiju zaštitu trebamo da bismo preživjeli. Istina je da nas nitko više ne može povrijediti kao onda kad smo bili djeca i ne može se brinuti za nas kao da smo mali. Maska, taj dio ličnosti koji nas kritizira i uništava kad god se pridržavamo nemoguće visokih kriterija maske, stvara u odraslom dobu puno više bola nego što ga nosimo iz djetinjstva. Kad se prepunimo bolom, bolni osjećaji se počnu doživljavati i to nazivamo krizom.
Kriza je prirodni put ili terapeut koji nam pomaže da se prestanemo pokušavati biti netko tko nismo. Kriza nas prisiljava da uđemo dublje u istinski ranjivi ljudski identitet i tako smanjimo napetost u ličnosti koja je nastala zbog pretvaranja koje je nesvjesno i li polusvjesno. Masku možemo prepoznati tako da sami sebe upitamo: "Da li se ponašam onako kako se osjećam u ovom trenutku?", ili ako ustanovimo da sudimo sebi ili drugima, dakle kadgod nismo spontani i iskreni.
Maska odvojenosti
Rekli smo da je maska obrana koju smo stvorili u djetinjstvu kao odgovor na pogrešne zaključke o sebi i svijetu koje je donosilo dijete na osnovu svog ograničenog poznavanja svijeta. To je pokušaj djeteta da stvori smisao iz situacije nesavršene ljubavi svojih roditelja. Maska je krivo rješenje kojim se nastoji izbjeći bol i odbacivanje. Maska je pokušaj da postanemo neranjivi s namjerom da izbjegnemo ranjavanje. Rekli smo da je ispod maske pogrešno vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi. Maska također negira naše istinske potrebe. Budući da se stvarni osjećaji i potrebe ne prepoznaju, ne mogu biti zadovoljene, a budući da ne pokazujemo naše Istinsko ja, ne možemo dobiti ljubav i poštovanje drugih. Osim toga, maska stvara strah ili osjećaj neadekvatnosti koji je mnogo bolniji nego jednostavan bol kad netko nešto kaže ili čini nešto što nas povređuje, ili kad netko nije ono što mislimo da bi trebao biti ili ne odgovara na naše želje. Tako maska stvorena da bi nas zaštitila od bola i priskrbila sigurnost i ljubav, u odraslom dobu stvara upravo suprotno od njene prvobitne namjere.
Maska mirnoće je pokušaj izbjegavanja poteškoća i bola u životu tako da se prikazujemo uvijek smirenim i nedodirljivim. No, u stvarnosti osoba samo postiže odvajanje od drugih, ravnodušnost, izbjegavanje života, ciničnost i krivi motiv za duhovnost.
Vrlo često se bira ova pseudosolucija jer dijete nije mogli niti "kupiti" ljubav, niti se "izboriti" za ljubav, pa se odvojilo od problema u sebi i izvan sebe. Ispod te lažne mirnoće je uvjerenje da ne može dobiti ljubav. Ali sve se to uspješno potisnulo. Krivo uvjerenje ispod te maske je da ako negiramo probleme tada će se oni nestati. Sigurnost i osjećaj vlastite vrijednosti okušava se postići tako da se izdignemo iznad svih teškoća, da budemo nedodirljivi. Osoba s maskom mirnoće idealizira držanje po strani, izbjegavanje i odvajanje, a borba običnih smrtnika vrijedna je prijezira. Ovakvo ogromno negiranje života dovodi do mrtvila i tajnog očajavanja koje je često prekriveno cinizmom. To onemogućava osobu da radi značajan posao ili da ima ispunjene odnose.
Emocionalno izdavanje sebe je u maski mirnoće gotovo potpuno. Osjećaj Istinskog ja je tako malen da je osoba vrlo malo u životu ili s ostalima. Često osoba bježi u intelekt ili lažni duhovni život. Za razliku od maske snage gdje su osjećaji često uveličavani ili manipulirani da stvore sliku jačine, maska mirnoće ima skrivene osjećaje i treba puno hrabrosti da bi ih pokazala. Transformacija ove maske počinje vrlo laganim procesom pokazivanja Istinskog ja.
Kombinacija maski
Katkada su sve tri maske pomiješane u jednoj osobi što stvara ogromnu napetost i konfuziju, jer su ciljevi maski međusobno suprotni. Dok se maska ljubavi pretvara da je uvijek u ljubavi i negira snagu i neovisnost, maska snage negira potrebu za ljubavi i pretvara se da je uvijek jaka i neovisna. Želeći biti uvijek "iznad svega", maska mirnoće prezire i jedno i drugo nastojanje. Dok maska ljubavi i maska snage idu u različitim smjerovima, one su podjednako lažne, rigidne, nerealne i nemoguće ih je ostvariti. Niti je kombinacija maski bliže realnosti. Tako maska snage se može upotrebljavati na poslu, a kod kuće maska ljubavi, ili obrnuto.
Čak i kad bi bilo moguće da osoba nikad ne pogriješi, ili da voli svakoga, ili da bude potpuno nezavisna od drugih, potpuno je nemoguće ostvariti zahtjev maske da osoba voli svakoga i da svatko voli nju, i da ih istovremeno pokorava i da je potpuno neranjiva. Takva maska zahtijeva od osobe da uvijek bude nesebična kao i da uvijek dobije ljubav; kao i da uvijek bude sebična da bi imala moć nad drugima, kao i da bude kompletno indiferentna i odvojena od osjećaja tako da je oni ne uznemiruju. Možete li si zamisliti kakav konflikt stvaraju tako proturječni zahtjevi. Što god učinila loše stvara krivnju, sram, neprikladnost i frustraciju.


Transformacija maske

Rekli smo da maska stvara bol i nesreću, jer se temelji na lažnom uvjerenju da je moguće izbjeći bol, nesavršenstvo i razočaranje u životu. Transformacija maske uključuje proces žalosti što maska nije naše pravo ja, nego beživotna verzija nas samih koja se treba smanjivati da bismo mogli postati ono što stvarno jesmo. Da bismo otpustili masku trebamo opet osjetiti bol iz djetinjstva zbog koje je ovakva maska i stvorena. No kako možemo ponovno osjetiti bol iz djetinjstva?
Uzmimo sadašnji problem. Vidite da li krivite druge ili život što imate taj problem i da niste svjesni da problema ne bi ni bilo da da vaši unutarnji konflikti nisu proizveli krivo mišljenje ili ponašanje. Jer uvijek privlačimo u skladu s krivim uvjerenjem koje je obično u nesvjesnom, ali ne mora biti. Slijedeći sloj možda će biti ljutnja, tjeskoba, ogorčenost, frustracija. Ako ih proživite naći ćete povredu što niste voljeni. ako osjetite i proživite i taj osjećaj nevoljenosti u sadašnjoj dilemi, to će istovremeno biti proživljavanje bola iz djetinjstva.
Sa sadašnjom boli pokušajte usporediti situaciju sa svojim roditeljima - ono što ste dobili od njih i kako stvarno osjećate prema njima. Postat ćete svjesni da vam nedostaje nešto čega do sad niste bili svjesni - niste to željeli vidjeti. Iznaći ćete da vas je to boljelo dok ste bili dijete, ali ste na svjesnom nivou zaboravili tu bol. Bol vašeg sadašnjeg problema je ona ista iz djetinjstva. Kada spoznate da je ova bol ona ista iz djetinjstva, slijedeći korak bit će mnogo lakši. Vidjet ćete da se neki događaji ponavljaju po uvijek istoj shemi, da privlačite slične ljude koji vas povređuju na isti način kako ste bili povređivani u djetinjstvu. Kako ćete opažati sličnosti i istovremeno osjećati bol sada i onaj iz djetinjstva, polako ćete shvatiti kako ponovno stvarate povrede iz djetinjstva da biste sada pobijedili i dobili ljubav koja vam je nedostajala tada. Da vaš život u velikoj mjeri stvara ranjeno dijete u vama. Tada ćete polako učiti da prihvatite i volite sebe ovakvi kakvi ste sada i da ne morate "zasluživati" ljubav. Tek tad ćemo polako moći otpuštati strah da nećemo biti voljeni i prihvaćeni. Kada pogledamo ispod maske moramo se suočiti s negativnošću u nama - o tome idući put.
Negativni dio ličnosti
U prošlim emisijama govorili smo o maskama, a danas ćemo govoriti o jednom drugom dijelu ličnosti koji se u psihologiji naziva raznim imenima - sjena, id, niže ja ili negativni dio ličnosti. Tri djela ličnosti se popuno međusobno razlikuju kao da imamo tri različite ličnosti u sebi. Negativni dio je kao malo ranjeno dijete u nama koje je ljuto, ne vjeruje u zajedništvo, ljubav; ogorčeno je i kritično, zlobno, zavidno, mrzi itd. Ponaša se i misli kao jednogodišnjak, dvogodišnjak - kao da je tu cijeli niz ljute djece - no to su fragmenti psihe koji su zbog traume zaostali u razvoju i funkcioniraju na nivou kad je trauma nastala. Taj dio psihe nije se razvijao s ostatkom koji je odrastao i koji sada educiramo kako da bude konstruktivan roditelj ranjenom djetetu u sebi da bi ono moglo odrasti. Neobično je važno sagledati taj dio u nama jer je on odgovoran za svu nesreću u našem životu - rekli smo da nesvjesno ponovno stvaramo situacije iz djetinjstva da bismo se iscijelili - ponavljamo traumu dok ne naučimo. Potrebna je velika hrabrost ili velika kriza da bismo se usudili pogledati ispod maske i vidjeli taj tamni dio u nama.
Kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu
Ni jedno dijete nije sposobno za bezuvjetnu ljubav. Ono zahtjeva svu ljubav i ne želi je dijeliti ni sa braćom i sestrama, čak je ljubomorno na ljubav između roditelja. No kada se roditelji ne bi međusobno voljeli, dijete bi trpjelo još više. Tu nastaje prvi konflikt. Dijete ne razumije da su roditelji sposobni voljeti više osoba, i osjeća se odbačeno. K tome još dolazi i to, da kada dijete ne dobije sve što želi, još više se osjeća nevoljeno.
Potreba za ljubavlju, koja ne može biti ispunjena, uzrokuje mržnju i neprijateljstvo prema osobama koje najviše voli. To je drugi konflikt. Budući da se dijete srami svojih negativnih osjećaja, gura ih duboko u nesvjesno. Dijete se osjeća u cijelosti lošim i ima osjećaj krivnje, jer mrzi one koje bi trebalo voljeti. Mnogi ljudi nisu svijesni da te osjećaje nose u sebi.
Zbog ovih osjećaja dijete vjeruje da zaslužuje kaznu, javlja se strah od kazne i vjerovanje da ne zaslužuje sreću. Iz ovih osjećaja - željeti sreću i izbjegavati je - nastaju individualne sheme u nesvjesnom.
Iz toga slijedi zaklučak da je gore biti kažnjen od drugih, zbog poniženja, nego da se sami kaznimo. Tada, da bismo popravili svoju veliku krivnju nečim dobrim, postavljamo si toliko visoke norme koje se u realnosti ne mogu postići. Pokušavamo biti savršeni. Začarani krug nesreće je zatvoren.
Budući da ne možemo biti savšeni, javlja se osjećaj manje vrijednosti. Da bi se on razriješio, treba prepoznati i proživjeti sve osjećaje koji su doprijeli njegovom nastajanju, cijelu lančanu reakciju koju smo opisali.
Svi želimo dobiti ljubav. No, obično želimo onu ljubav iz djetinjstva, što potrebu za ljubavlju čini prisilnom radnjom. Samo ako smo spremni istom snagom voljeti druge, kako želimo da nas vole, samo tada ćemo dobiti ljubav. Nikada ne dobivamo više nego što smo spremni dati. Tako dugo dok nismo spremni riskirati, nismo spremni za zrelu ljubav.

Dakle, negativni dio ličnosti nastaje u djetinjstvu kao rezultat potiskivanja tzv. antisocijalnih osjećaja ili negativnih osjećaja. To može se vidjeti u nerazumnim zahtjevima djeteta koje želi biti stalno u središtu pažnje, potrebama koje želi stalno zadovoljiti i potrebi da kontrolira roditelje i okolinu svo vrijeme. To je vrijeme narcizma i sebičnosti, i to je prirodna faza u razvoju djeteta. Međutim ako se roditelji ne suprostave tomu s ljubavlju i humorom, to će se prolongirati u odraslo doba. Iako roditelji pravedno postupaju s djetetom, svako dijete će negodovati i biti frustrirano zbog granica koje mu nameću roditelji. Budući da dijete poznaje samo elementarne emocije - ljubav i radost, a kada nije zadovoljno, ono će nagonski odgovarati s bijesom, mržnjom i željom za osvetom. Zdravi roditelji reagirat će odlučno ali opušteno, ne uzimajući previše ozbiljno te potrebe dijeteta za važnošću i izuzetnošću. Tada će vlastita važnost prerasti u zdravu samoobranu i prepoznavanje vlastitih prava. Dijete se treba podržati u realnoj potrebi za autonomijom i snagom, ali ono jasno treba vidjeti granice svog ponašanja bez da bude osuđivano. Tako dijete uči prihvaćanje i negativnih osjećaja i opraštanje, uči razlikovati realne potrebe od nerealnih.
Negativni dio ličnosti je odgovoran za negativna ponašanja, misli i osjećaje prema nama samima i prema drugima. To su osjećaji i stavovi koji su u suprotnosti s istinom, a nastali su zbog bolnih iskustava djeteta. Maska i negativnost stvoreni su kao obrana od bola. Dijete prirodno reagira na bolnu situaciju tugom ili ljutnjom, no roditelji teško prihvaćaju te dječje osjećaje, pa ih dijete počinje potiskivati. Dijete nastoji pronaći ponašanje koje će biti prihvatljivije roditeljima da bi ubuduće izbjeglo bol. Maska se počinje stvarati da bi se odvojili od svojih prirodnih osjećaja i sakrili negative. Osjećaji se potiskuju i ostaju potisnuti i u odraslom dobu kad više nismo dijete. Neosjećanje vlastite boli i unutarnjih konflikata okreće se prema neosjetljivosti prema drugima i njihovom bolu.
Postoji ogroman strah da se sagleda negativnost u nama , jer mi odmah mislimo da smo u cijelosti loši. To je zbog toga tako što smo se odrastanjem tako poistovjetili s maskom da smo zaboravili tko smo u stvarnosti, pa smo ili "crni" ili "bijeli", tj. ili smo negativni ili smo svoja maska. To naravno stvara zbunjenost i povećava strah da je negativnost naša zadnja istina i da će nas drugi napustiti ako to budu vidjeli - ali se i to može potisnuti, pa ostaje samo strah. Istina je da negiranje tog dijela ličnosti ima puno višu cijenu nego što to možemo zamisliti.
Već sagledavanje negativnih crta i osjećaja dovodi do pozitivnih promjena u ličnosti, jer tada tek stičemo kontrolu nad našom negativnošću, budući da je vidimo, pa imamo izbor. Ako je potiskujemo, a to čini maska, negativnost djeluje iz nesvjesnog tako da okrivljujemo druge ili sebe. Sagledavanjem te negativnosti u nama počinje njena transformacija, jer samo ako je vidimo tad je možemo i mijenjati. To smanjuje strah u ličnosti, a sigurnost se povećava. Osoba postaje jača jer ne manipulira sama sobom, a niti drugi mogu njome manipulirati preko njene negativnosti.
Problem je što većina ljudi na negativnost u sebi reagira tako da je potiskuje govoreći sebi: "Takvo nešto ne bi trebalo postojati u meni." Ako zanemarimo strah od takvog stava da ako je nešto u nam loše da smo tada u cijelosti loši, problemi postaju još gori. Negiranje negativnih crta čini nemogućim da se one i promijene, a osim toga, one ne nestaju nego jačaju, jer djeluju prikriveno. Na pr. negiranje ljutnje se pretvara u neprijateljstvo, okrutnost, prkos, mržnju prema sebi, krivnju, zbunjenost između okrivljavanja sebe ili drugih. Zdrava ljutnja, znači ona koja nije uperena protiv drugih i pošteno se proživljava, naprotiv, produljuje život. Jer život i osjećanje su jedno te isto. Samo zlo u nam nije ni upola štetno kao naš stav prema njemu.
Tako dugo dok pokušavamo biti dobri tako da negiramo negativnost u nama, pokušavajući biti ono što nikada ne možemo biti - svoja maska, samo povećavamo bol i strah u nama. Kad "prihvatimo" ono što je loše u nama, tek tada počinje promjena. Prihvatiti znači iskreno pokazivati te tamne strane, bez da pronalazimo isprike ili okrivljavamo druge, ali niti da se ne osjećamo beznadno i bespomoćno zbog tih crta u nama. To je zbog toga tako što otvoreno destruktivni stavovi nikada nisu stvarno zlo. Najveća mržnja, najzlobnija osvetoljubivost, okrutnost, zavist, neprijateljstvo, sebičnost i druge crte ako su spoznate i iskreno priznate i nisu neodgovorno iživljavane, dakle ne potiskuju i ne poriču se, nikada neće postati štetne. U mjeri u kojoj spoznate i priznate takve osobine slabe u svojoj jačini i pretvaraju se u svoju suprotnost.
Taština, samovolja i strah su sve različiti oblici negiranja, pa su te osobine opasnije od onih koje negiraju. To su tri glavna izvora destruktivnosti u životu.
Taština govori: "Ja sam bolji od drugih". To je vjerovanje da moramo biti bolji od drugih da bismo preživjeli. Ili: "Ja ne želim imati takve ružne osobine u sebi". Taština se može razriješiti prihvaćanjem sebe onakvima kakvi jesmo u određenom trenutku, ali nam je za to potrebna hrabrost i skromnost.
Samovolja govori:"Uzimam što želim i kad želim". To je suprotnost od slobodne volje jer kontrolira druge i stvara sve više napetosti u ličnosti. Prepoznajemo samovolju kada smo nestrpljivi, zahtjevni, nekompromisni i napeti. Samovolja ne prihvaća stvarnost kakva jest i sve mora biti onako kako ona zamišlja da treba biti. Samovolja može i ne mora biti svjesna.
Strah govori: "Ne želim vjerovati". Čovjek koji se boji ne vjeruje nikome i to ga sprječava da se otvori i istinski se poveže s drugim ljudima, pa se zbog toga osjeća usamljenim iza svojih zidova.
Kako transformirati negativnost u nama
Osjećamo snagu negativnosti u nama kad god ne možemo promijeniti ono što svjesno želimo mijenjati. Tu je na djelu nesvjesna negativna namjera koja se vidi u dijelovima našeg života u kojima nismo ispunjeni. Možda svjesno želimo sve prave stvari - ljubav, sreću, rad koji ispunjava ili kreativno vlastito izražavanje. Tada treba potražiti skrivene namjere i jasno ih formulirati riječima. Možemo čuti glas u sebi koji može reći:
•   Ne isplati se ništa dati od sebe jer to nitko ne cijeni. Ljudi su sebični i kaznit ću ih tako da im ništa neću dati. Tako ću biti moćan.
•   Želim varati život - tako da dobijem više nego što dajem. Moji roditelji mi nisu dali ono što sam trebao i sada mi život mora to vratiti. Ne želim učestvovati u davanju i primanju.
•   Volim biti kriv i žrtva kao što sam bio kao dijete - to je lakše nego odrastati i biti odgovoran.
•   Imam namjeru da ostanem nesretan i nezadovoljen u životu - to će sigurno povrijediti moje roditelje i one koji me vole. Neću biti sretan bez prkošenja; koristim svoju mizeriju da kaznim druge.
•   Kada sam hladan i okrutan osjećam se snažnim. Što sam više nedohvatljiv, to će me više drugi morati slijediti. Nije me briga da li sam zbog toga usamljen; ja samo neću osjećati.
•   Ja sam beznadno loš i ne zaslužujem ljubav ili dobrotu u životu. Vidjet ću život kao kaznu i nikada neću imati radost.
Ove negativne namjere stvorene su u djetinjstvu kao obrana od bola, jer je svijet doživljavan kao neprijateljski i bolan. Negativne namjere su ekspresija našeg najdubljeg straha da je negativnost u nama naša zadnja realnost. Neke od naših negativnih namjera proizlaze iz masovnog mišljenja da je život borba, i da je potrebno da bi bili sretni da budemo jači od drugih i da moramo ići svojim putem. Da je egocenrtizam mudar, a život baziran na ljubavi i suosjećanju dosadan i učinit će nas slabim. Moramo znati da nas egocentrizam nikada neće učiniti sretnim. Jedini način da budemo ispunjeni je da vjerujemo u život, spremnost da surađujemo s drugima, da sudjelujemo u životu dajući i primajući.

Napustiti negativne namjere, afitmirati pozitivne namjere
Kad smo postali potpuno svijesni negativnih namjera, specijalno njihovog temelja u traumama djetinjstva i masovnim krivim vjerovanjima, bacili smo se u nepoznati svijet novih izbora, nadilazeći naše strahove i uništenje skočivši ravno u njih. Ambis može nestati tako da uđemo u njega. Samo tako možemo naučiti da nećemo biti uništeni, nego da ćemo uživati u ljepoti življena (suočiti se sa strahom tako da ga proživimo). Ako iskreno osjećamo, naše molitve za pozitivnom namjerom da tražimo i slijedimo božju volju u našim životima, imat će dubok utjecaj na naš život.
Najviše dobivamo s pozitivnim afirmacijama tek kada smo postali svjesni negativnih namjera. Kada otpustimo negativne namjere, mi kreiramo prazan prostor. Pozitivno obećanje, afirmacija, tada ispunjava taj prostor(inače je potiskivanje):
•   Imam namjeru da dam cijelog sebe životu. Ja ću vjerovati da će moje slobodno davanje samog sebe biti cijenjeno i vraćeno. Želim potpuno sudjelovati u davanju i primanju u životu.
•   Biram da odrastem i da zuzmem mjesto kao odrasli među odraslima. Preuzimam odgovornost za sebe samog i za kreiranje moje vlastite sreće u životu.
•   Odričem se svoje hladnoće i okrutnosti. Biram radije ljubav nego snagu. Želim imati sve svoje osjećaje, tako sam spreman biti iskren i ranljiv.
•   Dajem svoje najbolje životu i zaslužujem najbolje od života.
•   Božja volja - izbor da se povežemo s ljubavi i istinom - duboko mijenja naš život.

Također treba u molitvi i meditaciji moliti Boga da nam pokaže onaj dio nas koji nije u istini da bismo ga mogli mijenjati. Sami to ne možemo.

1. Prvi je korak u sagledavanju tamnog dijela ličnosti priznati sebi da nismo savršeni.
2. Treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude, u poziciji objektivnog promatrača koji zna da ma koliko bilo veliko zlo u nama, da ga postupno možemo transformirati. U suprotnom javit će se bol, strah ili druge negativne emocije.
3. Zamoliti nekoga tko nas dobro poznaje, prijatelja, kojem ćemo se otvoriti i zamoliti ga da nam kaže svoje mišljenje o nama. Biti sa samo jednim čovjekom ono što jesmo, bez maske, djeluje iscjeljujuće.
4. Svaku večer zapisati kratko one situacije koje su izazvale u nama negativne osjećaje. Po malo ćete vidjeti da postoji osnovni obrazac, odnosno shema koja se neprestano pojavljuje, a u skladu je s nesvjesnim vjerovanjem iz djetinjstva. Što je neka povreda (emocija+vjerovanje=imidž) dublje zakopana u nesvjesno, to ima dublji utjecaj na ponašanje (moram se brinuti za druge po svaku cijenu=žrtva; nesmijem pokazati svoje potrebe - kasnije u životu osoba se osjeća neispunjeno, jer ne pokazuje svoje potrebe, niti ih je svjesna, pa drugi ni ne znaju da ih ima - tako život uvijek iznova potvrđuje njene krive nesvjesne zaključke svorene u djetinjstvu). Tako dolazimo do onog dijela ličnosti koji je nesvjestan. Ovakvi imidži uvijek privlače situacije i ljude u životu, a da toga nismo svijesni. Svatko od nas ima te nezrele crte sebi.
5. Kad ste shvatili shemu, tek tada počinje pravi posao. Pronaći shemu, razumijeti je emocionalno i razriješiti je dugotrajan proces. Meditirajte, molite, razmišljajte i pokušajte ponovno proživjeti situacije u kojima se javlja.

Što ćemo više sagledavati svoju negativnu stanu, to ćemo više biti svjesni svoje lijepe strane, naše Istinske ličnosti koja je napravljena nalik na Boga. Objektivnim sagledavanjem nas samih, objektivnije ćemo sagledavati i druge i život sam. Skloni smo da da u potpunosti odbacimo ljude kod kojih vidimo negativne crte i reagiramo prema njima upravo onako kako reagiramo i prema sebi. Ako sudimo drugima, sudit ćemo i sebi. Ili reagiramo samo na njihove lijepe crte, a negiramo one koje to nisu, pa smo ogorčeni kad ih uočimo. Ta crno-bijela tehnika je ona ista koju onda primjenjujemo na sebe. A to stvara stalne sukobe i borbe.
Dakle, ako prihvatimo sebe u cijelosti, takvima kakvi smo upravo sada, dobivamo šansu za rast, a to onda povećava naše samopoštovanje i ljubav prema nama samima. Tako ćemo postajati sve sposobniji u životu i sve više oblikovati naš život, a to znači i pozitivno utjecati na druge.


Emocionalni rast i njegova funkcija

Da bismo upoznali sebe na dubljoj razini moramo sebi dozvoliti da svi naši osjećaji postanu svjesni da bi ih mogli razumjeti i tako im omogućiti rast. Nažalost, emocije su najzapostavljeniji aspekt ličnosti i rijetko se skladno razvijaju s ostala dva dijela - fizičkim i mentalnim. Treba reći da zrelija ličnost ima usklađene ta tri aspekta ličnosti - emocionalni, fizički i mentalni. Rekli smo da emocije se ne razvijaju s ostatkom ličnosti jer su u djetinjstvu zabranjivani tzv. antisocijalni osjećaji kao što su to ljutnja, bijes, mržnja, zavist, ali i drugi osjećaji kao tuga, bol, radost. Roditelji to čine jer se boje osjećaja kojih su se i sami odrekli u djetinjstvu. Danas je znanost toliko napredovala da se zna koliko je proživljavanje osjećaja bitno za njihov rast. Tzv. negativni dio ličnosti ili ranjeno dijete u nama sačinjavaju nezreli osjećaji koje sada u odraslom dobu treba prvo priznati sebi, a onda i konstruktivno proživljavati da bi oni rasli i pretvarali se u svoju suprotnost - mržnja u ljubav, slabost u snagu itd. Maska je negiranje tih nezrelih osjećaja u nama. Tako u odraslom dobu nismo svjesni da rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još postoji u nama. Kad je jedan dio našeg razvoja spriječen, mi neprestano mislimo da nam treba duga osoba, roditelj, koja će nam dati dozvolu da osjećamo i činimo. Tako dugo dok još trebamo dozvolu druge osobe da bismo bili sretni, mi se još uvijek nalazimo u poziciji djeteta, ali je problem u tome da se dijete nalazi u nesvjesnom, dok na svjesnom mislimo da smo odrasli. Najviše snage gubimo upravo zbog nepoznavanja ove činjenice.
Osjećamo se ovisnim o vanjskim autoritetima i situacijama i očekujemo da oni ispune naše potrebe i želje. Budući da te potrebe možemo samo onda ispuniti ako odrastemo, a to znači da budemo sposobni, kroz svoj vlastiti napor, trud i dosjetljivost, da se pobrinemo za svoje sklonište, hranu, pažnju i sigurnost. No, u svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima. A to međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje najbolje strane da bi mogla sudjelovati s drugima u primanju i davanju. Naš osjećaj za pravdu omogućava nam da se otvorimo za komunikaciju. A naš osjećaj tko smo nam omogućava da se konstruktivno obranimo ako nas netko hoće povrijediti. Ova ravnoteža u komunikaciji dolazi samo kroz osobni rast, jer dijete zadovoljava svoje potrebe kroz roditelje.
Jedan dio nas je još uvijek dijete koje ovisi o drugima da bi zadovoljilo svoje potrebe. Što više vršimo pritisak na druge da zadovolje naše potrebe, to su oni manje spremni to učiniti, čak kad bi to bilo i na njihovu korist. Što je potreba dulje vremena nezadovoljena, to ona više motivira, pa počinjemo biti ogorčeni, ljuti, mrzimo one od kojih očekujemo da zadovolje te potrebe. Postajemo ovisni o njima i sve se više trudimo da bi ih prisilili da nam daju ono što mislimo da nam treba. I začarani krug je stvoren - što više tražimo, to manje dobivamo, sve smo više ogorčeni i ovisni o drugima. Mrzimo ih, a tražimo da nas vole i to povećava krivnju. Postajemo očajni jer zbog zadovoljenja naših potreba izdajemo sebe, svoju istinu i ono najbolje u nama. Osjećaji postaju potpuno zgrčeni i potisnuti. Što više vršimo pritisak na druge, to smo bespomoćniji. Pritisak se može pokazati na razne načine: popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, agresija, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu ili autoritarnost. Duboko u sebi mislimo:"Moraš me voljeti i dati mi što trebam."
Izlaz iz tog stanja nalazi se u spoznaji da smo u odraslom dobu sposobni putem snage naših osjećaja davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok se grčevito držimo za neku osobu očekujući da će ispunjenje doći kroz nju, mi sami sebe porobljujemo u istinskom smislu te riječi. Što to više radimo, manje smo svjesni svojih osjećaja. A trebalo bi proživjeti ljutnju i strah koji se onda transformiraju u dobre osjećaje. Tako se smanjuje ovisnost, a povećava sposobnost da otpustimo i oslobodimo druge i sebe. Rekli smo da ono što moramo imati po svaku cijenu, da će nam, ako i dobijemo, samo štetiti, jer nikoga ne možemo prisiliti da nas voli. Ako drugima dajemo slobodu koju želimo za sebe - da volimo koga želimo, da budemo u krivu a da nam se ne sudi - bit ćemo slobodni i moći ćemo se obraniti na pravi način, a slabost, tjeskoba i strah će se smanjivati u stupnju u kojem ćemo tako postupati. Onoliko koliko budemo dozvoljavali drugima njihova prava, toliko ćemo pronaći naša vlastita prava. Tada će i naši odnosi cvjetati.
Kako razviti nezrele emocije?
Kad naš mentalni razvoj ide prema zrelosti prolazimo kroz razne periode, učimo i radimo pogreške. Ono što smo mislili u ranim godinama, sazrijevajući vidimo i drugu stranu koju prije nismo vidjeli, pa mijenjamo mišljenje. No, bilo je korisno za nas da smo radili te pogreške, jer kako bismo inače cijenili istinu. Nikada ne možemo doći do istine izbjegavajući pogreške. To je ojačalo naše mentalne sposobnosti i logiku.
Nitko se ne buni kad proživljavamo bol kad fizički i mentalno rastemo. Također je bol kod emocionalnog rasta koristan i konstruktivan. Većinu vremena mi ignoriramo da to područje rasta uopće postoji i da mu je potrebno odrastanje. Da bi one rasle u odraslom dobu moraju se proživjeti, izraziti s ciljem da bismo ih razumjeli. Emocije iz djetinjstva kao što su to ljutnja, ogorčenost, mržnja, koje mogu biti vrlo jake, i koje su potisnute i zbog toga smo otupili svoju sposobnost osjećaja, pa osjećamo u skladu s očekivanjima maske, dakle, mislimo emocije. One se moraju ponovno proživjeti da bi sazrele. Moramo proživjeti osjećaje kakvi trenutno u nama jesu.
Kad god su te emocije bile izražavane u djetinjstvu slijedila je kazna. Zbog toga su i bile potisnute. I danas postoji enorman strah da ako se one pokažu da će se dogoditi to isto i da će nas drugi onda napustiti. Greška leži u tome da biti svjestan onoga što se osjeća i dati tome odušak kroz djelovanje je jedno te isto. A imati takve emocije, pa ih konstruktivno proživjeti i odgovorno priznati, znači biti iskren. Ružnoća tih emocija se transformira ljepotom naše iskrenosti i odgovornosti. A tako i upoznajemo sami sebe.
Kad tako napravim, uvidjet ćemo ogromnu razliku između pukog dozvoljavanja nezrelim i destruktivnim emocijama da se iživljavaju da bismo se oslobodili pritiska i davanja oduška sebi bez smisla i cilja, i ponovnog proživljavanja sa svrhom da bi ti osjećaji rasli. Ako to ne činimo, jer vjerujemo da možemo potisnuti te osjećaje, neprestano će se ponovno aktivirati i biti sve jači. Shvatit ćemo da se uistinu često prisiljavamo da osjećamo suprotno od onoga kako se stvarno osjećamo.
Ako se unutarnja ljutnja pravilno ne shvati i proživi na konstruktivan način, dijete u nama se okomljuje na nas, uništavajući nas i druge. Treba pronaći u sebi to ljuto dijete koje želi napasti imat ćemo kontrolu nad rastućim negativnim osjećajima, bez da ih potiskujemo. Tako ćemo ih proživjeti i učiti od njih. Treba pronaći područje u kojem ste ogorčeni da ne brinu o vama, gdje ne dobivate što želite. Jednom kad budete svjesni razloga za svoju ljutnju, bit ćete si sposobni pomoći, jer ćete vidjeti besmislene zahtjeve malog djeteta. To je početak promjene kad uvidite da ste ljuti na druge koji vas sprječavaju da budete svoja maska. Nakon prvog bolnog otpuštanja bolnih emocija i uvida da to nije štetilo ni vama ni drugima, doći će tople emocije koje se nisu mogle izraziti dok ste negativne držali pod kontrolom.
Dakle ponovnim konstruktivnim proživljavanjem osjećaji postaju zreli. Prolazeći kroz period koji smo propustili u djetinjstvu i adolescenciji, osjećaji će konačno postati zreli, a mi se više nećemo morati bojati tih osjećaja koje smo potiskivanjem pokušali kontrolirati. Moći ćemo im vjerovati, biti od njih vođeni - zato što je to konačni cilj zrele osobe koja dobro djeluje. Zdrave emocije će učiniti našu intuiciju pouzdanom, postojat će uzajaman sklad između mentalnih i emocionalnih osobina. Jedne se neće suprotstavljati onim drugima. A to će opet pojačati našu sigurnost i samopouzdanje. Nemamo se čega bojati ako postanemo svjesni onoga što je već u nama. Negiranje nečega što postoji ne čini da to prestane postojati, a upravo to više ili manje svi činimo. Jedino kad se suočimo s onim što je u nama, naš već puno zreliji intelekt može odlučiti koje obrasce će zadržati a koje neće. Nakon što smo postali svjesni djetinjastih emocija, imat ćemo ključ za rast u cjelovita ljudska bića. To znači sebe prihvatiti onakvima kakvi trenutno jesmo i kad odlučimo početi skidati masku, osjećat ćemo olakšanje. Postat ćemo sposobni osjetiti negativne emocije na način koji omogućuje rast ili uvid.


Kako postići stvarnu promjenu osjećaja

Svatko od nas zna kako je potrebno biti pristojna osoba, ne griješiti, voljeti druge, imati vjeru i biti ljubazan s drugima. No znanje o tome nije dovoljno, jer znanje o tome i biti stvarno sposoban se tako ponašati su dvije različite stvari. Mi stvarno nećemo povređivati druge, ali ne možemo sebe prisiliti da uvijek osjećamo tako da ne želimo povrijediti druge. Mi se možemo ponašati ljubazno prema drugima, ali se ne možemo prisiliti da uvijek i osjećamo ljubaznost. Niti možemo prisiliti sebe da volimo druge ili da stvarno vjerujemo u Boga. Naši osjećaji ne ovise o našoj volji. Promjena naših osjećaja je polagan proces samorazvoja i samospoznaje.
Kako početi taj proces promjene naših osjećaja? Ne možemo ništa mijenjati dok ne vidimo što je stvarno u nama. Najveći problem u razvoju je to što ljudi sami sebe varaju tko su u stvarnosti. Ovdje ne govorimo o nesvjesnom djelu ličnost, nego o jednom kojeg možemo nazvati predsvjesnim i koji bismo mogli opaziti kad bismo to htjeli pokušati. Obično mislimo da ako nešto ne vidimo da to onda niti ne postoji. Možda to i nije jasna misao, ali se tu radi o osjećaju koji nije jasno spoznat, i to ukazuje na masku. Svi mi znamo da je pogrešno činiti, misliti ili osjećati negativno. No ispod maske nalaze se još uvijek takvi osjećaji, ali mi ih negiramo i to je najveća pogreška jer stvara mnoge probleme u životu, više nego bilo što radimo svjesno.
Da bi to promijenili treba sebe vidjeti onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, sa svim našim pogreškama, ali i onim djelom koji je već u istini. To je osnovni uvjet razvoja.
Problem je što želimo biti savršeni tako da ne vidimo greške u nama ili negativni dio ličnosti. Istinsko ja u nama i negativni dio ličnosti žele iste stvari, ali su im motivi različiti. Na pr. negativni dio želi pomoći dugoj osobi zato da bi se mu se drugi divili, a Istinsko ja želi pomoći zbog dobrobiti drugog čovjeka (dajemo bezuvjetnu ljubav). Da bismo se razvijali treba stalno provjeravati naše motive da bismo ih pročišćavali. Trebamo također znati da negativni dio u nama upravo to ne želi raditi. To je zbog toga što vidjeti u sebi nešto negativno je neugodno i bolno, a drugi razlog je što je taj dio naše ličnosti lijen i nikada ne želi raditi. Savršeniji možemo postati samo tako da prvo vidimo naše nesavršenosti i počnemo ih mijenjati. To je prvi korak.
Drugi problem je kad već riješimo neki problem naše očekivanje da će se naš život brzo promijeniti i biti bez problema. Da bi se naš život značajno promijenio treba vremena i puno rada na sebi, tj. poznavanja sebe. Poznavati sebe znači potpuno upoznati negativnost u nama, što još uvijek ne znači da smo je i prevladali. Upoznati negativnost u nama možemo samo krajne poštenim promatranjem samih sebe. To znači biti svjestan svojih misli i osjećaja, pa razlikovati iz kojeg dijela naše ličnosti potječu. Na pr. glas negativnosti može govoriti: "ja ne vjerujem ljudima", "nemam vremena promatrati sebe" itd. Kad smo svjesni tih misli i osjećaja tada oni nemaju moć nad nama jer možemo birati da ne činimo po njima. Postajemo jači od naše negativnosti. Isto je tako važno da nejasne osjećaje prevedemo u jasne misli. Ključ je u tome da si postavimo primjerena pitanja. Prvo je pitanje: Što je ovdje istina? Želim znati cijelu istinu. Drugo pitanje je: Da li želim znati istinu o određenoj situaciji? Ako doista budemo istinski željeli vidjeti istinu, čak i ako dio nas to još ne želi zbog straha, pa još napada druge, okrivljava ih i optužuje, naći ćemo istinu. Istinsko ja će tada sa svojim dobrim osjećajima postajati sve jače.
Da bismo ostvarili sreću, harmoniju, ljubav i unutarnju sigurnost trebamo se odreći: samosažaljenja, varanja samih sebe, arogancije, a trebamo postati uporni, strpljivi, hrabri i dati si vremena. Tu nema čarobnog štapića ili brzopoteznih metoda - to je rad na sebi barem dvije godine da bi se pokazali značajniji rezultati - promjena osjećaja, iako se pozitivni efekti počinju odmah pokazivati u smanjenju napetosti i drugim čimbenicima boljeg života i okolnosti.
Za početak napravimo popis naših mana. Ako se možete sjetiti samo dvije ili tri, tada imate dokaz da ne poznate sami sebe. Tada, da bismo ubrzali naš razvoj možemo zamoliti nama bliske osobe da nam kažu naše mane. To nas uči poniznosti, jer ako nam je to teško učiniti, onda je to jasan znak da nam je to potrebno. Tako osvještavamo onaj dio koji ne vidimo sami. Tad možemo vizualizirati suprotnost tih mana i zamoliti Boga da nam pomogne da se promijenimo. Za to će nam biti potrebna snaga volje i samo disciplina da bismo se borili protiv svojih mana, što se ne može dogoditi ako ih gurnemo u nesvjesno. Rekli smo da ono čega nismo svjesni ima moć nad nama. Proces se sastoji u tome da promatramo sebe onakvi kakvi jesmo u trenutku. Bez taštine, bez želje da budemo bolji nego što jesmo. Prihvatite ovu sadašnju stvarnost iz dva razloga:
1. prije nego se možemo promijeniti, prvo moramo vidjeti što to moramo mijenjati. Za to nam je potrebna nova navika objektivnog promatranja sebe bez uljepšavanja.
2. to će nas naučiti istinskoj poniznosti koja nas vodi u istinsku neovisnost. Jer kad vidimo sebe objektivno, više nema potrebe ovisiti o tuđem mišljenju - znamo tko smo i poštujemo sami sebe. Naši nedostaci u očima drugih više nisu važni. Više nam nije važno poniženje, postali smo neovisni.
3. pogledajmo što ja nama najteže. Ako je za vas najteže pokazati slabost, onda vam je to najpotrebnije da biste postali slobodni. Ili, ako vam je teško odreći se svoje taštine, ili svoje sebičnosti, tad je to upravo ono u što biste se trebali upustiti; slobodno po svom izboru, a ne zato što vas kriza prisiljava da to učinite, jer tada je to puno bolnije.
Treba promatrati svaki dan koji je prošao i razmisliti što vam je najteže učiniti. Nekima će najteže biti reći istinu, drugima to može biti pokazati se bez svojih maski, bez da pokušaju ostaviti dojam na druge, ili da budu skromni ostajući u pozadini itd. Svi imaju različite poteškoće i svi ih mogu relativno lako upoznati, samo ako to istinski pokušaju. Nakon određenog vježbanja počet ćete promatrati svoje reakcije na sasvim drugačiji način - vidjet ćete svoje osjećaje kojih do sada uopće niste bili svjesni i vidjet ćete iznenada povezanost vanjskih problema s unutarnjim reakcijama.
Ono što najviše demotivira je to što većina ljudi ne vidi razlog za ono što im se događa. No, na putu upoznavanja sebe sve se više uočava uzrok i posljedica i to nam daje sve veću snagu u životu, a početne teškoće se sve više smanjuju. Kako sve više budemo usklađivali naš život s načelima, sve više zadovoljstva ćemo osjećati. Postignuće će se pokazivati u sve većoj moći nad našom negativnošću koja će se polako smanjivati.
Ponovimo:
Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se događa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s načelima. Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni. Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.
Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Većina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku "stanka", pa onda reagiramo iz ljubavi. Pričali smo o tome kako "ranjeno dijete" u nama reagira - nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.
Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprječavaju da rastemo - povrjeđujući sebe, a to znači i druge - nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške. Naši strahovi povrjeđuju nas i druge jer nas sprječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što sprječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.
Nesvjesni utisci i zaključci ili imidži
Utisak je pogrešna ideja i pogrešan zaključak oblikovan u djetinjstvu na osnovu ograničenog dječjeg iskustva. Dijete doživi nešto bolno i onda generalizira to iskustvo na sva druga područja života tj. pretvara to u pogrešan sistem vjerovanja. Ti zaključci nisu formirani kao jasne misli, nego kao emocionalne reakcije - generalni stavovi o životu. Takve zaključke nazivamo imidži (images). Kako ličnost odrasta, novo intelektualno znanje je u suprotnosti sa starim emocionalnim iskustvima malog djeteta koje se zbog toga potiskuje i zaboravlja. No, što je dublje potisnuto, to ima veći učinak u našem životu. Na dubljem emocionalnom nivou nije došlo do rasta i promjene, na tom nivou još reagiramo kao malo dijete tj. nezrelo. A u stresnoj situaciji ne reagiramo intelektualnim dijelom ličnosti koji je odrastao, nego sklopom emocionalnih navika iz djetinjstva.
Kad govorimo o traumi ili šoku mi obično mislimo da je to jedan događaj koji nas je povrijedio. To naravno može biti tako, ali češće je to postepeno otkrivanje djeteta da stvari nisu u skladu s njegovim najvažnijim očekivanjima. Na pr. dijete živi u uvjerenju da su roditelji savršeni i svemoćni. Kada život pokaže u nizu događaja da to nije tako dijete doživljava šok jer roditelji, svijet i život nisu ono što dijete misli da mu treba. Utisak djeteta može biti i točan, ali dijete je nesposobno da donese istiniti zaključak. Budući da djeca imaju tendenciju da generaliziraju, oni pripisuju svoje zaključke na cijeli život. Ta generalna primjena je krivi zaključak koji stvara imidž. No kao odrasli mi se ne sjećamo svojih emocija, reakcija, namjera i naših zaključaka, jer smo se kao djeca sramili da naši roditelji nisu ono što smo mislili da trebaju biti. Sram potječe od uvjerenja da se to samo nama događa, dok su uvjeti u drugim obiteljima idealni. Takav se emocionalni i mentalni proces sakriva i potiskuje, pa on ostaje na nivou zrelosti kakav je bio u trenutku potiskivanja. Sve dok se takav imidž ne dovede u svijest, on će biti jači od odraslog dijela ličnosti koji je sposoban da donosi ispravne zaključke. (primjer: beba koja plače)
Imam li ja imidž?
Pokazatelj da imamo imidž u sebi je silan trud da nadiđemo određene greške, ali ipak ne uspijevamo. Zbog čega volimo neke svoje pogreške? To je zbog toga što one izgledaju kao zaštita od bola. Napr. netko zna da je lijen. Ali on ne zna da to što se nikako ne može dignuti iz kreveta u jutro, a na večer nikako ne može otići u krevet, je krivo shvaćena zaštita od povređivanja. "Ako ostanem u krevetu, nitko me ne može povrijediti", može biti nesvjestan zaključak. Dakle, imidž je uzrok takvom ponašanju.
Drugi je znak da imidž postoji je da se neki neugodni događaji neprestano ponavljaju u našem životu. Imidž uvijek stvara određenu vrstu razmišljanja i ponašanja koja također privlači vanjske događaje koji izgledaju kao slučajnosti. Osoba svjesno često želi suprotno od imidža. Imidž iz nesvjesnog je pseudozaštita malog djeteta koja u odraslom dobu sprječava ostvarenje svjesnih želja i stvara frustraciju, osjećaj nemoći. Nažalost, mi pretpostavljamo da su određeni događaji slučajnost, da imamo lošu sudbinu, i da su drugi ljudi odgovorni za ono što se nama događa. I tako ne vidimo kako ponavljamo doživljaje po istom modelu ili shemi - mi bismo rekli da ponavljamo učenje dok ne naučimo, ili učenje postaje bolno i pojavljuje se kao kriza u našem životu tako da više ne možemo kriviti vanjske okolnosti u životu. Jedini način promijeniti takva događanja u našem životu je učiniti imidže svjesnim.


Kako pronaći imidže?

Početi tražiti imidže treba unazad pronaći probleme i napisati ih. Treba uključiti probleme svih vrsta. Treba ih napisati jer ako samo razmišljamo o njima nećemo ih moći uspoređivati. Treba si uzeti vremena, čak ako to potraje i nekoliko mjeseci. Napišite sve probleme od najbeznačajnijih do najtežih i počnite tražiti ono što se ponavlja u svim problemima - zajednički nazivnik. Vidjet ćete da ih može biti više od jednog. Možda neće biti jednostavno naći zajednički nazivnik. Meditirajte, provjeravajte svoje emocionalne reakcije u prošlosti i sadašnjosti, molite i naći ćete nakon ozbiljnog traženja zajednički nazivnik. Čak ako vam se neki događaji čine nepovezani, dublje sagledani imaju zajednički nazivnik. To je prvi korak prema imidžu. Da biste spoznali imidž bit će potrebno još dublje istraživanje nesvjesnog dijela ličnosti.
Da bi pronašli, razumjeli i razriješili imidž potreban je dug proces. Čak i kad smo razumjeli, za sazrijevanje naših emocija treba vremena, napora i strpljenja. Mogli ste se prije buniti zbog nesreće, a sad kad ste spoznali da za to nije odgovoran ni Bog, niti sudbina, vaša pobuna se može okrenuti protiv vas samih i postat ćete nestrpljivi sami sa sobom. No to može samo omesti vaše sazrijevanje. Naše unutarnje pogrešno ponašanje treba shvatiti kao neznanje i grešku. Novo stečeno znanje o skrivenim motivima i reakcijama treba produbiti meditacijom. Zatim počinje rad na emocijama tako da ponovno proživimo nezrele emocije. To će integrirati pogrešne emocionalne reakcije i krive zaključke s intelektualnim znanjem.
Rekli smo da dijete zbog šoka koji je bolan odluči ne osjećati i donosi krivi zaključak koji generalizira na cijeli život. Osim toga dijete razmišlja o svemu na crno - bijeli način. To znači ili/ili, a odrasla osoba zna nikad ništa nije posve crno niti bijelo - da je to pitanje omjera, i ona traži istinu o tome što se događa. Treba znati da ćemo ponavljati bolna iskustva sve dok emocije koje smo potisnuli nismo ponovno proživjeli i tako u svijest doveli neistinite zaključke. Ponovnim proživljavanjem emocije sazrijevaju, a rekli smo da ispravno vidimo samo srcem. Kad ispravno vidimo nije problem odabrati.
Prošli puta govorili smo o tome kako emocionalno rasti. Rekli smo da je važno raspoznavati glasove negativnosti i Istinskog ja u nama da bismo mogli birati iz ljubavi, a ne iz straha. To znači neprestano željeti tražiti istinu o tome što se događa u nama i oko nas, da bismo se uskladili s načelima. Treba istraživati svoje misli, osjećaje, reakcije i djela. Da bismo mogli riješiti vanjske probleme moramo prvo riješiti unutarnje, jer vanjski su samo preslika unutarnjih. Da to neće odmah riješiti vanjske probleme, ali da ćemo odmah osjećati više snage i radosti u životu, jer ćemo susretati život s punim srcem, bez straha, bez samosažaljenja i bez straha da ćemo biti povrijeđeni. Sve će u životu dobiti dublje značenje ako budemo radili na tome da spoznamo sami sebe. To zapravo znači spoznavati negativni dio u nama i kako se on manifestira, kako se skriva iza naših isprika, da bismo mogli početi mijenjati naš život.
Treba neprestano tražiti istinu o tome iz kojeg dijela ličnosti potječe naša motivacija da ne bismo činili po lošem dijelu. Većina ljudi uopće nije svjesna da se borba između tame i svjetla vodi svaki dan u nama, jer ne zna kako funkcioniramo. Već sama želja da vidimo istinu omogućuje da ne reagiramo sklopom navika iz djetinjstva i da ugradimo tipku "stanka", pa onda reagiramo iz ljubavi. Pričali smo o tome kako "ranjeno dijete" u nama reagira - nesvjesni dio ličnosti vrlo netočno percipira sadašnju situaciju na osnovu možda jedne sličnosti s onom situacijom iz djetinjstva, pa reagiramo nezrelo.
Treba vidjeti ne samo naše crte koje nazivamo greškama i koje nas sprječavaju da rastemo - povrjeđujući sebe, a to znači i druge - nego i naše strahove, koji su već sami po sebi greške. Naši strahovi povrjeđuju nas i druge jer nas spriječavaju da vidimo istinu, činimo iz ljubavi i razumijemo. Zato spoznati i razriješiti naše strahove je važan dio razvoja i rasta. Rekli smo da samospoznaja počinje onoliko objektivnim sagledavanjem sebe koliko smo to u stanju, dakle naših dobrih kvaliteta i naših mana koje treba napisati. Pisanje nam omogućava dublju koncentraciju kojom još bolje možemo opažati sami sebe. Slijedeći korak bi bio da zamolimo nekog tko nas dobro poznaje da nam pošteno kaže što misli o nama. To će biti prvi korak u nadilaženju naše taštine i naša prva pobjeda koja će nas motivirati da nastavimo spoznavati sebe. Jako je važno da taj posao ne radimo sami. Ljudi koji su uvijek sami, bez obzira koliko mnogo radili, bez obzira koliko pametno čitali i studirali, bez obzira koliko pokušavaju biti pošteni sami sa sobom, blokiraju se što spriječava da sebe istinito vrednuju, dok se to automatski događa kad se otvaraju drugom ljudskom biću. To opet zahtijeva određenu količinu poniznosti, koja se ne pojavljuje lako u početku. Kasnije postajemo sposobni da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, slabostima i da primamo kritiku. Kada smo ono što jesmo barem s jednom osobom, s minimumom maske i obrana, to djeluje kao lijek. Osim toga, to je i čin ljubavi prema drugoj osobi kojoj se pokazujemo u istini, a ne u našoj masci. Recite drugoj osobi da se nećete ljutiti i povrijeđeno reagirati ma što vam ona rekla. Ma koliko bi vas to viđenje moglo povrijediti, shvatite da je sigurno barem trun istine u njemu i razmislite o tome. Možda će upravo taj trun istine otvoriti vrata novog razumijevanja vas samih. Treći korak je pisanje dnevnika u kojem pišite upravo one situacije u kojima je bilo neugode i ljutnje. Iako u početku nećete vidjeti povezanost, polako će se pokazivati shema po kojoj se događaju situacije, a koje ne biste inače postali svjesni.


Ponovno stvaranje traumi u djetinjstvu

Treba reći da dijete zahtijeva ljubav cijelo vrijeme, 24-sata na dan. Kada bi dijete i dobilo zrelu ljubav, manje bi zahtijevalo nestvarnu i bezgraničnu ljubav. No, sposobnost za zrelu i istinsku ljubav je vrlo rijetka. Ta neispunjena potreba za ljubavlju u djetinjstvu ostaje i u zreloj dobi i dok se ona ne prepozna i ne proživi, osoba će biti nesposobna za zrelu ljubav. Dok se ne prepoznaju sadašnje teškoće i ne povežu sa tom neispunjenom potrebom iz djetinjstva nećemo moći mijenjati naš život.
Sve dok roditelj nije savršeno zreo, dijete će patiti od nedostatka ljubavi čak i kod roditelja koji je sposobniji da voli. Češći je slučaj da su roditelji nedovoljno zreli i da ne pružaju ljubav u dovoljnim količinama. Ta potreba je rijetko svjesna u vrijeme djetinjstva, jer dijete nema mogućnosti usporediti situaciju u svojoj obitelji s drugim obiteljima. Dijete ne zna da bi nešto drugo moglo postojati i nije svjesno da je nesretno. U iznimnim slučajevima, u nefunkcionalnim obiteljima kao što su to, primjerice, alkoholičarske, dijete vjeruje da se to događa samo u njegovoj obitelji. U oba ta slučaja osjećaji nisu svjesni pa se ne osjećaju stvarne potrebe.
Možemo razlikovati dva tipa roditeljstva, a to su autoritaran roditelj i pretjerano popustljiv roditelj. Autoritaran, prestrogi roditelj ne dopušta djetetu da se razvija. Kod takvih roditelja dijete će otvorenije pokazivati ogorčenost i bunt. Kod popustljivih roditelja, onih koji kupuju dječju ljubav, bunt će biti jednako snažan, ali prikriven i teže uočljiv. Oba tipa roditelja ne uspijevaju kao roditelji, i njihovi pogrešni stavovi koje dijete upija stvaraju povredu kod djeteta. Dijete, na nesvjesnom nivou osjeća razliku između zrele i nezrele ljubavi i jako je ljuto kad ne dobije zrelu ljubav. Da bi odraslo u zrelu osobu, dijete treba roditelje koji će ga sigurno voditi i usmjeravati sa zdravim autoritetom.
U odraslom dobu su te potrebe za ljubavlju nesvjesne i dok se one ne prožive, iako na svjesnom nivou volimo svoje roditelje, na nesvjesnom smo još uvijek povrijeđeni i ne možemo im oprostiti zbog povreda i bola. Jedino možemo oprostiti i voljeti kad se te zamjerke i povrede prepoznaju i prožive. To je način da se emocionalno odraste i shvati da su roditelji samo ljudska bića koja su činila najbolje što su znala i mogla.
Tako dugo dok nismo svjesni sukoba u sebi između potrebe za savršenom roditeljskom ljubavi i naše ljutnje na njih, neprestano ćemo pokušavati nadvladati taj konflikt tako da stvaramo iste situacije iz djetinjstva da bismo ih riješili, da ovog puta ne bismo bili poraženi. Problem je da je cijeli taj proces duboko nesvjestan.
U pokušaju da ponovno stvorimo situacije iz djetinjstva mi neprestano stvaramo odnose po istom obrascu kao i u djetinjstvu - neprestano pokušavamo postići da nas drugi ljudi vole - zahtijevamo da budemo voljeni kao dijete, jer nismo svjesni nezrelog dijela naše ličnosti. Što je odnos bliskiji, to je ta potreba jače izražena, a najjača je u ljubavnom odnosu.
Većina nas smatra da je imala sretno djetinjstvo i to je točno. No, nismo svjesni da je moguće biti i sretan i nesretan. Sjećamo se sretnih značajki djetinjstva, a bolnih se ne sjećamo jer ono što boli i što se jako željelo, čak i ako nismo znali što je to, to se potiskuje. Budući da dijete nema razvijen mentalni dio ličnost, bol je izuzetno snažan u djetinjstvu i u odraslom dobu mora biti ponovno proživljen da bismo riješili trenutne probleme. Kako možemo ponovno proživjeti povrede koje su se zbile tako davno u djetinjstvu? Uzmite sadašnji problem. Vidimo kako reagiramo na njega. Površna, vanjska reakcija je racionalizacija, "dokazivanje" da su krivi drugi ili situacija i potpuno negiranje našeg udjela u onome što se događa. Slijedeći sloj može biti ljutnja, ogorčenje, tjeskoba ili frustracija. Iza svih tih reakcija naći ćete bol što niste bili voljeni u djetinjstvu kako ste trebali biti. Kada proživite bol koji je povezan s vašim sadašnjim problemom vidjet ćete da opet patite što niste voljeni. Proživljavajući sadašnju bol vratite se u sjećanju u djetinjstvo i vidite što ste dobili od roditelja, a što vam je nedostajalo i što ste osjećali prema roditeljima. Postat ćete svjesni da vam je više nedostajalo nego što ste toga bili svjesni u djetinjstvu i da vas je to povređivalo, ali ste to bili potisnuli. Ali, to niste zaboravili jer je bol sadašnjeg problema onaj isti iz djetinjstva. Bez obzira koliko je istinit i razuman vaš sadašnji bol, to je ipak samo onaj isti iz djetinjstva. Slijedeći korak bit će puno lakši. Tad ćete početi uočavati isti obrazac ili imidž koji se ponavlja u vašim poteškoćama. Naučit ćete raspoznavati sličnosti u odnosima između vaših roditelja i ljudi koji vam sada zadaju bol.
Problem je da mnogi ljudi nisu svjesni nikakvog bola, niti prošlog, niti sadašnjeg. Neprestano ga potiskuju. Njihovi problemi se ne javljaju kao bol. Nisu svjesni da neograničeno više boli nakupljeni, potisnuti bol. To je opet dječji način negiranja problema - ako ga ne vidimo, tada niti ne postoji. Oni ne znaju da jaki bol koji se proživljava, da se on u jednom trenutku pretvara u zdravi bol koji nas oslobađa gorčine, napetosti, tjeskobe i frustracije.
Ima ljudi koji proživljavaju bol, ali cijelo vrijeme očekuju da će netko drugi smanjiti njihovu patnju. Njima će biti lakše razumjeti da je taj bol posljedica dječjih očekivanja da će nas drugi voljeti kao da smo još uvijek djeca.
Morate si dozvoliti da osjetite bol određenih trenutnih neispunjenja i usporediti ga s bolom iz djetinjstva da biste shvatili da je jedan te isti. Tada ćete shvatiti da ponovno stvarate odnose po istom obrascu pokušavajući sada prisiliti druge da vam budu idealni roditelji; kako sada pokušavate popraviti situaciju iz djetinjstva da biste "pobijedili". Najznačajnija sličnost sa roditeljima je podjednaka vrsta nezrelosti i nesposobnosti za ljubav. Tako stvaramo iste uvjete iz djetinjstva da bismo ih ispravili. Naš strah, samokažnjavanje, frustracija, ljutnja, neprijateljstvo, ne davanje ljubavi i pažnje - sve te značajke ranjenog djeteta ili negativnosti u nama - izazivaju ono najgore u drugoj osobi. Zrelija osoba će naprotiv izazvati ono dobro u drugoj osobi, jer u svakoj osobi postoji zreli dio.
Steći ćemo drugačiji pogled na svoj vlastiti bol i tako osloboditi odgovornosti druge za njega. Tada ćemo objektivno sagledavati druge, jer ćemo pronaći iste reakcije u sebi i drugima. Koliko poznajemo sebe, toliko poznajemo i druge. Smanjivat će se osjećaj odbačenosti i osjećaj krivnje koji se javljaju kad druge optužujemo, jer se osjećamo pretjerano od njih povrijeđeni. A isto tako odbijamo biti svjesni o tome da smo povrijeđeni. I tako neprestano utječemo jedni na druge i nismo toga svjesni.
Polako ćemo uvidjeti ponavljanje obrasca i uzaludnost takve strategije. Promotrit ćemo sve svoje reakcije s novim uvidom i razumijevanjem. Prihvatit ćemo sebe onakvima kakvi smo upravo sada i nećemo više trebati biti voljeni kao što smo to trebali kad smo bili djeca. Uvjet za to je da shvatimo da to još uvijek želimo, pa više nećemo tražiti takvu vrstu ljubavi. Budući da nismo više djeca, tražit ćemo ljubav na drugačiji način, dajući je, umjesto očekujući. Naš život će se ubrzo početi mijenjati, jer ćemo dozvoljavati drugima da budu ono što jesu, što je najveći znak zrelosti i ljubavi.


Kriza - terapeut i učitelj

Najjednostavnije bismo krizu mogli definirati kao vrhunac poremećaja koji služi kao učitelj i terapeut. Kriza postiže promjenu mišljenja i osjećanja koji dovode do ravnoteže. Kriza se pojavljuje u obliku bola, poteškoća, promjena starih načina života i neizvjesnosti. Ona ruši stare načine razmišljanja koji se temelje na neistinitim zaključcima, pa zbog toga i na negativnostima. Ruši stare navike i stvara nove, zdravije. To je uvijek bolno, ali preobrazba je bez nje nezamisliva.
Što je kriza bolnija, to je prethodio veći otpor promjeni. Život je vječna mijena i svaki otpor toj promjeni stvara bol. U području života gdje se ne opiremo promjeni nemamo problema i ispunjeni smo. I obrnuto, tamo gdje se opiremo promjeni, kriza je neizbježna. Rast znači promjenu, a otpor rastu znači krizu. Rasti znači sagledavati i transformirati našu negativnost. Negativni dio ličnosti su pogrešno shvaćanje, destruktivne emocije, stavovi i obraci ponašanja koji proizlaze iz njih; izgovori i obrane. Pogrešna shvaćanja, tj. neistiniti sistem vjerovanja iz djetinjstva, stvara obrasce ponašanja koji se čine da dokazuju pogrešno vjerovanje. Život postaje ono u što vjerujemo, pa tako se pogrešni obrasci ponašanja učvršćuju dok ne izbije kriza koja ih ruši. To isto vrijedi i za osjećaje. Što se više opiremo strahu, to on više jača, pa imamo tada strah od straha, pa od tog straha - svaki slijedeći strah se povećava sve do panike. Osim toga strah može prikriti bijes; depresija može prikriti strah. Rekli smo već da opiranje negativnim osjećajima znači njihovo guranje u nesvjesno od kuda prikriveno djeluju - to znači da postaju jači, pa ih se onda još više bojimo i još jače potiskujemo. To dovodi do toga da više ne znamo što osjećamo, do osjećajne amnezije, jer smo negiranjem negativnih osjećaja, potisnuli i pozitivne. Kad bismo učili da osjećamo sve svoje osjećaje, a da po negativnim ne činimo, negativni osjećaji bi konstruktivnim proživljavanjem sazrijevali u svoju suprotnost. Tako bi prihvaćanjem i proživljavanjem bola počeli osjećati radost i zadovoljstvo; kroz poniznost i iskrenost da priznamo svoju mržnju i da je proživimo konstruktivno, u toj mjeri raste i naša sposobnost za ljubav. kroz prihvaćanje i proživljavanje straha on se gubi, a raste naša sigurnost. Što više izbjegavamo jednu suprotnost, to manje možemo doživjeti njezinu suprotnost. Tako dugo dok negiramo svoje osjećaje, oni postaju "zid", oni postaju naši neprijatelji i moramo onda biti preplašeni naših osjećaja. Onda imamo bolan proces: strah od straha, bol zbog bola, mržnju zbog mržnje. Taj proces raste i završava krizom. Ako prvo proživimo svoje najnegativnije osjećaje kao što su to mržnja, okrutnost, ljutnja, bijes, kao i sve njihove popratne osjećaje: zavist, ljubomoru, pohlepu, neiskrenost i dr. i pošteno ih priznamo, tada riskiramo pokazati svoju ružnoću, a ljepota je u našoj iskrenosti. Ako pri tome zamolite Boga za pomoć , vrlo brzo će se vaš život početi mijenjati začuđujućom brzinom. Jedino razotkrivanjem onoga čega se bojite pokazati, možete naučiti kako se time nositi. Dakle koliko možete sebi dozvoliti loše osjećaje, u istoj mjeri to možete s dobrima.
To vrijedi za sve što nam se u životu događa - što se manje opiremo promjeni to nam život postaje radosniji i lakši. Prihvaćanjem i teških perioda u životu kao lekcija, oni brže prolaze, jer se ne opiremo učenju. Učiti znači staviti u pitanje naše stavove i proživjeti sve emocije, negativne konstruktivno. Na taj način iskrenost prema sebi postaje najvažnija značajka ličnosti. Tad ćemo i najmanju "sjenu" u životu smatrati krizom i pokušat ćemo je istražiti tako da tražimo njeno istinito značenje. To znači preuzeti odgovornost za sve što nam se događa, uz znanje da nema nerješivih problema.
Jačina krize pokazuje jačinu opiranja promjeni. Često se vanjske krize -rat, gubitak doma, bolest i smrt voljenih osoba - lakše doživljavaju od unutarnjih kriza jer su vidljivije i njima se toliko ne opiremo kao unutarnjoj promjeni. Unutarnja promjena zahtijeva drugačije sagledavanje životnih okolnosti, sebe i drugih koji su nam važni. Naše subjektivno tumačenje događaja čini krizu nesrazmjerno bolnijom. Možemo reći da je svaki negativni doživljaj, iskustvo i bol su rezultat krivog sagledavanja života. Jednom kada se toliko razvijemo da nam postane navika da prvo preispitamo svoje sakrivene, pogrešne pretpostavke i destruktivne reakcije kada se bilo što neželjeno pojavi u našim životima, i kad se u potpunosti otvorimo istini i promjeni, naš život će se ubrzo početi mijenjati. Bol će postati razmjerno rjeđa, a radost će sve više postajati naše prirodno stanje. Kriza će sve više postajati nepotrebna. Tad se ritam rasta može nastaviti glatko bez bolnih slamanja negativnih crta ličnosti.
Možemo reći da ima ljudi u čijem životima nema niti velikih padova, niti velikih uspona kao da žive nekim "sivim" životom. Nema niti neke radosti, niti nekog bola. Treba reći da kad se pojavi kriza u nečijem životu, tada je ličnost i spremna za promjenu. Osoba duboko u sebi na nesvjesnom nivou želi ljubav i kriza se pojavljuje kao terapeut. Što je veća kriza, to je promjena veća. U trenutku kad smo razumjeli zašto se kriza događa, kriza prolazi. To znači kada smo razumjeli poruku krize, kriza se završava; naučili smo što je bilo potrebno. Bez obzira kako tko doživljava krizu, uvijek u njoj postoji poruka koju treba otkriti, a koja govori o našem vlastitom životu. Bitno je naučiti da ne okrivljavamo druge ljude za ono što se nama događa, bez obzira koliko vidljivo bili loši, jer znamo da uvijek imamo pravo na obranu. Drugi loš način je da okrivljavamo sami sebe i tako uništavamo sebe. Stav: "Ja sam toliko loš, ja ništa ne vrijedim.", je uvijek neiskren i treba ga spoznati da riješimo krizu.
Ako naučimo istražiti i najmanju sjenu iz svakodnevnog života tako da istražimo njeno najdublje značenje, naučit ćemo se nositi s malim krizama tako da do velikih neće ni doći. Treba reći da je i najmanja sjena kriza. Pitajmo sebe: "Što ne želim vidjeti i što ne želim promijeniti?" Odgovor koji ćemo naći na to pitanje bit će rješenje krize i kriza je ispunila funkciju. Tako će se prepreke na putu ili "doline u životu" postati učitelji i terapeuti, a što život zapravo uvijek i jest kad ga pokušate razumjeti.
Prošli puta smo govorili o tome kako naša nesvjesna očekivanja utječu na nesvjesno u drugima. Dodajmo tome da onoliko koliko ćemo vidjeti negativnost u nama samima i biti spremni da se mijenjamo, toliko će krize biti manje u našem životu. Jer ako smo slijepi prema nama samima i zato imamo otpor prema promjeni, nećemo moći biti svjesni što se događa s drugim ljudima, pa se nećemo moći nositi s njima. Kako se bude povećavala naša sposobnost da vidimo što nas to smeta u nama samima i budemo spremni to mijenjati, u toj mjeri ćemo moći vidjeti negativnost u drugim ljudima, a da nas to bude ostavljalo slobodnim, i moći ćemo se učinkovito obraniti.
Recimo još da kako se opiremo promjenama da strah raste, a kriza postaje bolnija. Lekcija se mora ponavljati dok se ne nauči - dok se ne razotkrije strah od promjene kao greška. Pozitivna promjena se treba željeti; moramo biti voljni da budemo u istini i biti spremni mijenjati se i moliti Boga da nam omogući promjene. Tada treba strpljivo i s povjerenjem čekati da se promjene dogode.
Dakle, što se više opiremo krizi, ona je bolnija, jer se sve više gubi povezanost s uzrokom. Kad pobjegnemo u zaklon doživljavamo samo trenutno olakšanje. Treba se svjesno odlučiti proći kroz krizu i zamoliti kroz molitvu i meditaciju za pomoć. Osjetit ćete da niste sami. Osim toga važno je da činite najbolje što znate - bolje i tako ne možete. Nije važno hoćemo li pri tome raditi pogreške - uvijek možemo iz grešaka učiti. Bitno je boriti se i učiti. Tada će krize postajati sve rjeđe i sve manje bolne u našem životu
Samopuzdanje
Samopouzdanje, prihvaćanje i ljubav prema samom sebi nedostaje nam kad god osjećamo neizvjesnost, strah, nesigurnost, krivnju, sumnju i manju vrijednost. U mjeri u kojoj su ovi osjećaji prisutni u nama, u istoj mjeri nedostaje nam samopouzdanje. Što smo manje svjesni tih osjećaja , to smo nesposobniji riješiti problem. Samo svjesnost o tome koliko ne volimo niti ne poštujemo sebe će omogućiti da to počnemo mijenjati.
To je sukob koji je u nama i kojeg treba postepeno postati svjestan. Možda je jedini način na koji sada možemo prepoznati da ne volimo sebe onaj posredan. Možemo osjetiti stidljivost, nesigurnost i bojazan od toga da budemo odbačeni i kritizirani. Također možemo osjetiti osjećaj manje vrijednosti i katkad osjećaj krivnje kad za to nema nikakvog vidljivog povoda. Možda osjećate da bi vaš život mogao biti puno ispunjeniji nego što je sada. To su sve simptomi da ne volimo sami sebe, a to znači da nemamo najbolje mišljenje o samima sebi. Kad taj osjećaj nedovoljnog samopoštovanja bude svjesniji treba ga učiniti potpuno svjesnim.
S druge strane, možemo poprilično jasno vidjeti ono što je negativno. No, tada to možemo pogrešno opravdavati jer vjerujemo da ako imamo neke negativne crte da trebamo odbaciti sebe u cijelosti. Ne uspijevamo razlikovati odbacivanje osobine od odbacivanja osobe, bilo nas samih, bilo drugih. Zato negiramo, racionaliziramo ili čak uljepšavamo negativne i destruktivne osobine
Da bismo to mogli promijeniti trebamo shvatiti da je život vječna mjena i da je sve podložno promijeni, pa tako možemo mijenjati i naše negativne crte. Svatko od nas se može mijenjati, rasti i povećavati svoju dobrotu. Naša istinska ličnost sa svojim potencijalom za dobrotu, bez obzira koliko smo sada pakosni; za ljubav, bez obzira koliko sada bili sebični; za snagu i cjelovitost, bez obzira koliko sada bili slabi i koliko smo u stanju zbog straha izdati sebe i druge - ta naša ličnost je stvarnost koju možemo, ako to želimo, sve više ostvarivati. Bit života je vječna promjena. Ljudi u dubokoj depresiji i beznadnosti nisu svjesni te činjenice da sve u svom životu mogu mijenjati
Najveći otpor promjeni je uvjerenje, manje ili više svjesno, da smo loši i da je to naša priroda, tj. nešto što se ne da mijenjati, pa se držimo tih svojih crta da ne bismo prestali postojati. To je razlog što se držimo za crte koje ne volimo u sebi umjesto da ih krenemo mijenjati. Nesvjesno uvjerenje stvara očaj, a to onda još otežava da mijenjamo crte koje nam se ne sviđaju. Niti ne pokušavamo. To je ona slavna rečenica koja stvara osjećaj beznadnosti kod svih: "Ja sam takav! To postaje začarani krug - misleći da se ne možemo mijenjati ne spoznajemo našu Istinsku ličnost, a to je naš kapacitet za ljubav i za davanje sebe, a to opet onemogućava samopouzdanje.
Svi smo mi sposobni za promjenu ličnosti samo moramo znati daje to moguće. Jer nam svaka situacija daje mogućnost da reagiramo na novi način. Rekli smo da možemo birati kako ćemo reagirati, ali da onda više ne možemo kontrolirati posljedicu te reakcije. Ali, činjenica je da cijelo vrijeme imamo izbor. Nismo više bespomoćni kao djeca, imamo izbor. No, na prvi pogled jednostavnije je automatski reagirati sklopom reakcija iz djetinjstva, umjesto da ako nismo zadovoljni određenim područjem života, da promislimo kako ćemo reagirati na novi način. Problem je da ne vidimo povezanost između naših odabira i posljedica tih odabira, pa okrivljujemo druge i život za nesreću u našem životu.
Kad se osjećamo nesretno i beznadno možemo sebe upitati: "Mogu li reagirati na drugi način na ovu situaciju, koja mi se čini nepravednom, i na koju reagiram negativno jer se osjećam beznadno, ljuto i jadno?" I tada se možemo prisjetiti da uvijek imamo izbor. Jer kad god reagiramo kao ljuti petogodišnjak, mislimo da nemamo izbor. Umjesto da pravilno upotrijebimo svoju snagu, mi je trošimo da bismo se tužili na druge i okolnosti. Ne možemo promijeniti druge, ali svakako možemo promijeniti svoje vlastite stavove i razmišljanje. Prvo će se promijeniti naši stavovi i način razmišljanja, a nakon toga će se promijeniti i osjećaji. Sve više ćemo reagirati spontano i iskreno, a to će nam za uzvrat obogatiti život.
Tada ćemo moći prihvatiti na konstruktivan način naše nepoželjne i negativne osobine i pored njih ćemo moći voljeti sebe. I tek tada ćemo moći, jer su sagledane i prihvaćene, mijenjati te osobine. Potpuno samoodbacivanje i destruktivna vrsta krivnje nisu sposobni ništa mijenjati, jer neistiniti sistem vjerovanja sadržan u njima onemogućava promjenu negativnih crta. Rekli smo da nam život potvrđuje krivi sistem vjerovanja sve dok ne nastupi kriza. Rekli smo da je kriza kraj negativnog perioda i da nas vraća na pravi put.
Dakle, ako smo uvjereni da se ne možemo mijenjati, onda ne možemo ni poduzeti smislene korake prema promjeni, pa onda ne možemo ni doživjeti promjenu u životu i moramo biti uvjereni da ona nije moguća. No, ako znamo da je promjena moguća, onda možemo sakupiti snagu, ustrajnost i započeti mijenjati sebe. Tada ćemo shvatiti da mir možemo steći samo onda kada konstruktivno prihvatimo ono negativno u nama, jer tada ćemo biti u istoj mjeri svjesni i naše Istinske ličnosti.
Predlažemo vam vježbu koja će vam pomoći da steknete veće samopouzdanje. Zapišite sve što u sebi ne volite. Tada osjetite to u sebi i pitajte: "Da li uistinu vjerujem da je to cijela moja ličnost? Da li se mogu mijenjati? Da li vjerujem da imam mogućnosti voljeti?" Ako budemo ozbiljno tražili odgovore na ta pitanja, dobit ćemo odgovore na dubljoj osjećajnoj razini, na razini na kojoj su odgovori više od pukog intelektualnog rezoniranja. Tako ćemo saznati koliko toga ima u nama što se može voljeti i poštovati.
Stvarne i lažne potrebe
Rekli smo da bolna iskustva iz djetinjstva moraju biti ponovno proživljena da ne bismo neprestano privlačili slična u sadašnjosti. Ako to ne činimo tako da proživljavamo sve svoje emocije koja izazivaju ponovljena iskustva, tada nećemo biti svjesni što se uistinu događa u nama, pa ne raspoznajemo što trenutno osjećamo kada ponavljamo iskustvo. Obratno, kako postajete svjesni svojih prošlih osjećaja, također postajete svjesni kako ponavljate prošle događaje. To znači da ste svjesni da dijete u vama silno želi ljubav drugih, ali istovremeno odrasli dio vas zna da je to osjećaj malog djeteta i da kao odrasla osoba možete preživjeti bol što vas određena osoba ne prihvaća. Proživljavate taj bol, i samim tim dolazite do uvida zbog čega ste privukli baš to određeno iskustvo, učite i time prekidate lanac sličnih događanja. Naučili ste, i razriješili ste iskustvo, pa nema potrebe za ponavljanjem učenja.
Najvažnije je u ovom trenutku da budete pažljivi i da budete svjesni svih osjećaja koje drugi ljudi i situacije bude u vama. Kako budete na taj način upoznavali sebe i rješavali se negativne prtljage prošlosti, polako će se pokazati da je najbolniji element u tim osjećajima neispunjenje vaših potreba iz djetinjstva. Negiranje stvarnih potreba stvara lažne potrebe.
Što su stvarne, a što lažne potrebe? Mogli bismo reći, da ono što je stvarna potreba u jednom periodu našeg života, može biti lažna ako se javlja u drugom periodu života. Ono što je stvarna potreba za dijete, uopće nije stvarna potreba za odraslu osobu. Međutim, ako u odrastanju negiramo bol od neispunjenja potreba, a to svi manje ili više radimo, mi odrastanjem jačamo te potrebe i onda očekujemo da ih drugi ljudi ispune. Tako to postaju lažne potrebe. Uzmimo primjerice dijete koje jedino treba dobiti skrb, njegu, pozitivne osjećaje, pažnju i poštovanje njegove ličnosti. Ako se te potrebe ne ispunjavaju, dijete mora patiti. Ako se ta patnja osvijesti i proživi, osoba će emocionalno rasti. Ono što stvara novu povredu, bol, je krivo uvjerenje da samo ispunjenje tih potreba u odraslom dobu odstranjuje bol. Dakle, uvjerenje da ako dobijemo u odraslom dobu ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu, jedino tako možemo biti sretni. No, čak kad bi osoba i mogla naći zamjenske roditelje u odraslom dobu koji bi joj sada dali svu ljubav koja joj je nedostajala u djetinjstvu, osoba ne bi mogla zadovoljiti svoje potrebe i postati ispunjena, jer to davanje dolazi izvan nje i nije povezano s njenom sposobnošću davanja, tj. voljenja.
Ispunjenje za kojim svi tako čeznemo može doći samo kroz nas same, a uvjetovano je našom sposobnošću za bezuvjetnu ljubav. A ona počinje samoodgovornošću. Tako dugo dok optužujemo naše roditelje ili druge ljude da su odgovorni za naš život, mi gubimo sposobnost za ostvarivanje sreće u našem životu. Kad otkrijemo da našu patnju stvaraju naši pogrešni stavovi, moći ćemo se početi osjećati sigurnima, jer sigurnost više nećemo tražiti u odobravanju drugih. Tjeskoba će nestati u mjeri u kojoj ćemo tražiti uzrok naše patnje u nama. Ta patnja je negiranje nezadovoljenih potreba iz djetinjstva koje stvara ovisnost o drugima. To opet stvara negativne obrasce razmišljanja i osjećaja.
Jednom kada preuzmemo odgovornost za sve što nam se događa, kad budemo u svemu vidjeli priliku da upoznajemo sami sebe, prestat ćemo očekivati da nas netko ispuni. Bit ćemo manje ovisni o tome da nas netko hvali i voli i moći ćemo sami sebe poštovati, jer se nećemo osjećati kao zahtjevna, ogorčena djeca. To opet povećava sposobnost za pozitivne osjećaje, potrebu da se oni podijele s drugim ljudima. Sposobnost za ljubav postaje stvarna alternativa za pohlepno zahtijevanje da se prima i dobiva.
Što duže bol neispunjenih potreba ostane neispunjen, to će jače lažne potrebe ispuniti ličnost koja će to onda još više zahtijevati od drugih da ih ispune. Kada se ti zahtjevi ne ispune, ogorčenost, a često i gnjev, učinit će da ta osoba osjeća gubitak i beznadnost. U tom stanju koje se povećava nije teško to opravdati i okriviti druge jer ne ispunjavaju naše potrebe. Uvijek se može naći stvarne, preuveličane ili izmišljene razloge da bi se okrivilo druge. Da bismo to izbjegli moramo razviti krajnju iskrenost prema samima sebi kao najvažniju značajku ličnosti. Samo tada ćemo moći vidjeti naše iracionalne zahtjeve kojima okrivljujemo druge jer nam ne daju ono što mislimo da bi morali.
Stvarne potrebe nikad ne zahtijevaju od drugih da vam ispune želje i da brinu za vas kao da ste dijete. Stvarna potreba za ljubavlju, zajedništvom i dijeljenjem jedino će se početi ispunjavati kad postanemo spremni voljeti i davati, što ne smijemo pobrkati sa neurotičnom potrebom da nas vole svi i kupoprodajnim davanjem. Ali, problem je da mi često ne vidimo razliku između lažnih i stvarnih potreba. Primjerice, u ljubavnom odnosu doživimo jaku bol, jer nam se čini danas je partner povrijedio. Dijete u nama to doživljava kao uništenje. Ljuti smo, okrivljujemo, kažnjavamo i činimo iz sebe žrtvu, i još uvijek pokušavamo ispuniti djetinju potrebu za zamjenskim roditeljem. Ako nismo svjesni da je to dijete u nama, mi ćemo napasti partnera kao da nam je život u pitanju. Na dijelu su naše lažne potrebe, tj. potreba da uvijek i od svakog budemo voljeni. Zrela reakcija bi bila razlikovati dijete u nama od odrasle osobe. Odrasli dio ličnosti svjestan je da je dijete u njemu na dijelu i proživjet će bol znajući da je to također bol iz djetinjstva i neće napasti partnera. Partneru će reći što osjeća bez okrivljavanja i tada će zajedno s partnerom potražiti odgovore što se doista dogodilo, da li je istinito osjetila, a to će onda razriješiti problem i doprinijeti rastu oba partnera. Odrasla osoba nije ovisna o drugoj osobi jer zna da uvijek ima izbor.
Opravdane potrebe mogu biti ispunjene samo do onog stupnja do kojeg smo proživjeli bolne osjećaje iz djetinjstva. To znači da smo otkrili i odrekli se lažnih potreba koje su nastale negiranjem bola iz djetinjstva. Dopustite si vraćanje u stanje djeteta, dopustite tom iracionalnom djetetu da se izrazi - budite i osjećajte kao to dijete u vama na konstruktivni način - napravite od života terapiju. To u početku nije lako napraviti. To dijete u nama treba prvo otkriti jer je skriveno, izracionalizirano ili isprojicirano na druge. Glas tog djeteta u vama govori: "Ja moram uvijek dobiti ljubav i divljenje od drugih. Ako to ne dobijem, onda je to katastrofa." Bez obzira koliko ste zreli u mnogim područjima vašeg života, potražite ove skrivene reakcije kad god se osjećate tjeskobno i neugodno zbog nečega što vam se dogodilo. Dakle, provjerite svoje reakcije na neispunjenje, kritiku ili na frustraciju, tj. da li to doživljavate neprimjereno jako. Tada ćete moći prepoznati nestvarne potrebe i osvetu kojom ih samo pojačavamo. Nestvarne potrebe su zahtjevi koje postavljamo drugima da bi se osjećali ispunjeno.
Jačanje tih nezadovoljenih potreba, jer nisu prepoznate i proživljene, stvara niz negativnih crta ličnosti. Budući da se te potrebe ne mogu nikada ispuniti, stalna frustracija i praznina brišu svaku nadu i izazivaju ogorčenost, mržnju, krivnju, a često i prkos. Tada se može upotrijebiti gnjevni, pasivni otpor i samokažnjavanje da bismo kaznili druge koji nam se čine da su krivi za naše negativno stanje. Što se lošije osjećamo, to su veća krivnja i izgovaranje koji nas udaljavaju od rješenja problema. Cijelo to potiskivanje stvara začarane krugove i lančane reakcije. Lažne potrebe stvaraju zlo, okrutnost, osvetoljubljivost itd. Potiskivanje jača lažne potrebe u uzrokuje krizu za krizom. Jedino kad se te potrebe iznesu na vidjelo i ispravno procijene, kad imamo hrabrosti vidjeti zlo u nama bez da ga iživljavamo, tad ćemo biti sposobni ispuniti naše stvarne potrebe.
Potjera za lažnim potrebama uzrokuje neizdržljiv bol i beznadnost. Taj bol je potpuno različit od neispunjenja naših stvarnih potreba. Težak bol je rezultat borbe protiv onog što život nosi, rezultat samovolje: "Mora biti po mome.". Blagi bol je rezultat prihvaćanja. Važno je razlikovati bol djeteta u nama i stvarni bol. Ako se poistovjetimo s bolom djeteta, znači događa nam se katastrofa, potpuno ćemo se izgubiti u bolu jer mislimo da nemamo utjecaj na bol - pokušavamo dobiti sigurnost od drugih. Taj bol ćete prepoznati jer u sebi sadrži poruku: "Vidi što ste mi napravili!", dakle, sadrži osvetu u sebi i uživanje u ulozi žrtve. Ta razina bijesa zapravo onemogućava da se bol iz djetinjstva proživi i zato stvara beznadnost. Tada ne trebate dalje ići u taj bol zato što tad nesvjesno kažnjavate sami sebe. Kad se proživljava stvaran bol, osjećaji iz djetinjstva, proživljavanje dovodi do uvida koji opet donosi nadu i snagu. U svijest dolaze zaključci malog djeteta i mi počinjemo razumijevati kako smo stalno iznova stvarali odnose po istom obrascu iz djetinjstva nesvjesno se pokušavajući iscijeliti. Taj bol ima svoje trajanje i uvijek donosi rast i nadu.
Neispunjene stvarne potrebe kad se prožive mogu izazvati trenutno snažno plakanje, vrištanje, bacanje i udaranje u jastuk da bi se izbacila ljutnja. Proživljavanje gubitka dovodi do smirenja i prihvaćanja uz jačanje ličnosti. Ako se budemo opirali bolu, on se pojačava i postoji opasnost da se izgubimo u njemu. Nije važno koliko je teško bilo vaše djetinjstvo i koliko ste imali negativnih iskustava i doživljaja, stvaran uzrok boli nije taj. Uzrok bola je zahtijevanje da se ispune naše dječje potrebe da nam to sada život nadoknadi tako da samo primamo. To je ono što stvarno boli. Treba pronaći u sebi taj glas koji traži da mu se da ono što mislimo da nam treba ili ćemo se osvećivati. U trenutku kad uočimo taj glas ranjenog djeteta u nama, znat ćemo da to nije cijela naša ličnost, i da onaj koji pita i traži istinu je jači dio nas koji takvim traženjem postaje sve jači dok na posljetku ne bude prevladavao. Vidjet ćete da možete preživjeti bez potpunog odobravanja, bezuvjetnog prihvaćanja i ljubavi, nekritičkog divljenja i bilo čega drugog sličnog. Vidjet ćete da do ispunjenja, zadovoljstva i mira možete doći na drugi način tako da to ne ovisi o drugima, nego samo o vama. Kako ćete moći drugima dozvoliti da budu ono što jesu, oni će biti voljni da vam daju ljubav. Mijenjajući sebe, mijenjat će se i dugi oko vas ponukani vašim primjerom, a i drugi ljudi će doći u vaš život, sposobniji za ljubav kao i vi. Vaše sadašnje stanje, mjera u kojoj se ne osjećate ispunjeno, u toj mjeri trebate potražiti u sebi što očekujete od drugih, a što bi trebali dati sami sebi. Kad doista budemo željeli promjenu i uvid u stvarni uzrok naših poteškoća i zamolili Boga da nam pomogne da vidimo taj dio sebe, pomoć će sigurno stići. Vidjet ćemo unutarnje prepreke koje su uvijek vezane uz inzistiranje na ostvarenju potreba malog djeteta. Tada će realne potrebe kao što su to samoizražavanje, rast i razvoj doći do izražaja. Zadovoljstvo, ljubav, ispunjenje i dobri odnosi i viđenje smisla u svemu što nam se događa sve će više postajati naša stvarnost.


OSJEĆAJ STIDA ILI SRAMA

Mogli bismo reći da postoji prava vrsta stida i kriva vrsta stida. Prava vrsta stida mogla bi se nazvati istinskim kajanjem ili žaljenjem. Bez te vrste stida uopće ne bi bilo razvoja, jer se nitko ne bi imao snage uhvatiti u koštac s negativnošću u sebi. Kriva vrsta stida je osjećaj krivnje koji je destruktivan. Ne moramo biti svjesni emocija koje stoje iza osjećaja krivnje, ali one bi se mogle izraziti ovako: "Ja sam toliko loš, za mene nema nade; ništa se ne može napraviti." Ovakav više ili manje svjestan stav stvara samosažaljenje, a ono što je još gore je to da ovakav stav onemogućava da se borimo i radimo na onome što je doista pogrešno u nama. Ne poštujemo sami sebe, pa se ne možemo tada ispravno boriti, jer smo pasivni tamo gdje bi se trebali boriti. Sami sebe sređujemo, pa se ne možemo razvijati. Nadalje, ovakav stav izaziva konflikt u nama, jer zahtijevamo poštovanje i ljubav od drugih dok istovremeno ne volimo sami sebe.
Zbog toga stvaramo začarani krug: što više negiramo sami sebe, to manje se možemo boriti za istinsku samospoznaju koja je osnova razvoja, a to opet smanjuje naše samopoštovanje. A što to više radimo, to više zahtijevamo ljubav od drugih da bi kompenzirali nedostatak samopoštovanja. ranjeno dijete u nama, ili nezreli dio ličnosti, vjeruje da ako dobijemo dovoljno ljubavi od drugih da ćemo biti sretni. No, ovakvo očekivanje čini nas samo ovisnim i bespomoćnim, jer sretni možemo biti samo ako se razvijamo u skladu s našim mogućnostima. Samo tako možemo rasti i razvijati se.
Nedostatak samopoštovanja nije rezultat naših grešaka, slabosti ili nedostataka, nego je rezultat pogrešne vrste stida. Ne trebamo biti savršeni da bismo mogli sami sebe poštovati. Ono što nam je potrebno je realno sagledavanje naše negativnosti da bismo je mogli mijenjati brzinom kojom možemo. Što ćemo više poštivati sebe, to manje ćemo zahtijevati od drugih da nas poštuju i tad ćemo se osjećati sve više sigurno. A budući da nećemo vršiti pritisak na druge oni će se osjećati slobodnim i biti će im lakše da nam daju ljubav i poštovanje.
Kriva vrsta srama dolazi od taštine koju povratno opet jača. Rekli smo da u nama postoji negativni dio sa svim svojim nedostacima - nezrelim emocijama i neistinitim vjerovanjima. Što manje smo svjesni tog dijela sebe, to više zavaravamo sami sebe, tj., ne prihvaćamo sebe kakvi jesmo u ovom trenutku. To opet onemogućava da se mijenjamo, jer ne vidimo što treba mijenjati. Varamo sami sebe i to smanjuje samopoštovanje koje tada tražimo od drugih, a to djeluje demotivirajuće na druge, pa to opet povećava našu ovisnost koja opet smanjuje naše samopoštovanje. To opet uzrokuje smanjenje poniznosti da bismo se hrabro mogli suočiti s onim što ne valja u nama, a to je taština.
Treba reći da mi intelektualno znamo da nismo savršeni, no to ne znamo emocionalno. Često je veliki rascjep između onog što znamo i mislimo i onog što osjećamo, pa zbog toga potiskujemo emocije. No, ne bi trebalo biti teško učiniti te emocije svjesnim samo kad bismo se potrudili da ih prevedemo u misli. Osjećajno još uvijek želimo biti savršeni, to je ranjeno dijete u nama. Budući da to nismo u stvarnosti, to izaziva ljutnju ili na nas same ili na druge umjesto da se potrudimo mijenjati. Pogrešna vrsta stida znači tada taštinu, lijenost, nepravdu i bijeg od stvarnosti, tj. onog što jesmo u ovom trenutku. A to onda stvara osjećaj krivnje i to ne zbog onog što stvarno jesmo u ovom trenutku, nego zbog toga što nismo savršeni. Ono što jesmo, i s negativnošću u nama, nikada ne bi stvaralo krivu vrstu stida kad bismo se prihvatili i počeli se, korak po korak, mijenjati. A to je jedino stvaran i konstruktivan način mijenjanja.
Krivi stav u nama donosi daljine poteškoće. Zbog taštine i zbog naše potrebe da nas drugi poštuju i vole pod svaku cijenu, mi se počinjemo odvajati od onoga što uistinu mislimo i osjećamo, počinjemo sakrivati ono što jesmo iza zida, iza maske. Ne usuđujemo se biti ono što jesmo zbog straha da će nas onda drugi prezreti i napustiti. rekli smo da što se manje poštujemo, to nam više treba poštovanje izvana. Tako stvaramo masku i počinjemo glumiti. A to nas za uzvrat čini još očajnijima i mi preziremo sebe još više. Začarani krug se nastavlja i vodi nas u sve dublje emocionalne konflikte sve dok ne smognemo hrabrosti i poniznosti da to počnemo mijenjati. Prihvatiti sebe znači vidjeti negativnost u nama i početi je konstruktivno transformirati. To znači prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i ne prikazivati se lažno drugima.
Tako dugo dok osjećamo tugu, ogorčenost, poraženost ili neravnotežu kada sagledavamo neku svoju grešku, mi nismo prihvatili sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Prihvaćanje ne znači da želimo ostati u tom stanju nesavršenosti, to znači da je moramo prvo prihvatiti da bismo je mogli mijenjati. Nadalje, trebamo pronaći gdje emocionalno želimo da nam drugi gledaju kroz prste kod naših nedostataka kao kompenzaciju jer mislimo da se ne možemo mijenjati i poštovati sami sebe. Kad dovedete u svijest te nerazumne emocije, tad će vam ih biti lagano mijenjati.
Kad postanemo sposobni prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo i nemamo više potrebu da se prikazujemo boljima tada više nećemo imati krivi stid i moći ćemo rasti. Jer krivi stid stvara stanje svijesti koje je iznimno nezdravo i koje čini da se osjećamo sve usamljenije. dakle, svaki puta kad se osjećate usamljeno, odbačeno i kada imate osjećaj da vas drugi ne razumiju, pokušajte shvatiti da to nije zato što vas drugi ne vole, nego vaš pogrešni osjećaj krivnje. Bez obzira kako ljudi koji vas okružuju mogu biti nesposobni da vole, oni nisu uzrok vašim osjećajima usamljenosti, jer kad bismo ih mi mogli voljeti tog osjećaja usamljenosti ne bi bilo u nama.
Problem u krivom osjećaju srama je u tome što bez obzira na o čemu se radi, bilo to važno ili nevažno, veliko ili malo, osjećaj srama je jednako velik. Tada se to prekriva i ponašamo se kao da ne postoji ono čega se sramimo. I to stvara zid neistine između nas i ostalih i koji stvara usamljenost. Tad nikad ne možemo biti sigurni da li nas drugi cijene i vole. U nama je glas koji govori: "Kad bi oni znali kakav sam u stvarnosti i što radim, ne bi me nikada voljeli." To stvara usamljenost i patnju. I osjećamo da je sva pažnja i ljubav dana lažnoj osobi koju glumimo, a ne nama kakvi jesmo. To dodatno stvara krivnju i usamljenost. Ali mi smo jedina osoba koja to može promijeniti tako da se suočimo sa sramom i hrabro počnemo biti ono što u stvarnosti jesmo. Što više pokušavamo varati sebe i druge to smo u većoj dilemi. Zato treba početi postajati biti ono što jesmo i samo to će nam donijeti istinsko poštovanje i ljubav naših prijatelja. Onaj koji je sposoban za ljubav cijenit će vas i voljeti više zbog vaše iskrenosti. Oni koji nisu sposobni za ljubav i tako vam ne mogu dati ljubav ma što vi činili. Jedini način da bismo se osjećali sigurnima jest da budemo ono što jesmo.
Iskrenost ne znači da govorite tajne svakome koga sretnete. Odaberite pravu osobu kojoj se možete otvoriti, odaberite osobu koja vam može pomoći. Tad odaberite ljude s kojima ste bliski i koji vas poznaju onakvima kakvi ste u stvarnosti. Nije u pitanju što ćete govoriti ljudima koje srećete u životu, nego je u pitanju što osjećate. Da bismo toga postali svjesni treba prevesti te osjećaje u svijest da bismo razriješili krivi sram koji nas prijeći da budemo iskreni u našim osjećajima, a koji stvaraju unutarnji stav koji upravlja našim ponašanjem. Kada postanemo svjesni nezrelosti i nerazumnosti tih emocija tada ih možemo početi mijenjati. Samo tada ćemo moći učiniti slijedeći krak. Jedino tako možemo imati sigurnost i poštovanje samih sebe. Tako dugo dok se skrivamo iza zida i krivo predstavljamo, mi ne možemo cijeniti sami sebe.
Nije u pitanju koliko smo dobri ili koliko imamo slabosti da bismo cijenili sami sebe. To određuje koliko možemo biti iskreni prema sebi što je uvjet za iskrenost prema drugima. Istinsko kajanje, žaljenje u pozitivnom smislu znači biti spreman prihvatiti sebe sa svim nedostacima, biti spreman ih mijenjati tako da sve dublje i dublje spoznajemo svoje nedostatke. Za to je potrebna poniznost, jer to ne može biti učinjeno brzo, nego je to put ili proces.
Rekli smo da je važno da bi se nadišli nedostaci da se otvorimo kvalificiranoj osobi (ispovijed) i osobama s kojima smo bliski. Dok skrivamo svoje nedostatke od sebe i drugih nismo u stanju realno procijeniti stvari, pa preuveličavamo ili podcjenjujemo. A druga osoba kojoj se otvarate može vidjeti realno. Osim toga čim se otvorimo drugoj osobi to je već poniznost, pa makar samo prema jednoj osobi. Jednoj osobi se pokazujemo barem u određenoj mjeri kakvi jesmo za početak.. Čak ako vam ta osoba ne da savjet, odmah ćete osjećati olakšanje i vidjeti situaciju realnije.
Slijedeći korak je prestati sakrivati ono čega smo svjesni. To je uvjet da bismo došli do onoga čega nismo svjesni. U ovoj fazi trebali bismo biti dovoljno slobodni i otvoreni da govorimo o svemu što prožima našu ličnost. Tek tad ćemo polako otkrivati skrivene emocije i motive. Recimo da svi naši nedostaci potječu iz taštine, samovolje i straha.
U trenutku kad ne budemo više željeli da se prikazujemo boljima nego što jesmo, u vlastitim i tuđim očima, tek tad ćemo biti spremni da se počnemo mijenjati tako da rušimo lažnu sliku. Ako budete imali hrabrosti da vidite da ste posrnuli stotinu puta i više preko istih pogrešaka, ali sve na dubljem sloju, i budete sposobni se dignuti spoznajući svoje slabosti tada ćete se istinski mijenjati i rasti (spiralni rast). Tad ćete se oslobađati taštine i lažnosti puno prije nego što ste razriješili negativnost u sebi, a koju ćete paradoksalno puno brže razrješavati.
Treba reći da se rast odvija ciklički. Uzmimo primjerice da imate masku ljubavi i da kad ste u masci negirate sebe i kupujete ljubav. Već ste puno radili na sebi, znači da ste sve više u istini. No, kako je život neprestano učenje, brda i doline, dogodit će se da se ponovno iznevjerite sebe ili učinite nešto što nije u redu zbog straha. Imat ćete osjećaj da se niste pomakli iz mjesta, ali to je samo novo učenje. A novo učenje je kad sve što smo do tada znali više ne pomaže, pa imate takav osjećaj koji nije točan. Ako budemo imali hrabrosti vidjeti i osjećati svoje emocije na takav način brže ćemo rasti i mijenjati se.


SAMOVOLJA

Otpustiti znači ne provoditi samovolju. To znači otpustiti strahove, nepovjerenje, krive zaključke i sumnje. Kad bismo samovolju preveli u stav on bi ovako glasio: "Ja mogu jedino biti sretan ako to nešto bude ovako kako ja hoću, ili ako život bude ono što ja odredim." Tako nam se često čini kao da se moramo odreći nečeg vrlo vrijednog, ili nečeg na što mi mislimo da imamo pravo. Također nam se to nešto može činiti kao da odričemo sreće i ispunjenja.
S druge strane, prihvatiti sve što nam život nosi na ispravan način znači ne provoditi samovolju. To znači da u svemu što nam se događa vidimo smisao, tj. učenje. No, da bismo postigli taj stupanj razvoja koji sa sobom nosi mir i zadovoljstvo, trebamo takav stav primijeniti u svom svakodnevnom životu, tj. i u malim stvarima. Strah, nepovjerenje, samovolja i inzistiranje stvaraju napetost koja sprječava da ispravno donosimo odluke. Postajemo zatvoreni i ne možemo se razvijati. To također stvara s jedne strane buntovništvo prema stvarnim autoritetima, a s druge, pokornost lažnim autoritetima.
Takva ličnost se boji kreativnog procesa koji uključuje hrabrost da se ide nepoznatim stazama i da bi se stvorilo nešto novo. U odnosima s drugim ljudima je napeta jer suptilno zahtijeva da joj daju ljubav, a što stvara otpor kod drugih. Osobi se čini nemogućim da se odrekne tog zahtijeva jer se boji da će ostati sama. Jasno je da zahtjev "moraš me voljeti" donosi sve drugo osim ljubavi od drugih. Ljubav može cvjetati samo u slobodi.
Unutarnja napetost se može vidjeti u zahtjevu: "Ja to očajnički trebam." Stvarno povjerenje bi značilo zapravo samo otpustiti to po svaku cijenu, odnosno otpustiti u privremeno, što je potpuno drugačije od otpuštanja za uvijek. Strah da ćemo ostati sami tjera nas da pokušavamo dobiti ljubav po svaku cijenu, pa se pri tome služimo uvjeravanjem, kontrolom drugih ili različitim manipulacijama. Katkada idemo u podčinjavanje, a ispod toga je skriven stav: "Učinit ću to što želiš tako da te vežem na sebe i da moraš ispunjavati moje želje. Toliko sam poslušan i uslužan da ćeš se osjećati krivim ako me odbiješ." Na taj način se branimo od osjećaja bespomoćnosti, beznadnosti i nepovjerenja u život. Bilo da dominiramo ili se podčinjavamo, cilj je isti - prisiliti druge da nam daju ljubav.
Koja god od ove dvije reakcije je dominantna za neku ličnost, uvijek postoji njena suprotnost u ličnosti, ali je prikrivena. Ona ličnost koja je vidljivo dominantna, teško će se nositi s unutrašnjom beznadnosti, pa će je potiskivati i na taj način izbjegavati tako da bude dominantna. Ličnost koja je izvana ovisna, slaba i podčinjavajuća teško će se nositi sa svojim prikrivenim dominantnim i manipulativnim crtama. Ako je ličnost na početku razvoja neće biti svjesna niti vanjskog, vidljivog drugima ponašanja. Ali, malo po malo, kako se razvija iskrenost prema sebi i osoba je spremnija objektivnije vidjeti sebe i sa svojim negativnim crtama, prvo će postati svjesna vanjskog reagiranja, a onda i unutarnjeg, prikrivenog. To se obično događa kad ličnost upadne u krizu i postane svjesna unutarnje praznine zbog iznuđivanja ljubavi.
Iako se trenutno može činiti da ličnost dobiva ono što je iznudila, ona ipak ostaje neispunjena. Pretpostavimo da osoba želi ljubav i bliskost s drugom osobom, ali je nesigurna da li će joj to druga osoba slobodno dati. Pretpostavimo da osoba je koja želi ljubav dominantna, posesivna, ljubomorna i zahtjevna. Te crte mogu biti vidljive ili prikrivene, pa da osoba izigrava "jadnu malu" da bi stvarajući krivnju u drugoj osobi iznudila ljubav. Druga osoba, iako doista i voli prvu osobu, pristaje na igru prve osobe zbog vlastite djelomične neurotične potrebe da bude s prvom osobom. Iako je druga osoba pristala na tu igru, ona će kriviti i mrziti prvu osobu zbog njene dominacije i neće biti svjesna da i ona svojim pristajanjem na tu igru potiče i podržava crte zbog kojih je ogorčena na prvu osobu. Tako dvoje ljudi u potrebi za ljubavlju kreiraju odnos koji je pun nezadovoljstva i koje se pojačava. No što bi se dogodilo da imamo hrabrosti i poštenja da otpustimo drugu osobu i suočimo se sa strahom da ćemo je izgubiti? Ako ona ode, što smo izgubili? Ali, ako ona dragovoljno ostane dobili smo neizmjernu sreću jer nas drugi voli, jer to slobodno želi bez manipulacije. Ako i izgubimo drugu osobu, to ne znači da ćemo ostati sami dovijeka. Postoji druga osoba koja će željeti dijeliti svoj život s nama s radošću. Mi ćemo, trenutno, samo trebati osjetiti bol što nas određena osoba ne želi, jer jedino tako ćemo moći otpustiti osobu.
Treba sagledati oba ekstrema, dominirajući i podčinjavajući i u kojim područjima našeg života oni postoje. Za nekoga će biti teže otpustiti u poslu, drugima materijalno, a netko neće imati problema u ta dva područja ali će imati u ljubavnom itd. U takvim područjima našeg života ne vjerujemo u duh obilja, tj. da za svakoga ima sve što mu treba samo ako smo to u stanju vjerovati i otpustiti da bude po našem po svaku cijenu. Kad god se osjećate beznadno potražite taj skriveni stav u sebi koji govori da će se dogoditi katastrofa ako ne bude po vašem. Taj stav treba osvijestiti. Ključ razrješenja je u otpuštanju krivog stava.
Dakle, istinska ljubav i "ti me moraš voljeti" su u kontradikciji. Ispravan stav bi bio: "Voljela bih da me voliš. Ti mi se činiš osobom s kojom bih htjela dijeliti moj život, kojoj bih htjela dati sve što jesam. Ako i ti taj, znam da trebaš doći meni slobodno i svojom voljom. Čak ako bi se dogodilo da vršim pritisak na tebe, ja to doista ne bih željela da to bude na taj način. Vjerujem da ću imati sve što mi treba. Ako to i ti ne želiš, ja te mogu pustiti da odeš i imam povjerenja da ću sresti osobu koja će cijeniti ono što joj ja mogu dati." To naravno vrijedi i za sve druge odnose: željeti određen posao, željeti prijatelje, željeti imati kupce za ono što prodajemo, one koji će željeti ono što mi pružamo, i one koji će nam dati ono što mi želimo.
Prisiljavanje drugih da nam nešto daju stvara još jače prisiljavanje, veću posesivnost, zahtijevnost, ljubomoru, zavist, dominaciju ili podređenost, veće siromaštvo. Suprotno, dobro poznavanje sebe znači razviti snagu, iskrenost i poštenje tako da ne moramo uzimati silom, ma kako suptilno to činili. Ironija je da ono što možete dobiti slobodno postaje nemoguće dobiti kad se iznuđuje. Ne otpuštati bi se moglo označiti metaforom "prosjaka koji krade", a otpuštanje "bogatašem koji dijeli". Najjednostavnije rečeno, zgrčen stav grabljenja čini nas praznima, a otpuštanje je poštivanje "Budi volja Tvoja", čini nas sve ispunjenijima. Dakle stav: "Mora biti po mome" stvara siromaštvo i ako i dobijemo ono što smo iznudili, opet ćemo biti nezadovoljni, jer to nije ljubav. Otpuštati znači teški rad i pošteno sagledavanje naših iluzija, naših zahtijevanja, naših nepoštenja. Samo ljubav sama sebe oplođuje i čini nas istinski ispunjenima.
Da bi se osjećali ispunjenima treba poduzeti tri koraka u tom procesu:
1. Treba prepoznati konflikt o kojem smo govorili - borbu između beznađa i prisiljavanje drugih da se ne bi osjećali beznadno.
2. Treba vidjeti da taj konflikt postoji u nama zbog osjećaja neispunjena - i da se zato ne možemo odreći pritiska i zahtijevanja od drugih.
3. Treba iskreno željeti vidjeti prave razloge našeg neispunjenja - treba vidjeti negativni dio nas koji zbog neistinitog sistema vjerovanja kreira životne okolnosti koje nas ne ispunjavaju. To treba biti učinjeno iskreno, ustrajno sa strpljenjem i poniznošću.

Svi ljudi imaju područja gdje se osjećaju ispunjenima i područja gdje nisu ispunjeni. Primjerice, netko želi istinsku razmjenu u ljubavnom odnosu, a nikako da do toga dođe; druga osoba će se osjećati vrlo sigurno u tom području, ali će imati probleme u financijskom području. Tada treba pronaći unutarnji, nesvjesni, i neistiniti stav stvoren u djetinjstvu koji stvara neispunjenost. A vrlo često i na svjesnom nivou postoje neistiniti stavovi koje treba provjeriti, kao i negativne skrivene namjere i ponašanja. Tamo gdje se osjećamo ispunjeno, tu imamo stavove i ponašanja u kojima dajemo i pošteni smo. Što se osjećamo neispunjenije i siromašnije, više se ponašamo tako da zahtijevamo. Prevedimo takav stav u precizne riječi: "Prisiljavam te da mi daš ono što mi ne želiš dati. Ako to ne mogu postići samo snagom, tad ću se poslužiti trikom i varati. Učinit ću da se osjećaš krivim što mi ne daješ ono što tražim od tebe. Optužit ću te i okriviti da sam tvoja žrtva. Izokrenut ću činjenice, i optužiti te da mi činiš ono što ja tebi skriveno radim. Primjerice, optužit ću te da dominiraš jer mi ne daš da te pokorim." Jasno je da taj stav nema veze s ljubavlju. Takav stav je nepošten, to je varanje, ograničava slobodu druge osobe - ili ima namjeru da tako čini.
Stav koji proizlazi iz ljubavi bi glasio: "Bio bih sretan da me voliš, ali ti dajem slobodu da dođeš k meni ako i kada ti to želiš. Ako me ne želiš voljeti, ja te nemam pravo okrivljavati tako da se pravim da će me to uništiti." To je pravo poštenje, pristojnost i integritet koji stvara ispunjenost. Imamo pravo na ljubav i ispunjenost, no to mora biti postignuto na pošten i pravi način. Način ili put određuje cilj.
Kad krademo to proizvodi krivnju i stvara sumnju da imamo pravo na ispunjenje. Sumnja stvara samovolju, a to opet jača negativnost u nama. Začarani krug je zatvoren. Pritisak stvara kontra pritisak. Ovakav stav privlači k nama osobu koja nije sposobna za ljubav. Trebamo otpustiti pritisak na drugu osobu, pa makar privremeno iskusili usamljenost, vlastitu negativnost, da bi se ono pozitivno moglo pojaviti. Kad jednom budemo iskusili razliku između iznuđenog i slobodno dobivenog, nećemo više vršiti pritisak na druge.
Biti ispunjen se može biti samo kad smo spremni u potpunosti dati ono što tražimo od drugih. Ali, mi tako često dajemo kupoprodajno, iz maske, a to je varanje. Zbog toga se treba zagledati u sebe, vidjeti svoju negativnost kad god imamo poteškoće. Treba se prisjetiti da je to samo jedan dio nas koji je u neistini, a da postoji jedan veći koji je u istini.
To pošteno sagledavanje sebe stvara hrabrost i poniznost. I nikada ne proizvodi beznadnost koju proizvodi stav: "Ne vjerujem da mogu imati ono što mi treba bez da vršim pritisak, varam i manipuliram." Hrabrost omogućuje da otpustimo još više i stvara stav: "Ako drugi žele ono što im ja mogu ponuditi, bit će mi drago da im to dam. Ako to ne žele, ja se neću ljutiti. Ako je to bolno za mene, prihvatit ću taj bol i istražiti njegovo porijeklo u meni. Vjerujem da ću dobiti sve što mi treba, iako u ovom trenutku to nemam." Takav stav nam omogućuje da prihvatimo sve što nam život nosi, a da se ne osjećamo beznadno. To znači ne biti u samovolji. To znači da ne moramo odmah imati sve što želimo. Prvo moramo stvarati unutarnji stav da se dobro osjećamo iako nam nešto nedostaje. Sposobnost za takvo odricanje povećava vlastiti sistem vrijednosti i integritet, a to onda ispunjava iznutra, od nas samih. Ispunjenje postaje rezultat unutarnjeg stanja koje onda dovodi i do vanjskog ispunjenja. Naš osobni rast tada postaje sve više vidljiv, osjećamo sigurnost i radost, mir postaje sve dublji i duže traje sve manje ometan zgrčenošću zbog straha. Postajemo sve sposobniji za ispunjenje jer smo pošteno naučili sagledavati sebe u cijelosti.
Biti u istini - privatnost ili tajnovitost
Postoji puno konfuzije između potrebe da se bude sam sa sobom i tajnovitosti. Kako je konfuzija negativna, ona ne doprinosi razvoju ličnosti. Biti sam sa sobom, ili privatnost je suštinska potreba svakog čovjeka. Svakome je potrebno da bude sam sa sobom da bi se povezao dublje sam sa sobom bez da ga drugi ometaju samim svojim prisustvom. Čak i ono što želimo podijeliti s onima koje volimo ponekad treba "dozrijeti" da bi se podijelilo. Kad god se radi o novoj spoznaji, ili umjetničkoj kreaciji, možda će trebati vremena da se upotpuni prije nego što će biti pokazano drugima.
Takvi periodi povlačenja od drugih ne znače izolaciju ili odvojenost, separaciju. To vrijeme zapravo znači biti sa sobom, to je vrijeme samoće da bismo spoznali više o sebi. No, ako se privatnost upotrebljava da bi se izbjegli drugi, onda to nije pozitivno, jer se to radi zbog straha od drugih.
Negiranje potrebe da se bude sam sa sobom može biti očito. Takvi pojedinci se boje susreta samih sa sobom, pa proizvode vanjsku i unutarnju buku. Zbog straha od samoće oni proizvode vanjske okolnosti kao opravdanje. Ali ima ljudi koji žive vrlo dinamično, pa ipak uspijevaju biti sami sa sobom.
Ali je isto tako istina da oni koji su uglavnom sami da su stvorili svoju usamljenost zbog straha od intimnosti. Ali ako postoji strah od kontakta s drugima, tada prvenstveno postoji strah od toga da osoba bude sama sa sobom, a tek posljedično s drugima. Isto tako ta usamljenost neće ispuniti potrebu za samoćom. Ljudi koji su sami jer se boje kontakta s drugima neće upotrijebiti svoju samoću da budu sebi bliže, kao ni kad budu s drugima neće upotrijebiti tu priliku da se zbliže s drugima.
Kad govorimo o tajnovitosti možemo reći da ona nikad nije pozitivna. Ne govorimo o tajnovitosti kad voljenoj osobi spremamo iznenađenje. To nije stvarna tajna jer će se u konačnici se pokazati kao radosni događaj. Tajne uvijek sakrivaju nešto negativno, inače se ne bi skrivalo. Tajna može biti nešto što želimo sakriti od ostalih, jer to oni ne bi odobrili. Ili je to nešto što želimo sakriti od ostalih, ili je to druga osoba koja nas želi umiješati da nešto negativno zatajimo. A samo otkrivanje takvih skrivenih stvari bi omogućilo da se one isprave ili promjene. No, kad se sakrivaju kao primjerice negativne misli ili nepoštene radnje, tada jačamo negativne tendencije i ponašanja.
Osoba koja je zapela u sakrivanju nečeg tajnog - bilo za sebe ili u suradnji s drugima - savršeno je svjesna da skriva nešto negativno, jer inače ne bi bilo potrebe da se sakriva, što god to moglo biti. Dakle opravdavati skrivanje tajni je apsurdno. No, ono što se obično događa je to da se privatnost koristi da bi se prikrilo namjeru da se imaju tajne. Drugim riječima, tajnovita osoba će koristiti svoje pravo i potrebu za privatnošću da bi varala da nešto sakriva.
Istinska privatnost nikada ne podrazumijeva skrivanje tajni. U stvarnost, ona je upravo suprotnost. Ono što se stvori u samoći je ono što se pokazuje i dijeli s drugima. To nije zamišljeno da bi se sakrivalo. Skriva se samo nepoštenje, negativne namjere, destruktivnosti imaju potrebu da se skrivaju. Ništa što je istinsko se ne sakriva.
Katkad se koristi kao izgovor racionalizacija za sakrivanje: "Ako se otkrijem kakav jesam, oni to neće razumjeti." ili "Bit ću neopravdano kritiziran". A to naravno nije istina. Jer ako smo u istini, razumijevanje drugih više neće biti važno po svaku cijenu da bismo zbog toga trebali dignuti zid između nas i ostalih. Ako smo u istini dat ćemo si truda da nas dugi razumiju i nosit ćemo se s njihovim kriticizmom kao sredstvom da bi istražili istinitost situacije koju pokušavamo sakriti.
Nešto tajiti je onda najdublje gledano varanje koje pokušava nešto postići što ne bi bilo moguće kad bi se tajna otkrila. To također znači da izbjegavamo napor i odgovornost da pronađemo pošteno i istinsko rješenje da bismo dobili poštovanje i ljubav.
Tajenje je uvijek u suprotnosti s intimnosti ili istinskom ispunjenju u odnosu. Osoba koja taji nikada nije emocionalno ispunjena jer varanje stvara zid između nje i drugih ljudi, pa se ona osjeća usamljenom osobom koju nitko ne razumije. nije svjesna što radi. Često krivi druge zbog svoje usamljenosti i tako opravdava svoju tajnovitost umjesto da učini sebe transparentnom i tako se odrekne svojih tajni. Da bi se to postiglo treba strpljenja, napora i dobre volje. Drugim riječima, to je Put.
Često je važan razlog za tajnovitost strah da ako sebe prikažemo u svojoj istini da nas drugi neće voljeti. To je pretpostavka da moramo dobiti ljubav i poštovanje od drugih po svaku cijenu. Tada zanemarujemo činjenicu da hrabrost i poštenje našeg istinskog predstavljanja, bez obzira na to koliko na neke naše crte mogu biti sramotne, dovodi do porasta našeg osjećaja vlastite vrijednosti. A tada, eventualno, će doći i ljubav od drugih.
Biti na Putu znači postepeno otpuštati sve tajne. Prvo treba naučiti da nemamo više tajni sami pred sobom, tj. trebamo prestati varati sami sebe. Vidjet ćete da tu ima puno posla. Tada treba polako primjenjivati to poštenje i otvorenost prema drugima. Ako budete išli ustrajno tim Putem vidjet ćete da je to jedini pravi način da bi nas naši odnosi ispunjavali, jedini način da bi se živjelo bez straha i tjeskobe, bez srama i sakrivanja, bez pretvaranja i maske.
Ako imamo negativne misli o drugima ili ih optužujemo, umjesto da ih pothranjujemo za sebe ili ih podijelimo s trećom osobom, trebamo to otvoreno priznati. Ako to tako učinimo prevladat će naša potreba da budemo u svojoj istini, umjesto da zadržavamo negativna mišljenja, optuživanja i sumnje. Na taj način možemo provjeriti da li istinito sagledavamo situaciju, što će nam donijeti mir u duši. Suprotno tome, ako tajimo svoje negativne misli, to je znak da duboko u sebi znamo da nismo u istini ali to ne želimo priznati.
Spremnost da kažemo otvoreno svoja negativna razmišljanja još uvijek ne znači da smo i otvoreni i da je to suprotnost tajenju. To može biti znak da je potreba za agresivnošću i neprijateljstvom jača od potrebe za sakrivanjem zbog straha.
Svako skrivanje je u stvarnosti teški teret koji prijeći da budemo u istini, da budemo opušteni., da budemo u ljubavi. Cijena sakrivanja postaje previsoka. Biti potpuno u svojoj istini treba biti cilj razvoja.
Osim toga skrivanje sprječava da pokažemo najbolji dio sebe, jer se sramimo sami sebe; svojih najdubljih misli, snova i želja. A ti aspekti nas su daleko od toga da bismo ih se trebali sramiti. Oni postaju negativnima jer se taje. Kako imamo hrabrosti da se prikazujemo onakvima kakvi jesmo dobit ćemo više ljubavi, više poštovanja, više prijateljstva, pomoći, spoznaje pravih vrijednosti, a da ne govorimo o osjećaju olakšanja jer se više ne pretvaramo.
Ako naše otvaranje privuče više kritike nego ljubavi onda je to dječji način otvaranja koji proizlazi iz naše negativnosti: "Ako pokažem moje tajne, tražim da mi se odobrava bez obzira koliko su one negativne i destruktivne. Ako se to ne dogodi, ja ću te optužiti i to će mi biti dokaz da se ne treba otvarati i biti iskren." Ključ leži u tome da sebe uvijek pitamo da li se otvaramo radi istine.
Također moramo biti svjesni gdje je narušena naša privatnost zbog negativnih motiva drugih, primjerice zbog njihove bolesne znatiželje, zato jer ih zanima nešto što će upotrijebiti protiv vas, ili će to iskoristiti da bi se prikazali boljim od vas. Takvima se ne trebate otvarati sa svojim tajnama.
Za brak kao najintimniji ljudski odnos, spremnost da se bude bez tajni određuje kvalitetu braka. Treba postojati hrabrost da se otvaramo korak po korak u tom odnosu sve dok se potpuno ne otvorimo. Krivo vjerovanje da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi mora biti stalno provjeravano. Tek tada će biti stvoreni uvjeti za istinsku komunikaciju između bračnih partnera. U prijateljstvu se također trebamo otvarati jer inače nema istinske komunikacije.
Postoje tri bazična razloga koja stvaraju otpor otvaranju:
1. Strah da smo u cijelosti loši i nespremnost zbog tog straha da riskiramo da bismo to provjerili te da nas drugi neće odbaciti.
2. Neznanje o tome da postoji način da naučimo kako se mijenjati i rasti korak po korak.
3. Strah da ćemo biti previše ranjivi ako se budemo pokazivali u svojoj istini, jer u početku se bol koji je bio potisnut počinje osjećati. Osoba postaje svjesnija i senzibilnija na bol drugih. No, ta bol je toliko drugačija od neurotične boli, samokažnjavanja. To je bol kao sastavni dio života koji kad se proživi dolazi radost i osjećaj životnosti.

Proces razvoja počinje micanjem zidova tajni i prikazivanjem sebe onakvima kakvi stvarno jesmo. Nastavlja se s oslobađanjem onog najboljeg u nama. Treba pogledati gdje još uvijek nešto skrivamo i naći ćemo područja života u kojima još uvijek nismo ispunjeni. To je proces u kojem ima preklapanja faza otvaranja i novih kvaliteta koje se pojavljuju kako je odstranjen sloj skrivanja. Možemo zamisliti svijet u kojem nitko više ne skriva od nikog, u kojem nema nepotrebnog i bolnog stanja izoliranosti i varanja. Zar to ne bi bio raj na zemlji? A to je smjer u kojem evolucija ide.


NADVLADAVANJE NEGATIVNOSTI

Dragi naši slušatelji, možda je ovo najteža lekcija koju smo do sada imali, ali ona će pokazati kako možemo riješiti i prestati stvarati probleme i sve više kreirati sreću i ispunjenost u našem životu. Vidjet ćete kako bježeći od bola stvaramo daleko veću patnju, a koja se jedva može preživjeti. Zvuči paradoksalno, ali oni koji nas redovito slušaju znaju da su prividne suprotnosti na nižem stupnju shvaćanja na višem nivou dio veće istine. Već smo govorili da bismo izbjegli taj bijeg treba u svakodnevnim malim stvarima pogledati u sebe i potražiti onaj dio nas koji nazivamo ranjenim, destruktivnim djetetom u nama. Taj dio nas treba biti prepoznat i preodgojen. Ako potisnemo taj dio on prikriveno djeluje i pravi veliku štetu u našim životima, kao što ćemo to danas vidjeti. Prihvatiti znači dozvoliti tom djetetu da proživi konstruktivno negativne emocije i u dijalogu s njim objašnjavati kako svijet funkcionira, jer jednogodišnjak to ne zna. Samo treba čuti glas tog prestrašenog dijela nas i voditi dijalog s njim i pri tome moliti Boga da nam pomogne u tome.
Mogli bismo reći da učiti ljubav znači transformirati taj negativni dio ličnosti u pozitivni. Jer negativnost u nama stvara takva životna iskustva koja su bolna. Svaki puta kad ne biramo iz ljubavi, posljedice su negativne i mi ponavljamo lekciju dok ne naučimo. To je onda obično kroz krizu. Što se više opiremo učenju, ili promjeni, to je kriza veća. Ogromna je razlika u osjećaju ispunjenosti između ljudi koji su svjesni da sami stvaraju svoju sudbinu, i onih koji još uvijek za to krive druge ili okolnosti. Oni koji su toga svjesni u svemu vide priliku za rast i ne osjećaju se više bespomoćno. Mogli bismo reći da je dobro i loše u životu učenje ili test, i da najveću bol stvara otpor učenju, a ne samo učenje.
Svjedoci smo stanja u društvu kod nas. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj ljudi vjeruju jedni drugima između 12 - 18 %, dok je to primjerice u Švedskoj 66 %. Da bismo živjeli u sretnijem društvu jedini je način da počnemo mijenjati sami sebe. To je načelo proaktivnosti - mijenjajući sebe utječem na druge. Dakle, vlastiti primjer je najjači poticaj za promjenu kod drugih. Da bismo se mogli mijenjati moramo sagledati onaj tamni dio u nama, jer ono što je dobro, naša Istinska ličnost, to ne treba mijenjati. To također znači upoznavati sebe. U mjeri u kojoj poznamo sami sebe, u toj mjeri ćemo razumjeti i druge, pa im nećemo suditi. Suđenje drugima ima prikrivenu svrhu - to je prebacivanje odgovornosti na druge. Ako nam je društvo u krizi, tada svaki pojedinac u mjeri u kojoj još uvijek ne spoznaje svoju negativnost doprinosi stanju u društvu. Rekli smo da sagledati tamni dio ličnost još uvijek ne znači činiti samo iz ljubavi. Ali sagledavanje tog dijela ličnosti daje nam mogućnost da biramo ne činiti iz tog tamnog dijela. Tako povećavamo naš osjećaj samopoštovanja i koji nam daje snagu da pozitivno djelujemo na druge. Svaki puta kad djelujemo iz Istinskog dijela nas samih, mi doprinosimo dobru i obrnuto. Ili drugačije rečeno, dobro se dobrim vraća, zlo zlim, tu nema prebijanja. To je načelo. Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti. To znači prestati doprinositi lošem i postajati sudionikom dobrog.
Pogledajmo zbog čega se tako teško odričemo negativnosti i radije živimo u iluziji da su drugi ili okolnosti odgovorne za ono loše što nam se događa. Prođimo kroz pet stupnjeva razrješavanja naših iluzija i negativnih stvaranja u životu:
1. Kao prvi korak u tom procesu je pronaći, utvrditi, spoznati, prihvatiti, i promatrati naša negativna djelovanja, negativne misli, osjećaje, suptilne laži, kao i otpor dobrim osjećajima (spoznati ranjeno dijete). Sve navedeno su primjeri koji stvaraju negativne životne okolnosti. Ove činjenice treba postajati sve svjesniji, postajati nepristrani promatrač tamnog dijela u sebi. To znači ne suditi sebi. To obuhvaća prvi korak.
2. Drugi korak je da duboko u sebi počnemo istraživati pojedinačni osjećaj i ponašanje kao i namjeru koja stoji iza takvog ponašanja.Tada ćemo na svoje čuđenje pronaći neku vrstu uživanja zbog kojeg se ne želimo odreći takvog ponašanja. Suštinski je važno da se to osjeti i prizna samom sebi (uživanje u ogovaranju, osveti, bijesu itd.). Bez ove spoznaje nećemo moći prestati patiti, niti spoznavati dublje sebe. Do ove spoznaje je najteže doći.
3. Treći korak je mukotrpno spoznavanje posljedica takvog ponašanja, odnosno stvaranja negativnih životnih okolnosti. Spoznaja i precizno razumijevanje o povređujućem djelovanju na vas i na druge mora postati veoma jasna. Vaš osjećaj krivnje neće ublažiti tvrdnja da to činite samo sebi. Trebate uvidjeti da ne možete povređivati sebe, a da pri tome ne povređujute druge. Jer smo mi svi djeca Božja. Primjerice, mržnja okrenuta prema sebi je nesposobnost za ljubav, ili čak prisila da se mrze drugi. To se spoznaje kako rad na sebi napreduje. Treći korak obuhvaća i shvaćanje da uživanje koje proizlazi iz negativnog stvaranja nikad nije vrijedno cijene, tj. žrtvovanja radosti, mira, samopoštovanja i rasta te življenja bez straha. U ovom koraku spoznajete da se ne morate odreći radosti ako se odreknete negativnog stvaranja. U stvarnosti radost će početi proizlaziti iz pozitivnog stvaranja - bratstva sa svim ljudima. Tako postajete karika u lancu života, vaša sreća služi ne samo vama, nego i drugim ljudima. Tek spoznajom između uzroka i posljedice, rezultata i povezanosti, postaje moguće da se odreknemo negativnih stvaranja.

Da objasnimo pojam uživanja, jer to će biti najteže za shvatiti. Zbog toga se uglavnom uživanje povezuje s hedonizmom, dakle negativno je aspektirano jer služi da bi se izbjegli osjećaji usamljenosti, bespomoćnosti i bola. Počnimo s očitim, a to je primjerice pušenje. Svatko zna da je pušenje štetno, pa ipak toliki ljudi puše. Da nema uživanja koje je ovdje u funkciji kompenzacije za pravi užitak, dakle to je negativni užitak, nitko ne bi pušio. Hedonizam je takva kompenzacija, odnosno droga. Problem s nadomjescima je u tome, budući da nisu pravi užitak, da ih s vremenom treba sve više jer ne ispunjavaju, da uništavaju one koji kompenziraju život. Isti princip je na djelu s psihološkim kompenzacijama. Ali je ovdje skriven da bi se izbjegao osjećaj krivnje, ali on se samo potiskuje. Uzmimo npr. užitak u ogovaranju, bijesu, uživanje kad netko "loš" bude kažnjen što je podloga linča itd. Da ovdje nema skrivenog užitka svi bi se odrekli takvih reakcija.
I ovdje možemo pronaći odgovor na to u djetinjstvu. Malo dijete još nije sposobno razlikovati između pozitivnih i negativnih životnih okolnosti. Ono voli svoje roditelje i treba njihovo prisustvo da bi se osjećalo sigurnim. Tako dijete osjeća užitak kad god je s roditeljima, bez obzira kako oni postupaju s njim. Ako se s djetetom postupa okrutno ili se ga ponižava, ili odbacuje, dijete povezuje ljubav i užitak koji osjeća za roditelje s njihovom negativnošću. Osjećajući užitak dijete negira osjećaj bespomoćnosti i patnje. U odraslom dobu će ono ponovno stvoriti iste situacije zato što sada osjeća užitak ponovno proživljavajući negativne sklopove iz djetinjstva. Dijete koje je bilo povređivano postaje samodestruktivno, ili može osjećati užitak u osjećaju nadmoći nad drugima. To ovisi o mnogim čimbenicima, ali svaka negativna crta u ličnosti će biti povezana s užitkom vezanim za rano povređivanje, tj. izbjegavanje osjećaja neispunjenosti i patnje. Ako smo najdublje pošteni sami sa sobom, svi mi u sebi možemo pronaći mjesta u kojima osjećamo zadovoljstvo kad povređujemo sebe ili druge. No, te crte mogu biti duboko pokopane i negirane, ali one proizvode osjećaj krivnje kad god je riječ o užitku. Taj osjećaj krivnje je odgovoran za potiskivanje svih osjećaja. Iz toga slijedi da ako je užitak povezan s destruktivnošću, tada se ne možemo odreći destruktivnosti. To se osjeća kao da smo se odrekli života. Ovaj aspekt našeg života je najteže spoznati kada se počinjemo mijenjati. No, bez njegovog spoznavanja ne možemo transformirati negativnost u nama.
Da bismo vidjeli što nas motivira da budemo negativni pitajmo sebe: " Koja je to vanjska situacija u ovom trenutku koja stvara neprestani bol i mojem životu?" Provjerite sva područja u vašem životu - brak, obitelj, posao, prijatelje i dr.
Na drugom koraku, gdje još istražujemo kako se ne želimo odreći nekih negativnih ponašanja, još uvijek ne sagledavamo kako nam ta ponašanja štete. Sve dok ne budemo svjesni štete koju sami sebi činimo, mi se nećemo moći odreći takvih ponašanja. Da ponovimo da je na putu spoznavanja sebe ovo najteži korak - spoznati kako sami kreiramo negativne situacije u životu. Kad bi ljudi bili svjesni posljedica svih njihovih odabira, nitko više ne bi griješio. No, tek s ovom spoznajom polako uzimamo sudbinu u svoje ruke, jer ako smo mogli kreirati negativne životne okolnosti, zašto ne bismo mogli kreirati pozitivne? U mjeri u kojoj prestanemo okrivljavati druge i svijet, počet ćemo stvarati prekrasna životna iskustva i cijeli svijet će nam se početi otvarati.
Da bismo otkrili pozitivno stvaranje moramo se pozabaviti sa svojom maskom i posljedično s ulogama koje igramo. Sve maske su lažne i one pokušavaju pokazati suprotnost onome što u sebi odbacujemo ili ne volimo. Maske nas povređuju daleko više no što smo ikad bili povređivani u djetinjstvu. Tek kad pogledamo ispod maske i vidimo negativnost u nama, počinjemo se suočavati s istinom koja nam daje mogućnost poštenog izbora u budućnosti. Jer maska prikriva suprotnost od onog što pokazujemo sebi i drugima, ne samo stvarnu negativnost, nego i onu za koju neistinito vjerujemo da je beznadna i neprihvatljiva. Što ćemo više uviđati kako u takvom pretvaranju gubimo, to će nas to više motivirati da se počnemo mijenjati. Jačat ćemo svoju slobodnu volju. A to će nas voditi u četvrti korak koji vodi u stvarnu promjenu.
4. Moleći i meditirajući treba moliti za pomoć da bismo sagledali sebe. Također treba formulirati pozitivne misli koje će pomoći u promjeni. Primjerice: "Bože, moja volja i Tvoja volja su jedno." Prvo će se pojaviti osjećaj povrede, ali on nije realan kao ni maska. Svaka spoznavanje varanja koje je opravdavalo neprijateljske osjećaje prema drugima i iskustvu u životu dati će nam snagu da budemo dublje u istini, da odbacimo varanje i suočimo se pošteno sa životom. Uz neprestanu molitvu, to će nam pomoći u četvrtom koraku. Neprestano se pitajte: "Kako mogu živjeti bez da varam? Kako da se ponašam?" Odgovori će doći. To je proces kreiranja pozitivnih životnih okolnosti. Ljubav koja je već u našem Istinskom ja doći će do izražaja.
5. Nakon toga bavit ćete se više negativnošću koja se pojavljuje kao reakcija na tuđu negativnost. Ma kako drugi bili negativni, oni u vama više neće buditi negativne osjećaje, defenzivna ili agresivna ponašanja. Polako ćete i na tuđu negativnost odgovarati konstruktivno tako da se tada i drugi, poučeni vašim primjerom, možda počnu mijenjati.


AKTIVNO I PASIVNO ZLO

Vrlo često postoji zabluda da je duhovna osoba slaba, što podrazumijeva da nema hrabrosti. Da je izigravanje žrtve plemenito. Tako na emocionalnoj razini često hrabrost povezujemo sa zlom, dok se slabu osobu povezuje s blagošću i dobrotom. Međutim, kukavičluk je jednako loš kao i aktivni čin zla.
Što se događa kad smo slabi, kada se ne suprotstavljamo zlom ponašanju i ne borimo se za istinu? Bilo da šutimo, a svjesni smo da druga osoba nije u pravu, ili da vidimo da neka osoba čini loše drugoj osobi, a da mi ništa ne poduzimamo. Tada podržavamo onu osobu koja čini zlo i dajemo joj poruku da dobro čini. Da se ne bi morali susresti sa svojim strahom da nećemo biti prihvaćeni, mi prodajemo naše poštenje. A to se stalno, na ovaj ili onaj način, događa u međusobnim odnosima i djelovanjima. Kada primjerice netko u vašem društvu kleveće drugu osobu, vaša šutnja nije dobrota. To je na neki način puno destruktivnije od onoga što čini osoba koja kleveće. Zato što je vidljivo zlo manje opasno od nevidljivog. Onaj koji kleveće pokazuje svoje zlo i tako preuzima mogućnost da bude ukoren i da će morati trpjeti posljedice za svoj čin. Pasivni slušatelj vara dvostruko: prvo on dobiva isto toliko iz klevetanja kao i onaj koji to čini bez posljedica, a usto još ima iluziju kako je bolji od klevetnika (Hitler, crne kronike). Počinitelj zla je uvijek bliže Bogu nego što je to samoispravna, naoko dobra osoba.
Međutim, to stvara osjećaj krivnje i mržnju prema samom sebi. Pasivno zlo je suzdržavanje od djelovanja zbog dobra, a to uvijek podržava ravnodušnost, sebičnost i nesudjelovanje. To sprječava razvoj i promjenu u osobi i njenoj okolini.
Inercija i pasivnost su najveće zlo. Kukavičluk je najveće zlo. Sve dok nismo voljni riskirati i hrabro djelovati, pa makar doveli u pitanje da nas drugi i odbace, nećemo moći dobiti samopouzdanje i samoprihvaćanje. Aktivnost je potrebna i u najmanjim detaljima svakodnevnog života kada ste uključeni u plemeniti proces stvaranja novog društva. Morat ćemo se aktivno suprotstaviti otporu prema promjenama koje su toliko neophodne u procesu postojanja i življenja u skladu s Božjim zakonima. To mora uključivati voljnost da budete povremeno povrijeđeni, odbačeni ili da ne budete u prednosti. To mora uključivati hrabrost da nešto riskirate ili da žrtvujete sebični cilj. To također uključuje vjeru da je to uistinu u vašem najboljem interesu. A to će donijeti ravnotežu i sklad i vaša živote i vjeru u Božji plan spasenja.

TRAŽENJE ISTINE

Svaka osoba želi sreću i ispunjenje, a to znači prestanak napetosti, borbe, napora, sukoba, tjeskobe i straha. Međutim, pogrešan način da se to postigne onemogućava sreću i ispunjenje. Jer svemu pristupamo sa stanovišta ili/ili, a ne tražimo istinu.
Uzmimo, primjerice, da smo u sukobu s drugom osobom. Uvjereni smo s naše točke gledanja da smo u pravu, a ova druga osoba je u krivu. Postaje važnije biti u pravu nego riješiti problem, jer na nesvjesnoj razini biti u krivu znači isto kao i biti mrtav. Možda na svjesnoj razini to nije tako, ali ako pobliže osjetimo snagu emocija u sukobu, vidjet ćemo da je sukob na razini života i smrti - ni na koji način ne smijemo izgubiti, odnosno priznati da smo pogriješili. Biti u krivu znači također da nam drugi neće odobravati. Dijete u nama misli da ne može bez toga preživjeti, ovisno je o drugima. Jedino kad spoznamo svoju Istinsku ličnost, prestajemo ovisiti o drugima.
Što više dokazujemo da je drugi u krivu, sve više se stvara razdor i nikako ne možemo dobiti ono što smo mislili ako dokažemo da smo mi u pravu, a ona druga osoba u krivu. Vjerujemo da ako dokažemo da je ta druga osoba u krivu da će nas ona onda početi voljeti i da će sve biti dobro. Kad to ne uspijemo, trudimo se još više jer mislimo da nismo dovoljno dokazali da smo mi u pravu, a ona druga osoba u krivu. Raskol se povećava, tjeskoba i napetost raste i što više oružja upotrebljavamo da bismo dobili bitku, naše poteškoće postaju sve dublje sve dok ne počnemo nanositi sebi i drugima štetu koja je u suprotnosti s našim najboljim namjerama. Sukob se sve više produbljuje, stvarana šteta se počela pokazivati, i tada postoje dvije mogućnosti: popustiti ili nastaviti borbu. Budući da i dalje mislimo da smo u pravu, i jedno i drugo "rješenje" smanjuje naše samopoštovanje. Rastrgani smo između borbe i popuštanja i to stvara napetost, tjeskobu i unutarnje i vanjske gubitke.
Ako priznamo da smo bili u krivu, na nesvjesnom nivou to znači smrt. Ako nastavimo borbu to će dovesti do takve štete da to onda znači isto. Nalazimo se u zamci iz koje nema izlaza. U kojem god smjeru krenuli dolazi do gubitka. Problem je u tome da ne vidimo to da ako smo u sukobu, tada jedan dio mene mora biti u krivu, inače do sukoba ne bi ni došlo. Isto tako je istina da naše naizgled suprotstavljene istine na višem nivou su komlementarne, dakle dijelovi su veće istine. To znači da smo oboje u pravu ako šire sagedamo istinu, i oboje u krivu jer inače do sukoba ne bi ni došlo. Jedini način da bi se izbjego ovakva bolna stanja je spremnost da se traži istina o uzrocima sukoba. Ako molimo Boga da nam pokaže istinu, i budemo otvoreni za nju, odgovor će doći. Ono što trebamo je pitati sebe: "Što je istina u ovom pitanju?" Ako nam istina bude važnija od "pobjede", ako nam želja da budemo u istini bude istinska, odgovori će doći.
Bez obzira koliko nam se činilo da smo mi u pravu, moramo biti voljni upitati sebe da li je ono što vidimo doista sve, ili postoji još nešto što ne vidimo. Već sama spremnost da uvidimo da i drugi ljudi mogu imati značajke ispravnog mišljenja, a da mi možemo imati pogrešne, omogućava nove vidike. Takav pristup omogućava smirenost i otvara drugu osobu za traženje istine jer se neće osjećati napadnuto. Shvatiti ćete da niti niste toliko u pravu, niti toliko nevini kao što ste to mislili da jeste, niti toliko u krivu koliko ste se bojali da jeste. Polako ćete početi shvaćati kako i zbog čega je dolazilo do prepirki, što ih je uzrokovalo. S takvim uvidom dolazite do uvida u stvarnu prirodu odnosa. Tako učite o sebi i drugima i povećavate razumijevanje zakona komunikacije. Što više predođžbi o tome steknete, to ćete se osjećati slobodniji, snažniji i sigurniji. Mir koji proizlazi iz ovako proširenog shvaćanja ima trajnu vrijednost. Utječe na vaše samoostvarivanje i na vaš svakodnevni život. Nakon početne i očite potrebe za hrabrošću i trenutnog otpora sagledavanju šire istine od one egoistične, vaš put postaje puno lakši od borbe koja proizlazi iz lažne dileme ili/ili.
Prije nego što dođete do ovakve razine razumijevanja sebe i života, napetost će rasti jer pogrešno vjerujete da se u onom trenutku kad priznate i uvidite gdje ste u krivu, a gdje su drugi u pravu, da sebe podjarmljujute i pokoravate. To se doživljava kao uništenje, kao da ste izgubili bitku i kao opasnost. Ali, onog trenutka kad postanete voljni biti u istini, strpljivi i pripravni, ne samo da vidite put, svoju istinu, ne priznajući istinu drugih zbog straha od posljedica, već kad ćete željeti spoznati širu istinu koja nadilazi obje vaše male istine, napetost će nestati. Put prema pokazivanju vašeg Istinskog ja će biti pripravljen.
Istinsko ja se ne može pojaviti dok se riješe osobni problemi. To prvenstveno znači raditi na Idealiziranoj slici ili masci. Maska govori: "Ako me svi oko mene smatraju specijalnim,boljim od drugih, pametnim, lijepim, talentiranim, sretnim, nesretnim, ili čak i lošim" - ili bilo što ste izabrali za svoju Idealiziranu sliku - "tada ću dobiti neophodno odobravanje, ljubav, divljenje i slaganje koji mi trebaju da bih živio." Koje god da ste pseudo rješenje odabrali, a to ovisi o ranim utjecajima, a postoje tri osnovna: agresivno, pokorno i rješenje povlačenjem - ona su predodređena da donesu pobjedu nad drugim ljudima i uspostave slobodu i ispunjenje. Izgleda da je onda postojanje osigurano kada smo u potpunosti voljeni, prihvaćeni i podržani od drugih ljudi, a to ćemo postići pobjedom nad drugima. Upravo nas takvo pogrešno shvaćanje uvlači u zamku usamljenosti i zbunjenosti da će nam drugi dati ljubav kada smo bolji od njih i kad ih pobijedimo. A istina je da će nam ljubav doći u život kad više nećemo ovisiti o njoj.
Što se više borimo protiv drugih, to će se oni manje pokoravati našim zahtjevima da se potvrdimo, i to ćemo doživljavati kao opasnost u istoj mjeri kao i odustajanje od borbe. Kad imamo potrebu da budemo bolji od drugih, ono što dajemo mora se okrenuti protiv nas, jer dajemo u duhu rata. Ali ako budemo davali da bismo obogatili svoj život i živote drugih, mi i naš život će biti time obogaćeni, zato što nudimo, dajemo u duhu mira. Pronađimo dobro u svim situacijama života, bez obzira da li ih smatrali lošim ili dobrim, ispravnim ili pogrešnim. To znači prihvaćanje sebe gdje trenutno jeste, i što vam trenutno život donosi. Polako ćete uvidjeti da su vanjske teškoće samo preslika unutanjih problema. Sve što trebate napraviti je tražiti istinu bez obzira gdje se trenutno nalazite.


SMISAO BRAKA

Najdublji smisao braka je učenje ljubavi. Zbog toga nam je Bog dao zaljubljenost da bi nas to dovelo u najbližu blizinu ljubavi. Čak i najnerazvijenija osoba, kad je zaljubljena, sposobna je nadmašiti samu sebe. I krajnje sebična osoba će za vrijeme trajanja tog osjećaja imati nesebične impulse. Zaljubljenost stvara čežnju za ujedinjenjem barem s jednom osobom. Jer sve dok smo odvojeni od drugih ljudi to mora stvarati usamljenost i nesreću. Tako je zaljubljenost pokretačka sila, ali ako se ne upotrijebi za građenje ljubavi ona će nestati, ali će trag ipak ostati.
Zaljubljenost dolazi nenadano i neočekivano u određenim točkama života, čak i onima koji se boje prividnog rizika bliskosti zbog teških iskustava iz djetinjstva. Ljudi koji se boje svojih emocija i života kao takvog, često će učiniti sve da što je u njihovoj moći da izbjegnu iskustvo zaljubljenosti. Međutim, za takvu osobu punu stahova koji ne moraju biti svjesni, to je dobar lijek, bez obzira što mogu slijediti tuga ili gubitak, kao posljedica drugih psiholoških faktora.
Postoji i drugi ekstrem, a to su ljudi koji se ne boje iskustva zaljubljenosti, ali oni ga koriste samo dok traje kao kompenzaciju. Tada traže drugog partnera i tako dalje. Međutim, kao i svaka kompenzacija, oni ostaju neispunjeni i nesretni.
Kada dublje proanaliziramo zaljubljenost vidjet ćemo da je to čežnja za drugom osobom. Zaljubljenost povećava znatiželju da se upozna drugo ljudsko biće. Tako dugo dok postoji nešto novo za otkriti u drugoj osobi, i tako dugo dok sami sebe otkrivamo drugoj osobi, zaljubljenost će ostati u odnosu. Onog trenutka kada počnemo vjerovati da smo pronašli sve ono što se dalo pronaći u drugoj osobi, i da smo razotkrili sve što smo imali kod sebe, zaljubljenost će nestati.
Zaljubljenost nas donosi do točke kad se prestanemo truditi upoznavati partnera i sebe. Ali nakon ove točke, naša želja za potragom neograničenih dubina druge osobe i dobrovoljnim razotkrivanjem nas samih i naše unutarnje potrage, određuje da li smo upotrijebili zaljubljenost kao most prema ljubavi. A to je određeno našom željim da da naučimo kako voljeti. Granice ne postoje, jer je život vječna mijena, ne prestajemo se razvijati dok živimo. To znači da spoznajemo sebe dok smo živi. Kada bismo shvatili tu mudrost onda bismo od braka načinili čudesno putovanje kakvo bi on i trebao biti. Duhovna ideja braka je spoznavanje sebe samog i spoznavanje partnera. Što se to češće događa, to će brak biti sretniji i mi ćemo se osjećati ispunjenije.
Jedino u istinskom zajedništvu zaljubljenosti i ljubavi možemo u svom partneru otkriti nove razine postojanja, koje do sad nismo opazili. A i sami ćemo se razvijati zato što smo se oslobodili taštine i pokazali se onakvima kakvi doista jesmo. Tako će odnos uvijek biti nov, bez obzira koliko smo bili uvjereni da onog drugog poznajemo. Sve maske moraju pasti, ne samo one površinske, nego i one dubinske za one za koje nismo bili ni svjesni da postoje. Tako će naša ljubav ostati živa. Nikada neće biti statična. Nikada je nećete morati potražiti negdje drugdje. Postoji toliko toga za vidjeti i otkriti unutar vašeg partnera, kojeg nastavljate poštivati i voljeti. To je brak u svom istinskom smislu, sakrament.
Jedino kad upoznamo ljubav, život i drugo biće s istom spremnošću, moći ćemo voljenom biću podariti najveći poklon: svoje Istinsko ja. Tada ćemo također dobiti taj istinski poklon od našeg voljenog bića. Ali da bismo to mogli napraviti, u nama mora postojati određena emocionalna i duhovna zrelost. Ako je ta zrelost prisutna u nama, tada ćemo intuitivno odabrati pravog partnera, koji je u suštini jednako zreo i spreman se ukrcati na ovo putovanje potpunog otvaranja jednog bića drugome.
Izgraditi ljubav u braku je najveća pobjeda koja se može postići zato jer je odnos u braku najteži odnos. Ali je to zbog toga i najveće ispunjenje, jer se toliko toga može naučiti kroz osobnu ljubav. Zato treba sačuvati zaljubljenost, ili je vratiti u odnos, jer je ona most prema ljubavi.


BITI NA PUTU POMOĆU SAMOSPOZNJE

Svatko od nas zna da je potrebno biti pristojna osoba, ne činiti grijeh i davati ljubav, imati vjeru i biti dobar prema drugima. Ali to nije dovoljno. Kao prvo, mi to možemo sve znati, ali posve je drugo nešto biti sposoban za to. Naravno, mi ne moramo činiti zla djela, ne krasti , ne ubijati, činiti dobra djela i tako dalje. Ali ne možemo sebe prisiliti da osjećamo ljubav. A ne možemo postupati s ljubavlju ako ne osjećamo ljubav. Niti možemo sebe prisiliti da imamo pravu vjeru u Boga. Sve što se tiče osjećaja ne ovisi o našim djelima čak niti o našim mislima. A da bismo promijenili naše osjećaje potreban je polagani proces samorazvoja i samospoznaje. Inače se naši osjećaji ne mogu promijeniti.
Za ljude nižeg duhovnog razvoja je već velika stvar da ne čine loša djela, no za nekoga tko je dobio više, od njega će više i tražiti.
No, zapitajmo se kako promijeniti naše najdublje osjećaje. Kako početi. Kao prvo, ne možemo promijeniti ništa tako dugo dok ne znamo što je stvarno u nama. Jer, ljudska je osobina da sami sebe varamo. I to je najveća poteškoća. Ovdje ne govorimo o podsvjesnom umu za koji znamo da postoji. Između podsvjesnog uma i svjesnog uma još je jedan sloj kojeg nismo svjesni - jer ga ne želimo biti svjesni. Bježimo od njega, iako su nam svi simptomi upravo pred nosom. To je strategija ranjenog djeteta u nama koje misli da ako nešto ne vidi, tada to niti ne postoji. To ne mora biti svjesna misao, ali osjećaj je takav i on se ne prepoznaje (savršenstvo - intelektualna/umna spoznaja i emocionalna/osjećajna reakcija)
Govorili smo o masci, negativnosti u nama i istinskoj ličnosti. Ovo o čemu sada govorimo dio je maske koji možemo nazvati vanjskom osobnosti koja nije uvijek u skladu s unutrašnjom stvarnosti. Svi mi znamo da je pogrešno osjećati i misliti na određeni način. No, ako takvi osjećaji i misli postoje u našem negativnom dijelu osobnosti, a mi ih negiramo jer mislimo da smo ih razriješili, to postaje naša najveća pogreška koja stvara u konačnici mnogo više poteškoća, više problema, mnogo više unutarnjih i vanjskih konflikata nego bilo što poznato u našem svjesnom umu.
Ako ne živimo u skladu s Božjim zakonima, ili to možemo nazvati duhovnim zakonima, načelima, tada ne možemo imati mir u duši. Ako sebe ne spoznamo u svojoj cjelokupnoj istini, onakvima kakvi smo upravo sada, ne možemo se mijenjati i rasti. Kako ćemo mijenjati nešto što nije dobro u nama, ako to ne vidimo? Tada ne živimo u istini i to je kršenje načela. A to svi manje ili više radimo i zato treba taj proces osvijestiti.
Svi mi, naime znamo neke naše pogreške, ali nismo svjesni svojih pravih motiva koji su odgovorni za te pogreške, pa ih onda i ne možemo promijeniti. Dijelovi naše ličnosti, negativnost i Istinsko ja se neprestano miješaju. Samospoznaja znači prepoznati iz kojeg dijela ličnosti dolaze trendovi, razumjeti koji dio čini dobra djela, a gdje sami sebe varamo i slabimo naš karakter. Istinska osobnost kaže: "Želim činiti iz ljubavi, budi volja Tvoja", ali negativnost u nama misli da se to može postići tako tu negativnost negiramo. Također, negativni dio u nama želi sve postići tako da to bude ugodno i bez truda. Istinska ličnost u nama želi voljeti sve ljude, a negativnost želi divljenje pod svaku cijenu, uspoređivanje i takmičenje. Najvažnije je da ne sudite sebi kad počnete prepoznavati ovakve trendove u sebi, jer samo tako se možete početi mijenjati.
Zašto negativnost u nama ne želi vidjeti samu sebe? Već smo rekli da je vrlo neugodno vidjeti sebe kao nesavršeno biće, jer dijete u nama to doživljava kao da mu je život u pitanju. Osim toga, taj dio nas je lijen, nikada ne želi raditi. A to znači marljivo i teško raditi da bismo sebe osposobljavali da vidimo taj neugodni dio u nama. Dakle prvi je korak u samospoznaji napraviti svjesno obećanje samima sebi da ćemo spoznati negativnost u sebi. To je najveća odluka koju možemo napraviti! I najveća bitka u koju smo ušli. Ali ne pokušavajmo tražiti savršenstvo odmah. Kao što smo rekli , to je proces, to je put. Trebat će nam puno vremena i truda da bismo pronašli sve negativne crte u nama. To istraživanje je prva i najvažnija polovica Puta. Savršenstvo možemo postići samo tako da prvo prođemo kroz nesavršenost, a ne zaobilazeći je.
Treba biti svjestan da je Put dugačak. Nesvjesno svi mislimo da ako smo nešto dobro napravili, ili ispravili neku pogrešku da će nam se život iz korijena promijeniti, da više ne ćemo imati poteškoća. To je dječje vjerovanje da ako budemo "dobri" nagrada mora slijediti. Sigurno je da će nam se život početi polako mijenjati, ali kušnje i testovi će dolaziti još dugo, iako u smanjenom omjeru i snazi. Nakon godina rada na sebi, postajat ćemo svjesniji sebe i moći sebe više kontrolirati. To ne znači da smo razriješili u potpunosti negativnost u nama, nego da smo je smanjili i pokorili.
Ono što će se mijenjati jest spoznaja da nam ništa ne dolazi slučajno i da su poteškoće prilika za rast. Ta promjena kuta gledanja na život znači vidjeti u svemu smisao, to znači ne biti više žrtva okolnosti, nego uzeti u svoje ruke moć da se mijenjamo i rastemo, da budemo bića sposobnija za ljubav. Kad mislimo da su nam poteškoće dane kao kazna onda je bol suviše jaka. Pravi je blagoslov shvatiti da svaka poteškoća nosi poruku koju treba razumjeti i naučiti nešto o sebi.
Prije nego što dođemo do razvojnoga stupnja u kojem će se poteškoće početi smanjivati moramo potpuno razumjeti razdoblja poteškoća u duhu hrabrosti i mudrosti. Kad to budemo mogli napraviti onda nas vanjski problemi i konflikti više neće moći dublje dotaći. Zadržat ćemo određenu smirenost i u najvećim problemima. A nakon toga će se i ti problemi počet smanjivati.
Kad ste na putu samospoznaje i rasta trebate znati da sve ima svoju cijenu. To je jasno na materijalnom planu, ali na emocionalnom je često nejasno. Cijena je: odreći se sažaljenja samih sebe, varanja samih sebe, te ovom cilju potpuno posvetiti svoje vrijeme, napor, strpljenje, postojanost i hrabrost. A dobit ćemo stotinu puta više: mir u duši, sigurnost, ljubav. Ne postoji lagana metoda ili čarobna formula kojom možemo postići sreću. Ako ste umorni i iscrpljeni, tada ne vidite zašto vam se to događa. Nema veće patnje od one kojoj ne vidimo smisao. Na tom putu spoznavanja samih sebe polako će se pojavljivati razlozi za poteškoće; govorili smo o tome kako ponovno nesvjesno stvaramo bolne okolnosti iz našeg djetinjstva. No, samospoznaja dat će nam novu snagu da se nosimo s tim poteškoćama, kakvu nikada prije nismo poznavali. Nikada nije prekasno krenuti tim putem samospoznaje, tj. pokoravanja negativnosti u nama, koje su odgovorne za sve loše što nam se događa.
Sada ćemo načelno govoriti o tri načina rada na putu samospoznaje:
Jedan je prepoznavanje pogrešaka i kvaliteta u vanjskom ponašanju, dakle sve što je na površini. O tome ćemo više govoriti drugi puta.
Tada dolazi sljedeći korak koji se često miješa s prvim - to je sloj u nama koji nije nesvjestan, ali ga ne vidimo jer ga se bojimo. S tim dijelom nas postupa se drukčije.
I tu je još treći korak, a to je naš podsvjesni dio ličnosti koji je jednako važan. Iako je podsvjestan on jednako kreira naš život, čak i jače - jer ga ne vidimo. Taj dio dominira našim životom, a da mi to ne znamo. Tu su također emocije koje ne možemo mijenjati snagom volje. Primjerice, nedostaje nam vjere ili ljubavi, ma koliko se mi trudili da tako osjećamo. Ali, upoznavajući sebe, shvatit ćemo zašto nam nedostaju te kvalitete. I postupnim razumijevanjem, bez prisiljavanja sebe da tako osjećamo, u stalnom procesu promatranja samih sebe i učenja da to učinimo na objektivan način, polako će se sposobnost za ljubav i vjeru povećavati. Ako se osjećaji počnu mijenjati nakon par godina rada na sebi, to je prekrasan uspjeh. I to će se dogoditi na naravan način, čak možda ne ćete biti ni svjesni toga u početku.
Treba reći da možete očekivati kako ćete imati veliku borbu sa sobom. To je borba između negativnog i Istinskog dijela ličnosti. A vaš će svjesni dio odlučiti koja će strana pobijediti. Istinska ličnost ne može pobijediti bez takve borbe. Sjetimo se Coveya i rečenice da se najteže borbe vode svaki dan u tihim komorama duše. I to mora biti duga bitka; prva borba će biti u tome da uopće krenete takvim putem samospoznaje. Negativnost u nama govori: "Ne vjerujem u takav put. Lakše je okrivljavati druge, život ili Boga za nesreću u svom životu.", ili "meni to nije potrebno", ili "preumoran sam za to", ili "nemam vremena". Taj ili drugi slični izgovori. Moramo prepoznati te poruke, ili osjećaje u sebi od kuda dolaze. Pokušajmo vidjeti dublje što stoji iza ovih izgovora. Ako budemo znali što možemo očekivati od sebe, to će biti naša prva pobjeda. Također ćemo do određenog stupnja naučiti kako da razotkrivamo svoju masku i pogrešne motive. Kasnije će nas negativnost u nama pokušavati ometati na drugačije načine.
Mnogi ljudi se boje svoje negativnosti. Možda oni toga nisu svjesni, ali pokušajte prevesti svoje osjećaje u točne riječi. Možda tako možete početi. Taj strah sadrži odgovore zašto se osoba boji vidjeti sebe u cijelosti.
Naravno da su dječja posla misliti, kako ono što ne cijenimo u sebi ne postoji, jer se izbjegavamo suočiti s tim dijelom nas. Ali negativnost u nama nazivamo ranjenim djetetom u nama, zato što je taj dio nas zaostao u razvoju zbog - za dijete - bolnih iskustava, pa je ostao nezreo i s netočnim sustavom vjerovanja. Katkada se u terapijama dogodi - ako se osobu prebrzo vodi, što je pogreška onog koji vodi - da dožive živčani slom kad se iznenada suoče s negativnošću u sebi. No, mi znamo da negativnost u nama nije naša zadnja istina. No, ako se to ne zna analizirati, može dovesti do odbacivanja sebe i do sloma. Znamo da je negativnost u nama samo sloj koji kako se smanjuje sve više sjaji naša Istinska osobnost, sve više znamo tko smo u stvarnosti. Znamo da je to samo privremeni sloj. Istinska ličnost vidi se u našim dobrim kvalitetama, u našoj velikodušnosti i sposobnosti za ljubav. Kad se susretnemo sa svojim negativnostima, to može biti isprva šok, ali kako možemo znati da je suština našeg bića čista dobrota, ako se prvo ne suočimo s negativnošću? Zato se ne bojte kad se susretnete s vašom negativnošću i podsjetite sebe na vašu pravu ličnost. Vaš šok je samo znak napretka, ma kako to privremeno bilo bolno, bez toga koraka ne može biti pobjede. To je dio puta. Budite svjesni svog straha, svog srama i tada ćete pokoriti negativnost u vama. A sreća i dobar život biti će sve više vaša stvarnost.


KAKO PRONAĆI NEGATIVNOST U SEBI

Prošli puta smo govorili o tome kako je važno vidjeti negativnost u sebi jer ona kreira sve bolno u našem životu, i onda kada je korak po korak budemo pronalazili, kako je važno da je prihvatimo na ispravan način. To znači da ne upadnemo u samosažaljenje ili da kažnjavamo sami sebe. Da ne postoji čarobna formula, neke tehnike ili vježbe koje će promijeniti naš život na bolje, nego da je to proces i put na kojem ćemo sve više upoznavati sebe da bismo postajali sposobniji za ljubav. Ako nam se put bude učinio preteškim tada se u takvim trenucima treba obratiti Bogu i tražiti pomoć. Kako često to zaboravljamo baš u teškim situacijama! A znamo da ako pokucamo da će nam se otvoriti.
Druga velika pogreška na putu je je vjerovanje da ako se budemo stalno bavili sa sobom da će to negativno utjecatil na ostala područja našeg života. Međutim, ovaj put razrješavanja naših negativnosti znači povećanje naše sposobnosti za ljubav. To znači biti neprestano u vezi sa sobom, vidjeti sebe objektivno s dobrim i lošim kvalitetama, biti u istini, a to naravno pozitivno utječe na sva područja našeg života.
Jer negativnost u nama je kao druga ličnost koja se ne želi odreći svojih pogrešaka. Mi nismo svjesni pravog značenja negativnosti nama, jer svjesno znamo samo da želimo dobro. Spoznja toga je prvi, najvažniji korak u razvoju. Ono što se spoznaje kad smo već puno radili na sebi je da svjesno želimo nešto dobro, no u nesvjesnom je upravo suprotna želja. Ta suprotna želja mora se dovesti u svijest, da bismo uspješno išli dalje. Treba se opustiti i dozvoliti svojoj negativnosti da dođe na površinu da bismo je postali svjesni. U sebi recite: "Sada sam takav. Taj dio mene ne volim niti ne cijenim. Želim prihvatiti taj dio mene da bih ga mogao promijeniti. Shvaćam da to nije moje najdublje biće. Ali u meni je konflikt zbog suprotnih želja i želim vidjeti onu koja je u suprotnosti s dobrom namjerom, a koju sam do sada negirao. Da bih postao ono što želim biti, moram prvo, bez straha, srama i taštine, se suočiti s onim što je u meni." I zamolite Boga da vam u tome pomogne. Postanite svjesni svojih osjećaja koji su povezani s konfliktom i prevedite ih u točne misli. To neprestano činite i uspjeh neće izostati. Polako ćete postati sposobni da vidite te dvije oprečne namjere u sebi; jednu u kojoj ćete vidjeti svoju nesavršenost, i njenu suprotnost za koju znate u teoriji kako biste htjeli osjećati, ali još uvijek ne možete. Usporedite te dvije suprotne namjere i prvo učite prihvatiti privremeno nesavršenstvo u usporedbi sa savršenstvom za koje znate da bi bilo ispravno. Prihvatite svoje greške s poniznošću. Ako to budete stalno radili, tada će se vaši osjećaji početi mijenjati.
To samopromatranje i samopoštenje jako će utjecati na vas. Kao prvo ćete učiti prihvatiti sebe onakvima kakvi stvarno jeste i učit ćete pravu poniznost. To će vam dati snagu i samopoštovanje. Nakon određenog vremena vaši osjećaji će se početi mijenjati. Ovaj period samospoznaje i uspoređivanja osjećaja koji su u konfliktu uči nas poniznosti. Poniznosti da prihvatimo sebe onakvima kakvi smo sada da bismo se mogli mijenjati. To se ne može napraviti s osjećajima krivnje (razlikovati osjećaj krivnje i istinsko kajanje) i samokažnjavanja. To je nezdravo i ne daje rezultate. Moramo naučiti kako se ponašati s našim negativnim dijelom. To ne znači da ćemo podilaziti tom dijelu sebe ili ga opravdavati. To bi bila pogrešna suprotna krajnost. Naći srednji put u svemu, ravnotežu umjesto krajnosti, znači zdravlje. Moramo naučiti prihvatiti sebe bez srama, straha, i taštine. Ako uočimo te crte u nama, tada ih treba istražiti da bismo vidjeli što je iza njih da unaprijedili upoznavanje samih sebe.
Na taj način ćemo pronaći gdje su naši dublji osjećaji, reakcije i misli u suprotnosti s božjim zakonima. Kako budemo rješavali naše unutarnje probleme i konflikte tako će se početi polako rješavati i vanjski problemi. Tako postajemo sposobni za sreću, jer koliko ljudi je sposobno za sreću? Kada nam se događaju dobre stvari, već smo zabrinuti da ćemo to izgubiti. Samo ako prihvatimo život u njegovoj raznolikosti, bez straha, bez samosažaljenja, bez straha od povrede, samo tako možemo biti sretni. Tako dugo dok ne spoznamo kako negativnost u nama radi, kako se pokazuje, kako se skriva iza naših izgovora, nećemo se moći mijenjati. A činiti dobro drugim ljudima je povazano s time. Ne možemo činiti dobro ako naši osjećeji nisu pročišćeni. Ne povređujemo druge samo ako ne krademo od njih, ne govorimo loše stvari iza njihovih leđa ili ih ne napadamo. Možemo povrijediti drugu osobu ako je dovoljno ne volimo, ako je ne razumijemo, ako ne vidimo njene potrebe. To se događa jer to isto činimo i sebi. Sve naše pogreške nas spriječavaju da damo dovoljno ljubavi, razumijevanja i uvida. Naši strahovi su također pogreške. Jer strah nas spriječava da volimo, razumijemo, da budemo u istini. Tako vidimo da nije dovoljno nadići negativne crte. Jednako je važno da razriješimo naše strahove. Tako dugo dok je strah u našem srcu mi povređujemo druge ljude. Druga osoba nesvjesno osjeća naš strah i automatski negativno reagira. Vaš strah izaziva strah u drugoj osobi, a onda njezin strah povećava vaš i to stvara zid izmedu osoba koji onemogućava komunikaciju, razmjenu, ljubav. Stvara se začarani krug negativnih rekcija iz kojeg možemo izaći samo tako da prepoznamo svoje strahove.
Prvi korak na putu samospoznaje je da najobjektivnije što možete mislite o sebi, o svim dobrim kvalitetama i svim svojim pogreškama. Napišite to crno na bijelom, jer pisanje vam pomaže da to napravite promišljeno, a i kasnije će vam pomoći da to povežete i dublje shvatite.
Slijedeći korak je da zamolite osobu koja vas dobro pozna da vam kaže što stvarno pošteno misli o vama. Za to će vam trebati malo hrabrosti, jer nikome nije ugodno čuti negativne stvari o sebi. No, znajte da ako vam druga osoba to pošteno kaže, da je to akt ljubavi. To je i prvi korak u savladavanju naše taštine. Tako ćete već postići malu pobjedu koja će vam dati snage da idete dalje u spoznavanju sebe. Ako nemate odgovrajuću osobu za taj rad na sebi molite da vam Bog pošalje nekog. Svakome tko zna kucati za dobra djela bit će mu odgovoreno.
Tek kad možemo otvoriti svoje srce drugoj osobi, tek tada možemo pomoći sebi jer slijedimo božji zakon bratstva među ljudima. Onaj koji je uvijek sam, ma koliko teško radio, bez obzira kako inteligentno čitao ili studirao, bez obzira koliko je pošten sa sobom, ne može potpuno shvatiti i procijeniti sebe, što se automatski dogodi kad se otvori drugoj duši. To također zahtijeva određenu količinu poniznosti koja se ne može postići na početku, ali to postaje prirodna osobina kad naučimo da otvoreno govorimo o svojim poteškoćama, svojim slabostima, svojim problemima, kao i da primimo kritiku. To djeluje iscjeljuće na nas. Svatko tko je to već pokušao potvrdit će da se dugotrajni problemi koje je skrivao, čak i kad nije čuo dobar savjet, počinju smanjivati. Kada smo ono što doista jesmo, pa makar samo s jednom osobom, s malo maske i obrana u skladu s našim mogućnostima u određeno vrijeme, to djeluje iscjeljujuće za nas, a istovremeno to je najveći dar ljubavi drugoj osobi, jer joj pomažemo više kad pokazujemo i svoje ljudske slabosti, nego kada se prikazujemo savršenima i nadmoćnima. A tada će i ta druga osoba to napraviti za vas. Tako ćemo pomoći jedni drugima i naučiti puno o bratstvu među ljudima, poniznosti i suosjećanom razumijevanju.
Imajte na umu da kad čujete nešto loše o sebi da vam se u početku to može učiniti kao nepravda i možete biti povrijeđeni. Možete također čak i više biti povrijeđeni ako je to istina. Ali čak ako ste i uvjereni da je to nepravda, ipak razmislite, jer u toj kritici može biti makar i jedan posto istine; druga osoba vas može vidjeti drugačije nego što vi vidite sebe, ili vas vidi površno i ne vidi što je ispod neke negativne crte, ili nije našla odgovarajuće rijeći da izrazi što osjeća. No, i taj jedan posto istine vam može pomoći da sagledate sebe na novi način, jer jedna greška ili crta ima različite posljedice. U vašim dnevnim molitvama i meditacijama obratite pažnju na takva razmišljanja o sebi i zamolite Boga da vam pokaže istinu, da vam da snagu da primite neugodnu istinu o sebi na oplođujući način. Ako tako počnete napravili ste najbolji početak u razvoju.
Tako ćete učiti da objektivno promatrate svoje unutrašnje reakcije kada se bavite bolnom negativnošću u sebi. To je promatranje negativnog dijela kako se ponaša kao da promatrate drugu osobu. Nemojte se poistovjetiti s tim dijelom sebe, budite objektivni promatrač jer znate da to nije vaše Istinsko ja, nego jedan dio koji je zaostao u razvoju i kojem na takav način pomažete da odraste. Promatrajte svoje reakcije i pokušajte ih razumijeti znajući od kuda dolaze, pomalo i s humorom, i nemojte taj dio sebe uzimati smrtno ozbiljno, kao da je kraj svijeta jer niste savršeni. Tako ćete napraviti još jedan korak u poznavanju samih sebe, ali i drugih ljudi. I sjetite se da to ne ide preko noći.
Dakle, kada ste napravili svoj popis zamolite osobu koja vas dobro pozna pa s njom provjerite svoje viđenje sebe. Radeći svakodnevno na sebi dobit ćete povremeno mir u duši puno prije nego što će se okolnosti vašeg života početi mijenjati. U danima kada ćete osjećati snagu i entuzijazam puno je lakše živjeti istinu o sebi. No doći će dani u kojima će se javljati sumnje i sjećaj da niste napredovali. U tim danima zamolite Boga da vam pomogne. Za nas ljude je izuzetno teško imati prave misli u pravom trenutku. To postaje navika koja se uči na putu samospoznaje. Ništa nas tako ne obeshrabruje kao sumnja. To je glavno oružje negativnosti u nama. Prepoznajte je i zamolite Boga za pomoć. Tako ćete postići veliku pobjedu nad negativnošću u sebi.
Sve zbog čega patimo u životu je rezultat naših grešaka i naših strahova. Kad počnemo osvještavati strahove u sebi vidjet ćemo kako oni kreiraju naš život. Kad ne bi bilo negativnosti u nama, tada ne bi bilo ni strahova koji nam oduzimaju radost u životu. Strah se može jedino savladati tako da ga se osjeti i učini upravo ono čega se bojimo. Jer mi magnetično privlačimo situacije kojih se bojimo da bismo uvidjeli da nema razloga za strah. Ili drugačije rečeno, situacija se mijenja kada razumijemo zašto nam se ona događa. U Božjem planu nema slučajnosti - sve služi učenju i rastu, i ono što doživljavamo teškim i ono dobro što nam se događa. Uvijek ste u situaciji najboljoj za učenje, kad naučite situacija se mijenja. Kada tražimo istinu dobit ćemo svu pomoć koja nam je potrebna.
Postajat ćete sve snažniji jer nećete gubiti snagu da mijenjate ono što ne možete mijenjati. Naučit ćete razlikovati situacije u kojima trebate prihvatiti ono što vam se događa i situacije kad se trebate boriti. Postajat ćete istinski poniznima, onima koji će baštiniti svijet. Mnogi su nažalost poniznost shvatili negativno, a ne kao snagu. Ponizan je onaj koji nema mržnje, ogorčenosti, samovolje i koji nema straha jer nema te negativne značajke u sebi. Takav čovjek je sposoban razumijeti sebe i druge, on može voljeti i prihvatiti da ne mora uvijek biti u pravu. To znači snagu i nezavisnost - slijediti načela i kad svi drugi to ne razumiju. Boriti se protiv zla u sebi i drugima, no to znači prihvatiti i da budemo povrijeđeni i da naučimo iz te povrede nešto. Ne dozvoliti da nas tuda negativnost iskorištava.
Može izgledati jako teško razlikovati te situacije u životu. Kako se razvijamo i kako se naša taština, samovolja i strah budu smanjivali, kako nismo više u centru svemira nego da postoje i drugi ljudi, tada ćemo znati pronaći pravi princip i kako se boriti na pravi način. Često smo znali ovdje reći da činite najbolje što znate, jer tako nećete iznevjeriti svebe, ako se situacija ne promijeni, tada je prihvatite. Ako se pokaže da ste pogriješili, lakše ćete prihvatiti pogrešku jer ćete znati da ste učinili najbolje što ste u toj situaciji znali i moći ćete iz svoje pogreške učiti. A eliminirali ste strah koji vas drži u mjestu da ne možete odlučiti. Jer neodlučnost najviše povređuje. To će vas učiniti jakima da razlikujete kada ćete prihvatiti povredu i nepravdu i tiho oprostiti, a kada ćete se boriti protiv nečeg lošeg, bilo da to dotiče vaš život ili ne. Da biste došli do tog ključa morate spoznati vaše najdublje, skrivene osjećaje i njihovu pravu prirodu; da učite objektivno promatrati sebe da biste postali istinski poniznima.


SKRETANJA S PUTA

Mogli bismo reći da i ljudi koji su na putu, koji su otvoreni u mnogim područjima i istinski se trude tražiti istinu, još uvijek imaju otpor da se suoče s nekim svojim unutarnjim i vanjskim dilemama. Već smo govorili o tome da su vanjske poteškoće preslika unutarnjih, to jest odražavaju onaj dio nas koji još nije u istini. Često varamo sami sebe da ako se budemo trudili činiti dobra djela da će vanjski problemi nestati. Ne vidimo da se takvo pogrešno shvaćanje mora promijeniti da bi se vanjske okolnosti promijenile. Tako se na određenom dijelu puta nađemo u začaranom krugu - želimo promjenu vanjskih okolnosti, a zapravo bismo trebali u sebi potražiti krive ideje čijom promjenom bi se tek mogle promijeniti vanjske poteškoće. Dakle, svaki vanjski problem možemo riješiti samo tako da nađemo onaj dio nas koji dovodi do njega.
Pokušajte jasno formulirati problem u jasnim riječima. Tada povežite problem s vašim pogreškama koje ste napisali na papir kako smo prošli puta govorili. Na prvi pogled to može izgledati nemoguće i potpuno nepovezano. Ali nije. Obično za određeni problem nije odgovorna samo jedna greška ili slabost. Jer greške su obično međusobno povezane, odnosno u interakciji. Ako možete povezati vaše različite slabosti s problemom pola bitke je već dobijeno. Ako još ne možete vidjeti povezanost, ili ako nešto osjećate, ali još ne možete povezati, molite iskreno da vam Bog pokaže povezanost. Odgovor je veoma blizu. Ako ste dovoljno otvoreni i želite naći odgovor, bez obzira na mogući otpor u vama, dobit ćete odgovore. Pokušajte tako i vidjet ćete da to funkcionira. Svatko tko nije s nečim zadovoljan u životu, primjerice ima neku neispunjenu želju, ili neki problem, veliki ili mali. Promatrajte svoje pogreške, slabosti i pitajte se koje su odgovorne za vaš problem. Svaka greška je u suprotnosti s nekim načelom ili božjim zakonom. A onda idite korak dalje.
Pokušajte promatrati sebe kao treću osobu kada budete to radili. Tada ćete s čuđenjem ustanoviti da se jedan dio vas doista trudi i želi napredovati, da taj dio ne želi sebe varati, ali da postoji i drugi dio vas koji se stalno bori protiv dijela vas koji se trudi rasti. I ako možete postići da potpuno neutralno sagledate ta dva dijela sebe koji su u konfliktu, pokušavajući da ne reagirate emocionalno, barem na trenutak, tada ćete znati što se u vama događa i kako je onaj dio koji se opire istini i rastu odgovoran za vaše probleme. I to je jako važno da postanete svjesno tog konflikata u vama. Trebate shvatiti da vama postoji strana koja ne želi ono što želi druga strana. Taj dio vas toliko utječe na vas tako da pozitivan dio vas koji želi dobro ne može pobijediti. A to onda racionaliziramo na razne načine, pa onda i najinteligentniji postaju slijepi i neinteligentni zbog takvoih izgovora.
Na putu se radimo s tri dijela naše ličnosti: svjesnim, nesvjesnim i podsvjesnim umom. Nesvjesni i podsvjesni um se međusobno razlikuju po tome što bi nesvjeni um mogao biti svjestan samo ako bismo gledali u pravom pravcu. On je nesvjestan jer ga ne želimo vidjeti i kada bismo to željeli on bi postao svjestan. Kako krećemo na put spoznavanja sebe pažnju usmjeravamo na svjesni um. Rekli smo kako treba precizno formulirati naše misli. No prije nego što se počnemo baviti podsvjesnim umom moramo prvo razriješiti nesvjestan um. Osvjestiti konflikt u nama znači osvjestiti nesvjesni um. Tek kad smo riješili neke od tih konflikata tek tada možemo prijeći na podsvjesni um. U podsvjesnom umu nalaze se iskustva iz ranog djetinjstva, traume, koje utječu na naš život sada. Nakon što smo radili na sebi kako smo govorili u prošloj emisiji - napisali svoje greške i pokušali ih povezati s našim problemima, pogledajmo sada u nesvjesni um.
Često smo govorili u ovim emisijama o tri najveće pogreške ili negativne crte u karakteru od kojih potječu različite greške, a to su: samovolja, taština i strah. Možda mislite da strah nije negativna crta ili greška. No, osoba bez grešaka ne bi imala straha. Također znate da je strah suprotnost ljubavi.
Sve te tri temeljne pogreške su međusobno povezane. Teško bi se moglo dogoditi da imamo samo dvije, a treću nemamo. Ali ono što se može dogoditi da su jedna ili dvije nesvjesne, dakle nismo ih svjesni, dok je treća i nama samima jako vidljiva. Zbog toga treba s najvećom iskrenošću prema sebi ispitati svoje reakcije, sve što ste osjećali u naizgled nevažnim malim sukobima. Ako pokušate točno formulirati vašu unutarnju neugodu reakciju, vidjet ćete da je tu uvijek umiješan strah. Strah, možda, da se drugi ljudi ne ponašaju onako kako biste to vi željeli, a to je onda i samovolja, jer drugi ljudi nisu ono što vi mislite da bi trebali biti, ono što mislite da vama treba. Ovdje je također i strah da će biti povrijeđena vaša taština. Ti gotovo neprimjetni stahovi, kojih ima jako puno ali se ne prepoznaju, povrijeđuju vas daleko više nego veliki vidljivi strahi. U vašim dnevnim promatranjima svojih osjećaja promatrajte te suptilne strahove i u kojoj su mjeri povezani sa samovoljim i taštinom. I kako smo već govorili da se osjećaji ne mogu mijenjati snagom volje, nemojte se trenutno pokušavati promijeniti jer to nije moguće. Osjećaji će se polako poćeti mijenjati sami od sebe kako ih budete postajali svjesni i promatrali s malo odmaka. Postajat će manje jaki i rijeđe će se pojavljivati s vremenom.
Te tri temeljne značajke negativnosti u nama: samovolja, taština i strah, moći ćemo prepoznati samo tako da vidimo stvarne reakcije u nama umjesto da uvjeravamo sebe da se ponašamo drugačije i dajemo tome lažna objašnjenja. Moramo jasno vidjeti te greške u sebi. Dakle, trebamo vidjeti ono čega sada još nismo svijesni. Provjeravajte kako se stvarno osjećate, jer jedino tako nećete varati sami sebe i polako će se ti osjećaji početi mijenjati. Već kad ste u istini sa sobom, pa makar ta istina i privremeno bila bolna, ta istina će već donijeti povremeni mir i prije nego što promijenite ono što nije dobro. Svako razrješavanje negativnosti u sebi počinje tako da je prvo sagledamo, pa onda korak po korak je počinjemo rješavati s hrabrošću i uvjerenjem, i samo tako ćete naći sreću i istinsku sigurnost.
No, ne možemo nadići ono što je negativno u nama bez pomoći Boga. Istina je da prilazimo toj negativnosti s više strana. S jedne strane treba spoznavati negativnost u sebi , a s druge treba je pošteno analizirati da bismo vidjeli što se stvarno događa u nama. Jer dok ne spoznamo tu negativnost, mi je ne možemo ni pokoriti. U meditaciji treba zamoliti Boga da nam pokaže tu negativnost, a onda treba moliti da nam da snage da je imamo hrabrosti vidjeti i kako je riješiti.
Uzmite primjerice neki problem, neku odluku, neku vašu vezanost, i pokažite je Bogu. Potpuno se otvorite i pitajte sebe: "Što stvarno želim?". Često imamo problem jer nismo stvarno svjesni što želimo. Nakon toga pitajte sebe: "Možda to nije božja volja?" Činjenica je da ako nešto moramo imati ili ostvariti po svaku cijenu da to ne možemo postići, jer je to samovolja. Čak ako i stvarimo tu želju, ona neće biti ono što smo mi očekivali. Međutim ako smo se spremni odreći toga, ako je to božja volja, tek tada to možemo postići. Pitanje je da li smo spremi odreći se samovolje. To se odnosi na sve što želite u životu. Ako mora biti, onda je to samovolja. Ali ako nešto želim, ali spremna sam se toga odreći, jer mi nije po glavu, tada ću to dobiti ako je za moje dobro. Jeste li svjesni koliko mira u svojoj duši možete dobiti na taj način? Samo takvo otpuštanje samovolje znači istinsko kucanje, a život će nam potvrđivati da smo na dobrom putu. To ne znači odreći se želje, nego samo inzistiranja da bude po našem. Koliko puta smo nešto žarko željeli, a kasnije zahvaljivali Bogu da se nije ostvarilo? Tako dugo dok je samovolja jača od toga da se stavimo Bogu u ruke, mi ne možemo postići mir u duši.
Primjerice, ovih dana sam čula želju jedne osobe koja cijeli život ima želju da živi negdje gdje nema buke. No, cijeli život živi na mjestima gdje je buka i to je izbezumljuje. Čak je obitelj preselila u malo mirno mjesto, očekujući toliko željen mir, no onda se pokazalo da je u blizini ustanova u kojoj se cijeli dan provode bučne aktivnosti. Kad bi osoba konačno prihvatila sadašnje neželjeno stanje, tek onda bi se to stanje moglo promijeniti. Jer kad smo napravili sve što smo mogli, prihvatimo i ono što nam se ne dopada, i tek tada se može situacija promijeniti. Budi volja Tvoja. On bolje zna od nas. Nema osobe koja ovo ne bi mogla prakticirati u tisuću malih svakodnevnih stvari.
Pokušavajući živjeti nataj način polako ćemo shvaćati kako je božji plan savršen, da nema slučajnosti i da zbog toga nema razloga za strah. Ne treba reći da će i naša vjera tako jačati. Jer dio nas koji nije u istini ne može niti imati vjeru. U našem podsvjesnom su svi autoriteti, pa onda i najveći autoritet, stvoreni na osnovu naših autoriteta u djetinjstvu, jer za dijete je roditelj kao Bog. Kod neke osobe je slika Boga, što naravno nije svjesna misao nego nejasan osjećaj, da je Bog neki vrlo strogi, pedantni školski učitelj koji joj prijeti prstom i nema razumijevanja za njezive ljudske probleme. Analizom bi se ustanovilo da nevjerojatno liči na njenog oca. Drugi ljudi možda misle da su njihovi ljudski problemi neznačajni za Boga i da on ne mari za njih. To je naravno netočno, jer svaka naša odluka, nije važno koliko bila mala, svako dijelo ili ponašanje, procjenjuje se da li je u skladu s božjim zakonima.
Nema problema kojeg ne bismo mogli prezentirati Bogu, bez obzira o čemu se radilo, jer on će to sigurno bolje razumijeti nego ijedan terapeut, doktor ili znanstvenik. Trebamo znati da za što god se obratili Bogu, ne samo na svjesnom nivou, ako to učinimo na iskreni način, On će to razumijeti i pomoći, pod uvjetom da tražite pomoć i vjerujete Njemu više nego sebi.
Što je to što želite promijeniti kod sebe da biste se uskladili s Božjom voljom? Uzmite si vremena, ne činite to na brzinu, ili polovično, varajući sami sebe i onda tužeći se da niste dobili odgovor. A niste ga dobili jer niste činili iskreno. Ne pokušavajte sebe uvjeriti da je nešto božja volja samo zato jer vi to tako mislite. Otvorite se Bogu u svojoj istini i budite se spremni odreći svega. Ako potraje tjednima ili mjesecima, nije važno. To bi vam sada trebao biti cilj. Ako ne možete učiniti tako jer se nešto u vama još uvijek ne može odreći neke jake želje, bilo bi jako važno da to sebi priznate. Biti će mnogo bolnije ako zaobiđete činjenicu da još niste spremni. Bolje je reći:"Sada još nisam spreman.", i to je u redu. Ići ćete polaganije, pa ćete možda za godimu dana biti spremni. Važno je da budete iskreni sa sobom. Ali ne odustajte od puta jer još niste potpuno spremni odreći se svoje samovolje. Bolje je to priznati sebi i ići polaganije.
Preporučili smo vam da dnevno napišete, vrlo kratko, događaje tog dana gdje se niste dobro osjećali. Samo ključne točke. Kako budete to stalno radili, svaki dan, polako će ono što je bilo nesvjesno postajati svjesnim i tako ćete upoznavati unutrašnja raspoloženja, a određena ponašanja koja vam nisu bila jasna i koja niste mogli promijeniti snagom volje će se polako početi mijenjati. Možda ne možete za sada razumijeti zašto tako osjećate, ali s vremenom će se početi pokazivati povezanost i lakše ćete razumijeti smisao. Za to vam treba samo deset, petnaest minuta dnevno, a bit će vam od velike pomoći u povezivanju određenih grešaka. To može učiniti svatko. Takav dnevni pregled upisat ćete sve što je izazvalo nelagodu bilo koje vrste. Greške će se ponavljati i postat će vam jasno da je nešto krivo u vama, ma koliko drugi mogli biti u krivu. Vaše ponašanje može varirai na nekoliko načina prema njima, ali mora postojati temeljni problem u vašem reagiranju. To ćete pronaći kako budete nastavljali raditi na sebi. Nakon nekog vremena ponovno pročitajte što ste zapisali i ramišljajte o različitim greškama, o onima koje ste otkrili. Zamolite Boga za pomoć u razumijevanju. I to će vas držati na putu. To je način upoznavanja samog sebe. Postat ćete svjesniji svojih osjećaja, svojih stvarnih želja, i da li su u skladu s božjim zakonima.To je mali napor, a donijet će vam tako mnogo - da budete mogli biti sve više u istini.


AKTIVNOST ILI PASIVNOST

Prošli puta smo govorili o tome da nas negativnost drži izvan puta i o dnevnom pregledu. Značajke negativnosti kao što su to: strah, taštinu i samovolju, treba prepoznati u sebi da bismo ih mogli mijenjati. To znači čuti taj glas u sebi: strah govori: "Ne vjerujem"; taština govori: "Ja sam bolji od tebe", a samovolja govori: "Mora biti po mome". U mjeri u kojoj ćemo čuti taj glas u sebi,u istoj mjeri ćemo čuti glas Istinske ličnosti koji je uvijek pun ljubavi i podrške. To obično u početku nije glas nego nejasan osjećaj koji treba prevesti u jasnu misao. U svakoj poteškoći treba potražiti te glasove u nama, jer poteškoća nastaje kad smo nešto previdjeli, kad se opiremo promijeni koja život znači. Poteškoća je svaka nelagoda, sukob, bolest, ili nešto drugo što nam nije ugodno. Trebamo znati da bez drugih ljudi uopće ne bismo mogli spoznati da u nama ima negativnosti. To je promjena kuta gledanja iz osjećaja da smo žrtve drugih u to da situaciju možemo upotrijebiti da bismo prepoznali negativnost u nama, pa onda možemo činiti iz ljubavi. Da uvijek imamo izbor.
Sv. Franjo napisao je u svojoj poznatoj "molitvi za smirenost": "Bože, daj mi smirenost da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim ono što mogu i mudrost da ih znam razlikovati." Drugačije rečeno: Kada se trebamo boriti, a kada prihvatiti nešto. Kako ćemo koristiti svoju slobodnu volju da bismo živjeli u skladu s božjom voljom ili načelima.
Jer kada smo aktivni onda kada bismo trebali biti pasivni, onda je to pogreška koja usporava naš razvoj. Trebamo biti aktivni, dakle upotrijebiti snagu volje - to nije samovolja koja je u službi negativnog dijela ličnosti - onda kada se borimo za načela. Trebamo biti pasivni, a prečesto se događa da smo aktivni, u situacijama gdje ne možemo promijeniti okolnosti ili druge ljude. Reagiramo pobunom tamo gdje se stvari ne odvijaju onako kako bismo mi to htjeli, onda kada su drugi ljudi u krivu. Tada smo aktivni. Kadgod osjećate emociju i ako je prevedete u točne misli, vidjet ćete da imate želju da uzvratite. Želja sama po sebi već znači aktivnost. Mi imamo i pozitivne želje i trebamo biti aktivni da bi ih ostvarili. No, negativne želje nalaze se ispod negativnih emocija kao što su to: ogorčenje, strah, mržnja i druge, i mi smo tada aktivni kada bismo trebali biti pasivni. Budući da se negativna želja ne može ispuniti, čak kada se ispunila, to je privremeno i iluzorno, mi postajemo frustrirani.
Praktično rečeno, kakvo bi trebalo biti naše ponašanje u situacijama kada bismo trebali biti pasivni? Mi ne možemo mijenjati svijet, niti druge ljude. To znamo intelektualno, no naši osjećaji to ne znaju prečesto. Treba postići da naše emocije budu usklađene s intelektualnim znanjem. Dakle ispravno ponašanje bi bilo da ne pokušavamo mijenjati ono što ne možemo promijeniti - ponašanje drugih ljudi i okolnosti izvan naše kontrole. Samo ako budemo emocionalno prihvatiti ono što umom znamo, tek onda ćemo moći razlikovati kada se trebamo boriti, a kada trebamo otpustiti i prihvatiti. To također prihvatiti da mi sami nismo savršeni s poniznošću, pa ćemo onda moći prihvatiti da i drugi ljudi nisu savršeni, možda samo na različit način od nas. Prihvatiti svoju nesavršenost znači prihvatiti sebe onakvi kakvi smo sada, dakle privremenu nesavršenost. Budući da nismo sagledali svu nesavršenost u sebi, puno toga je još nesvjeno, mi ne prihvaćamo sebe i ljuti smo na sebe kad pogriješimo, i tako smo opet aktivni tamo gdje bismo trebali biti pasivni. Prihvatiti sebe znači pasivnost, da bismo mogli postati aktivni u opažanju i mijenjanju negativnosti u nama. Ali dok ne prihvatimo nesavršenost, mi je ne možemo mijenjati, a rezultat je napetost koja će se povećavati sve dok ispravno ne upotrijebimo aktivnost i pasivnost.
Trebamo vidjeti gdje postoje negativne želje koje su ispod negativnih emocija i usmjeriti svoju aktivnost u ostvarenje ispravnih želja koje često ne možemo ostvariti, jer nemamo više snage koju smo krivo upotrijebili. Krivo upotrebljena aktivnost, onda kada bismo trebali biti pasivni, i obrnuto, stvara napetost koja nam oduzima snagu, pa slabimo svoju ličnost. Ne vjerujete ni u za trenutak da ljudi koji vam izgledaju slabi i bez snage volje na površini, da su to oni koji su manje aktivni od onih koji vam izgledaju jaki jer su agresivni. Često je upravo suprotno. Oni samo ne pokazuju svoju volju zbog drugih konflikata u sebi. U njima sve kuha zbog njihove slabe volje jer je krivo upotrebljavaju. Takva osoba toga ne mora biti svjesna, ali se simptomi mogu pokazati zdrastveno, u njihovoj snazi ili nedostatku mira.
Ovo sve vam može izgledati zbunjujuće jer još uvijek ne možete pronaći kako se stvarno osjećate i kako početi. Ali, to je upola tako teško kako mislite da jest. Svaki puta kada osjetite neugodan osjećaj, ljutnju, tjeskobu, ogorčenje ili što drugo, ili su vaši dani puni takvih osjećaja, prestanite opravdavati da su za te osjećaje krivi drugi ili okolnosti. Umjesto toga pitajte sebe što je to što uistinu želite. Jer kada su te emocije u vama tada u tom trenutku nešto želite. Inače se ne bi osjećali tako. To ne znači da možda i drugi ljudi nisu u krivu, ali negativne emocije su rezultat neke vaše pogrešne pretpostavke, ma koliko drugi bili i krivu. Ta pogrešna pretpostavka je pogrešno upotrebljena aktivnost tamo gdje bi trebala biti pasivnost. Napadate druge, kad bi ih trebali prihvatiti takve kakvi jesu, ili šutite onda kad biste se trebali boriti. Dakle, pronađite pogrešnu želju ispod negativnih emocija. Morat ćete se uvježbavati u tome dok vam to ne postane navika. To je svrha dnevnog pregleda o kojem smo prošli puta govorili. Ali vam takav način rada na sebi ne odgovara, postoji drugi način. Kad god imate slobodan trenutak, razmislite o proteklih nekoliko sati i pitajte sebe što ste osjećali. I tada pitajte sebe u odnosu na te emocije: "Što zapravo želim?" A kada budete našli odgovor, bit će vam jasno kako trebate reagirati.
Odgovor bi često mogao biti da je druga osoba je učinila nešto što je pogrešno, ili to samo tako vama izgleda. Tada ćete moći vidjeti da želite mijenjati ono što ne možete mijenjati, i zbog puno takvih želja potpuno ste zaboravili na svoju snagu da mijenjate ono što se može mijenjati. Naša snaga ne jača, nego slabi. Često gubimo snagu i zbog suprostavljenih, konfliktnih želja. Ako budete istraživali sebe na ovaj način, ne samo da ćete pronaći mnogo negativnih želja koje se ne mogu ispuniti, nego i konfliktnih želja. Trebate postati svjesni paradoksalnog stanja u sebi. Jedino to možete postići bilo kojim načinom dnevnog pregleda, poštenjem prema samima sebi, istražujući svoje osjećaje i želje ispod njih. To je proces sazrijevanja. Jer su naše nesvjesne, često konfliktne emocije su uvijek nezrele. To su želje malog djeteta koje je nemoguće ispuniti. Ili ih ne možemo ostvariti, ili nismo spremni platiti cijenu za njih (trud, rad na sebi, davanje, itd.). Zato što nismo spremni platiti cijenu za ono što želimo, želje ostaju nesvjesne jer dijete u nama misli da se to plaćanje da zaobići.
Kada budete otkrili sve to u sebi, biti ćete zapanjeni kako već samo znanje o tome dovodi do olakšanja, jer će vam postati jasno zbog čega imate određenu poteškoću. Rekli smo već da je najgora patnja ona kojoj ne vidimo smisao. Polako ćete postajati svjesni kako u Božjem planu postoji savršen red. Jer Bog želi da budemo sretni i jaki.
U trenutku kada skinemo svoju masku, odnosno roza naočale kad promatramo sami sebe i pošteno promotrimo svoje motive i svoj život, vidjet ćemo i božju volju, odnosno znat ćemo ispravno odlučiti. Kada otkrijemo svoje stvarne želje i kažemo sami sebi: "To je ono što želim kad sam iskren sam sa sobom." I često ćemo se iznenaditi koliko su te želje u suprotnosti s onim što svjesno želimo. No, ne trebamo odmah misliti da ako su u suprotnosti da sve nisu u redu. Jer u nama je naša Istinska ličnost i negativnost. Trebamo prihvatiti da su obje ličnosti u nama, i tada nećemo pretjeravati ni u jednom smjeru kad budemo procjenjivali sami sebe. Kada budemo istraživali želju koja potiče iz negativnog dijela nas - i ne dozvolite da je ponovno gurnete u nesvjesno - i kad budete razmatrali posljedice, značenje i usporedili to sa načelima onoliko koliko to možete, tada ćete biti u mogućnosti da od deset slučajeva u devet budete sigurni što je dobro, što je božja volja. Ako ste u nekoj situaciji koju želite promijeniti ili morate donijeti neku odluku, a ne znate što bi bila istina, a ispitali ste svoje želje i njihove posljedice, vidjet ćete jasno što vam je činiti. Zamolite Boga da vam pomogne. Ako doista budemo željeli vidjeti istinu, pa makar morali vidjeti nešto neugodno o sebi, ili učiniti baš ono što najradije ne bismo učinili, odgovor će doći. Za to je potreban mudar i zreli stav da bismo znali da promjena ne može doći preko noći i bez našeg napora. Napor da otkrijemo što je to u nama pogrešno. To pogrešno ne treba biti neko griješno ponašanje ili misao, nego neka neprepoznata negativna emocija, za koju smo rekli da je treba prevesti u jasnu misao. Jer tako dugo dok nismo pokorili negativnost u nama reagirat ćemo pogrešno, a onda to pokušati opravdati vanjskim razlozima. Da biste znali koji dio vaše ličnosti upravlja vama, istinsko Ja ili negativnost, osjetiti ćete po tome da li ste sretni, opušteni i mirni, da li imate osjećaj da postupate pravedno i u vašem srcu je mir sa svijetom, ili osjećate suprotno. Ali, mi moramo odlučiti potražiti istinu cijelim svojim bićem i tada će nam i Bog pomoći. Dakle ključ je u našim nesvjesnim željama, u njihovom otkrivanju i razumijevanju. Tako ćemo znati kada se boriti, a kada prihvatiti nešto. I pomalo će se početi mijenjati cijel naš život na bolje.
Pitajte sebe jasno: "Što je to što ja želim i zašto to želim. Koji je moj stvarni motiv?" Možete imati dobru želju s dobrim motivom. Ali može se miješati dobri i loši motiv. Čim ste spoznali negativni motiv on gubi snagu da utječe na vaše ponašanje. Nemojte sebi suditi, nego recite: "Uz moj dobar motiv, tu je jedan koji je sebičan." To je onda već proces i put. Primjerice, uzmimo osobu koja čini puno dobra i pomaže ljudima. Međutim, uz iskrenu želju može biti da osoba želi biti autoritet i da joj se drugi dive. U trenutku kad se to spozna, osoba već živi u istini. U joj se već počinje nešto mijenjati jer taj proces donosi olakšanje - osoba ne vara samu sebe, prihvaća sebe u svojoj nesavršenosti i to je već početak promjene. Varati samog sebe je daleko opasnije nego varati druge. Kad varamo druge, svjesni smo toga, no kad varamo sami sebe mi to ne shvaćamo, a onda smo dalje od istine nego kad varamo druge. Stvaramo zid između sebe i drugih, a iza tog zida je nesreća i usamljenost. Izaći iza tog zida možemo samo tako da se suočimo s istinom, ma koliko nam to bilo neugodno. U početku je to borba, ali nakon što smo manuli nekoliko kamena iz tog zida, osjećaj olakšanja je ogroman. Polako počnemo shvaćati da je Put doista onaj koji nam jedino daje ispunjenje i sreću.


SAMOVOLJA, TAŠTINA I STRAH

Govorili smo o tri značajke negativnosti u nama, o samovolji, taštini i strahu. Ta tri čimbenika odgovorni su za sve naše greške, za svu nesreću i neistine u našem životu. Važno je razumjeti u kojoj mjeri postoje ta tri aspekta negativnosti u nama, kako utječu jedan na drugog, i kako jedan ovisi drugome. Jer jedino razumijevanjem tog dijela naše ličnosti, mi ćemo biti u stanju da ga nadvladamo, da se naša Istinska ličnost može pokazati u punom sjaju.
Samovolja, taština i strah su međusobno povezani i ako imamo jedan aspekt, tada imamo i druga dva. Moguće je da je jedan aspekt jači, vidliviji, ili smo ga više svjesni.
Treba razlikovati slobodnu volju od samovolje. Slobodna volja se može koristiti za dobro ili loše i veoma je važna, jer je nemoguće upoznavati samog sebe i razvijati se bez slobodne volje. Slobodna volja nam omogućava da biramo između dobra i zla i najveći je božji dar. S druge strane, samovolja je značajka negativnosti u nama. Ona želi dobiti ono što želi, bez obzira na posljedice, bez obzira koliko može povrijediti druge, a zbog toga u krajnosti i osobu koja tako čini. Samovolja čini osobu slijepom za posljedice ne življenja po načelima. Dakle, ako štetimo drugima, štetimo i sebi. Uzmimo, primjerice, ekstremni slučaj, jednog kriminalca koji će koristiti slobodnu volju da postigne neku korist bez obzira koliko to može štetiti drugoj osobi. Prosječna osoba neće činiti takva djela, ili se ponašati na tako bezobziran način, jer zna da je to pogrešno. Osim toga, prosječna osoba je toliko zrela da se može oduprijeti negativnom dijelu ličnosti koji još može imati takve želje, a i djelomično zbog straha da se sukobi sa svojom okolinom. Mi ne raspravljamo sada o takvim evidentno lošim djelima, nego o osjećajima koji idu uz samovolju koje se nalaze u svakom od nas. Jer dok postoji negativnost u nama mi ćemo nesvjesno imati negativne želje, želje koje su u suprotnosti s načelima. A taj konflikt između svjesnih i nesvjesnih želja predstavlja najveću prepreku u razvoju. Zbog toga je jako važno da imamo hrabrosti da ispitamo svoje osjećaje, da ih prevedemo u jasne i precizne riječi da bismo shvatili: "Ovo je moja želja koja proističe iz negativnog dijela moje ličnosti i iz moje samovolje koja je u suprotnosti s mojom pozitivnom željom." i onda imamo izbor.
Promotrimo sada kako je samovolja povezana sa strahom. Ako je naša samovolja jaka - a može biti još jača ako je nismo svjesni - tada moramo biti stalno u strahu da se te želje neće ispuniti. Strah je zato uvijek povezan sa samovoljom. Duboko u našem srcu mi znamo da nas sve želje koje proistječu iz samovolje ne mogu ispuniti. One su, uglavnom, nemoguće i nerazumne želje. Dakle, u nama postoje suprostavljene želje - samovolja jako želi nešto što je pogrešno ili nemoguće s obzirom na svjesnu želju; a istovremeno savjest zna da se te želje ne mogu ispuniti. To znanje naše savjesti tada stvara strah, jer samovolja nije uklonjena. Ako budete istraživali svoje osjećaje i želje ispod njih, vidjet ćete da se strah automatski javlja ako nešto moramo imati po svaku cijenu, kao da nam život ovisi o tome.
Recimo sada nešto o taštini. Taština znači da ste vi važniji od drugih. Onaj koji osjeća poniženje druge osobe manje nego vlastito, taj još uvijek ima previše ponosa, tašine. A tko može reći za sebe da uvijek osjeća jednako kad je on u pitanju i kada su u pitanju drugi ljudi? Ako nas netko ponizi, mi ćemo osjećati povredu; ali ako je druga osoba povrijeđena na isti način, nama će biti žao, no naša realcija će biti različita od one kad smo mi u pitanju. To možemo otkriti ako budemo savim pošteni sami sa sobom, a to poštenje će nam pomoći da se polako mijenjamo umjesto da varamo sami sebe. Rekli smo da promjena počinje poštenim sagledavanjem naše negativnosti, bez suđenja ili kažnjavanja sebe, a osjećaji će se početi tada posredno mijenjati. Nema razvoja ako sami sebe varamo i pokušavamo silom osjećati ono što ne osjećamo, jer znamo da bi bilo u redu osjećati tako. Zbog toga, pošteno sagledavanje sebe će polako dovesti do promjene negativnih osjećaja u pozitivne prirodnim putem. Ako budemo naučili biti objektivni o svojim negativnim osjećajima, tada ćemo imati pravu mjeru da osjećamo za druge kao i za sebe. To se misli pod time da volimo druge kao same sebe. Tako dugo dok različito osjećamo za svoju braću nego za same sebe, mi kršimo zakon bratstva među ljudima i zakon pravde. Mi se možemo ponašati pravedno, no dok tako ne osjećamo, mi kršimo načela našim osjećajima. I tada se javlja strah koji nestaje kad osjećamo isto za sebe kao i za druge.
Svaki dan donosi nam brojne prilike da promatramo svoje osjećaje na ovakav način. No, prečesto čim osjetimo neugodan osjećaj mi ga potisnemo, ili ga pokušamo izbjeći raznim kompenzacijama da bi se dobro osjećali po svaku cijenu. U mnogo slučajeva lako ćemo naći opravdanje u tuđim pogreškama koje ćemo proglasiti razlogom za naše konflikte. Ali postoje vremena kad čak ne možemo kriviti druge, a opet se loše osjećamo i onda imamo brzo objašnjenja: loše smo volje, ili ne znamo zašto se loše osjećamo; ili je život težak; ili je vrijeme loše. A kada god osjećamo neku smetnju, i pokušamo osjetiti naše osjećaje, prevesti ih u jasne riječi, pa potražiti želje ispod njih, odmah bismo osjetili olakšanje. Prvo zato što prihvaćamo ono što je sada u nama, pa smo u istini, i drugo, sagledavanjem naših želja možemo birati da činimo po pozitivnim. Jer tako dugo dok smo uhvaćeni u želje samovolje, taštine i straha, mi ne možemo biti sretni. To je nemoguće. Možemo se boriti kako želimo, ili činiti što želimo, izvana. Maknut ćemo samo simptom, ali on će se samo premjestiti.
Mogli bismo se pitati: "Zar nije želja da budemo bolji od drugih ljudi također sebična?". Na početku puta često se miješaju pozitivni i negativni motivi. Ali čak i početi s nepročišćenim motivima je bolje, nego uopće ne početi. Kako napredujemo na putu, polako ćemo spoznavati da što god činimo drugim ljudima, da to činimo i sebi (Mjerom kojom mjerite, vama će se mjeriti.). Dok god imamo kao cilj samo svoj interes, a ne činimo sinergično - imamo u vidu i interes druge osobe - rezultat mora na dugi rok biti nesreća u našem životu. Ili ako sreća služi samo nama, neće biti dugog vijeka, ma o čemu se radilo. Ako u tom smislu budemo mislili neće biti teško znati kako da djelujemo. To znači davati i služiti, da bismo i mi dobili ljubav. Krajnji cilj nije samo naša sreća, nego i sreća drugih. A to znači, u ovom trenutku, vidjeti koliko daleko su naši osjećaji od tog cilja. Kako ćemo spoznavati da još u svakom trenutku ne osjećamo tako, bez obzira na svjesnu želju, uz molitvu i pošteno sagledavanje sebe, jednog dana će naši biti takvi da ćemo moći voljeti svakog čovjeka.


SREĆA KAO KARIKA U LANCU

Kad god sebi postavimo cilj, bilo da je to svjesno ili tek samo u osjećajima, a taj cilj je sebičan, mi nećemo moći postići ono što se stvarno želimo. Čak ako i postignemo željeni cilj, njegov učinak i zadovoljstvo koje dobivamo od njega bit će nepostojano i na kraju će nestati. Ako želimo sreću samo za sebe, tada nećemo moći biti sretni. Moguće je da kažemo "Ali sigurno ja ne želim sreću samo za sebe. Bit će mi drago vidjeti da su i drugi ljudi sretni." Ali velika je razlika da li je to samo povremena i površna misao, proizašla iz osjećaja dužnosti, ili ta želja prožima cijelo naše biće. Svatko od nas može pogledati u sebe da bi postao siguran u to koliko je ta želja duboka. Jer i tu možemo sami sebe zavaravati, svjesno to želimo, a naše emocije vuku u drugom smjeru. Tada želimo drugima dobro tako dugo dok to ne zahtijeva da se mi odreknemo nečega, ili da nas košta truda, i to je bit problema. Tako da čak i razvijena osoba, ako je iskrena, često može u sebi zapaziti nešto zavisti, ili neznatnu radost kad se nesreće događaju drugim ljudima, pogotovo ako misli da su to loši ljudi.
Da bismo postali karika u lancu života tada sve što tražimo za dobrobit drugih - ljubav, snaga, zdravlje, sloboda - to će cvjetati i za nas i za druge. To je načelo davanja i primanja ili bezuvjetna ljubav. Uzmite primjerice mnoge ljude koji su pretjerano zaokupljeni željom da postanu slobodni. Svaki ekstrem priječi ostvarenje želje, jer je iza njega strah, a ne ljubav, pa će takva osoba biti sve manje slobodna. Ovdje se primjenjuje isto načelo: onaj koji želi slobodu samo za svoju vlastitu dobrobit, bit će tako vezan svojim strahom. S druge strane, onaj tko želi slobodu da bi postao karika u lancu, cvjetat će u slobodi i neće biti vezan iznutra.
Da biste druge ljude učinili doista sretnima, dali im ljubav, toplinu, utjehu i duboko razumijevanje, dakle da biste im dali sebe, morate prvo posjedovati sebe. A da bismo posjedovali sebe, moramo poznavati sebe. Spočetka to zahtjeva naizgled veliku žrtvu: prevladavanje otpora da sebe vidite u istini, da se otvorite i da se odreknete svojih grešaka. Do one mjere do koje ne želimo vidjeti nesavršenstvo u nama, do te iste mjere ne posjedujemo sebe. Jedino prihvaćanjem sebe kakvi smo u ovom trenutku, možemo nadvladati negativnost u nama koja je izvor svih pogrešaka. Svaka osoba mora prvo liječiti povredu u sebi, odstraniti masku kojom štiti svoju povredu, da bi mogla istinski pomoći drugima. Čak i prije nego što to učinimo u cijelosti, već ćemo imati što ponuditi drugim ljudima. Tada ćete postati svjetlo, potpora i primjer drugima. Bit ćete to jedino ako to ne budete radili tek kao samo vanjsko djelovanje, već iz duboke unutarnje spremnosti da slijedite put istine, da bolje volite, shvaćate i pomažete drugima.To je način kako početi pročišćavati sebe.
Tako da bez obzira koliko vanjske slobode možemo imati, porobljeni smo tako dugo dok bježimo od od neugode zbog unutarnje nesavršenosti. Posljedica takvog stanja je da postajemo ovisni o drugima i vanjskim događajima, pa se ne možemo osjećati harmonično. A sklad možemo postići jedino kad više ne ovisimo o stvarima koje su izvan naše kontrole. Ljudi koji su to postigli mogu istinski pomoći drugim ljudima, jer njihov unutarnji sklad utječe pozitivno na druge ljude. Takvi ljudi mogu u potpunosti dati sebe, ne samo svojim voljenima, već i u svakoj situaciji u koju ih Bog postavi.


KAKO NASTAJU NEGATIVNI OSJEĆAJI U DJETINJSTVU

Dijete je bespomoćno i za njega se treba brinuti. Ono ne može donositi zrele odluke i ne može se oduprijeti sebičnim motivima. Dijete nije sposobno za nesebičnu ljubav. Odrasla i zrela osoba može to nadrasti pod uvjetom da cijela osobnost skladno sazrijeva i pod uvjetom da niti jedan od neistinitih zaključaka ne ostane skriven u nesvjesnom umu. To bi značilo da je emocionalno i intelektualno jednako zrela, a što je prava rijetkost.
No, dijete raste u manje ili više nesavršenoj okolini, pa dijete žudi za perfektnom ljubavi koja nije moguća. Ljubav koju želi je sebična, ono je ne želi dijeliti s drugima. Dijete ne shvaća da su roditelji sposobni voljeti više osoba. To dijete tumači na takav način da se osjeća isključenim i odbačenim ako roditelj također voli i druge ljude. Ukratko, ljubav koju dijete želi ne može nikada biti zadovoljena. Nadalje, kad god se ne ispuni djetetova volja, to djeteu služi kao još jedan "dokaz" da nije dovoljno voljeno.
Dijete je frustrirano i osjeća se odbačenim. To uzrokuje mržnju, ogorčenost, neprijateljstvo i agresivnost. Potreba za ljubavlju koja ne može biti zadovoljena uzrokuje mržnju i neprijateljstvo upravo prema onim ljudima koje najviše voli. Očigledno je da se dijete osjeća posramljeno zbog tih negativnih emocija, pa ih gura u podsvijest. I ta mržnja uzrokuje osjećaj krivnje, zato jer je dijete bilo rano naučeno da je pogrešno i griješno mrziti, pogotovo roditelje koje bi trebalo voljeti. Osjećaj krivnje ostaje u posvijesti što u odrasloj dobi uzrokuje sve vrste unutarnjih i vanjskih sukoba. Osoba nije svjesna korijena tih sukoba sve dok ne odluči otkriti što je sakriveno u njenoj podsvjesti.
Krivnja koja nije svjesna stvara strah od kazne koji je također nesvjestan. Međutim, ovdje se lančana reakcija ne zaustavlja, nego ide dalje i očituje se u strahu od sreće, jer nesvjesno mislimo da je ne zaslužujemo. Osnovni sukob između ljubavi mržne, krivnje i straha od kazne postoji u svakoj ljudskoj ličnosti - jedino stupanj može varirati - i tada slijedi prinudna želja za samokažnjavanjem zbog tih pogrešnih i nesvjesnih zaključaka u nesvjesnom.
Tako ličnost sebe kažnjava na mnogo načina. To se može dogoditi kao fizička bolest koju proizvodi psiha, ili u obliku različitih nezgoda, poteškoća, neuspjeha i sukoba u svim područjima života. U kojim područjima života će osoba imati poteškoće ovisi o osobnom iskustvu djeteta.
Slijedi i daljni rascjep u ličnosti jer pokušavamo postati savršeni tako da si postavimo toliko visoke standarde koje u stvarnosti nije moguće postići - počinjemo graditi masku. U odraslom dobu više ne znamo tko smo, jer smo se poistovjetili s maskom potpuno nesvjesni što se u nama nalazi. To znači da je stara mržnja još uvijek u nama i da ona proizvodi osjećaj krivnje kad god odstupimo od visokih standarda maske, pa onda sami sebe odbacujemo i kažnjavamo. A svega se toga možemo riješiti ako te stare osjećaje iznesemo na vidjelo i shvatimo pogrešne zaključke malog djeteta koje još uvijek živi u nama.


SLOBODNA VOLJA

Ima puno zbrke oko toga što je to slobodna volja. Neki kažu kako uopće nema slobodne volje i da je sve sudbina. Drugi tvrde upravo suprotno, da je sve slobodna volja. Treći tvrde da neke stvari određuje sudbina, a ne čovjekova slobodna volja, dok druge stvari određuje slobodna volja. Međutim, pojedinac koji je spoznao da životom upravljaju načela, ili božji zakoni, zna da svaki pojedinac ima potpuno slobodnu volju. Jasnije rečeno, sreća u našem životu je posljedica življenja u skladu s načelima.
Posljednjih nekoliko emisija smo govorili kako funkcionira naša psiha, o svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom umu. Sva ta tri djela kreiraju naš život, s time da ono čega nismo svjesni to čini jače. Slobodna volja nam daje pravo na izbor, tako da nema ni jednog čina, djela, misli, pa čak ni osjećaja, za kojim ne slijedi njegova posljedica. U svjesnom dijelu naše ličnosti postoji samo dobra volja, dok u nesvjesnom, točnije rečeno u negativnom dijelu, postoji upravo suprotna namjera. Jedan dio nas želi jednu stvar, a drugi upravo suprotnu. To stvara nesuglasje u nama i da bismo ga riješili, moramo tu suprotnu želju iznjeti na vidjelo i osvjestiti je. Najveća je greška pokušati ne vidjeti taj negativni dio u nama, a to činimo misleći da smo ga se tako riješili, i što onda dovodi do neizmjerno više muka, nevolja, problema i unutarnjih i vanjskih sukoba, od bilo čega što svjesno poznajemo. Tu kršimo važno načelo suočavanja sa životom kakav jest u ovom trenutku. Suočavanje sa životnom stvarnošću znači da smo se sposobni suočiti sa samim sobom kakvi jesmo, sa svim svojim nesavršenostima. Bez toga se ne možemo razviti. Što god danas učinili ili pomislili, kako god sada u sebi reagirali, to mora imati svoju posledicu sutra, sljedećeg mjeseca, slijedeće godine ili kasnije. Gdje god ne možemo vidjeti taj dio nas koji kreira naš život, mi to tada smatramo sudbinom.
Ima mnogo ljudi koji smatraju da slobodna volja znači da mogu pomisliti ili učiniti što im se sviđa, a da time neće potaknuti nikakave posljedice. Kako načela upravljaju našim životom, a najveće načelo je zakon slobodne volje, mi imamo pravo pridržavati se načela ili ih se ne pridržavati. No, pridržavanje božjih zakona povlači za sobom sreću, ljubav, sklad, jer Bog koji je savršen, ne može stvoriti ništa osim savršenosti. Kad bi Bog prisilio svoju djecu da se drže Njegovih zakona, tj. da nema slobodne volje, onda ljepota, mudrost i ljubav ne bi mogli postojati ako bi ih pojedinac morao iskusiti silom, protiv svoje volje, ako sam ne bi spoznao mudrost i savršenost zakona. Tako da svatko ima mogućnost živjeti ili ne živjeti prema tim zakonima.
Ako se ne pridržavamo božjih zakona, tada moramo upasti u krizu koja znači bol. Upravo u tom bolu leži lijek koji nas vraća na put. Mnogi pojedinci će svjedočiti da su ih upravo osobne poteškoće i tragedije vratile na put, odnosno da su im pokazale smisao njihovog života. Jer ima ljudi koji žive u nekom srednjem stanju zadovoljstva, nemaju nekih osobitih problema i sukoba, ali nemaju ni prave radosti, i koji se nikada ne trgnu i krenu u potragu za dubljim mudrošću, istinom i radošću. Pa ipak, ako dožive krizu ili nesreću, to za njih predstavlja početnu točku od koje kreću da bi dosegli viši stupanj svjesnosti, a time i radost.
Sve dok ovisimo o drugim ljudima i vanjskim događajima nad kojima nemamo nikakvog nadzora, nikada nećemo biti istinski sretni. Možemo doživjeti privremeno zadovoljstvo, ali neprestano ćemo se plašiti gubitka, jer ne možemo upravljati drugim ljudima. Jedina radost koja je trajna i koju nam nikada nitko ne može oduzeti, jedino sigurno uporište koje uopće možemo imati, je razvoj samoga sebe, razrješavanjem naše negativnosti tako da otkrijemo suprotne motive i činimo po pozitivnim. Kako ćemo otkriti unutarnje uzroke koji nisu u skladu s načelima i koji su odgovorni za sve naše nevolje, tada ćemo pronaći isto tako i radost.
Na nesreću, mi to činimo tek onda kad se pojave teškoće i njih nam ne šalje Bog, nego su posljedica nas samih, bilo da smo toga svjesni ili nismo. Većina negativnih želja nalazi se u nesvjesnom jer potiču iz razmišljanja malog djeteta. No, budući da su te želje u nama mi ih možemo otkriti ako to budemo iskreno željeli. To znači krenuti ovim dugačkim zavojitim putem.
Kako koristiti snagu volje, ili kada se boriti i kada otpustiti, govorili smo u prošlim emisijama. No, da ukratko ponovimo. Trebamo osjetiti što osjećamo u određenoj situaciji. Te osjećaje treba prevesti u precizne riječi, a onda potražiti želju ili motiv ispod tih osjećaja. Ne trebamo se prisiljavati da osjećamo ono što ne možemo osjećati, ma koliko bi to bilo poželjno. Ti osjećaji će se sami mijenjati prirodno kako budemo učili biti iskreni prema samima sebi, dakle budemo u istini. Rekli smo da se naši pozitivni i negativni motivi neprestano miješaju i zato ih treba razlikovati da bismo postupali iz dobrih motiva, a osjećaji će s vremenom slijediti djela. Kad snagu volje koristimo tako da djelujemo iz negativnog dijela ličnosti, tada je to samovolja. To onda činimo pod pritiskom i postajemo napeti, gubimo mir. Ako slobodnu volju koristimo iz pozitivnih motiva, ona onda teče slobodno, snažno i životno. Provodi se svjesno i jako, a ipak sa strpljenjem. Tako korištena slobodna volja nas ostavlja slobodnim, mirnim i nikada ne dovodi do prepuštanja pasivnosti i pomirenosti sa sudbinom. Dakle kad slobodnu volju koristimo željom iz Istinskog dijela ličnosti, ona je tada u skladu s načelima i dovodi do osjećaja ispunjenosti i sreće.
Međutim, moguće je da je želja ispravna, ali je postižemo na krivi način, a to je onda kada se motivi miješaju. Na primjer, pretpostavimo da želite biti na svom poslu najbolji. To je svakako prihvatljiva želja. Nemati želja bilo bi pogrešno, jer bi vam nedostajala životna iskra. Postoji opasnost od stanja bez želja jer se polako prepuštamo pomirenosti sa sudbinom ili postajemo bezživotni. Druga je krajnost kad se naše želje moraju ostvariti pod svaku cijenu, jer to je samovolja. Kao i uvijek, teško je naći ravnotežu ili srednji put. Njega možemo pronaći samo tako da neprestano provjeravamo iz kojeg dijela naše ličnosti dolaze naše želje. Želite li biti najbolji zbog svoje taštine? Je li vaša želja oslobođena sebičnih razloga, ili želite biti najbolji zbog straha da jedino tako možete biti sretni? Kad jednom odgovorimo sebi na ta pitanja, možemo činiti iz pozitivnih razloga i naša slobodna volja je ispravno upotrebljena. Zato je jako važno osvjestiti ono što je u nama sada nesvjesno. Samo tako možete odlučiti gdje trebate otpustiti, a gdje se trebate boriti.
Budite svjesni da taj proces suočavanja sa samim sobom, može jedino biti postupni proces. Nitko se nikada ne može suočiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog perioda vremena. Ako ste već došli do točke gdje ispravno možete prihvatiti negativnost u sebi i spoznali jedan dio ličnosti, ni ta spoznaja ne može dovesti do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet promjene. Konačno možete spoznati kako nerazborito i nerealno reagiraju vaše emocije - i to je veliki korak naprijed. Bit će vam potrebno dosta vremena i stalno prepoznavanje tih reakcija prije nego što ćete moći stvoriti nove navike. Iako već samim spoznavanjem djetinjastih, nezrelih reakcija dolazi do olakšanja i stanovitih promjena, pa se onda mogu dogoditi i vanjske promjene. Ali istinske promjene događaju se iznutra, a vanjske su tek posljedica unutarnjih. Unutarnja je promjena mijenjanje stava prema teškoćama, a onda strah nestaje. Sa sve većom lakoćom prepoznajete pogrešne pretpostavke i kako biste trebali reagirati, ili kako ćete jednom reagirati. Teškoće vas više ne mogu oboriti, pretjerano uznemiriti ili zabrinuti. I svaki puta, kad naučite lekciju o sebi, vi ćete postajati snažnija i sretnija osoba.


ISTINITO PROCJENJIVANJE SAMOG SEBE

Često sami sebe pitamo tko smo mi u stvarnosti, da li smo dobri ili loši. Dakle, ili se poistovjećujemo s maskom ili negativnim dijelom ličnosti bez da znamo za naše Istinsko ja. U osobi stalno postoji borba, bila ona toga svjesna ili ne, da bi pronašli svoj pravi indentitet. To vodi osobu u očaj zbog nedostatka osjećaja o sebi. Ako osoba sagledava samo svoj negativni dio, to dovodi do samookrivljavanja, i tada se osoba ne može odreći negativnih osobina da bi se suočila s njima i istražila ih, jer vjeruje da je to njena jedina stvarnost. Osoba razmišlja ovako: "Ja sam toliko grozan, toliko loš, da nemam pravo postojati, tada se moram kazniti zbog svog postojanja." Budući da je taj sukob suviše bolan, on se potiskuje u nesvjesno, a rezultat je strah od otkrivanja negativnosti u sebi. Tako nas naša negativnost porobljuje, jer iz nesvjesnog upravlja našim ponašanjem, i mi nismo sposobni da istinski procijenimo sami sebe.
Kad prihvatimo negativne osobine smjesta se događa olakšanje jer smo u istini sa sobom, ali se istovremeno događa shvaćanje da mi nismo svoja negativnost, jer vidimo i Istinski dio ličnosti. Ali, ako ne prihvatimo ono što mrzimo u sebi, onda to i ne vidimo, pa to onda upravlja našim ponašanjem. Međutim kad to prihvatimo, mi automatski imamo izbor da činimo iz Istinskog dijela ličnosti. Tako smanjujemo mržnju prema nama samima. Dakle, nužno je prihvatiti negativne osobine i za njih preuzeti odgovornost, jer jedino tad shvaćamo da imamo izbor i da mi nismo svoja negativnost. Možemo razlikovati stupnjeve u razvoju, ili stanja svjesnosti:
1. Polusvjesno stanje i neznanje tko smo u stvarnosti i slijepe borbe protiv onoga što mrzimo u sebi - svjesno, polusvjesno ili nesvjesno.
2. Prvo stanje buđenja kada možemo prihvatiti, imenovati i promotriti ono što ne volimo u sebi; kada smo svjesni da je to jedna osobina, a ne naša tajna i krajnja istina.
3. Svjesnost o našoj Istinskoj ličnosti koja može donijeti nova određenja, odluke i izbore. Mi sada možemo istražiti nove mogućnosti - ne zbog neke čarobne tehnike već provjeravanjem stavova koji su do sada bili potpuno negirani i zanemareni. Na primjer stav stvaranja pozitivnog cilja samoprihvaćanja bez pretjerivanja, učenja iz pogrešaka i neuspjeha, neodustajanja kad se ne pojavi trenutni uspjeh itd.
4. I konačno do shvaćanja, povezivanja negiranih i negativnih značajki, a što znači njihovog rješavanja, odnosno pročišćavanja. A to sve znači rast ličnosti.
Tako nestaje strah, koji je često nesvjestan, a javlja se uvijek kad želimo procijeniti sebe, ili odgovoriti sebi na pitanje: "Tko sam ja u stvarnosti."


NESVJESNI DIO LIČNOSTI

Najmoćnija značajka u životu je nesvjesnost. Sve povoljno, ugodno, korisno, isto tako kao i poteškoće, patnje, razočaranja i takozvana "loša sreća", kao i ponavljanje nepovoljnih situacija određeno je nesvjesnim razmišljanjem, osjećajima i stavovima. To obuhvaća mnogo više od onoga što možemo pretpostaviti. Kada ljudi govore o svojoj sudbini, o sudbonosnim događajima, to nije ništa drugo već kreacija nesvjesnih faktora. To je zbog toga što se svjesna pogrešna shvaćanja puno lakše mogu uočiti, pa stoga i ispraviti. Ono što je skriveno od svjesnosti upravlja nama bez da to možemo promijeniti jer to ne vidimo. Do stupnja u kojem smo sposobni da se oslobodimo beskorisnih strahova i pogrešnih shvaćanja, oslobodit ćemo snagu u sebi za koju nismo ni sanjali da postoji, jer smo je trošili da držimo daleko od svijesti ono što nas je plašilo.
Možemo reći da negativni dio ličnosti ne prihvaća ništa što je lijepo i konstruktivno. Taj dio svemu pozitivnom govori NE. Obrnuto, Istinski dio ličnosti govori svemu pozitivnom DA, jer je u skladu s istinitim uvidom, koji ne može činiti ništa drugo već razvijati ljubav. NE namjera predstavlja destruktivnost, jer nije u istini, pa razvija mržnju i podjeljenost. Vrlo je lako uočiti DA i NE namjere unutar nas, u našim svakodnevnim životima, pod uvjetom da naučimo jezik nesvjesnog dijela ličnosti.
DA je često, ne uvijek, uočljivije jer je svjesno. Kad god nešto što želimo ne možemo ostvariti, možemo biti sigurni da je u nesvjesnom NE, ili suprotna želja, ili strah od ispunjenja. Također, ako nešto toliko snažno želimo da se toga ne možemo odreći, tada je u nesvjesnom isto tako snažno Ne. Te suprotne namjere, od kojih jedna nije svjesna stvaraju u ličnosti napetost i pritisak. Način na koji možemo razriještit napetost, koja sama po sebi ometa ostvarenje želje, je da trebamo otkriti Ne, odnosno suprotnu namjeru u nesvjesnom. To zvuči jednostavno, a uistinu i jest tako. Jednostavno je jer znamo kako to razriješiti.
U onim područjima života u kojima stvari teku glatko, gdje vam se čini da ste sretni, gdje ste većinu vremena ispunjeni i bez ijedne krize, tu možete biti sigurni da nema suprotne namjere u nesvjesnom, i da DA prevladava u svjesnom. To znači da je naše cjelokupno biće u skladu sa stvarnošću, ili istinom.
Ali, u onim područjima u kojima ste stalno nesretni, tu mora djelovati NE u nesvjesnom. To NE, ili nesvjesnu namjeru, treba osvjestiti tako da je jasno imenujemo i preoblikujemo, tj. uskladimo s istinom. Dakle, svaki cilj koji svjesno želimo, a ipak ga ne možemo postići, dokaz je da u nesvjesnom postoji otpor postizanju tog cilja.
Jako je važno da u svakodnevnom životu nastojimo uočiti to Ne u našem nesvjesnom. To NE djelovanje može u početku biti toliko maglovito da se čini gotovo nemogućim da ga uočimo. No, sjetimo se dnevnog pregleda o kojem smo govorili, i kako u svakoj teškoći treba prevesti naše emocije u jasne riječi, da bismo razlikovali pozitivne i negativne osjećaje. Tada nije teško ispod negativnih emocija otkriti negativnu namjeru. Možete primjerice opaziti kako se javlja strah kad se približite ostvarenju željenog cilja. Dok smo o njemu maštali, sve je bilo sjajno, ali kako se bliži ostvarenje željenog cilja, mi počnemo odugovlačiti realizaciju (strah od diplomiranja).
Kako ćete postojati svjesni NE djelovannja, čak i prije nego u potpunosti shvatite kako djeluje, nećete se više osjećati beznadno i vidjet ćete rješenje. Shvatit ćete zašto de vaš život ne mijenja usprkos toga što ste o sebi već dosta toga osvjestili. Polako ćete prepoznavati suptilnije oblike straha, krivnje, ljutnje, frustracije i neprijateljstva. Ti osjećaji nastavljaju tinjati, ali oni mogu biti prekriveni tako da se pripisuju drugim ljudima. Otkrivanje svih tih mehanizama je učenje jezika nesvjesnoga. To je uspješno prevođenje nesvjesnog jezika.
Često pogrešno vjerujemo da ono što je u nesvjesnom znači otkrivanje nama potpuno nepoznatih činjenica. Međutim to nije točno. Ono što je u nesvjesnom bilo bi lako dostupno da se ne bojimo svojih negativnih osjećaja koji bi nas točno doveli do negativnih namjera ispod njih. Treba potražiti naše polusvjesne misli, nejasne stavove koji su gotovo postali naša druga priroda. Ali niti jedan od tih polusvjesnih osjećaja, reakcija i pojmova nije formuliran u jasne misli. Ako promotrimo te polusvjesne reakcije u odnosu na problematično područje u našem životu, naučit ćete sve što trebate znati o sebi. To je vitalni dio učenja jezika našeg nesvjesnog. Što ćete jasnije vidjeti kako se povlačite od onog ispunjenja za kojim tako čeznete - uvijek ga iznova promotrite na djelu - to ćete brže smanjiti tu NE namjeru. Samim promatranjem NE namjere, vi je već oslabljujete. NE namjera može biti uklonjena ako shvatimo strah koji uzrokuje NE namjeru, kao i neistiniti stav koji stvara strah. NE namjera je ključ problema i treba biti dovedena u svijest. Postavite sebi ova pitanja:
1. Koji cilj sada želim? Gdje sam nezadovoljan? Što bih želio promijeniti u sebi?
2. Koliko jako ja to želim?
3. Do koje mjere u meni postoji nešto što to ne želi? Ili se toga boji? Ili zbog jednog i drugog razloga tomu govori NE?
4. Kako mogu uočiti različite oblike i očitovanja NE namjere u mojem svakodnevnom životu?

Ako jasno formulirate ta pitanja i počnete iskreno na njih odgovarati, postići ćete izuzetan napredak na putu. Međutim, nije dovoljno jednom odgovoriti na ta pitanja kroz ustrajno promatranje i formulaciju nejasnih osjećaja. Ono što sada pronađete trebate dalje istraživati. Istina je da to morate stalno promatrati. Jedino tako će NE namjera slabiti. Svako promatranje vam može donijeti dublje i šire shvaćanje.
Bitno je da budete opušteni za vrijeme tih perioda samosuočavanja. Ali ako to ne možete postići, ako se osjećate prenapeto, previše uznemireno i nestrpljivo, možete biti sigurni da je na djelu otpor ili NE namjera. Trebate to prihvatiti i reći: "Ja sam prenapet i prenemiran da bih se opustio i napravio ovaj dio posla. To je NE strujanje koje me ometa da napravim onu stvar koju najviše želim." Tada će se vaš nemir ublažiti, jer se nalazite u svojoj istini sada. Slijedeći će korak biti lakši.
DA namjera mora promotriti NE namjeru. Do onog stupnja do kojeg ćete biti uspješni u tome, i tako komunicirate sa svojim vlastitom nesvjesnošću i shvaćate njezin jezik, do tog ćete stupnja vidjeti svoju Istinsku ličnost koja će vas uspješno voditi. Također ćete svjesno kumunicirati s nesvjesnim dijelom drugih ljudi, jer ćete ga prepoznavati u mjeri u kojoj ste upoznali svoje nesvjesno. Ljudi stalno nesvjesno komuniciraju. Rekli smo da samo 15% komuniciramo riječima, ostalo je komunikacija nesvjesnog. Te nesvjesne komunikacije određuju naše veze s drugim ljudima. Mi često ne uspijevamo zbog toga shvatiti druge i učiniti da drugi shvate nas.
Vidjet ćete da ono što vas plaši u drugim ljudima i zbog čega ste napeti, da ćete to moći mirno promotriti, na način kako ste to učinili sami sa sobom. Naučit ćete tumačiti što znači neka gesta, naglasak, djelovanje koje je nepoznato toj osobi. Vidjet ćete što druga osoba želi izraziti, usprkos njenoj maski, što njome upravlja iza njezinih svjesnih stavova. Vi ćete znati što njena nesvjesnost govori kada se ponaša na ovakav ili onakav način. Kad dođete do te točke, strah će nestati i ničeg se više nećete bojati. Osjećat ćete se potpuno sigurnim, jer ćete u miru moći jasno izabrati svoje ponašanje tako da ono bude konstruktivno i za vas i za druge.


PROŽIVLJAVANJE OSJEĆAJA

Već smo mnogo puta govorili kako je važno i bitno suočiti se i prihvatiti one osobine, osjećaje, uvjerenja i stavove u sebi, kojih, ili uopće nismo svijesni, ili nismo dovoljno. Drugim riječima rečeno, da uopće ne možemo spoznati našu Istinsku ličnost bez da prvo ne osvjestimo negativni dio ličnosti. Jer sposobnost prihvaćanja negativnih osjećaja, nesavršenosti, ranljivosti, iracionalnosti, slabosti i nesreće, mora povećati našu sposobnost da budemo snažni, uistinu ispravni (ne kruta samoispravnost), uistinu neovisni i ispunjeni. Prihvaćanjem svoje mržnje, ona konstruktivnim proživljavanjem postaje svoja suprotnost - ljubav, a to vrijedi za sve osjećaje da oni proživljavanjem prelaze u svoju suprotnost. Ta prividna suprotnost postaje istina kako stječemo iskustvo u proživljavanju naših osjećaja. Treba reći da je početak mijenjanja sebe najteži, a to vrijedi za svaki posao i u svakom području. Tako je učiti da živimo u istini, odnosno da se odreknemo obmanjivanja samih sebe u početku jako teško, zato jer ranjeno dijete u nama misli da je neprihvatljivo, a mi to onda generaliziramo na cjelokupnu našu ličnost. Opet ponavljamo da je to proces i put koji se ne može postići u jednom naletu.
Nužno je da na dubljij razini shvatite od kuda dolaze negativnosti i destruktivnosti; što je stvarno ishodište zla u nama? Već smo govorili o tome da negiranje naše ranljivosti, sram od bespomoćnosti i osjećaj da smo nevoljeni, stvaraju zlo i destruktivne stavove i osjećaje. Drugim riječima, zlo u nama je obrana od patnje. Jasno je da ta obrana od patnje stvara još veću patnju, isto tako kao i zbunjenost, zato jer ne vidimo povezanost patnje sa stvarnim osjećajima u nama. To negiranje patnje iz djetinjstva prisiljava nas da neprestano stvaramo ista emocionalna iskustva u odraslom dobu, a to stvara novu i još goru bol. Problem je u tome što je taj proces izbjegavanja bola nesvjestan.
U nedavnoj emisiji smo objasnili kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu. Stjecanje tog znanja je nužna priprema za proživljavanje tih osjećaja iz djetinjstva. Često bez takvog znanja ne možemo konstruktivno proživjeti te osjećaje. Rekli smo da kad znamo da svatko ima te osjećaje iz djetinjstva, da nas oni ne mogu preplaviti da se izgubimo u njima. Da ih treba proživljavati tako da jedan dio nas proživljava te osjećaje, a drugi dio nas je nepristrani svjedok ili promatrač. Dakle jedan dio nas osjeća bol ili bijes, a drugi dio nas zna da svaki osjećaj ima svoje vrijeme trajanja i da će proći. Takvim proživljavanjem nastaje olakšanje u ličnosti i drugačije sagledavanje problema. To znači da je odrasli dio nas sada roditelj koji svom ranjenom djetetu dozvoljava sve osjećaje da ih konstruktivno proživi.
Međutim, znanje može biti prepreka ako se zadovoljimo samo s teoretskim znanjem bez da ga provedemo u praksu. Znanje može biti snažna obrana protiv osjećaja, kao što je i neznanje o tome što osjećaji znače. Dakle, znanje vam pomaže da sve dublje iskusite duboka iskustva iz djetinjstva tako da ih osjetite, upoznate, izrazite i proživite - proživite onoliko koliko je to moguće u određenoj fazi razvoja.
Možemo reći da sve ono što je negativno i destruktivno u ljudskoj prirodi je rezultat obrane protiv doživljavanja bolnih i nepoželjnih osjećaja. Kada se osjećaji blokiraju onda se na to troši enormna snaga - rekli smo da je to aktivnost koja je pogrešno uoptrebljena. To rađa lijenost koja ako se pokušava riješiti snagom volje tada se to doživljava izuzetno bolno. Javlja se čežnja za neaktivnim životom - ništa ne raditi. Za takve ljude su životne poteškoće nešto previše, jer su nezreli. Kada se negativni osjećaji konstruktivno proživljavaju, oni se pretvaraju u svoju suprotnost - tama se transformira u svjetlost, a svjetlost je snaga. Dakle, kada god se nalazite u stanju stagnacije, lijenosti, pasivnosti, tromosti i kada ne želite ništa raditi, što se često brka s duhovnim stanjem postojanja, tada imate dobro mjerilo da u vama postoje osjećaji koji su stvorili psihički otrov zato što nisu osvješteni i proživljeni.
Često smo ovdje govorili kako iskustva iz djetinjstva tvore tzv. "leću" kroz koju vidimo svijet i sebe same. Osoba može osjećati jednu stvar, vjerovati u drugu, a djelovati bez da je svijesna tog procjepa u sebi. Zato kada se ujedini znanje s praksom - proživljavanjem osjećaja, to onda dovodi do rasta ličnosti, buđenja i osjećaja cjelovitosti.
Kada ne doživljavamo osjećaje u njihovoj punoj jačini i stvarnosti, naša snaga mora stagnirati. Naše djelovanje postaje neučinkovito, a život izgleda kao da spriječava sve naše ciljeve i želje. Kao da su vrata zatvorena za ostvarenje naših talenata, naših potreba i nas samih. Lijenost može biti jedan način na koji se to pokazuje. Nedostatak kreativnosti je drugi način. Osjećaj općeg očaja, bez da smo svjesni od kuda dolazi, može biti treći način, a koji se može racionalizirati vanjskim poteškoćama. Osjećaj uzaludnosti i zbunjenosti u životu je rezultat opiranja proživljavanju osjećaja, jer se mislimo da će nas njihovo izbjegavanje manje boljeti nego da ih proživimo. Također strah od sreće i zadovoljstva je još jedan učinak potiskivanja osjećaja. A istina je da ne postoji drugi način da postanemo istinski živi. Poricanje bola spriječava puni život, a uzrok je u strahu i otporu proživljavanju bola kada se on pojavi u našem životu. Sama patnja nije ni upola tako zastrašujuća kao strah od nje i stav prema njoj.
Lijenost je i obrana od osjećaja i učinak. Kad to shvatimo mi možemo upotrijebiti svoju snagu da smognemo hrabrost da osjetimo osjećaje koje život donese. Istinski mir u duši nije pasivnost i lijenost, nego radosno kretanje i djelovanje, a istovremeno je to mirno i opušteno stanje. Ako snagom volje pokušamo prevladati lijenost i pasivnost, to može prijeći u pretjeranu aktivnost ili radoholičarstvo, a to je onda bolno iskustvo. Ispod svega toga leži osjećaj straha od osjećanja vlastitih osjećaja koji nije osvješten. Zato treba u svim vidovima stagnacije prvo osjetiti taj stah od osjećanja bolnih osjećaja.
Taj strah postoji u svakome i treba ga dovesti u svijest. Kada doživite taj strah, spoznat ćete dvije stvari. Prva je, da su ti osjećaji bili toliko zastrašujući dok ste bili dijete da ih niste mogli iskusiti, pa ste ih potisnuli. A druga, koja je čak važnija i značajnija, je strah od straha. Strah od doživljavanja straha je ono gdje leži stvarna opasnost.
Taj strah nalazi se u svima - čak i u onima koji nemaju problema s lijenosti, ili drugim simptomima koje stvara negirani strah. Svaki osjećaj koji se negira raste. Tako, primjerice, negirani strah stvara strah od straha, a onda strah od osjećanja straha od straha - i tako dalje, i tako dalje. To isto se odnosi na druge osjećaje. Negirana ljutnja stvara ljutnju zbog toga jer ste ljuti. Onda i to negiramo, pa postajemo još ljući zbog toga jer nismo sposobni prihvatiti ljutnju, i tako dalje. Sama frustracija je podnošljiva ako se u potpunosti osjeti. Ali dok smo frustrirani zato što "ne bismo" trebali biti frustrirani, to pojačava frustraciju, a zbog toga što je sebi ne dozvoljavamo, bol se još više produbljuje. Važno je naglasiti taj proces da bismo postali svjesni koliko je važno izravno osjećati, bez obzira koliko nepoželjni ti osjećaji bili. Ako negiramo svoj bol, sekundarni bol mora postati jači, gorak i nepodnošljiv. Ako prihvatimo i osjetimo bol, on se automatski se počne razrješavati. Isto se odnosi na ljutnju, strah, frustrirajuće potrebe - kakav god taj osjećaj može biti.
Tako, kada osjećate strah od vašeg straha i kada si dozvolite da padnete u sam strah, taj strah će vam vrlo brzo pokazati druge osjećaje koji su negirani i zbog kojih se strah pojavio. Negirani osjećaji - koji god mogli biti - postat će vam lakši za podnijeti od njihovog negiranja, tj straha. I sam strah je podnošljiviji od straha od straha. Borba protiv naših osjećaja i obrana od njih, stvara cijeli dodatni sloj iskustva koja su bolnija od originala protiv kojeg se borimo. Treba donijeti svjesnu odluku da ćemo osjetiti i iskusiti strah od dubokih bolnih, povređujućih i zastašujućih osjećaja u nama koje dižu u nama drugi ljudi ili okolnosti.
Jedini izlaz van je "u i kroz". Važno je da idete u sebe, a ne oko sebe. Nažalost, jako puno ljudi nastoji izbjeći bolna iskustva na razne načine. Važno je da znate da vas proživljavanje osjećaja neće uništiti, jer to je vjerovanje malog djeteta za kojeg je to bio realni strah. Svaki negativni osjećaj koji se proživi prelazi u svoju suprotnost, a s vremenom će polako dolaziti i nesvjesni zaključci iz djetinjstva koji nisu točni. To znači transformirati tamu u nama u svjetlost. Toliko nas mnogo stoji držanje negativnih osjećaja daleko od svijesti da to slabi cijelu ličnost. Suočavanjem s negiranim strahom, često možete naći da je stvarni razlog iza straha strah i njegov pratilac: taština. Dakle, negirana taština i sram često stvaraju strah. Ideja da je ponižavajuće imati određene osjećaje, ili biti ranljiv i stoga otvoren, ideja vam se ne bi trebalo događati ono što vam se događa, osjećaj da ste patili u djetinjstvu jer takvi kakvi ste bili niste bili vrijedni ljubavi, stvara danas sklonost da negirate svoje osjećaje. Pritisak negiranih osjećaja tada stvara strah, a strah onda zahtijeva teorije koje opravdavaju strah. Ako se osoba uvjeri da je opasno osjećati svoje osjećaje, to uvjerenje onda dovodi do sloma i kriza. Strah koji je stvoren, ako je dovoljno snažan, vodi do strave, a strava vodi osobu u jaku krizu. Ali temelj straha je u uvjerenju da bol iz djetinjstva da takvi kakvi jesmo nismo vrijedni ljubavi i sadašnji strah od otkrivanja toga.
Strah nije stvaran. On je rezultat potiskivanih osjećaja. To vrijedi za sve negativne osjećaje koje treba osjetiti tako da, primjerice, kroz osjećaj slabosti dođete do svoje snage, kroz osjećanje straha doći ćete do sigurnosti, kroz osjećaj usamljenosti do ispunjenja, ljubavi i partnerstva, kroz osjećaj mržnje do sposobnosti da volimo, kroz osjećaj beznadnosti do istinske nade, kroz prihvaćanje nedostataka vašeg djetinjstva leži vaše sadašnje ispunjenje.


KAKO DONOSITI ODLUKE

Odlučivati je vrlo važno u životu, jer sve je odlučivanje. To nije samo vidljivo kod djela, nego uključuje i emocionalni stav sadržan u odluci. Dar slobodne volje sadrži slobodu biranja, ali uključuje i odgovornost za prihvaćanje rezultata odabira. Većina ljudi nije svjesna da svojim odabirima kreira svoj život, pa je za sve ono loše što nam se događa kriv Bog, sudbina, drugi ljudi, ili okolnosti.
Svaka odluka može biti kriva ili prava. Ispravno možemo odlučiti ako istinito vidimo situaciju. No, percepcija okolnosti u kojima moramo donijeti odluku određena je "lećom" kroz koju gledamo. U nekim područjima našeg života "leća" je iskrivljena strahovima, i tada ne možemo ispravno odlučiti. "Leća" su kriva rješenja iz djetinjstva, odnosno način kako je dijete pokušalo negirati bolna iskustva. Maske su takve "leće". Lažna rješenja su način borbe protiv svjetla, bola i onoga što se želi izbjeći.
Kada je lažno rješenje povlačenje od osjećaja, voljenja i življenja, maska izoliranosti, to je obrana da ne budemo povrijeđeni. Samo nakon rada na sebi uviđamo kako je to kratkovidan "lijek". To će nam dati snagu da se mijenjamo i da radije osjetimo i bol, nego da ništa ne osjećamo, ili da osjećamo samo malo. Nakon neprekidnog rada na sebi, i nakon što hrabro prođemo kroz privremene periode obeshrabrenja i otpora, doći će prijelomni trenutak kad iznutra više nećemo biti mrtvi. Ali prva reakcija neće biti ugodna. Ona to ne može biti, jer će doći oni bolni osjećaji koje smo do sada izbjegavali i plaćali za to cijenu koja se ne isplati, ali toga nismo bili svjesni.
Kada je lažno rješenje pokornost, slabost, bespomoćnost i ovisnost kao sredstvo da druge natjeramo da se brinu za nas, ili da nas vole kao da smo mala djeca, i to ne nužno materijalno nego emocionalno, to je rješenje koje samo dovodi do više bola. Prepoznat ćete masku ljubavi u tom rješenju. Stalna ovisnost o drugima stvara strah i bespomoćnost. Ona oslabljuje vjeru u nas same. Kako nas rješenje povlačenjem čini osjećajno mrtvima i lišava nas smislenosti života, tako nas pokorno rješenje lišava neovisnosti i snage i ne stvara ništa manju izolaciju od onog prvog, iako to čini kroz drugačiji unutarnji način. U djetinjstvu smo nastojali izbjeći bol tako da smo htjeli imati jaku osobu da se brine za nas. U odraslom dobu na taj način samo pojačavamo bol, jer nikada ne možemo naći takvu osobu. Ta osoba moramo biti mi sami.
Jer čineći sebe smišljeno slabijima, mi upotrebljavamo tiraniju najgore vrste prema drugima. Ne postoji jača tiranija od one koju slaba osoba upotrebljava na onu jaču, ili na čitavu svoju okolinu. To je kao da ona stalno govori: "Ja sam toliko slab. Morate mi pomoći. Ja sam toliko bespomoćan. Vi ste odgovorni za mene. Greške koje činim se ne računaju, zato jer ja ne znam bolje. Ne mogu si pomoći. Vi mi stalno morate udovoljavati i opravdati sve moje greške. Ne možete očekivati da preuzmem odgovornost za svoja djela, ili da ne činim ono što bih trebao. Ja ne mogu uspjeti, jer sam slab. Vi ste jaki, pa stoga morate sve razumijeti. Vi ne možete imati neuspjehe, jer ja to ne mogu podnijeti." Tako takva slaba osoba kroz samoudovoljavanje, lijenost i samosažaljenje postavlja nemoguće zahtjeve za svršenosti prema drugima. Da bi se shvatio takav emocionalni stav u sebi, treba te emocije i očekivanje prevesti u jasne i sažete misli.
Pogrešno je misliti da je slaba osoba bezopasna i da manje povređuje druge ljude od otvoreno dominirajuće i agresivne osobe. Sva lažna rješenja, maske, donose neizmjerni bol nama samima kao i drugim ljudima. Povlačenjem se odbacuju drugi ljudi, i tako im se ne daje ljubav koju žele. Pokoravanjem mi ne volimo, već samo očekujemo da vole nas. Ne vidimo da također i drugi imaju svoje ranljivosti, slabosti i potrebe. Tada mi odbacujemo sve one djelove njihove ličnosti koji nisu savršeni i tako ih povređujemo. Agresivnim rješenjem, mi guramo druge ljude od sebe i otvoreno ih povređujemo s lažnom nadmoćnošću. U svakom lažno rješenju mi povređujemo druge, ali i same sebe. Zato što je odluka za bol, iako nije svjesna jer je obrana, mora imati svoje bolne posljedice.
Već smo ovdje rekli da jedini način da donesemo ispravnu odluku je da pogledamo u svoje osjećaje. To znači pogledati ispod maske, ili vanjske dobre volje, u negatini dio ličnosti. Sama vježba promatranja nezrelih emocija i reakcija oslabljuje njihov utjecaj i automatski počinje proces njihovog razrješavanja. Što duže odgađamo taj proces, to on mora biti bolniji.
Kad se susretnemo s tim bolom, da li je to samo onaj bol iz djetinjstva? Nije samo, nego je to mnogo više sadašnji bol od neispunjenja zbog lažnih rješenja. Što sve činimo da ne bismo osjetili usamljenost, bespomoćnost, prazninu i druge osjećaje koji nam nisu ugodni. Ali, ako se prvo susretnemo sa strahom, ispod njega ćemo naći sve te osjećaje i shvatiti da ih stvaraju naše trenutno neispunjene potrebe.
Prije nego što razotkrijemo razna rješenja, mi ne možemo biti svjesni naših stvarnih potreba. Jedino kada se odlučimo osjetiti bol, odnosno sve neugodne osjećaje, samo tada možemo postati svjesni naših stvarnih potreba. Kako budemo išli kroz proces u kojem postajemo svjesni naših potreba i frustriranosti zbog njihovog neispunjenja, prvo ćemo pronaći potrebu da budemo voljeni - jednako kao što i dijete treba dobivati ljubav i pažnju. Međutim, ne može se reći da je potreba da se bude voljen djetinjasta i nezrela. Ona je jedino takva kad odrasla osoba odbija dati ljubav, tako da potreba za ljubavi ostaje neispunjena. Zbog lažnih rješenja mi guramo potrebu da budemo voljeni u nesvjesno. Zato naša sposobnost da pružamo ljubav ne može rasti. Često smo rekli da je sposobnost za ljubav pitanje stupnja.
Kako se susrećemo s bolom, ono što se događa u nama je ogroman pritisak potrebe za ljubavlju. Ali sve dok ne naučimo davati ljubav, mi ne možemo zadovoljiti svoju potrebu da budemo voljeni. To stvara duplu frustraciju, a to uzrokuje silan pritisak koji je tako bolan. Taj bol mora biti u cijelosti doživljen. Moramo postati svjesni koje su točno naše potrebe - da pružamo i dobivamo; frustracije zbog tog pritiska i želje da od svega toga pobjegnemo. Ali osjećajući sve te osjećaje, mi jačamo i ozdravljujemo, više ne bježimo od rizika života i samih sebe, i tad će se pojaviti nove mogućnosti koje će polako ispunjavati naše potrebe u mjeri u kojoj se odričemo lažnih rješenja. Ali kroz taj privremeni tunel moramo proći.
To je prije svega osjetiti strah od donošenja odluke jer se bojimo napraviti pogrešku, a pogreška znači bol kojeg se bojimo. Strah od bola nestaje kada prihvaćamo bol u našem životu kada se on pojavi. Drugi razlog je nespremnost da se plati cijena ili posljedica pogrešne odluke, a to je opet razočaranje i bol. Dijete u nama želi siguran "ključ" za sve probleme, čarobni štapić, čarobnu tehniku. Nesvjesno želimo "slobodu" da činimo što želimo, bilo da je to dobro za nas i druge. Ne želimo nikakvu frustraciju ili potrebnu disciplinu. Kad to ne funkcionira, a nikad ne funkcionira, tada krivimo druge, okolnosti ili Boga. Krivimo što postoje ograničenja stvarnosti ili životnih zakona.
Mi još uvijek čeznemo za autoritativnom figurom, koja će preuzeti posao za nas kada život postane opasan i neizvjestan, kada nas pogreške prisile da platimo za njih cijenu. Mi još uvijek čeznemo za "savršenim životom" u kojem ništa od toga nije potrebno. Mi se još uvijek zavaravamo da je moguće izbjeći pogreške, kao i plaćanje cijene za njih.
Kada postoji neovisnost, nema potrebe za autoritetima koji će odlučivati umjesto nas. Ne postoji zbunjenost. Postoji jasno opažanje onoga što je istina i onoga što je lažno, tako da stoga može postojati slaganje i neslaganje bez pobune ili pokoravanja zbog straha. Put prema toj jasnoći i sposobnosti da razlikujete je voljnost da tražimo, preispitujemo, temeljno istražujemo, da budete otvoreni. Takvo usmjerenje zahtijeva strpljenje, radije nego brze, gotove odgovore, u pogledu bilo kojeg određenog pitanja u vašim životima. Ali djetinjasta, ovisna osoba zazire od strpljivog načina temeljitog istraživanja i pronalaženja, zato jer to znači mučan rad. Djetinjasta ovisna osoba želi brze i lagane odgovore, pa je stoga sklona donositi prebrze zaključke. Kada se bojite pogrešaka, ti brzi zaključci ne mogu biti preispitani, tako da ustrajajavanje na brzom i laganom rješenju sprječava put prema jasnoći i istini. Dakle, zbunjenost, koja prouzrokuje zbunjujuća iskustva. Ako nam nedostaje spoznaja kako je to iskustvo bilo stvoreno, život vam izgleda teškim i nepravednim. Tada od savršene autoritativne figure zahtijevamo da ispravi sve to.
Volja da se predamo lažnom autoritetu koji nam sve dopušta i ne postavlja nikakva ograničenja liniji manjeg otpora, koji nam nikada ne nameće ikakve frustracije i koji nam nudi ovakvu vrstu utopije, također stvara unutarnji strah, jer mi dublje znamo da to nije moguće. Oni slabiji će se predati lažnim prorocima, kao što kaže Biblija. Oni neznatno jači, koji teže za stvarnom neovisnošću, boje se predaje u svim oblicima. Ono čega se uistinu boje i u što ne vjeruju je njihova vlastita želja za lažnim prorokom koji im obećava ono što nikada ne može ostvariti. Ta obećanja su droga za one koji su najranjiviji zbog svoje nevoljnosti da preuzmu odgovornost za svoje vlastite živote.
Upravo taj strah od bola čini da se bojimo donositi odluke i zbog toga se odričemo dara slobodne volje tako da želimo da drugi odlučuju umjesto nas. Jedino kad hrabro učinimo ovaj strah od povrede i zrele samoodgovornosti svjesnim, i tako smanjimo našu bespomoćnost, onda ćemo povećati našu neovisnost i moći donositi zrele odluke.
Zrele odluke ćemo moći donositi kada budemo znali što stvarno želimo. To znači pogledati u naše emocije i naći suprotnu namjeru koja nije svjesna. Kad je spoznamo, ona gubi snagu da utjeće na ono što želimo postići. Slijedeći korak je da vidimo koju cijenu moramo platiti za određeni odabir. Jer za svaku alternativu postoji korist, ali i moguća šteta. Moramo uzeti u obzir da možemo rijetko biti sigurni da je naš odabir pravi. To znači da svaka odluka u sebi nosi rizik.
Dakle, zrelo odlučivanje u sebi sadrži odabir između dobrog i lošeg. To uključuje zrelo istraživanje koje će nam eventualno pokazati pravi odabir. Zatim, odabir uključuje određenu cijenu da bismo postigli cilj. I budući da ne možemo biti sigurni da smo dobro odabrali, to uvijek sadrži određeni rizik, pa nam je za zrelo odlučivanje potrebna i hrabrost. Ako tako budemo radili onda će čak i pogrešna odluka značiti rast, jer ćemo znati da smo učinili najbolje što smo znali i zbog toga ćemo moći naučiti iz napravljene greške, bez da upadnemo u osjećaj krivnje uzrokovan potrebom da budemo savršeni. Iz takvog načina odlučivanja ne dolaze konflikti i zbunjenost. Oni nisu stvoreni zbog krive odluke, nego zbog toga što smo slijepo odlučivali, bez da smo odvagnuli alternative i bili spremni platiti cijenu za svaku alternativu.
Trebamo naučiti kako donositi odluke, jer život jesu odluke. Čak i kad stojimo u mjestu zbog straha da donesemo odluku, i to je odluka, i to loša jer nemamo hrabrosti. Ponovimo, da zrelo donijeti odluku, pa čak i ako se pokazala pogrešnom, je zdravije, jer ste stvari vidjeli jasnije svijesni da sve ima svoju cijenu, i jer ste imali hrabrosti vjerovati sebi - dakle biti u svojoj istini. Dobit je u tome što ste imali hrabrost provjeriti da li je to doista istina, pa ako i nije bila, onda ste naučili što jest istina. A to znači rasti, jer smo spoznali grešku i koju onda možemo mijenjati.
A biti u istini sa sobom znači mnogo više nego što uopće možemo pretpostaviti. Jer bilo koje lažno rješenje, ma koliko nam neka maska može biti simpatična, uvijek odbija drugo ljudsko biće prije ili kasnije. Kada se pokoravamo, zar ta naša slijepa lojalnost nije na dubljem sloju izdavanje drugih, jer ne vodimo računa o njihovim potrebama, ranljivostima, vlastitim potrebama i nesigurnostima. Pokoriti se, znači zbog straha od odlučivanja natovariti drugome odgovornost za naš život. A onda nužno slijedi razočaranje, jer želimo sigurnog i uvijek volećeg zaštitnika, a to dovodi do neprijateljsih osjećanja, možda ponovno nesvjesno. Kada smo agresivno arogantni i kada negiramo svoju vlastitu potrebu da imamo ljubav, pažnju i komunikaciju, mi tada otvoreno odbijamo drugu osobu. U povlačenju mi nikada ne nikada ne pružamo toplinu i nikada ne ispunjavamo potrebe drugih ljudi. Jer kada smo otuđeni sami od sebe i savršeni, mi ne možemo ne povređivati druge ljude. Kada smo u masci, mi ne dozvoljavamo drugoj osobi da nam se približi zbog straha od razotkrivanja i tako odbijamo drugu osobu, a da toga nismo ni svjesni. Svo to odbacivanje, izolacija i bol, koju ne znajući nanosimo drugim ljudima, dovodi do toga da oni pojačavaju svoje obrambene mehanizme. Upravo kao što njihove destruktivne obrane pojačavaju naše vlastite.
Jedino kada budemo razumijeli druge ljude, a to je prvenstveno rezultat poznavanja samih sebe, mi prekidamo taj začarani krug. Zamislite učinak koji bismo imali na našu okolinu, kada se više ne bi branili, kada se više ne bi bojali i povlačili i kada više ne bismo bili lažno nadmoćni. Tada smo otvoreni prema životu i srcu druge osobe. Hrabrost da živimo i volimo omogućava nam da pomognemo drugoj osobi da oslabi svoje vlastite obrane, čak ako ona još nije dovoljno razvijena da bi to razumijela. Mi ćemo moći razumijeti zašto ta osoba još nije spremna. Prihvatit ćemo je onakvom kakva jest, što njoj daje najveću mogućnost promjene. To znači "okrenuti drugi obraz" - ne činiti iz ljutnje što druga osoba nije ono što mi mislimo da nama treba, a ipak se konstruktivno obraniti - znači razumijeti i znati reći "ne" s ljubavlju.
Svi s kojima dolazimo u kontakt bit će pod takvim utjecajem. To znači probuditi u drugoj osobi najbolje. A taj se učinak produžuje na sve one s kojima ta osoba dolazi u kontakt. To za sobom povlači val za valom učinaka i međusobnih učinaka. Zato je svatko važan u Božjem planu spasenja.


LJUBAV PREMA SEBI ILI SEBIČNOST

Često se miješa ljubav prema sebi sa sebičnošću. Zato mislimo da se nije dobro previše baviti sa sobom jer to vodi u sebičnost. To međutim ovisi da li se bavimo sa sobom, ili drugim ljudima, na pravi ili pogrešan način. Pogrešno je misliti o sebi na destruktivan način, a to je samosažaljenje, tužiti se na sudbinu, prepuštati se žaljenju o onome što nismo imali u životu, ili pokušavati mijenjati ono što ne možemo mijenjati u životu. Takav način bavljenja sa sobom mora voditi u još veći osjećaj nezadovoljstva i nesreće. Ako se neprestano žalimo, tada vjerujemo da je život nepravedan prema nama, i tada se takvo pogrešno vjerovanje i ostvaruje. Gubimo snagu u samosažaljenju, umjesto da potražimo rješenje problema.Trebamo naučiti kako takvo pogrešno bavljenje sa sobom promijeniti u produktivno.
Govorili smo o lažnim rješenjima iz djetinjstva koja dovode do osjećaja bespomoćnosti i patnje jer ne funkcioniraju. Ta rješenja dovode do uvjerenja da mi nemamo ništa s našim problemom i da si ne možemo pomoći. Tražimo lažne autoritete koji bi preuzeli odgovornost za naš život. Uzmimo, primjerice, jedno takvo lažno rješenje - masku ljubavi kojom pokušavamo natjerati druge da nam daju ljubav. Trudimo se oko drugih ljudi da bi nas oni voljeli. Kupujemo njihovu ljubav - dajemo da bismo dobili, znači ne dajemo bezuvjetno. Gubimo radost darivanja, jer želimo nešto za uzvrat. I jako smo ljuti i ogorčeni što to ne možemo dobiti. I opet se osjećamo prevareno i bespomoćno. Začarani krug je zatvoren. Ali, ako doista budemo davali ljubav, onda nam se ljubav mira vratiti. Jer onaj koji ima ljubav, još više će je imati. A onaj koji je nema, imat će je još manje.
U ovim emisijama dali smo vam i alate kako pomoći sebi, pa ćemo sada samo nakratko ponoviti neke:
•   Dnevni pregled u kojem provjeravamo koliko smo bili u istini ili nismo (iskrenost prema sebi).
•   U stavu objektivnog svjedoka promatramo svoje osjećaje da bismo otkrili negativnu namjeru u nesvjesnom. Tako možemo činiti iz onog dijela nas koji nazivamo Istinska ličnost.
•   U dnevnim meditacijama molimo Boga da nam pokaže istinu i da nam da hrabrost da je vidimo.
•   Razgovaramo s drugom osobom o svojim problemima, jer tako stičemo jasnoću koju nemamo dok samo razmišljamo o problemu. Osim toga, druga osoba može vidjeti naš problem objektivnije i dati nam uvid do kojeg ne možemo doći sami.
Ovi pristupi, ili alati, ne mogu napraviti posao umjesto nas. Oni nam jedino mogu pokazati što trebamo napraviti i kako se mijenjati da bi se naš život promijenio na bolje.
Za one koji to još ne mogu, zdravije je pomagati drugim ljudima, jer tako smanjuju svoju sebičnost. Drugi koji se bave sa sobom na konstruktivan način, trebaju se također baviti drugima na takav produktivan način. Ako se odnosimo prema sebi konstruktivno, u istoj mjeri ćemo se odnositi prema drugima. Ako pomažemo drugima, i tako zaboravljamo nešto svojih briga i poteškoća, tada činimo dobro i drugima i samima sebi.
Međutim, možemo se baviti drugim ljudima na pogrešan način, i to često činimo. Neprestano misliti o tuđim poslovima, kritizirati druge i suditi im, sigurno ne pomaže da budemo manje sebični. Ako više mislimo o drugim ljudima umjesto o sebi, to nije garancija da je to dobro; kao i kad više mislimo o sebi nego o drugima - ako to činimo na pravi način - nije dokaz da smo sebični. Sve ovisi kako nešto činimo. Ako destruktivno mislimo na druge, ako im sudimo, tada pokušavamo uvjeriti sebe da je to dobro, onda istovremeno vjerujemo da baviti se sobom je sebično. Također se pogrešan način bavljenja sa sobom često skriva ispod uvjerenja da moramo bolje upoznati sami sebe, da moramo analizirati svoje osjećaje, ali nikada to ne činimo. Trebamo vidjeti na koji način mislimo sami o sebi i o drugima. Trebamo provjeriti kako to činimo.
Može se također dogoditi da razvijena osoba koristi sve svoje snage da bi pomagala drugima, i tako čini puno dobra. Ali, može biti da ta osoba ne čini dovoljno s obzirom na svoj stupanj razvoja. Jer oni koji su više dobili, od nih će se više očekivati. Takva osoba bi morala dublje raditi na svojim motivima, dakle, zašto pmaže ljudima i neprestano bi trebala pročišćavati svoje motive. Može se dogoditi da takva osoba, zbog toga što čini puno dobra, ne radi dovoljno na svom razvoju, odnosno da joj dobro koje čini služi kao opravdanje da bi izbjegla dublje upoznavanje same sebe.
Rekli smo kako upoznavati sebe, dakle ispravno se baviti sa sobom, a takav rad na sebi nikada nije u suprotnosti sa pomaganjem drugim ljudima.
Ljudi koji rade na sebi su već postigli da čine prava djela i čak da imaju ispravne misli u mnogim područjima svoga života, ali kako razvoj napreduje, to nije dovoljno. To treba postići i u području emocija tako da ne varamo sami sebe. Da bismo to postigli neprestano trebamo sebe objektivno provjeravati i analizirati svoja djela, misli i emocije, da li su u skladu s načelima, znači u istini. Jer, tko ne pozna sebe, ne može ni poznati druge. Onaj koji ne razumije sebe, ne može niti razumijeti druge. I onaj koji ne voli sebe, ne može niti voljeti druge.
Dakle, ako volimo sebe na pravi način nećemo biti sebični prema drugim ljudima. To također znači da ćemo imati zdravo samopoštovanje i da ćemo zdravo poštivati druge ljude. Zdravo samopoštovanje i ljubav prema sebi možemo imati ako rastemo u skladu s našim mogućnostima. Ako to ne činimo, to znači da u jednom dijelu sebe mi bježimo od samih sebe, ne vidimo realno sebe. A to opet vodi u to da ne možemo sami sebe zdravo poštovati i to je uzrok raznim kompeksima i osjećaju krivnje.
Što više se bavimo sa sobom na pravi način, to postajemo manje sebični, i onda možemo bolje pomagati drugim ljudima i činiti dobra djela. Ali, često se čini upravo suprotno. Negiramo svoje pogreške čak i ako su vidljive svima drugima. Spremni smo osuditi druge, pa makar u našim mislima i emocijama. Kad sudimo drugim ljudima, mi zapravo odbacujemo i sebe. Ne prihvaćamo jedan dio sebe zbog potrebe da budemo savršeni. Tako zapravo sudimo samima sebi, a da toga nismo svijesni. Način kako osjećamo i govorimo o drugim ljudima govori koliko sebe prihvaćami ili odbacujemo.
Jako je važno za sve nas da naučimo prihvatiti druge sa svim njihovim greškama, kao što moramo prihvatiti sebe, iako smo nesavršeni. I ovdje je važno da se to učini na pravi način. O tome smo puno govorili, no ponovimo da to ne znači odbacivati sebe, jer smo otkrili da nismo tako savršeni kako smo mislili, niti ići u drugi ekstrem, pa pokušavati ostati kakvi jesmo. Uvijek ćemo u motivaciji naći dva suprostavljena ekstrema, i uvijek je teško naći srednji put, tj. istinu. Bitno je kako ćemo se nositi sa situacijom.
Načelo je da mijenjamo ono što možemo mijenjati, a to znači da možemo mijenjati samo sebe. Mi smo jedina osoba koja ima snagu da promijeni samu sebe. Gubitak je snage mijenjati druge. Mi možemo utjecati na to da se drugi mijenjaju u mjeri u kojoj se ta osoba odluči mijenjati. A taj utjecaj se može dogoditi samo kroz naš primjer. Tako dugo dok nas greške drugih ljudi bacaju iz ravnoteže, to je znak da duboko u nama zamjeramo više nego što smo toga svjesni. A ta unutarnja reakcija je u neskladu s načelom prava na izbor. To je znak koji nam pokazuje koliko prihvaćamo sebe onakvima kakvi jesmo i da li to činimo s poniznošću. Što smo sposobniji prihvatiti ljude sa svim njihovim pogreškama, toliko smo sposobni prihvatiti sebe same. Tako imamo solidan temelj u sebi bez obzira koliko smo nesavršeni. Što više se iznutra borimo protiv drugih ljudi onakvih kakavi su u ovom trenutku, to manje prihvaćamo sami sebe.
Tako moramo naučiti da prihvatimo druge onakvima kakvi su sada da bismo bili tolerantni prema greškama koje možda nisu naše. Često moramo ići još dalje od toga Obično se jako bunimo kada drugi ljudi imaju pogreške koje ne vidimo kod sebe. Samo ako temeljito upoznamo sebe, tek tada ćemo moći bolje prihvatiti druge, razumijeti ih više i voljeti ih više.
Da bismo bili tolerantni, to ne znači da smo slijepi. Često se događa da osoba ne želi vidjeti greške osobe do koje joj je stalo, ili je zaljubljena u nju. U takvom slučaju osoba ne želi vidjeti pogreške, jer se u duboko u sebi boji da kada bi ih vidjela, ne bi više mogla voljeti tu osobu. To je zapravo neprihvaćanje te osobe u njenoj cjelovitosti. Ako se ne može prihvatiti osoba onakva kakva jest, tada mi varamo sami sebe. Uz tu pogrešnu reakciju, osoba će biti uvjerena u svoju tolerantnost jer nikada ne vidi greške voljene osobe. To se u pravilu dogada kada smo zaljubljeni, ili kada nam je neka osoba simpatična (crno-bijelo reakcija malog djeteta). Stvarna tolerancija i prihvaćanje se može dogoditi samo ako jasno vidimo greške druge osobe, jer nismo prestrašeni da je volimo manje zbog njenih grešaka. S takvim ponašanjem mi ne samo da pomažemo drugima, nego pomažemo i samima sebi.
Trebamo sami sebe pitati da li smo slijepi prema nekim našim greškama, dok se borimo protiv grešaka drugih ljudi i osuđujemo ih. To čak ne mora biti svjesna misao, ali možemo to raditi u našim emocionalnim reakcijama. Ako to ustanovimo, to će nam donijeti veliko olakšanje zbog promjene našeg ponašanja. Jer ono što nas košta unutarnjeg mira i ravnoteže nije nikada ono što drugi rade ili ne rade, nego naša unutarnja reakcija i borba protiv onoga što ne možemo mijenjati, niti to trebamo mijenjati. Kako to budemo činili biti ćemo slobodni i osjećat ćemo novu nezavisnost u odnosu na ono što drugi ljudi budu činili.


EGO I NJEGOVA FUNKCIJA

Ponovimo ukratko da je naše Istinsko ja, ili Unutarnje, stvarno Ja, onaj dio nas koji je napravljen na sliku i priliku Boga. To je ljubav u nama. Kad god djelujemo iz svojeg Istinskog ja, mi smo u istini i radosti. Najkreativniji i najkonstruktivniji doprinosi životu dolaze iz Istinskog ja. Sve što je velikodušno, sve što obogaćuje život, sve što je lijepo i mudro, dolazi iz Istinskog ja.
Ego bismo mogli definirati kao onaj dio naše ličnosti koji opaža, razmišlja, razlikuje i donosi odluke. Mogli bismo ga nazvati našom vanjskom ličnosti nasuprot unutarnjoj ličnosti ili Istinskom Ja. Postoji mnogo zbunjujućih teorija o djelovanju ega. Postoje one koje koje kažu, ili barem podrazumijevaju, da je ego u biti negativan i nepoželjan, i da je duhovni cilj osloboditi se ega. Međutim, postoje i one koje, naročito u psihoanalitičkom razmišljanju, kažu da je ego važan i da bez njega ne postoji psihičko zdravlje. To su dva potpuno suprotna pogleda.
Osoba koja ima slabi ego ne može se nositi sa životom. Ona osoba koja ima prejaki ego ne može doći do Istinskog ja. Kao i uvijek, obe krajnosti su loše. Problemi i sukobi su uvijek rezultat prevelikog ili premalog ega.
No, ne možemo reći da neka osoba ima preveliki ego, a neka druga preslabi ego. Iako se to katkada može dogoditi, u pravilu se događa da u osobi postoji neravnoteža. Ta neravnoteža znači da je jedna osoba više razvijena u jednom dijelu svoje ličnosti, dok je u nekom drugom području pre malo razvijena. Na taj način ona pokušava postići ravnotežu, ali se tu ne radi o ravnoteži, nego u pokušaju da se jedno područje života kompenzira drugim.
Da bi naš ego bio zdrav i snažan on mora biti u službi Istinske ličnosti. Ego je taj koji neprestano preispituje našu motivaciju da li ona dolazi iz negativnog dijela ili iz Istinske ličnosti. Rekli smo da moramo prepoznati naše osjećaje, pozitivne i negativne, da bismo vidjeli namjeru, ili motiv, ispod njih. Ovdje Ego promatra, razlikuje i bira tako da djeluje iz Istinske ličnosti, ili iz ljubavi. Preslabi ego ne kontrolira negativne motive, a prejaki ego radi iz samovolje. Dakle, preslabi ego i prejaki ego su u službi negativnog dijela ličnosti - straha, taštine i samovolje.
Malo dijete, kada se rodi, još ne posjeduje ego. Budući da je dijete po prirodi sebično, ono želi da njegove potrebe budu uvijek zadovoljene, želi savršenstvo i stalno zadovoljstvo, pa su njegove težnje nestvarne. Ranjeno dijete u nama točno tako osjeća i ne želi nikakve nedostatke, neispunjenja ili frustracije. Funkcija ega u nama je da osvjesti i kontrolira te destruktivne želje. Odrasla osoba mora prvo prihvatiti svoje nešavršenstvo da bi ga onda mogla mijenjati. To je posao ega, ili odraslog dijela nas. Dijete još nema ego i ne može to napraviti.
Povežimo sada ego s aktivnošću i pasivnošću. Možemo reći da je prejak ego povezan s pretjeranom aktivnosti, a preslabi sa nezdravom pasivnosti. Dok se u zdravoj ličnosti te dvije karakteristike skladno miješaju. Pretjerana aktivnost je povezana sa samovoljom, tj. ne možemo se prepustiti i vjerovati Bogu, jer kontroliramo život. Kada se bojimo preuzeti odgovornost onda je naš ego premalo razvijen. Ne koristimo dar slobodne volje i radije dozvoljavamo da drugi odlučuju za nas samo da bismo izbjegli strah od donošenja odluka.
Sve o čemu smo govorili u ovim emisijama je bilo učenje ega da bi se ego osposobio da se u istini suočimo sa samima sobom. To znači da sebi priznamo svoje probleme i nedostatke. Rekli smo da samo prihvaćanjem naše negativnosti, da je možemo pokoriti i polako razrješavati. Da koliko smo svjesni tog negativnog dijela sebe, da ćemo u istoj mjeri biti svjesni i Istinske ličnosti u nama. Da sagledavanjem i priznavanjem naše negativnost, da se u mjeri u kojoj smo to sposobni napraviti smanjuje i naša maska, ili Idealizirana slika. Da bi se to učinilo potrebno je uložiti puno truda. Da moramo sakupiti svu svoju snagu i hrabrost.
Svaki korak prema uviđanju istine u nama će nas osloboditi. Na taj način počinju spontani procesi, tj. počinjemo biti iskreni i otvoreni. Spontanost je karakteristika djece, ali u odraslom dobu je to spontanost s odgovornosti, zrela spontanost. Ali ta spontanost ne može biti volji proces. Sve dok se bojimo svojeg tamnog dijela, mi ne možemo biti spontani. Tu je još jedan strah koji nam isprva može izgledati paradoksalno, a to je strah od naše istinske ličnosti. On se očituje kao sram od toga da budemo ono što jesmo u ovom trenutku razvoja. Zbog tog osjećaja srama se pretvaramo. Izgovor je drugačiji od onog kada se radi o našoj destruktivnosti. Možemo osjećati ljubav, ali zbog straha da je pokažemo, mi pokazujemo lažnu ljubav. Možemo osjećati tugu, ali zbog straha pokazujemo lažnu tugu. Stvarni osjećaji su zastrašujući, pa stvaramo lažne. Osjećaji koje imitiramo mogu biti tako profinjeni da postaju naša druga priroda. Jedini način da to utvrdimo je da dođemo do točke u sebi gdje smo odlučili ne osjećati. Postoji veliki strah od nemogućnosti osjećanja i važno ja da shvatimo da nema čovjeka koji ne osjeća barem malo. Kad postanemo svjesni straha da osjećamo, prestat ćemo se bojati da nemamo osjećaje.
Spontanost, ili prikazivati se onakvim kakvi jesmo u ovom trenutku, znači nestajanje svih strahova. Posljedica smanjenja strahova u mjeri u kojoj smo spontani rezultira intuicijom, ili glasom Istinske ličnosti. Intuiciju još možemo nazvati glasom savjesti. Intuicija se očituje kao mudrost u razrješavanju problema. To je novi način doživljavanja života u kojem nas glas mudrosti vodi u svemu što radimo i vidimo. To je svjesnost naše Istinske ličnosti.
Ili kako Keating kaže: "Naša je temeljna srž dobrote naše istinsko Ja. Središte njegove sile teže je Bog. Prihvaćanje naše temeljne dobrote kvantni je skok na duhovnom putovanju."


ŽIVJETI "SADA"

Zašto je tako važno živjeti "sada" ili u ovom trenutku? Zato jer inače uopće ne živimo. Anselmo Grin, kojeg smo prošli puta citirali, napisao je knjigu Kada bi živio još samo jedan dan, pa promislite na trenutak što biste učinili, kako biste se ponašali. A činjenica je da uglavnom živimo kao da nikada nećemo umrijeti, ali to znači da ne živimo u trenutku, dakle da ne živimo u potpunosti.
Primjer za tu trvdnju možemo pronaći u načinu kako se bavimo s našom prošlošću, ili s budućnošću. Ispravan način bavljenja s prošlošću bi bio učenje na greškama. Pogrešan način je kada žalimo da nismo mi ili drugi drugačije postupili, da se nije odvijala onako kako mi mislimo da je trebalo, a to sve znači mijenjanje prošlosti, ali mi nismo toga svjesni kada tako činimo. Jer svatko zna da se prošlost ne može mijenjati, ali se u svojim emocijama drugačije ponaša.
Ispravan način bavljenja s budućnošću je planiranje, bilo o čemu da se radi. Međutim, strahovanje da se naši planovi neće ispuniti je pogrešan način bavljenja s budućnošću. Pretjerano planiranje, predviđanje onoga što se ne može predvidjeti je također pogrešan način. To je kontrola života zbog straha, umjesto da učinimo ono što smo danas mogli, a za sutra ili buduće vrijeme činimo kada dođe.Tako da smo ili na krivi način u prošlosti, ili budućnosti. Koliko smo onda vremena u "sada"?
Razlog tome je zbog izbjegavanja bolnih osjećaja, dakle zbog straha od bola. Kada bismo uvijek preispitali zbog čega se nalazimo u negativnom raspoloženju, mi bismo naučili lekciju. To znači prvo, u potpunosti osjetiti sve bolne osjećaje, i drugo, trebamo zamoliti Boga da nam pokaže onaj dio u nama koji stvara takvo raspoloženje, da bismo spoznali neistiniti stav u nama koji je doveo do toga da se loše osjećamo. Kada jednostavno čekamo da to prođe, pa još uzmemo kakvu tabletu ili krivimo vanjske okolnosti, periodi depresije, tjeskobe, nesigurnosti i nesklada postat će češći i bit će nam sve teže pronaći pravi unutarnji razlog. U takvom slučaju mi ne koristimo vrijeme za rast, ne živimo u "sada". Dakle, sve bolne emocije su rezultat neiskorištenog vremena za rast, jer ne pokušavamo otkriti uzrok u nama takvih negativnih emocija. Svi osjećaji koji su konstruktivni i pozitivni su u skladu s vremenom, zato što tada mi koristimo vrijeme kako je predviđeno da se koristi.
Drugi razlog zbog kojeg pogrešno koristimo vrijeme je težnja za sutra. Uvijek bježimo iz "sada" jer mislimo da će sutra biti bolje. To je nada koja proizlazi iz "ranjenog djeteta", a ne nada naše Istinske ličnosti bez koje se ne bi se moglo živjeti, i ona nije razlog da ne živimo u "sada". Ne volimo svoju sadašnjost i nadamo se nečem boljem u budućnosti, pa želimo da danas postane prošlost. Nejasne, nezrele nade u budućnost i sadašnje neugodno i neispunjeno stanje, su najčešći razlozi za bježanje od sadašnjeg stanja u budućnost, i razlog za ne življenje u "sada". Osim toga, takva težnja opet stvara sukob u nama, jer se s jedne strane bojimo budućnosti, a s druge strane, mi težimo prema njoj.
Kada bismo u potpunosti istražili u sebi razloge naše neispunjenosti i poteškoća, tj. postali svjesni tih osjećaja, bili bismo potpuno sposobni živjeti u sadašnjosti, pa tako živjeti i trenutke radosti koji dođu kada riješimo problem. Kao i uvijek, svjesnost je prvi korak. Tako moramo postati svjesni te unutarnje težnje da bježimo od sadašnjosti. Tad ćemo pronaći razloge zašto bježimo od sadašnjosti. S druge strane, bojimo se budućnosti kojoj težimo, a istovremeno se bojimo starosti i pokušavamo zadržati sadašnjost. Sve su to emocionalni procesi koji vuku u suprotnim pravcima i to stvara neizdrživu napetost i bol. Jedan dio nas želi naprijed, a drugi natrag.
Da bismo vrijeme koristili na pravi način trebamo koristiti svaki trenutak i događaj za rast, spoznavanje samih sebe. Ako ne budemo bježali od budućnosti, nećemo se je više trebati bojati. Jedini način da to postignemo je da rješavamo ono što je u trenutku pred nama na najbolji način što znamo. I pustimo da se sutrašnji dan pobrine sam za sebe na taj način da sutra rješavamo ono što taj dan donese. Bojimo se nečega u budućnosti jer razmišljamo na današnji način, nesvjesni da ako se to nešto čega se bojimo i dogodi da ćemo drugačije razmišljati. A može biti da se uopće ne dogodi, pa smo se uzalud bojali. Drugim riječima, napravimo danas najbolje što znamo, i recimo sebi "Budi volja Tvoja", ili biti će ono što smo odabrali.
Tako ćemo koristiti konstruktivno sadašnjost, pa više nećemo trebati bježati od nje. To znači postojati. Dnevni pregled o kojem smo govorili je najbolji način da potpuno proživimo svaki dan i sat u njemu. Tada ćemo moći prepoznati proturječnu motivaciju, ili suprotne namjere u našim emocijama. To prepoznavaje negativnih stavova u nama djeluje oslobađajuće i mi se osjećamo živima. Naravno da sama spoznaja može donijeti nešto vrlo neugodno i razočaravajuće o nama samima, povremeno čak i bolno, ali će nam ta spoznaja donijeti mir i opuštenost, sreću. Ako nismo došli do takvog iskustva, onda još nismo sve spoznali što smo trebali iz određenog događaja.
Ako budemo koristili život kao terapiju, dakle, prošli na adekvatan način kroz sve što život donosi, živjet ćemo u sadašnjosti bez bijegova u prošlost ili budućnost. Budući da nam ništa ne dolazi što nema smisla, život je najpreciznija terapija. Svakome dolazi u skladu s njegovim mogućnostima. Ako netko ima veći potencijal za rast, ali ga ne koristi, bit će nemirniji i zabrinutiji od onoga koji čini manje, ali je njegov potencijal za rast usklađen s njegovim rastom. Oni koji su više dobili, od njih će se i više tražiti. Zato rješavajte upravo ono što je sada ovdje, jer bijegom u prošlost, ili u budućnost, gubite snagu da riješite ono što sad možete riješiti. I tako postupno, malo po malo, kroz otkrića o vašim sakrivenim stavovima i osjećajima, živjet ćete u skladu s vremenom, živeći do kraja u svakom "sada".
Ili kao što kaže A.P.Gouthey: "Svaki trenutak koji ti Bog daruje neizmjerno je bogatstvo. Nemoj ga omalovažavati. Ne juri u potrazi za ne znam kakvim sutra. "Živi najbolje što možeš, misli najbolje što umiješ i učini najbolje što znaš danas. Jer danas će ubrzo postati sutra, a sutra vječnost.."


UZROK BOLA U NAMA, ZAVIDNOST

Bol je ishod sukoba. Bol nastaje kada postoji suprostavljena motivacija u ličnosti. Motivacija, ili namjera naše Istinske ličnosti, je upravljena prema svjetlosti, životu, rastu, potvrđivanju, ljepoti, ljubavi i istinskom zadovoljstvu. Kada postoji suprotna namjera, ili motivacija "ranjenog djeteta", stvara se uznemirenost. Takva napetost u ličnosti stvara bol. To je ono što stvara patnju. Kada se prestanemo opirati bolu, bol prestaje.
Kada se borimo protiv uznemirenosti na krivi način, mi negiramo suprostavljene namjere u nama, jer smo svjesni samo dobre namjere. Borimo se da bi se osjećali dobro, a to povećava uznemirenost i bol. Da smo svjesni suprotne namjere "ranjenog djeteta" u nama, borba bi trenutno prestala, jer bismo bili svjesni da se negativna namjera ne može ostvariti. Ta nesvjesnost o postojanju suprotne negativne namjere je odgovorna za to da ne vidimo uzrok i posljedicu. Uzrok je negativna namjera ili želja, a posljedica je napetost, odnosno uznemirenost. Dvije suprostavljene tendencije se nastavljaju i tako nastaje bol.
Primijenimo to na praktičnom primjeru. Recimo da želite partnera, a ne možete ga naći, ili vam nedostaje novca. Na svjesvom nivou je dobra, pozitivna namjera, ali u nesvjesnom je, u prvom primjeru, strah od ljubavne veze, a u drugom, vrlo vjerojatno vjerovanje da ne zaslužujete više novca od onog kojeg imate. Da biste ostvarili pozitivnu želju, koja se ne ostvaruje, morate postati svjesni suprotne namjere u sebi. To možete jedino tako da prihvatite i proživite sadašnji bol zbog neispunjenja želje. To nije mazohističko uživanje u bolu, odnosno onaj bol kojim sami sebe kažnjavate, jer takav bol čini negativnu želju još jačom. Trebate potpuno prihvatiti ono što je sada u vama, ma kako nepoželjno to moglo biti, i na taj način bol prestaje kada se prihvati. Tako se ne borite protiv zla u sebi, nego ga prihvaćate da biste ga promijenili. To je princip ne borbe, odnosno ispravna pasivnost, ili prihvaćanje onog što ne mogu mijenjati sve dok to ne prihvatim. Bolna situacija u životu se mijenja kada je prihvatim, naučim nešto iz nje. Jer ništa nam ne dolazi što bi bilo bez smisla. To znači živjeti u "sada". U nama je i negativnost i Istinska ličnost koje se bore međusobno. Tu bitku nikako ne možemo dobiti dok negiramo tamni dio u nama. Kako ćemo mijenjati nešto za što vjerujemo da ne postoji? Dakle, trebamo imati hrabrosti da vidimo dio nas koji nam se ne sviđa.
Uzmimo jedan drugi primjer kojeg svi poznajemo. Nešto jako želite, ali se bojite tražiti. Takva suprostavljena motivacija dere vas na komadiće, to više što je želja jača. Umjesto da se pitamo čega se bojimo, a to je u krajnoj liniji odbijanje, mi stojimo u mjestu sve dok si ne nanesemo toliko bola da, ili odustanemo od želje, ili konačno pitamo. No, da smo na vrijeme spoznali koju štetu nam čini takav proces, brzo bismo se odlučili za jednu od dvije mogućnosti - ili da odustanemo od želje jer je strah preveliki, ili da tražimo. U oba rješenja uštedjeli bismo sebi puno muke i napetosti.
Kod sagedavanja naše negativne namjere treba imati na umu da negativnost može željeti samo jedan dio naše ličnosti, a nikada cijela ličnost. Jer kada u nama ne bi bilo Istiske ličnosti, nego samo negativnost, tada borbe ne bi ni bilo, jer ne bi bilo suprostavljene motivacije. To će vam smanjiti strah da vidite negativnu namjeru. Uvijek će postojati drugi dio psihe, ili Istinsko ja, koji se suprostavlja negativnoj želji, tako da iz toga mora proisteći bol. Negativnost u nama je ono što uvijek možemo promijeniti i s tim saznanjem onda možemo prekinuti borbu. Prihvaćanjem takve negativnosti ona gubi snagu, jer ne djeluje iz nesvjesnog. Bol i patnja su uvijek rezultat suprostavljenih namjera od kojih jedna vuče u smjeru života, a druga protiv života, jedna prema ljubavi, a druga suptilno prema mržnji, izolaciji i strahu.
Postigli smo veliki napredak ako smo postali svjesni negativnih namjera u sebi. Naravno da i u tome postoje stupnjevi, pa ta svjesnost može biti privremena da bi se opet zaboravila. Što postoji više svjesnosti o negativnim namjerama, to ćemo imati veću kontrolu nad sobom, životom i to ćemo se manje osjećati bespomoćno i slabo. Kada nismo svjesni tih negativnih namjera, patnja mora biti neizmjerno veća, nego kada shvatimo da smo je sami proizveli. Nedostatak takve svjesnosti mora stvoriti psihičku klimu u kojoj se osjećamo odvojeno od drugih i odbačeno. Kad ne vidimo uzrok našoj patniji, ona mora biti neizmjerno veća, jer nam se čini kao kazna. To stvara zbunjenost, sumnju i beznadnost. Kada kroz rad na sebi dođemo do negativne motivacije u nama jasno nam je što stvara vanjske poteškoće i to smanjuje bol, čak i prije nego što smo sposobni da se odreknemo negativnih želja. Osim toga spoznaja da sami kreiramo svoj život mora nam dati novu nadu i nove nazore.
Problem je u tome što večina ljudi ne može zamisliti da u nesvjesnom imaju negativne želje. Kada god imate problem u životu, sigurno je da ga je stvorila negativna namjera u nesvjesnom. Molite se i meditirajte sa željom da pronađete ono što je u vama. Zamolite Boga da vam pokaže taj dio vas koji ne vidite zbog straha. Možete sebi uštedjeti mnogo teških sati tako da se okrenete Bogu i zatražite pomoć.
Bol se jako povećava kada god ulazimo u interakciju s drugim pojedincem. Uzmimo, primjerice, jedan aspekt ljubavne veze - potrebu za zajedništvom. Već je dovoljno bolno da se, s jedne strane, želimo vezati, a s druge, da se bojimo vezanosti, a toga ne moramo biti svjesni. To postaje neizmjerno složenije kada se to pomnoži s drugom osobom koja vodi sličnu borbu u sebi. Da je ta druga osoba u savršenoj ravnoteži i da je zbog toga potpuno svjesna naše negativnosti, ona ne bi mogla biti u sukobu s nama. No, mi privlačimo ljude slične zrelosti, a da to i nije tako, mi bismo i dalje bili u bolu zbog vlastite podjeljenosti.
Kada se zaljube dvije osobe u interakciju stupaju i njihove negativnosti koje se onda ne udvostručuju nego učetverostručuju. Tako pogrešna shvaćanja, pogrešne prosudbe i povrede stvaraju daljnu negativnost. Zamislimo dvoje ljudi. Recimo da oboje trenutno izražavaju pozitivno usmjerenje prema zajedništvu. Ali, jedan partner se prestraši bliskosti, povlači se i odbacuje drugoga. Sada ovaj odbačeni partner upada u sumnju da li se bliskost isplati, negira potrebu za bliskošću i povlači se povrijeđen. U međuvremenu, bol zbog izolacije postaje nepodnošljiv partneru koji se prvi povukao i sada on želi bliskost, ali povrijeđeni partner to ne želi. Nakon što su i jedan i drugi partner bili dugo u bolu, slijedi ponovno zbližavaje, ali se nije razriješio unutarnji sukob u svakom partneru, pa se takvi periodi zbližavanja i povlačenja nastavljaju do krize, sve dok partneri ne nauče da u svakom sukobu pogledaju u sebe i pronađu negativni dio koji je uzrokovao sukob. To vrijedi za sve odnose, jer dublji smisao odnosa je spoznavanje sebe. Važno je u takvim teškoćama moliti Boga da nam pokaže cjelokupnu ličnost osobe s kojom imamo teškoće, dakle da nam pokaže njenu Istinsku ličnost, jer u teškoćama smo skloni da vidimo samo loše u drugoj osobi, to je crno-bijela percepcija "ranjenog djeteta" u nama.
Pogledajmo jedan aspekt negativnost koji često ne nazivamo pravim imenom, a javlja se kada god imamo neki problem koji ne možemo riješiti. To je zavidnost, ili jal. Ono što uzrokuje zavist je ponovno dječji način razmišljanja crno-bijelo, ili pristup "ili/ili". "Ili imam ja, ili drugi" je priroda zavisti. Zavist je nevjerovanje u pravednost i u duh obilja. Jer sve što zatražimo od Boga, On će nam dati. Problem je da mi na svjesnom nivou želimo sve dobro, a na nesvjesnom se tog obilja bojimo, jer "ranjeno dijete" u nama misli da zaslužuje kaznu - o tome smo već govorili. Činjenica je da ono što ima druga osoba, da to nije nama oduzeto. Ono što mi imamo, nije oduzeto drugome. Svatko ima u skladu s onim u što vjeruje da treba imati, svjesno ili nesvjesno.
Međutim, to pogrešno shvaćanje donosi neizmjerne probleme. Ono ne samo da stvara zavist, već također i krivnju, a to nas spriječava da ostvarimo obilje bilo koje vrste u našem životu. To uzrokuje da vidimo probleme u iskrivljenom obliku. Ono proizvodi krivnju zbog toga što nešto želimo, a istovremeno zavist zbog onoga što drugi imaju. Zavidnost, kao i drugi aspekti negativnosti, nastaje iz pogrešnog zaključka malog djeteta da ono nije dobilo savršenu ljubav svojih roditelja zbog nekog drugog. Kao da je ljubav kolač koji kada se podijeli, više se ne može dobiti. To iskrivljeno opažanje života prenosi se u odraslo doba, a rezultat je opći natjecateljski stav, ili zavist. Moram biti bolji od drugih, a da se razlog za taj stav potpuno zaboravio. Emocionalno još uvijek pokušavamo impresionirati naše roditelje, u sadašnjosti prenešeno na neki vanjski autoritet, da bismo dobili savršenu ljubav. Neprestano uspoređivanje između ljudi je potpuno nestvarno i ono stvara samo sukobe. Iz toga priozlazi da uvijek moramo biti u pravu, da budemo savršeni, posebni. A Bog svako svoje dijete jednako voli. Ta potreba da budemo posebni, bolji ukazuje na želju da pobijedimo druge, to je stav da smo protiv drugih ljudi. Često smo ovdje govorili da nikad ne idemo protiv drugih ljudi, nego za istinom. Kada se borimo protiv nekoga ili nečega, mi tome dajemo snagu. Jer sve što postoji, čak i nešto loše, služi Božjoj pravdi, ali mi to ne vidimo. Biti protiv znači da ne činimo iz ljubavi, nego iz straha i odmazde, tako da se začarani krug mržnje samo pojačava i mora dovesti u još veću krizu. To znači da ne okrećemo drugi obraz, ne činimo iz ljubavi - obranimo sebe konstruktivno, a drugog smo spriječili da napravi grešku. I tada nikada nećemo suditi jer ćemo razumijeti, tj. vidjeti u drugome i "ranjeno dijete", ali i njegovu Istinsku ličnost. Razumijet ćemo da svatko ima ljubav u sebi, iako momentalno čini iz straha. Trebamo shvatiti da mi nikako ne možemo do kraja razumijeti što netko uči, ili kakav je njagov križ. To može samo Bog. Zato se ne treba uspoređivati i suditi.
Kada smo zavidni, taj stav i osjećaj dolazi u sukob s našom Istinskom ličnost, tako da je vanjska borba zapravo odraz borbe u nama samima. To nas paralizira, čini nas pasivnima i suzdržanima, ili čak okrutnima, a to donosi krivnju i stvara vanjske nepovoljne okolnosti. To također stvara zbunjenost i osjećaj nemoći. To jedino možemo riješiti ako počnemo razlikovati te dvije suprotne namjere. Kada želimo biti posebni da bismo pobijedili druge, kada naša jedinstvenost postoji na račun drugih ljudi i kada se uspoređujemo s drugima, takav način procjenjivanja nas samih je destruktivan i mora voditi u nebrojene probleme. Ali kada shvatimo da smo mi jedinstveno biće, Božje dijete, bez da se takmičimo s drugima u tome, mi ćemo razviti ono najbolje u nama, bez da diramo u potrebe drugih ljudi. Upravo suprotno, naša najbolja namjera će doprinjeti drugima, i mi ćemo to izraziti bez potrebe da varamo i da dobivamo više nego što dajemo. Sloboda snage volje stvorit će još više snage. Jer zavist, krivnja, neiskrenost, impresioniranje drugih i umanjivanje drugih, oduzima nam snagu. Spoznaja takvih negativnih namjera u nama omogućuje nam da ih mijenjamo, te da dobijemo ljubav koju i pružamo.


BOŽIČNO SVJETLO U NAMA

Vrijeme je Došašća, vrijeme kada bismo trebali pojačano paliti svjeto u sebi i tako se pripremati za proslavu Božića, događaja u kojem je najveće svjetlo, Isus Krist, došao k nama da bi nam pokazao kako upaliti svjetlo u sebi. Simbol božičnog drvca sa svim svjećicama je simbol našeg života u kojem bi trebalo gorjeti sve više svjetla. Što više svjetla upalimo u sebi, to više će svjetla biti u našem vanjskom životu. Svaka spoznaja, svaki uvid, svako pošteno priznanje, svako smanjenje maske, svako odricanje lažne obrane, svaki korak u hrabrosti i poštenju, u prihvaćanju naše negativnosti, pali novo svjetlo u nama. Unosimo svjetlo u sebe svakom istinom koja u nama raspršuje tamu.
Dakle, novo svjetlo u sebi možemo upaliti jedino istinom kojom osvjetljujemo tamu u sebi. Tad nećemo imati potrebu da tamu pripisujemo drugima da je ne bismo morali vidjeti u samima sebi. Stalno paljenje svjetla je životni proces. I što više svjetla upalimo, to postaje naša radost veća. Svi koji su duže s nama i koji su radili na sebi, znaju koliko je teško prestat optuživati druge i početi tražiti odgovore u sebi i tako sve više sebe prihvaćati.
Razgovarajmo danas o prihvaćanju sebe u svojoj cjelovitosti, dakle tame, maske, ali i spoznavanjem Istinske ličnosti sve više i više. U tom procesu često zaboravimo koliko je važno prihvatiti sebe u cjelosti, pa se izgubimo u mržnji prema samima sebi zbog koje opet optužujemo druge ili život. Tu leži prava i jedina opasnost. Što više mrzimo sami sebe, to više projiciramo tu mržnju na druge. Što više projiciramo svoju mržnju na van, sve manje vidimo istinu i realnost, pa onda još više mrzimo sebe. Trebali bismo sebi obećati da ćemo prihvatiti svaki dio sebe, ma kako nam se taj dio nas činio lošim. Jer u nama ne postoji ništa tako loše što ne bismo mogli prihvatiti, oprostiti sebi i promijeniti. Ono što je doista destruktivno jest odbacivanje sebe zbog negativnog dijela u sebi i, zbog toga, pripisivanje te negativnosti drugima.
Jer svaka negativna crta je iskrivljenje pozitivne crte. Jer svaka istina može biti iskrivljena u laž, a laž jest tama i zlo. Mržnja i suđenje nije ništa drugo nego iskrivljena ljubav. Kada mrzimo mi smo u tami. Kada negiramo mržnju u nama prekrivajući je ubojitim bijesom i ogorčenjem, mi smo u još dubljem mraku, puno dalje od svjetla. I tad postajemo beznadni i ne znamo više što nam se događa. Ali korak po korak nalazimo svoj put natrag. Ako priznamo sebi mržnju, više nismo u takvoj tami. Nova svjećica počinje svjetliti takvim istinitim priznanjem. Kako prihvaćamo ranjeno i nezrelo dijete u sebi, počinju se paliti i druge svjećice. Prihvaćanjem spoznajemo da to dijete može rasti. Samo priznavanjem tog infatilnog egocentričnog dijela sebe možemo u sebi pronaći svjetlo. Istinska snaga, prava kreativnost, ljubav, sigurnost, sve su to svijećice koje se pale našim poštenjem, našom hrabrošću, našom istinoljubivošću. I malo po malo to nam omogućava da nadiđemo svoje strahove da budemo ono što jesmo, da prolazimo kroz strah znajući da nema bezdana na putu. Tu su samo tuneli, mnogi tuneli, kroz koje moramo proći. Prolazak kroz tunele donosi nam više svjetla kao i na božićnom drvcu. S tim svjetlom stvarat ćemo život, okolnosti, ljubav i ispunjenost. Ako se više ne ćemo okretati od tame u sebi, realna nada će rasti tamo gdje je izgledalo da nema nade.
Pogledajmo sad neke negativne crte i kako one izgledaju kad nisu iskrivljene, to jest kad smo ih transformirali. Uzmimo, primjerice potrebu da sudimo. Pored toga što sudimo sebi, a da toga nismo svjesni, u istoj mjeri sudimo drugima. Kad se ova crta transformira pretvara se u sposobnost razlikovanja i spoznavanja, a to se onda pretvara u razumijevanje drugih i sebe. Jer što bolje poznajemo sami sebe, to bolje poznajemo i druge. Rezultat toga je da možemo vidjeti i drugu osobu u cjelosti, a to rađa razumijevanjem, pa nemamo više potrebe suditi. Jer suđenje je pokušaj da pokažemo kako smo bolji od drugih i da istovremeno možemo pod krinkom lažne pravičnosti izbacivati našu ljutnju i bijes na druge. Suđenje treba transformirati u razumijevanje.
Pogledajmo što znači transformirati prkos, inat, rigidnost i tvdoglavost - sve te crte mogli bismo svesti na jedan nazivnik. Te crte pokazuju da drugi imaju velik utjecaj na nas i da zbog toga idemo u pobunu, jer ne stojimo na svojim nogama. Suprotna crta s istim korijenom je pretjerana popustljivost. Uzrok tim naizgled suprostavljenim crtama, ili pogrešnoj obrani, je nevjerovanje u sebe. Neiskrivljena crta je odgovornost prema sebi i znanje da ni jedan autoritet neće učiniti za nas taj posao transformacije. Kad se ta crta vrati u istinu pretvara se u hrabrost i nezavisnost. Za to je potrebno otvoriti sva vrata istini, jer moramo znati da nesvjesno mi držimo ta vrata zatvorena. Moramo uvijek pretpostaviti da su nas drugi krivo razumjeli, ili da mi ne vidimo ispravno, ili drugačije od njih. Nakon što budemo spremni da se odreknemo krivih obrana zbog istine, nakon što se oslobodimo straha da nismo u pravu i ako se tada pokaže da smo bili u pravu, a bili smo spremni provjeriti svoj stav, naše znanje će se ipak povećati. Kad vjerujemo da moramo biti u pravu, kad svu svoju snagu trošimo na dokazivanje, tada nikako ne možemo naći dublju istinu, jer nismo spremni provjerti svoj stav. Jer ništa nas ne čini tako nesretnima kao naša neistinita vjerovanja.
Razmotrimo također tjeskobu, anksioznost koja je iskrivljenje zdravog opreza, svjesnosti da nešto nije u redu. Tjeskoba je uvijek znak da je nešto potisnuto, nešto što ne želimo vidjeti i to nas čini tjeskobnima. Pokazuje nam područje gdje nešto u nama ne želimo vidjeti. Dakle, kad god osjećamo tjeskobu neka nam to bude znak da potražimo ono što negiramo.
Neprestano takmičenje, želja da se bude uvijek u centru pažnje jest iskrivljenjo traženje Istinske ličnosti u nama, oslonca u sebi. Kad djelujemo iz Istinske ličnosti u nama gubi se egoizam i taština. Taština i egizam su rezultat poistovjećivanja samo s egom, bez znanja o Istinskoj ličnosti. Ambicioznost i natjecanje su iskrivljenje potrebe da napravimo od sebe najbolje što možemo biti. Istinito pitanje jest: "Kako mogu ostvariti moje potencijale?", a neistinito: "Kako mogu biti bolji od drugih?"
Iskorištavanje moći u poziciji autoriteta jest iskrivljenje pravog, odgovornog vodstva. Pravi vođa je odgovorniji od onih koje vodi i neće to iskoristiti za slavu i korist iz sebičnosti i taštine.
To je bilo nekoliko primjera kako transformacijom negativnih crta pridodajemo snagu našoj Istnskoj ličnosti i tako palimo svjećice na našem drvu života.
Slavimo vrijeme kad je Isus Krist postao čovjekom, da bi na vrlo osoban i način pun ljubavi bio uvijek blizu nas. Jako je teško bez svjesnosti da smo osobno dragocjeni i voljeni od utjelovljenog Boga - Isusa Krista - prihvatiti krivnju i pronaći našu stvarnu vrijednost. Zbog toga stalno trebamo dvostruki pristup: naše istraživanje samih sebe i odučnost da se suočimo s negativnošću u nama da bismo mogli realno shvatiti naše cjelokupno biće, s jedne strane, a s druge da usmjerimo svoju molitvu i duboku želju prema tome da osjetimo Isusovu prisutnost u našoj blizini, i Njegov dubok interes za naš život u svakom njegovom najmanjem detalju. Ništa nije usporedivo sa znanjem da nas Bog osobno voli, brine se za nas, da nas nikada ne zaboravlja i da nas uvijek štiti, bez obzira na naše trenutne prilike.
Međutim, ovakvo potpuno ispunjenje jedino može doći ako se u potpunosti predamo Božjoj volji, u svakoj velikoj i maloj značajki našeg života. Ali, mi još uvijek odugovlačimo da to učinimo u potpunosti, jer vjerujemo da naša samovolja zna bolje što nas čini sretnima nego Bog. Naši strahovi i nepovjerenje u ljude ne mogu se nadvladati ako stalno ne obnavljamo potpunu predaju Bogu. Zato jer ne možemo živjeti sami. Ni jedno stvorenje to ne može. Svi smo mi ovisni jedni o drugima. Kad se ovisnost stavi na pravo mjesto, tj. na Boga, tada možemo stvoriti zdravi centar u našem srcu, jer je to jedino mjesto gdje možemo naći Boga. Tako će sva međusobna ovisnost o drugim ljudima biti oslobođena neurotične ovisnosti. To će biti onda zdrava međusobna ovisnost koja će nam pokazati gdje je naše povjerenje opravdano, a gdje nije, pa ćemo imati zdrave odnose.
Da bismo postigli ispunjenje, sve više i više moramo raditi na značajkama negativnosti u nama - unutarnjim barijerama koje možemo promijeniti. To su negativne misli, osjećaji i vjerovamja koje moramo preispitati. To radi odrasli dio ličnosti, ili ego, kad god se u svijesti pojave novi fragmenti ranjenog djeteta. Ego tada podučava to dijete u sebi, dopušta mu sve njegove osjećaje, i tako dijete raste. Zamislite kako u Božanskoj istini preispitujete svaku misao ili osjećaj koji stvaraju nesklad u vama ili/i oko vas. Čineći tako pronaći ćete istinu svake određene situacije i riješit ćete se ogromnog tereta. Olakšanje će biti to veće, što manje budete egistički i sami sebe držali ispravnima, tj. što manje budete osjećali poniženje što niste bili u pravu, zato što niste bili savršeni i zato što ste činili pogreške. Tako se osjećamo kada imamo nesvjesno nisko mišljenje o sebi. Jer što manje cijenimo sebe, to smo više tašti, egoistični, iznad drugih i kruto ispravni. Zbog takvog stava onda sudimo drugima. Jedino onda kad potpuno prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno jesmo, tek tada možemo prihvatiti svoja iskrivljenja i grijehe, a da pri tom ne izgubimo tlo pod nogama. To je zdravi položaj koji nam dopušta da dosegnemo istinu i sklad unutar nas, drugih ljudi i života.
Tada možemo napraviti drugi korak tako da razgovaramo s našim pogrešnim mislima. Trebamo pozvati Krista da nam pomogne u tome, izražavati svom svojom snagom želju da preoblikujemo negativne misli u pozitivne, da vjerujemo kako će vam Božja volja donijeti ono najbolje čemu smo se ikad mogli nadati, i da je svako nepovjerenje u Njegovu volju laž koje se trebate osloboditi. Zamislimo svoje cijelo biće oslobođeno svih smetnji koje nas sada opterećuju. Nije važno da li se te smetnje nalaze u našem tijelu, psihi ili u našim odnosima s drugim ljudima i sa svijetom. Sve su one izrazi bola od kojeg patimo zbog nekih neistinitosti unutar naše psihe. Nije lako otkriti te neistinitosti. Ponekad se one nalaze na samoj površini i postat će nam jasne nakon neznatnog napora, ako ih želimo vidjeti. U drugim slučajevima naši nas obrambeni mehanizmi spriječavaju da vidimo te neistinitosti, ali su drugima dovoljno očite, pa nam drugi mogu pomoći, ako im to dopustimo. Ali postoje i takve neistinitosti koje su duboko pokopane u nama, pa će nam trebati dosta vremena i rada na sebi da bismo ih mogli izvući na površinu.
Jednom kad neistinitosti dođu na površinu, i kad ih postanemo sposobni i voljni vidjeti, došao je trenutak za treći korak. Zamislimo naše Istinsko biće, što znači da smo u ljubavi i istini, da promatra dio nas koji pati i koji poduzima korake za ispravljanje svojih iskrivljenih djelova, i pri tom osjeća žaljenje zbog privrmenih poteškoća. Istinsko biće ne vidi tragediju, jer zna da privremena patnja mora voditi do spasenja.
Spasenje znači da uvijek možemo pronaći svoj put Bogu, bez obzira što smo napravili, i bez obzira što negativnost u nama još uvijek želi raditi. Vrata su uvijek otvorena. Sve što moramo napraviti jest da pokucamo. Zatražimo da upoznamo sebe, svoju ljupkost, plemenitost duha i ljepotu našeg Istinskog bića i primit ćemo ono što tražimo. Isus Krist je to učinio mogućim za sve ljude da budu spašeni iz svog bolnog stanja neistine i svojih i tuđih destruktivnosti koje proizlaze iz toga bolnog stanja. Budimo dublje toga svjesni u vrijeme došašća.
Kristovo pokazivanje uzvišene i neograničene ljubavi, praštanja, milosti i prihvaćanja, otvorilo je sva vrata koja su ljudima prije bila zatvorena. Ali ne zbog toga jer je Bog kaznio sve ljude, pa im je stoga zatvorio sva vrata, već zbog toga što su ljudi duboko vjerovali da da im se ne može oprostiti i su zbog toga osuđeni da vječno pate. Zbog toga se nisu trudili da rade na svom pročišćenju. A tamo gdje ne postoji nada, tamo ne postoji poticaj za promjenom. Kroz Kristov život i Njegovu smrt stvoren je novi model u ljudskom umu, koji nam je omogućio da izaberemo put koji je Krist pokazao. On je rekao da je On put, istina i život. Više nije bilo uzaludno pokušati.
Ponovimo sada koje su značajke spasenja:
1. Mi sami moramo prihvatiti spasenje koje nam je donio Krist. To je naša odgovornost, jer imamo slobodnu volju da izaberemo.
2. To ne možemo napraviti sami svojim snagama, trebamo pomoć drugih ljudi, jer je taj poduhvat prevelik.
3. Taj pothvat ne bi bio moguć bez Božje pomoći.


PREVLADAVANJE NEGATIVNIH NAMJERA

Svaka negativna namjera koja se prevlada donosi nam novu snagu. Kada smo doista spremni otkriti tko smo i kada smo spremni da se odreknemo starih negativnih obrazaca razmišljanja, osjećanja i djelovanja, pronaći ćemo neizmjerno bogatstvo u sebi. Shvatit ćemo da jedino što trebamo žrtvovati je negativnost u nama, znači strah, taštinu i samovolju. U biti se ne odričemo ničega, a dobivamo sve.
Svi oni koji su duže s nama i koji rade na sebi, znaju koliko su snage dobili i kako lakše rješavaju svoje probleme, jer sada znaju da im ništa ne dolazi što bi bilo bez smisla, kako je Plan savršen, a Bog pravedan. Naravno, i oni koji su napredovali, još uvijek se moraju baviti s obranama, kao i s još nerazriješenim negativnostima, otporima i iskrivljenjima. Da bismo to napravili moramo prvo vidjeti i prihvatiti te negativne značajke naše ličnosti, jer je to neophodni uvjet da bi smo ih razriješili. Nemoguće je razriješiti nešto što ne poznajemo, što ne posjedujemo i ne izražavamo.
Najvažnija točka na putu samospoznaje je svjesnost o negativnim namjerama. Negativne namjere treba razlikovati od negativnih crta, pogrešnih shvaćanja i destruktivnih osjećaja. Govorili smo da je negativna namjera nesvjesna i predstavalja suprotnost pozitivnoj namjeri koja je u svjesnom dijelu ličnosti, i koja je pozitivna. Drugim riječima to znači da ono čega se bojimo, da to nesvjesno želimo, i da što god doživljavamo, to također nesvjesno želimo. To je stav ranjenog djeteta u nama koje ne želi davati, voljeti, doprinositi, primati i živjeti dobro. To može svjesnom dijelu naše ličnosti izgledati apsurdno, jer svjesno mi želimo sve najbolje. Ali ranjeno djete u nama želi mrziti, biti zlobno i povlačiti se od ljubavi i života - čak i ako to uzrokuje patnju i lišavanje.
Ovu tvrdnju je teško za shvatiti onima koji nisu svjesni da u sebi imaju fragmente psihe djeteta od 4 -10 godina, koje nazivamo ranjenim djetetom, a taj dio nas ima kriva vjerovanja i emocionalno je nezreo. Da bismo se mogli razviti od izvanredne je važnosti razumijevanje tog dijela nas samih. Dovoljno je da je jedan mali dio u toj negativnosti, dok znatniji dio nas teži prema onom suprotnom. Ali bez obzira koliko je mali taj dio nas, on ima magnetsku moć nad našim životom zato jer je neprepoznat. To je neprijatelj za kojeg niti ne znamo da postoji, a stalno nam pravi poteškoće koje kao da nemaju veze s nama, i to stvara neizrecivu patnju i bespomoćnost.
Kada prepoznamo takvu negativnu namjeru u sebi vidimo kakav utjecaj ima takav uništavajući stav i to može biti šokantna spoznaja. Otpor da vidimo negativne namjere u sebi je zbog toga što mi ne želimo vidjeti da se nalazimo unutar takve besmislene destruktivnosti i negiranja. Govorimo o nesvjesnom dijelu ličnosti, koji bi mogli vidjeti da to želimo, ali nas strah spriječava da to učinimo. Ranjeno dijete misli da mora biti savršeno da bi preživjelo. Uskoro ćemo početi govoriti o podsvjesnom dijelu ličnost kojeg da bismo osvjestili treba puno truda i rada na sebi.
Kada konačno vidimo negativne namjere to je pravi blagoslov. Spoznaja da mi sami podsvjesno želimo izolaciju, samoću, neprisustvo ljubavi, mržnju i prkos, a da to nije neka sudbina koja nas nepravrdno pogađa, predstavlja glavni ključ da to promijenimo (zamisliti da smo postigli željeno).
Trebamo razlikovati negativnost u nama i naše negativne namjere. Negativnost obuhvaća preširoki pojam. Ona također uključuje mane, neprijateljstvo, krivo viđenje stvarnosti, zavist, mržnju, strah, ljutnju, ili nešto drugo. Negativna namjera je ustrajavanje na negiranju sebe samih i života. Kada otkrijemo negativne namjere, više se ne možemo tješiti riječima da smo takvi kakvi jesmo i da se ne možemo mijenjati. Shvaćamo da je naš život rezultat naših odabira i odluka. A odabir porazumijeva mogućnost da odaberemo drugačije. Drugim riječima, mi na dubokoj razini otkrivamo da smo slobodni.
Na svjesnom nivou nama doista izgleda nevjerojatno da imamo takve negativne namjere. Da bi ih otkrili potebno se je boriti, truditi, imati strpljenja sa sobom i prevladavati unutarnji napor. Istinsko bavljenje s negativnim namjerama je glavna kriza u životu neke osobe i predstavlja prekretnicu u životu. To nije nešto što ćemo slučajno otkriti.
Pogledajmo sada stupnjeve u prevladavanju negativnih namjera. Kako počinjemo raditi na sebi u početku smo potpuno nesvjesni takvih negativnih namjera u sebi. Možemo biti svjesni nekih svojih mana i destruktivnih stavova, nekih neurotičnih ponašanja i osjećaja, ali to nije isto kao i svjesnost o negativnim namjerama. Kako rad na sebi napreduje i kako stičemo dublje uvide u sebe, počinjemo sve više prihvaćati svoje osjećaje, one dobre i one bolne. Stičemo objektivnost i snagu. Sve iskreniji smo sa sobom i konačno otkrivamo namjerno negiranje svega dobrog u našem životu. Postajemo svjesni da se ranjeno dijete boji sreće jer misli da je ne zaslužuje, pa sreća znači da će biti kažnjeno. Otkrit ćemo da što se jače osjećamo frustrirano zato što ne postižemo ono što jako želimo nešto, da su to veće negativne namjere, a u skladu s njihovom snagom, mi smo manje skloni da se s njima bavimo. Dakle, što više nešto želimo, a ne uspijevamo, to je jači otpor u nama da to i ostvarimo, ili negativna namjera. A što je negativna namjera jača, to manje imamo volje da je spoznamo. To je taj začarani krug.
Jako je teško sebi priznati da nesvjesno spriječavamo ono što najviše želimo. Da radije biramo prkos i mržnju, čak i pod cijenu patnje. Ali kad to jednom spoznamo, otvorit će se vrata prema slobodi, čak i prije nego smo spremni zakoračiti kroz ta vrata. Čak i prije nego što smo spremni napraviti novi izbor, sama spoznaja da mi to možemo učiniti, donosi nam stvarnu, a ne lažnu nadu.
Međutim, da bismo se promijenili nije dovoljna sama spoznaja negativnih namjera. Postoji mnogo razloga da iako smo svjesni negativne namjere, da se je nismo spremni odreći. Postoji strah od nepoznatog, strah od povrede i poniženja, odbijanje proživljavanja bola, onog sadašnjeg i onog prošlog. Negativan stav je tako obrana od stvarnih osjećaja. Ustrajavanje na negativnim namjerama je je također izbjegavanje pruzimanja odgovornosti za vlastiti život, odbijanje da se prihvate teškoće u životu da bi se kroz njih raslo, to je naše inzistiranje da prisilimo "loše" roditelje da postanu "dobri" roditelji, jer smo našim jadom u djetinjstvu to radili. Negativne namjere su sredsvo da kaznimo život, tj. roditelje.
To je često bio jedini način koji je dijete imalo da bi preživjelo. Otpor je služio da bi se sačuvalo samopoštovanje. U odraslom dobu taj je otpor destruktivan, jer danas imamo izbor. Što nas uistinu spriječava da kažemo: "Ne želim mrziti, želim voljeti. Ne želim se više povlačiti, već želim dati najbolje od sebe. Ne trebam svoj prkos, želim ga se odreći. Želim davati i podjednako primati."
Da bismo to riješili moramo vidjeti s kojim dijelom nas se poistovjećujemo, odnosno da li smo svjesni svih dijelova naše ličnosti. Ako mislimo da smo samo ego - svjesni, voljni i djelujući dio nas - mi se ne možemo promijeniti, jer nismo svjesni naše istinske ličnosti. Rekli smo da ego mora biti u službi istinske ličnosti da bi se mogli mijenjati. Ako se poistovjetimo samo s istinskom ličnosti, a nismo svjesni negativnosti u nama i maske, to postaje bijeg od stvarnosti i stvaranje privida. A kada se poistovjetimo samo s negativnošću u nama, tada vjerujemo da je to sve što postoji u nama, i tada je promjena nemoguća. Međutim, kada smo svjesni da imamo negativnost u sebi i masku, ali da je to jedan dio nas, te da postoji istinski dio ličnosti, tada ego može odlučiti da vidi negativnost ili masku, da prizna te dijelove ličnosti sebi i drugima, i da ih tako rješava. Kada smo svjesni tih djelova naše ličnosti, tada možemo osjetiti stvarne osjećaje i iskreno ih doživjeti. Više nema potrebe da negiramo bol. Mi više ne trošimo snagu da ne bismo osjetili sve svoje osjećaje. Ego radi posao razlikovanja i služi istinskoj ličnosti.
Kad odlučimo da ne činimo iz negativnog dijela ličnosti osjećamo samopoštovanje, jer smo savladali jedan dio nas i to nam daje novu snagu. Ličnost je obično rascjepljena, pa katkada čini iz negativnog dijela, katkada iz maske, a katkada iz istinske ličnosti i to stvara podjelu unutar ličnosti koja stvara napetost i bol. Kad god smo u jednom djelu naše ličnosti to nam izgleda kao jedina stvarnost. Zato je važno da budemo svjesni iz kojeg dijela nas dolaze naši osjećaji, misli i djela da bismo se mogli mijenjati. Ali prvo se moramo obavezati samima sebi da ćemo pronaći istinu o nama samima. Kada se nesvjesno poistovjećujemo s negativnošću, tada nam odricanje od tog dijela izgleda kao uništenje, jer vjerujemo da smo to mi u cjelosti. To je ona crno bijela tehnika ranjenog djeteta u nama, dakle, ili smo loši ili dobri, a zapravo ne znamo tko smo. Tada koristimo lažnu vanjsku fasadu, masku, da bismo prikrili negativnost od nas samih, ali i od drugih. To nije svjesna odluka, to je više nerazgovjetan osjećaj ili klima u nama.
Kada vjerujemo da smo loši, i da nitko drugi nije tako loš kao mi, mi se ne možemo mijenjati. Osjećamo se živima samo kad ispucavamo negativnost, jer maska je stagnacija zbog pretvaranja. Rezultati istraživanja pokazuju da ljudi smatraju negativnost interesantnom, a tzv. dobro dosadnim. To je zato što se istinsko dobro miješa s maskom ljubavi.
Kako pronaći put iz takvog stanja? Prva stvar koju treba napraviti je da se upitamo što će se dogoditi ako se odreknemo negativnih namjera. Da li je to sve što postoji u nama? Sama činjenica da smo sebi iskreno postavili to pitanje već otvara vrata promjeni. Shvaćamo da onaj koji postavlja pitanje da je jači od svoje negativnosti. Od tog trenutka bit će nam lakše čuti taj glas koji odgovara na novi način i koji je izvan naše negativnosti. Postajemo promatrač, objektivni svjedok naše negativnosti.
Pretpostavimo da ste rasli naviknuri da sebe doživljavate kao jaku, hladnu i drsku osobu. Odreći se takvog stava izgleda vam kao da ćete propasti. Ali propast će samo negativnost u vama, a ne i istinska ličnost gdje se nalaze vaši stvarni osjećaji, pa stoga i vaše istinsko biće. Ako smo voljni osjetiti sve naše osjećaje, dobre i loše, znat ćemo tko smo. Tu leži naš izbor. Doživjet ćemo naše stvarne osjećaje, neke od njih poprilično bolne, ali ćemo tu bol puno lakše podnijeti, jer je to stvaran bol a ne onaj koji stvaraju negativne namjere.
Naš svjesni um može početi iskušavati pozitivne namjere. Možemo se igrati oblikovanjem novih misli, vaganjem novih mogućnosti i alternativa. To je uzbudljivo nastojanje koje nas ne sili da se počnemo mijenjati ako to ne želimo, ali nam omogućava da da isprobamo novi način razmišljanja. Samo istražite kako se osjećate kada pokrećete pozitivne namjere. Postanite mirni, zatražite pomoć Boga, slušajte sebe i počet ćete opažati uvijek prisutan glas istine i Boga u vašem srcu, koji će se sa svakim takvim korakom povećavati u svojoj jakosti i učestalosti. Nemojte vjerovati da morate postati drugačije osobe. Vi postajete ono najbolje što već jeste - vaša istinska ličnost.


LAŽNA RJEŠENJA IZ DJETINSTVA - MASKA ILI IDEALIZIRANA SLIKA

Znamo da se dijete susreće sa razočaranjem, bespomoćmošću i odbacivanjem - i to sa onim stvarnim kao i s onima zamišljenima. To u djetetu stvara nesigurnost i nedostatak samopouzdanja i koje dijete pokušava nadvladati, ali nažalost, često na pogrešan način. Ta pogrešna rješenja - pokoravanje, agresivnost i povlačenje - stvaraJU dogmatske i stroge standarde koji onda oblikuju masku ili Idealiziranu sliku. Ta lažna rješenja stvaraju razočaranje i poteškoće i što ih osoba više upotrebljava teškoće postaju veće. Osoba ih kasnije još gorljivije koristi uvjerena da kada bi uspjela, da bi konačno postigla rješenje svojih problema. I tako nastaje začarani krug - što se više trudimo da postanemo svoja Idealizirana slika, to više imamo problema, i to se jače trudimo.
Jedno od lažnih rješenja je ljubav. Osjećaj "da sam samo voljena, sve bi bilo dobro". Ljubav bi trebala riješiti sve probleme. Rješenje se sastoji u tome da osoba sve čini da dobije ljubav, ali zbog načina kako se to postiže, osoba je nesposobna primiti ljubav kakvu želi. Da bi dobila ljubav, takva osoba razvija takvo vanjsko i unutarnje ponašanje da sebe čini bespomoćnijom i slabijom nego što uistinu jest. Ona usvaja sve više samozatajnih osobina da bi dobila ljubav i zaštitu, i to joj se čini da kao spasenje od uništenja. Ona se pokorava stvarnim i zamišljenim zahtjevima drugih. To radi da bi primila odobravanje, simpatije i pomoć. Ona nesvjesno vjeruje da će na taj način postići jedinu vrijednost koju vidi u životu - da se drugi za nju brinu kao da je dijete, ne nužno u materijalnim pitanjima, nego i emocionalno. Ona upotrebljava svoju bespomoćnost i pokornost kao oružje i kao sredstvo da bi pobijedila i savladala život.
Da bi ostala nesvjesna takvog varanja sebe, ova rješenja postaju Idealizirana slika ili cilj kojem stremi, tj. da je ona dobra, nesebična i sl. Tako ona izigrava žrtvu da bi konačno dobila snažnog volećeg zaštitnika. Ponosna je na svoju sposobnost da se nesebično žtvuje, na svoju skromnost što nikada ne svojata znanje, postignuće i snagu. Ona se nada da će tako prisiliti druge da se brinu o njoj kao da je malo dijete. Postoje mnoge karakteristike ovog lažnog rješenja i treba naporno raditi na sebi da bi se sve uočile, jer su ti stavovi duboko usađeni i postali su naša druga priroda. Često se racionaliziraju sa stvarnim potrebama. I na kraju, takvi stavovi su u suprotnosti sa prikrivenim stavovima drugih lažnih rješenja u osobi, iako ti suprotni stavovi nisu toliko prevladavajući. I druga lažna rješenja mogu u sebi sadržavati te značajke pokornosti u svojoj psihi. Kod svakog pojedinca varira do koje je mjere ovo lažno rješenje prevladavajuće, i do koje je mjere osujećeno drugim lažnim rješenjima.
Osobi s prevladavajućim pokornim stavom bit će malo teže otkriti taštinu koja prevladava u tim stavovima. Taština u drugim lažnim rješenjima je gotovo na površini. Osoba može biti ponosna na svoju taštinu, na svoju agresivnost i cinizam. Ali kada postane svijesna tih značajki više ih neće moći prekriti s "ljubavlju i skromnošću". Može otkriti prezir i kritičnost prema ljudima koji se ističu, i to ne samo na nezdravo isticanje, nego i na zdravo. No, istovremeno takva osoba može biti i zavidna na takvim isticanjem drugih, ali će sebi objasniti da se ona ne ističe zbog svoje nadmoćne skromnosti. Istraživanjem takvih motiva shvatit će da je u njima sadržana ista sebičnost kao i u drugim lažnim rješenjima. Taština, licemjerje i izgovori su prisutni u svim lažnim rješenjima, ali će pokornom tipu biti teže otkriti taštinu, a agresivnom tipu će biti teže otkriti izgovore. Agresivan tip se izgovara da je on iskren u svojoj bezobzirnosti, cinizmu i koristoljubivosti.
Potreba za zaštitničkom ljubavi je nužna u djetinjstvu, no u odraslom dobu ona je štetna, jer sadrži krivo uvjerenje da jedino ako me drugi vole, ja mogu biti vrijedan. Tek tada mogu voljeti zauzvrat. A to je krajnje sebična i jednostrana želja.
Kao prvo, potreba za takvom ljubavi i ovisnošću uistinu osobu čini bespomoćnom. Ona ne stoji na svojim nogama. Umjesto toga ona koristi svoju snagu da bi postala svoja Idealizirana slika da bi tako prisilila druge da udovolje njenim lažnim potrebama. Ona se pokorava da bi joj drugi udovoljili, da bi dominirala, iako se takva dominacija uvijek očituje u blagoj i slaboj bespomoćnosti.
Nije ni čudo da se osoba takvim lažnim rješenjem udaljava od svoje istinske ličnosti, jer joj takvo zdravo isticanje izgleda bezobzirno i agresivno. Ali zbog ponižavanja same sebe, ona osjeća prezir prema samoj sebi i ne može samu sebe voljeti. Osim što je to vrlo bolno, osoba projicira osjećaje prezira i ogorčenosti na druge, ali budući da je to u suprotnosti sa standardima Idealizirane slike, osoba potiskuje te osjećaje. To je onda dvostruko varanje, i često se očituje kao fizički i psihički simptomi različitih vrsta.
Ljutnja, bijes, sram, frustracija, prezir i mržnja prema sebi postoje iz dva razloga. Kao prvo, osoba negira svoju Istinsku ličnost zbog osjećaja nedostojanstva jer se ne prikazuje u istini. Ona je uvjerena da joj se to događa jer je drugi spriječavaju, zloupotrebljavaju i skorištavaju njenu "dobrotu". Tako ona pripisuje drugima svoje osjećaje. To je projekcija. Kao drugo, ona ne može živjeti po nerealnim zahtjevima idealizirane slike, a to znači nikada zamjerati, prezirati, nevoljeti, okrivljavati,kritizirati i dr. I zato nije toliko "dobra" koliko ona misli da bi morala biti. Na površini to je krasna slika, ali temeljni pogrešni motiv iskrivljuje i uništava ono što je moglo biti stvarno.
Drugo lažno rješenje je traženje snage i moći. Ta osoba misli da će snaga i neovisnost riješiti sve njene probleme. Dijete vjeruje da je jedini način na koji može postati sigurno je taj da bude snažno i neranljivo, toliko neovisno i bez osjećaja, da ga nitko i ništa ne može povrijediti. Dijete sistematski počinje potiskivati sve osjećaje. Ako ne osjećam, tada me ne može ni boljeti, je zaključak malog djeteta. No, kada oni ipak izbiju, ono se osjeća duboko posramljeno i smatra to svojom slabošću, bilo da je to bila stvarna slabost ili ona zamišljena. Ono također smatra ljubav i dobrotu slabošću, bilo da se radi o pravoj ljubavi ili onoj iskrivljenoj. Toplina, pažnja, komunikacija i nesebičnost smatra se odvratnim i sistematski se takvi osjećaji potiskuju, jer se dijete osjeća zbog njih posramljeno kao i pokorni tip zbog samoisticanja i zamjeranja.
Osoba s takvim lažnim rješenjem će uvijek pokušavati natjecati da bi dokazala da je bolja od bilo koga drugog. Ponaša se kao da joj nitko nije potreban i negira potrebu za toplinom i pažnjom. Zato pati od svoje izoliranosti, međutim ona ne priznaje tu patnju čak ni samoj sebi. Idealizirana slika diktira standarde neovisnosti i snage koje može imati samo Bog. Taština je u ovom rješenju očigledna, no ona se opravdava tako da drugi samo glumataju ljubav. Maska ljubavi joj posebno ide na živce, a takve najviše privlači, pa opet joj život potvrđuje lažno vjerovanje.
Budući da ne može ispuniti zahtjeve Idealizirane slike, ona upada u periode depresije i samoprezira, ali ih opet pripisuje drugima da ne bi osjetila bol zbog takvog samokažnjavanja. To je uobičajeni učinak Idealizirane slike kod svih lažnih rješenja. Problem je u tome što su takve emocionalne reakcije toliko profinjene i potisnute da treba puno rada na sebi da bi ih se uočilo. Kod izrazito dominantnog tipa je to lakše, ali obično su ti stavovi skriveniji i pomiješani s drugim rješenjima.
Slijedeći simptom kod agresivnog tipa je krivo vjerovanje da su ljudi i svijet loši. Naravno da će dobiti dovoljno dokaza za takav izgovor da nikoga ne mora voljeti. Suprotno, pokorni tip se ponosi da voli sve ljude i sva ljudska bića smatra dobrima, zato da bi potvrdio svoje pokorno rješenje. U stvari taj tip, ni najmanje ne mari da li su drugi dobri ili loši, tako dugo dok ga oni vole, cijene, odobravaju i štite. Budući da drugi ljudi imaju i mane i vrline, sve se to negira dok to služi pokornom tipu.
Onaj koji traži snagu uvijek je u svemu uspješan. Nasuprot pokornom tipu koji se ponosi svojim neuspjesima, i tako dokazuje svoju bespomoćnost da bi druge prisilio da ga vole i štite, agresivan tip se ponosi time što u svemu uspijeva. Mogu postojati određena područja ličnosti u kojim je neuspjeh dozvoljen, zato jer tamo prevladavajući stav može biti pokornost; isto kao i što pokorni tip može imati određena područja ličnosti u kojima se služi snagom kao rješenjem. Oba ta stava su podjednako kruta, nestvarna i neostvariva. Stoga su oba ta stava stalni izvori bola i razočaranja u sebe same i rezultiraju smanjenjem samopoštovanja.
Uvijek postoji mješavina tih lažnih rjeršenja u osobi, iako jedno od njih može biti prevladavajuće. Osnovno je da osoba ne može ostvariti vlastita očekovanja. Čak kada bi i bilo moguće uvijek uspijevati, voljeti sve ljude, ili biti potpuno neovisan o drugima, to postaje nemoguće kada su očekivanja suprostavljena, pa istovremeno treba voljeti sve ljude i da nju svi vole, a da ih ona sve pokori. Ili, da bude uvijek nesebična, da bi tako stekla ljubav, i da bude uvijek sebična da bi tako stekla moć. Te suprotne namjere naprosto deru ličnost na komadiće. Što god da učini, pogrešno je i stvara krivnju, sram, neprimjerenost, pa stoga frustraciju i odbacivanje sebe.
Promotrimo sada i treće lažno rješenje, masku mirnoće. Takva osoba je bila toliko podijeljena između dva rješenja da je pronašla izlaz iz te dileme tako da se povukla od svih svojih problema, pa stoga i života kao takvog. To znači da je ona ispod svog lažnog mira još uvijek podjeljena, samo ona toga više nije svjesna. Međutim ako je dotaknu životne oluje, takva maska pada u vodu.
Povučeni, mirni tip i agresivni tip izgleda da imaju nešto zajedničko, a to je negiranje emocija, nepovezanost s drugima i snažnu potrebu za neovisnošću, ipak su standardi njihovih idealiziranih slika različiti. Agresivan tip je ponosan na svoje neprijateljstvo i agresivan borbeni duh. Povučeni tip je potpuno nesvjestan takvih osjećaja u sebi i kada se oni pokažu, on je šokiran. Norme njegove maske su da on gleda na ljude dobroćudno i nepristrano, poznavajući njihove slabosti i kvalitete, ali bez da one utječu na njegov mir. Kad bi to bilo istinito, to bi doista značilo mir u duši. Ali, postići uvijek mir u duši može samo Bog. Takve norme su nestvarne i zato uključuju taštinu i licemjerje. Taštinu, jer osoba nije savršeno nepristrana, pravedna i objektivna. U stvari mišljenja drugih ljudi o njoj jednako joj mogu značiti kao i pokornom tipu. Ali, ona je pretašta da to prizna. Ona je iznad svega toga. A budući da to nije istina, ona je jednako ovisna o drugima kao druga dva tipa, pa je jednako neiskrena. Tako i ovo lažno rješenje donosi osobi razočaranje i bol.
To je vrlo kratki opis ova tri glavna tipa. Postoje mnoge varijacije ovisno o snazi, jačini i raspodjeli tih lažnih rješenja u jednoj osobi. Takvo lažno rješenje nije nikada cijela osoba. A i jedno rješenje može biti prisutnije u nekim područjima života i ličnosti, do manje mjere u drugim, a uopće ne biti prisutan u trećim stranama života i ličnosti. Najvažniji dio rada na sebi je da osjetite te osjećaje i da ih proživite. Morate postati svjesni tih proturječnih očekivanja u sebi, i to će biti bolno. Taj bol je već bio u nama, ali ako ga budete tako proživljavali, više ga nećete pripisivati drugima i životu. Na prvi pogled će vam se činiti kao da ste se vratili na staro, i da ste još gori nego što ste mislili. Ali nije tako. Upravo ja vaš napredak učinio te osjećaje svjesnim da bi ih proživljavanjem razriješili. To je jedini način da polako razrušite Idealiziranu sliku ili masku, jer nećete više imati što skrivati od sebe i drugih ispod nje. Potražite te naizgled nevažne emocionalne reakcije u malim svakodnevnim stvarima i vidjet ćete da ih nismo vidjeli iako su nam uvijek bile pred očima. A tražili smo nekakve nove i skrivene spoznaje koje su nas trebale osloboditi. U tim stvarnim emocionalnim reakcijama leži ključ kada jednom usmjerimo svoju pažnju na njih. Postat ćete svjesni onog što ste oduvijek znali, onog što nazivamo glasom savjesti, ili glasom istinske ličnosti. Vidjet ćete da je vaša Idealizirana ličnost, a ne Bog ili drugi ljudi, zahtijevala da ispunite takve nemoguće standarde. Shvatit ćete koju štetu vam je činila tiranija maske ili Idealizirane slike.
To je uzajamni poces - što ćete više otpuštati lažne vrijednosti, koliko god to moglo biti bolno, vaše stvarne vrijednosti će se početi pokazivati tako da vam lažne više neće biti potrebne. Maska se ponaša kao da već posjeduje te vrijednosti, pa sav trud ide na varanje samog sebe i zbog toga ne vidimo prave vrijednosti u nama koje treba još razviti. I zato što još ne možemo vidjeti te prave vrijednosti, mi se držimo lažnih, jer vjerujemo da ako otpustimo lažne da nam neće ništa ostati. Toliko smo usmjereni prema nemogućem, da nam ne pada na pamet da ono što je stvarno vrijedno i već prisutno da se za to ne treba naprezati. I zato ne koristimo te svoje kvalitete, pa one ostaju neiskorištene. Zbog održavanja Idealizirane slike, ne možemo vidjeti što je stvarna vrijednost prihvaćanja i vjerovanja u sebe. Na početku je taj proces vrlo bolan jer moramo iskusiti osjećaje tjeskobe, frustracije, krivnje, srama itd. Ali ako nastavimo, vidjet ćemo svoj život i sadašnje poteškoće s novim nazorima. I isto tako postat ćete svjesni svoje Istinske ličnosti koja je puna ljubavi.
Ali to je spori proces. Proces koji se sastoji od ustrajnog istraživanja sebe i analizama naših problema, stavova i emocija tako da uvijek tražimo istinu. Tada se naše Istinsko ja razvija sa svojim stvarnim vrijednostima i sposobnostima u procesu unutarnjeg i prirodnog rasta. Vaša ličnost postajat će sve snažnija i snažnija. Intuicija će se pokazati prirodno i spontano. To će od vašeg života učiniti ono najbolje. To ne znači da ćete postati savršeni, da nećete raditi greške, ali ćete u svemu tome biti iskreni. Sve više će se u vama spajati ljubav, snaga i mir na zdravi način, surađujući.


PRELAZAK U POZITIVNE NAMJERE

Većina ljudi je nesvjesna što se nalazi iza očigledno dobrih namjera kao i iza njihove bespomoćnosti da promijene svoj život. Negativna namjera govori: "Ne mogu si pomoći da ne osjećam na ovaj ili onaj način". Kada doista spoznamo da uzrok našem neuspjehu leži u nesvjesnoj negativnoj namjeri doista smo puno postigli.
Prošli puta smo govorili kako je neobično važno da ego bude svjestan iz kojeg djela ličnosti osjeća, misli i djeluje. Većina ljudi je potpuno nesvjesna ranjenog djeteta u sebi, a kada ono osjeća, misli i djeluje, osjećamo se posramljeno i kažnjavamo sebe. Moralizatorski stav, kada se pojavi ranjeno dijete u nama, je izuzetno štetan i spriječava promjenu, jer gubimo snagu i vrijeme da bismo negirali taj dio nas. Ego bi morao biti suosjećajni promatrač tog dijela nas, dobar roditelj, koji vidi ranjeno dijete, ali čini iz istinske ličnosti. To su te bitke u nama između svjetla i tame koje se svaki dan odvijaju, pod uvjetom da smo ih svjesni.
Kada nismo svjesni ranjenog djeteta u sebi mi se nesvjesno poistovjećujemo s tim djelom nas, odnosno destruktivnim dijelom nas, pa nam odricanje od tog dijela izgleda kao da ćemo sebe uništiti. Neprihvaćanje ranjenog djeteta u nama proizvodi ogorčenu krivnju i sumnju, na nas same ili druge, i koja prevedena u jasno značenje bi govorila: "Kada bi drugi vidjeli kakav sam, vidjeli bi da sam loš. Budući da se ne mogu promijeniti, pretvarat ću se da sam drugačiji". A to je onda maska i uništavajuća psihička klima u kojoj raste zbunjenost, pa sve više gubimo istinski osjećaj tko smo u stvarnosti. Intelektualno teoretsko znanje o postojanju ranjenog djeteta donosi malo ublažavanje tog bolnog stanja. Da bismo došli dalje od toga moramo teoriju pretvoriti u praksu i tome ćemo opet danas govoriti.
Prvi korak je da shvatimo da naše negativne namjere uistinu nisu tako nesvjesne kako to mi mislimo. To je u stvarnosti svjestan stav, jedino što smo mi odlučili da ga zanemarujemo sve dok konačno ne zaboravimo da on postoji. Stalno okretanje glave od nečega u nama što nas plaši, konačno rezultira da ne vidimo ono što je cijelo vrijeme prisutno. U trenutku kada konačno usmjerimo svoju pažnju na negativne namjere, one će nam postati potpuno jasne. To uistinu nije nesvjesni materijal.
Da bismo ih učinili potpuno svjesnima, a također da bismo negativne namjere pretvorili u pozitivne, nužno je da ispitamo one "male i nevažne" obrasce razmišljanja, koji su toliko postali dio nas da nam ne pada na pamet da obraćamo pažnju na njih. Rekli smo da misli imaju ogromnu snagu u kreiranju naših života i moramo ih provjeriti. Toliko puno misli i automatskih reakcija uzimamo zdravo za gotovo i još ih k tome uljepšavamo. Reakcije zlobe, zavisti i okrivljavanja, mogu ostati zanemarene, iako možemo biti svjesni nekih drugih negativnih namjera. Ali one male reakcije na koje smo navikli, to moramo istražiti.
Na primjer, mi možemo prepoznati naš bijes ili ogorčenost, za što smo rekli da predstavljaju prikrivenu mržnju, ali nešto u nama još uvijek osjeća "da ima pravo" na te osjećaje, i mi osjećamo da se prema nama drugi nepravedno ponašaju. To znači drugi da zapravo ljuti na naše roditelje, ali sada to prenosimo u sadašnjost na neku drugu osobu ili situaciju. Prošla bol i tjeskoba su bile potisnute, a sadašnji bijes i ogorčenost je obrana iz djetinjstva koja se još uvijek primjenjuje zbog neproživljenog bola iz djetinjstva. Obrana je uvijek, u ovom ili onom obliku, negativna namjera koja je nesvjesna. Prošli bol koji je potisnut, i zbog toga negiran, postaje današnja iskrivljena reakcija. Dakle, jedan dio nas zna da su osjećaji bijesa i ogorčenosti nerealni, jer danas imamo izbor, a drugi dio nas očekuje da drugi i svijet budu ono što mi mislimo da trebaju biti, i zbog toga ne vidimo objektivno cjelokupnu situaciju. Ne vidimo da i drugi reagiraju iz ranjenog djeteta.
Ono što je tom stupnju potrebno je da prevedemo naše osjećaje u jasne misli. Tako će se naši negativni osjećaji i iskrivljene misli iza njih susresti s iskrenim i zrelim mislima odraslog dijela ličnosti, ili ega u službi istinske ličnosti. Proces mora biti svjestan razgovor - ego suosjećajno tumači fragmentu ranjenog djeteta istinu da bi ono moglo rasti. Na taj način transformiramo tamu u nama u svjetlost - Istinska ličnost raste.
Nije dovoljno da sebi priznamo pogreške i negativne stavove. Slijedeći korak je da točno znamo zašto su oni takvi i na koji način oblikuju leću kojim vidimo sebe i svijet. Ako možemo točno prevesti u misli negativne osjećaje i negativnu namjeru i nakon toga shvatiti kako se oni suprostavljaju istini i stvarnosti, tada bez obzira o kojoj se negativnosti radi, mi smo napravili slijedeći korak u mijenjanju negativne namjere u pozitivnu.
Tako odrasli dio, ili ego, u mislima razgovara s djetinjastim razmišljanjem kad se god nađe u emocionalno nepovoljnoj situaciji. To možemo učiniti ako to doista želimo. Naši misaoni procesi su obično najviše razvijeni i njih koristimo u procesu rasta, odnosno pročišćenja. Jedino se tada nezreli osjećaji mogu mijenjati - to znači da ego dozvoljava sebi da konstruktivni proživljava nezrele osjećaje.
Jako je važno da znamo značenje negativnih stavova i njihove posljedice koje imaju na naš život. Zašto je naša ljutnja, neprijateljstvo, ljubomora i zavist , primjerice, uistinu neopravdana. Jer jedino tada možemo shvatiti da ljutnja može biti opravdana, pa je možemo proživjeti bez osjećaja krivnje, sumnje u sebe i drugih njenih negativnih posljedica. Ljubomora i zavist nikada nisu opravdane i nikada nisu zdrave reakcije. Ali osjećaji ljutnje i bola mogu biti opravdani. Međutim, tako dugo dok ne znamo da je naša ljutnja opravdana, uvijek ćemo biti zbunjeni. Uvijek ćemo se kolebati između krivnje i ogorčenosti, negiranja i odbacivanja samih sebe, negiranja i odbacivanja drugih i života, kao i između straha i okrivljavanja. Ili ćemo pokušati da se riješimo sumnji tražeći lažne dokaze, a s druge strane ćemo biti paralizirani sa strahom i slabošću i nećemo moći obraniti sami sebe. Bit ćemo podjednako slabi u situacijama kad na površinu izađe naše ranjeno dijete i kad drugi ne odgovore na naše djetinjaste zahtjeve, ili u situacijama kada bismo trebali zaštiti svoja prava u ime istine. Često ta dva stava, djetinjasti i zreli, koegzistiraju u istoj situaciji, a što tu situaciju još više čini zbunjujućom. Samo našim intelektom mi ne možemo riješiti takve situacije. Prvo sebi morate priznati svoju negativnost, a onda se intelekt uz Božju pomoć mora s njom susresti i ispraviti je.
Ako koristimo intelekt samo da bi racionalizirali bolnu zbunjenost i krivo se branili i opravdavali se, tada samo gubimo. Ali ako koristimo odrasli um tako da bacimo svjetlo na iracionalne zahtjeve ranjenog djeteta tako da jasno vidimo koliko su nepravedni i kako rađaju negativne emocije, a one su destruktivne i za nas i za druge, tada ćemo vidjeti istinu u svakoj situaciji. Dakle, treba vidjeti negativne emocije, istražiti negativne stavove iza njih, pa onda istražiti negativne posljedice za nas i za druge.
Trebamo shvatiti negativne namjere i onda ih usporediti s istinitim i stvarnim stavovima. Treba moliti Boga za pomoć u tom procesu. Uvidjet ćemo da postoji duh obilja i tada se nećemo morati boriti s ograničenim egom i grabiti s jedne strane, a s druge, to pokušavati negirati i obraniti. Varanje samog sebe izražava nepovjerenje u pravednost Božjih zakona i mi tako zatvaramo vrata obilju koje možemo imati kada bismo u njega vjerovali. Možemo sve dobiti ako si dozvolimo primiti, pod uvjetom da to ne krši zakon ljubavi.
Kada se otvorimo u povjerenju, mi također moramo otpustiti ono što je negativno u nama. Biti otvoren, u istini, znači ne braniti se od ničega, biti iznutra opušten, nenapet i ne bojati se ničega što može doći - iz nas samih ili iz vana. Ako se na primjer bojimo i branimo od bola, mi nikako ne možemo biti u otvorenom i opuštenom stanju. Ako se branimo protiv nepoželjnog osjećaja ili iskustva, mi automatski stvaramo negativne stavove.
Dakle, prvi korak prema otvorenom stanju je otpustiti negativnost u nama, da je više ne negiramo i da se je više ne bojimo. Ljubav je jača od negativnosti. Tada možemo osjetiti i bol, i kako gubimo strah od sebe, bola i negativnosti, postajemo sve otvoreniji za obilje. Vidjet ćemo da sudjelujemo u obilju točno do onog stupnja do kojeg mislimo da ga zaslužujemo. Na koju god prepreku da naiđemo, ako možemo vjerovati da je uz Božju pomoć možemo savladati, to će se i dogoditi. To nije čarobna tehnika ili čarobni štapić. To je zakoniti proces koji nas čini potpuno odgovornima za naš život.
Sumnje se jedino možemo riješiti ako imamo povjerenje koje smo spremni provjeriti. Ako samo sebi priznamo da sunjamo, a nismo to spremni dalje istražiti da otkrijemo da li je stav iza te sumnje točan ili nije, mi se nećemo riješiti sumnje, pa se ne možemo niti odreći negativnosti u nama. Moramo shvatiti razmišljanje koje se nalazi iza prkosa,nepovjerenja, ljubomore, neprijateljstva, itd. Treba ispitati razmišljanje i zaključke koji idu s tim osjećajima, zato što se ti neistiniti zaključci o nama i drugima nalaze u ranjenom djetetu i nisu istiniti.
Imamo sve vrste malih misli, svaki dan i svaki sat u danu. Mi ne obraćamo pažnju na njih, ali te misli mnogo znače. Naše misli i osjećaji stvaraju naše djelovanje i naša iskustva. Oni stvaraju naše stanje tijela i psihe. Tako su negativne namjere stvaralački proces - negativno su kreativne, ali su podjednako kreativne kao i kada gradimo pozitivno iskustvo. Ljubav povećava samu sebe, ali i negativnost. Te negativne namjere ne samo da negativno utječu na nas, nego i na druge ljude. Ako to negiramo, tada ne vidimo i kada negativnost drugih utječe na nas, a onda je to vrlo bolno stanje koje možemo razriješiti jedino tako da prepoznamo svoj udio u tom djelovanju. Znači, do one mjere do koje nismo svjesni našeg utjecaja na druge, u istoj mjeri nećemo biti svjesni tuđeg utjecaja na nas. Tada ćemo ga, ili uveličavati, ili potcjenivati, a ni jedno ni drugo neće biti točno i nećemo znati što znači. Kolebat ćemo se između ogorčenosti i krivnje. Nepoznavanje samih sebe mora nas učiniti punima sumnje, koja nas, za uzvrat, čini slabima, preplašenima, pogrešno popustljivima i pogrešno nepopustljivima.
Kada smo jasni u sebi, nećemo biti uznemireni zbog negativnosti druge osobe i njene destruktivnosti prema nama. Znat ćemo što se događa, možemo biti ljuti zbog toga, ali nećemo biti zbunjeni, slabi, krivi, preplašeni ili uništeni. Također, kada druga osoba izražava svoj život, osjećaje, prava, a što se ne mora podudarati s našim željama, mi ćemo biti sposobni da to prihvatimo. Shvatit ćemo koliko je naš bijes neopravdan, pa će on nestati i mi ćemo moći dopustiti drugima da budu ono što jesu, bez obzira sviđalo se to nama ili ne.
Ranjeno dijete u nama više neće zahtijevati da bude sve po njegovoj volji i da ne obraća pažnju na druge. Mi moramo postati svjesni tih zahtjeva ranjenog djeteta i koliko su oni nestvarni i destruktivni, kao i zašto su oni takvi. Tada se više nećemo osjećati nesigurnima o tome kako bismo trebali reagirati u određenoj situaciji. Odnosit ćemo se prema drugima onako kako se odnosimo prema sebi samima, a kako se odnosimo prema drugima, odnosit ćemo se prema sebi. Tjeskoba koju doživljavamo kada se otvaramo prema drugima i životu će polako nestajati i mi ćemo biti sve sposobniji za radost i obilje koje nam je Bog namijenio. Kada možemo poduzeti korak rizika i povjerenja - povjerenja u Boga - i otvoreno izraziti to povjerenje u Božji plan, tada ćemo upoznati radost stvarnosti.


OBRAZAC EMOCIONALNE EKSPLOATACIJE

Govorili smo u prošlim emisijama koliko je važno da prepoznamo iz kojeg dijela naše ličnosti reagiramo, da li iz ranjenog djeteta ili iz Istnske ličnosti. Osim što nam se vraća sve što činimo, važno je da prepoznajemo svoje djelovanje i zbog toga što ćemo onda prepoznati kako drugi utječu na nas, pa ćemo moći "okrenuti drugi obraz", tj. nećemo se dati uvući u tuđe drame i tako pozitivno utjecati na druge sprečavajući da se njihove greške pojačavaju, a možda i nauče nešto.
Pravilo je da osoba koja potiskuje svoju negativnost, mržnju i bijes, ili svoje ranjeno dijete, da onda te osjećaje pripisuje drugoj osobi. Ona svoje djelovanje prekriva naizgled objektivnim činjenicama, no ispod takve argumentacije idu negativni osjećaji. To je sistem "dvostrukih poruka," koji, ako se ne prepozna, izaziva da druga osoba također reagira iz ranjenog djeteta. Dakle, umjesto da prva osoba probudi najbolje u drugoj osobi, ona nesvjesno izaziva u drugoj osjećaj krivnje, pa ta druga osoba automatski odgovara pogrešnom obranom, dakle i ona djeluje iz ranjenog djeteta. Tada prva osoba ima "dokaz" da je ona "ispravno" djelovala, jer je druga osoba loša. Ona tako legalno opravdava svoju negativnost tuđom negativnošću, pa se ne mora mijenjati. Ona dobiva "dokaz" da smije biti ogorčeni "pravednik". Jednostavno rečeno, obrazac emocionalne eksploatacije se sastoji u tome da drugoga optužujemo za ono što sami radimo. Ukradu čovjeku novce i optuže ga da je lopov.


SLIKE ILI IMIDŽI

Do sada smo se radili na strukturama ličnosti, kao što su to maska, negativnost, ili ranjeno dijete u nama i Istinskom ličnosti. Govorili smo o prepoznavanju ranjenog djeteta u nama ili o negativnim namjerama u nesvjesnom. Danas idemo korak dublje i govorti ćemo o podsvjesnom sloju. Radi se o dubokom sloju ličnosti, koji za razliku od nesvjesnog sloja, ne možemo mijenjati snagom volje krivo upotrebljenom. To je stoga što se u podsvjesnom sloju ličnosti nalaze određeni utisci koji su nastali pod utjecajem okoline, ili iznenadnim neočekivanim iskustvima. Ti utisci ili stavovi su zaključci koje je donosilo malo dijete. Većinom su to pogrešni zaključci.
Malo dijete u nedostatku intelektualnog znanja reagira na neizbježna bolna iskustva u životu tako da sve tumači crno-bijelo, a onda to znanje poopćava. To su više emocionalne reakcije i opći stavovi o životu u jednom ili više područja. Oni su potpuno nelogični, odnosno oni su logični za malo dijete (primjer: majka odlazi u bolnicu; manipulativna majka ili otac...).
I kako godine prolaze, ti zaključci i stavovi sve više postaju nesvjesni, ali oni imaju ogroman učinak na život neke osobe. Takav zaključak ćemo nazvati slikom ili imidžem. Misaoni i emocionalni procesi koji proistječu iz takvih slika nisu u skladu s istinom i odgovorni su za stvaranje nesretnih okolnosti, tjeskobe i zbunjenosti kasnije u životu. Primjerice osjećaj da ne možemo promijeniti naš život, ili nam se čini kako se neki određeni događaji stalno ponavljaju u našem životu bez očiglednog razloga za to. To su tek dva primjera, a postoje i mnogi drugi. Naravno da mi u podsvjesnom imamo i pozitivne slike, ali one stvaraju fleksibilne i opuštene misaone i emocionalne obrasce.
Pogrešni zaključci stvoreni iz neznanja malog djeteta ne mogu ostati u svjesnom umu, jer novo stečeno intelektualno znanje proturiječi starom emocionalnom iskustvu. Zato osoba potiskuje emocionalno "znanje" sve dok ga ne zaboravi. A znamo da što je emocionalno znanje skrivenije, to ono snažnije utječe na naš život.
Kako ćemo znati da imamo takvu sliku u sebi? Kao prvo, činjenica da ne možemo prevladati određene mane bez obzira koliko to mnogo željeli i koliko smo spoznali da su one pogrešne, ukazuje da imamo takvu sliku u nama. Svjesni trud da prevladamo takvu manu ne daje rezultata, jer su korijeni nesvjesni, pa je stoga cijeli obrazac takvog razmišljanja i osjećanja sakriven od intelekta.
Slijedeći pokazatelj takve slike je ponavljanje određenih događaja u nečijem životu. Slika uvijek oblikuje obrzac ili shemu na ovaj ili onaj način - obrazac ponašanja ili reakcije na određene događaje, ili također da se određeni događaji ponavljaju tako da to izgleda kao da nema ništa s našim djelovanjem. U stvarnosti, osoba svjesno želi nešto što je potpuna suprotnost slici. Ali ta svjesna želja je slabija, budući da je ona nesvjesna uvijek jača. Mi ne shvaćamo da nesvjesno blokiramo ostvarenje želje i zbog toga smo frustrirani. Problem je da mi ne primjećujemo te obrasce, ili ako ih primjećujemo tada smatramo da su slučajni ili okrivljavamo vanjske okolnosti i druge ljude. Bavimo se varijacijama događaja, a ne shvaćamo obrazac koji se ponavlja, ne vidimo zajednički nazivnik tih događaja koji je proizvela slika u nama.
Jedino rješenje je da sliku učinimo svjesnom. Ako to ne činimo sukobi u našem životu će se povećavati sve dok osoba upadne u takav bol da više neće moći okrivljavati vanjske okolnosti. Tada se ona okreće prema unutra i prema Bogu i to je funkcija krize.
Kada ozbiljno poželimo naći i razriješiti slike, tada se treba moliti Bogu da nam da vodstvo i pomoć. Jer upravo su slike izvor naših nevolja, iako mi podsvjesno mislimo da se tako štitimo od nedaća u životu. Uzmimo jedan jednostavni primjer. Moguće je da voda u kojoj kupamo dijete bude prevruća i dijete doživi povredu. To dijete tada može zaključiti da je kupanje opasno i izbjegavat će kupanje kad god je to moguće. Naravno da će zbog toga dolaziti u sukob sa svojom okolinom. Roditelji prisiljavaju dijete da se kupa i dijete to svaki puta doživljava kao daljnu povredu. U kasnijem životu osoba će na razne načine racionalizirati taj svoj neistiniti zaključak, iako u to vrijeme to više neće biti svjestan proces. Ali činjenica da osoba ostaje nečista, stvorit će nove sukobe, drugi ljudi će je odbacivati i to će stvoriti nove lančane reakcije. Iako je ta osoba intelektualno shvatila da je njen otpor kupanju nerazuman, ona i dalje ima emocionalni otpor da se kupa ne znajući više ništa o događaju iz djetinjstva. Ona će razviti određene simptome povezane s kupanjem koje sebi ne može objasniti. Te nerazumne reakcije i tjeskoba koja se javlja predstavljaju za tu osobu poteškoću koju ona ne može snagom volje prevladati osim ako pronađe svoju sliku.
Ovo je vrlo jednostavan primjer, jer slike su u pravilu mnogo složenije i uključuju složenije i profinjenije emocionalne reakcije. Osoba više nije svjesna originalnog i netočnog zaključka, odnosno vjerovanja iz djetinjstva. Kad se jednom slika osvjesti i kad shvatimo netočno vjerovanje malog djeteta možemo se samo nasmijati takvom dječjem načinu razmišljanja.
Kako možemo pronaći našu sliku? Ne smijemo se opirati simptomima, nego trebamo raditi s njima. Ti simptomi su naša nesposobnost da prevladamo određene mane i stavove, naš nedostatak kontrole nad nepovoljnim događajima koji se ponavljaju u našem životu, strahovima i otporima u određenim prilikama, itd. Što se više trudimo nadvladati te simptome snagom volje, a bez da smo shvatili njihove uzroke, to će se oni više pojačavati, a mi ćemo se icrpljivati u nepotrebnim naporima. Jer simtomi su samo vrh ledene sante i cijena pogrešnih, i sada nesvjesnih zaključaka iz djetinjstva.
Potragu možemo započeti tako da razmišljamo o prošlosti i da nađemo sve probleme. Tada ih trebamo zapisati. Treba uključiti probleme svih vrsta. Ako samo razmišljamo o njima nećemo imati opću sliku koja će nam trebati da bismo usporedili naše probleme. Taj pisani dio rada je vrlo važan. Možda će nam za to trebati nekoliko mjeseci. Tada dok razmišljamo o svim velikim i malim nevoljama, čak i o onim najbeznačajnijim i najbesmislenijima, trebamo početi tražiti zajednički nazivnik. U večini slučajeva pronaći ćemo postojanje jednog zajedničkog zaključka, ponekad i više njih. Svi neugodni doživljaji povezani su sa slikom, neko barem na neki indirektni način.
Zajednički nazivnik nije lako pronaći. U meditaciji, u ozbiljnom istraživanju samih sebe, u provjeravanju sadašnjih i prošlih emocionalnih reakcija i uz pomoć molitve, otkrit ćemo, nako dugačke i teške potrage, koji je zajednički nazivnik. To je taština. Ali do tog iskustva se ne može doći samo intelektualnom spoznajom. To treba biti osobno iskustvo koje govori: "Ne želim životne rizike; ne želim bol u životu; pa sam stoga tako zaključio u djetinjstvu da bih se obranio od bola i rizika u životu." Tada ćemo shvatiti da nam je to krivo vjerovanje iz djetinjstva donijelo neizmjerno više bola i nevolja, i to upravo onih koje smo takvom obranom željeli izbjeći. Jedino kada se počnemo suočavati s vlastitim pogrešnim zaključcima i strahovima, i kada smo spremni prihvatiti život onakvim kakav jest., naš život će se početi mijenjati na bolje. Tada ćemo se moći pomalo početi odricati samovolje kojom pokušavamo kontrolirati život. Tako ćemo postajati poniznijima, jer ćemo početi prihvaćati život kakav jest bez potrebe da se štitimo od rizika i bola. Bol će se smanjivati u našem životu u mjeri u kojoj neustrašivo prihvatimo život kakav jest i prihvatimo odgovornost za njega.
Zato je dobar početak da napravimo pregled našeg života jasno nabrajajući naše nevolje. I tada nastavljamo tražiti zajednički nazivnik. Katkada najnepovezaniji događaji imaju zajednički nazivnik, i kada to otkrijemo našli smo trag slike. Ali zajednički nazivnik nam još neće omogućiti da u potpunosti shvatimo cijeli život. Da bismo došli do same slike, do svih shvaćanja naših reakcija u dobu kada smo je oblikovali, morat ćemo temeljitije istražiti našu podsvjest.
Jedini neprijatel s kojim se moramo suočiti je naš vlastiti otpor, jer i on proizlazi iz slike. Ne smijemo si dopustiti da on upravlja nama. Jer kako možemo doista biti duhovna osoba koja živi u istini, ako nama upravljaju nesvjesni i pogrešni zaključci malog djeteta. Ti zaključci su oblikovali sliku koja je odgovorna za svu nesreću u našem životu. Dok smo bili mali, mi nismo imali izbor, a sada smo odrasli i znamo bolje. Sada možemo eliminirati izvor naše nesreće. Jer ta slika privlači kao magnet određene bolne događaje u našem životu. Nesvjesni sustav vjerovanja malog djeteta i danas stvara naše životne okolnosti.
Za takav rad na sebi moramo sakupiti svu hrabrost i poniznost da se suočimo sa životom kakvog smo nesvjesno oblikovali da bismo od sebe napravili novu osobu. Za to nikada nije kasno, a preostale godine će predstavljati drugačiju vrstu života, život u kojem ćemo biti slobodna osoba, umjesto one okovane vlastitim pogrešnim zaključcima koji nisu u skladu s Božjim zakonima. Bog je donio savršene zakone i dao je svojoj djeci slobodnu volju. Zakoni su toliko savršeni da što mi više živimo protiv zakona, svjesno ili nesvjesno, to život više djeluje protiv naših interesa, sve dok ne dosegnemo točku gdje ih više ne možemo kršititi, pa moramo kroz bolnu krizu promijeniti svoje ponašanje. Jer samo prijanjanje uz Boga može biti vječno, a kršenje Njegovih zakona mora stoga biti ograničeno i konačno.
Tako su naši pogrešni zaključci odgovorni za ispite ili kušnje koje doživljavamo. I da bismo bili sposobni otkriti naše slike, moramo biti strpljivi sa sobom, jer je taj rad nemoguće napraviti u kratkom vremenu. To je put i proces. Tako prihvaćamo svoju nesposobnost da brzo postanemo savršenijima, pa tako onda i ponizno prihvaćamo privremenu nesreću.
Ali postoji ogromna razlika u ravnodušnom prihvaćanju nesreće i nastojanju da se iz te nesreće izvuče smisao ili učenje. Put pročišćenja je težak i dugotrajan. On predstavlja shvaćanje i kontrolu naše vlastite podsvjesti. Mi to činimo i za Boga i za sebe. Ono što Bog želi za nas je uvijek u našem najboljem interesu, tako da se mi uistinu ne žrtvujemo za Boga, jer mi smo u Njemu, a On je u nama. I ako ćemo Ga moliti da nam da snagu volje i hrabrost da bismo sebe pročistitli, On će odgovoriti na naše molitve.


PRONALAŽENJE SLIKA

Pronaći slike ne može biti jednostavan proces, zato jer ono što se nalazi u podsvjesti je skriveno od nas. Zbog toga ne možemo kontrolirati svoje emocije, shvatiti njihovo skriveno značenje i shvatiti kako su te emocije utjecale na naš život. Tako mi u svojim emocijama nesvjesno kršimo zakone, pa budući da toga nismo svjesni, pitamo se i sumnjamo u Božju pravednost jer moramo podnijeti toliko mnogo patnje, dok dajemo najbolje od sebe da budemo dobri i pravedni. A razlog tome je što ličnost stvara u svom podsvjesnom krive zaključke ili slike. Jedini način da bismo promijenili naš život je da shvatimo što je to u nama što donosi svu patnju. Za to će nam biti potrebna istinska poniznost da prihvatimo privremeno stanje patnje, jer shvaćamo da smo je sami stvorili, ali i voljnost da radimo, da je prevladamo i da se borimo da bismo shvatili kako smo je stvorili. To je primjer skladnog medusobnog djelovanja pasivnosti i aktivnosti. Tako da ne možemo čekati da se naš život sam promijeni, nego moramo mijenjati sami sebe. Koja god da se nezgoda dogodi u našem životu, mi imamo moć da je promijenimo. Imamo moć da promijenimo naš život, ali to ne možemo učiniti tako da samo mijenjamo vanjsko djelovanje, nego i unutrašnje reakcije, pa će se mijenjati i vanjske okolnosti.
Moramo naučiti prihvatiti da smo na svim razinama naših emocija u ovom trenutku nesavršeni. Iako mi u našem umu to znamo, naše emocije to ne znaju. Emocionalno želimo biti savršeni i kada otkrijemo da to nismo, sve se u nama buni priotiv te spoznaje. Jedan od mnogih simptoma tog bunta je osjećaj krivnje. Kada pronalazimo naše slike, koje su uzroci naše patnje, moramo biti svjesni da ćemo spoznati pogrešna uvjerenja zbog kojih ćemo se prvo loše osjećati. Ako zbog toga budemo osjećali krivnju, mi se nećemo moći promijeniti, jer osjećaj krivnje nije ništa drugo nego neprihvaćanje sebe kakvi zaista jesmo u ovom trenutku. Kada se loše osjećamo prvo treba pitati sebe "što osjećam", jer često nismo ni svjesni osjećaja krivnje što nismo savršeni. Čak ako smo ga i svjesni, mi ne znamo što taj osjećaj stvarno znači, pa ga često brkamo s poniznošću i kajanjem. Kajanje je bol koji se jasno proživljava jer smo povredili sebe i drugu osobu. Zato je potrebno jasno formulirati svoje osjećaje i biti svjestan da se neugodna reakcija često događa prije nego što postanemo svjesni što smo to spoznali o sebi.
Formuliranje naših osjećaja u jasnu misao glavi je dio rada na sebi. Kada to učinimo otkrit ćemo da se osjećamo krivima zato što smo pogriješili. A onda se ponovno trebamo pitati: "Zašto se osjećam krivim kad griješim?" Odgovor će biti: " Zato što želim biti više od onoga što jesam u ovom trenutku. Nešto u meni ne prihvaća vlastito neznanje ili sebičnost, ili moju želju da to lakše prevladam." Ako na taj način budemo analizirali naše emocije jako ćemo si olakšati taj proces traženja slika.
Kada počnemo tražiti naše slike jako je važno da ne smijemo području nesvjesnog pristupiti s moralizatorskim stavom, jer je korijen slike u djetinjstvu. To znači da su to uvjerenja malog djeteta koje nije imalo znanje odraslog čovjeka. Sjetimo se primjera iz prošle emisije u kojem je dijete na osnovu bolnog iskustva zaključilo da je kupanje opasno. Pa ipak taj djetinjasti zaključak kasnije kontrolira iz nesvjesnog život odrasle osobe. Slika se sastoji i od mana koje možemo svjesno jako dobro poznavati. Međutim, mi ne moramo znati da te iste mane postoje na raznim slojevima ličnosti, na svjesnom, nesvjesnom i podsvjesnom sloju. Ako mani pristupimo s moralizatorskim stavom - to ne bi trebalo biti u meni - mi je nećemo moći promijeniti.
Zato je najbolje potragu započeti tako da počnemo razmišljati o svojim povredama, sukobima i problemima. Kao i o svojim unutarnjim stavovima, jer oni proistječu iz neznanja. Zapravo, to je ono što mane zapravo i jesu. Razmislite kako emocionalno reagirate na određene situacije i kada i kako se te reakcije ponavljaju po nekom obrascu kroz vaš život. Počnite promatrati vaša razočaranja koja, po svemu sudeći nemaju ništa s vašim djelovanjem i reakcijama. Nakon toga, kada prepoznate određeni pravilni obrazac, bit ćete sposobni vidjeti vezu s vašim unutarnjim stavom kojeg do sada niste bili svjesni.
Kada shvatimo da naše unutarnje reakcije proizlaze iz pogrešnog vjerovanja ili stava, tada imamo dvije mogućnosti. Jedna mogućnost je da pronađemo iste mane za koje smo mislili da smo ih već riješili, ali to je ista pogreška samo na dubljem sloju, pa je ponovno treba riješiti. Druga je mogućnost da nađemo u sebi mane, dok na van imamo točno suprotne reakcije, i to one istinske, a ne samo masku. Uzmimo na primjer jednu hrabru osobu. Međutim, razotkrivši svoje skrivene emocionalne reakcije, ona se suočava s djelom ličnosti gdje je kukavica. To otkriće je takav šok, i osoba misli da to nema smisla, jer smo mi naučeni misliti u okvirima "ili/ili", a ne "i/i". Treba shvatiti da u našoj ličnosti ima proturječnih usmjerenja, ili motivacije, koja su sva na djelu stvarajući konflikte.
Ovakav rad na sebi spada u dubinsku psihologiju. Da bismo dobili tu bitku, moramo naučiti duboku molitvu, duboku meditaciju i duboko razmišljanje. Prvo duboko intelektualno razmišljamo u meditaciji i kada dođemo do otkrića o svojim potisnutim reakcijama - bilo da otkrijemo da se one ponavljaju ili da nađemo nešto što je suprotnost vanjskom ponašanju - trebamo razmisliti o važnosti tih reakcija, značenju i učinku na nas same i na druge. Trebamo ih usporediti s duhovnim zakonom. Tada ih ponovno treba proživljavati i razmisliti o svojim osjećajima onoliko koliko to možemo na objektivan način. Nakon toga se trebamo moliti Bogu za daljnje prosvjetljenje i snagu da promijenimo pogrešne reakcije, jer samo teoretsko znanje neće biti dovoljno da se promijenimo. Rad započinje tek nakon takve spoznaje, a to je meditacija i molitva. Jer mi smo toliko naviknuti odgurnuti neugodno znanje natrag u podsvjest, pa treba računati s time da tu naviku ne možemo brzo promijeniti. Treba raditi s razumijevanjem da ne možemo odmah promijeniti privremenu nesposobnost da drugačije reagiramo, jer znamo da je spori rast jedini mogući način. Trebamo uzeti nove spoznaje o sebi koje nisu laskave za nas, promotriti ih iz raznih kutova, moliti se i meditirati o njima.
Nabrojimo sad korake u pronalaženju slika:
1. Preuzeti odgovornost za teškoće u vlastitom životu, priznati sebi da nismo savršeni.
•   pronaći sve probleme i otkriti negativnu motivaciju u određenom području života tako da počnemo prevoditi skrivene emocije u jasne misli, pa ih tada usporediti s duhovnim zakonom.
•   treba promatrati negativne crte u nama objektivno i suosjećajno, bez osude moralizatorskim stavom, jer znamo koliko god bilo veliko zlo u nama da ga možemo promijeniti.
•   zapisati sve probleme, neugodne situacije i vidjet ćemo da se ponavlja isti obrazac ( moram se brinuti za druge po svaku cijenu, ne smijem pokazati svoje potrebe, autoriteti su nepravedni).
•   shvatiti obrazac i usporediti ga s duhovnim zakonom ili stvarnošću.
•   Tu tek počinje pravi posao - pronaći shemu, razumijeti je i promijeniti emocije je dugotrajan posao. Meditirajte, molite, razmišljajte i ponovno proživljavajte situacije u kojim se javlja obrazac - tako naše emocije sazrijevaju.
2. Otkriti svoj strah od povrede, odnosno bola.

Glavna prekretnica na putu je otkriće kako mi sami kreiramo svoj život. Jer samo dok se osjećamo krivima kad uočimo našu pgrešku, odgovornost za vlastiti život izgleda preteška. Ali kada jednom prevladamo to stanje tako da prihvatimo sebe onakvima kakvi trenutno jesmo, bez bunta, ljutnje i bez pogrešne vrste srama ili krivnje, tako da imamo hrabrosti biti ono što jesmo u svakom području našeg života, odgovornost za naš život učinit će nas slobodnima. Shvaćanje onoga što je u nama uzrokovalo naše probleme, brige, nezadovoljstvo i nesreću, učinit će nas snažnima i sigurnima, a što nam lažna sigurnost nije mogla dati. Bilo da smo sigurnost nalazili u odnosima s drugim ljudima, potvrđivanju na poslu, ili idejama. Taj osjećaj slobode i snage doći će prije nego što ćemo moći promijeniti naše osjećaje, slike i unutarnje reakcije koje su tako jako vezane navikama. Teško da postoji neka osoba koja ne želi izbjeći odgovornost za vlastiti život na ovaj ili onaj način u nekom području svog života, dok se istovremeno jedan dio nas buni zbog tog vlastitog odricanja od slobode. Prvi korak prema toj spoznaji je da shvatimo kako, gdje i zašto smo si nametnuli neku ovisnost. Ako tada shvatimo unutarnju, negativnu motivaciju, i kako nam je ona donijela mnogo više patnje od one koju smo takvim postupanjem htjeli izbjeći, mi ćemo postati slobodni.
Treba također otkriti strah da budemo povrijeđeni, strah od bola. Ta pogrešna strategija malog djeteta u nama uzkokuje sav bol u našem životu. To je kao situacija neke osobe koja se toliko boji smrti da počini samoubojstvo. A to je upravo ono što nam slike rade. Toliko se bojimo bola da stvaramo slike, koje bi nas trebale spasiti od bola, a u stvarnosti stvaramo neizmjerno više bola, nego što bi ga trebali proživjeti bez tih obrana. Trebamo prihvatiti činjenicu da smo nesavršeni i da patimo u mjeri u kojoj nismo savršeni. Što ćemo se više mijenjati, to će naša patnja postajati manja. Što opuštenije možemo pogledati u sebe i svoju patnju, pronalazeći uzroke i rješavajući ih, to ćemo ih brže prevladati. I tada ćemo imati pravilan stav prema bolu. Jedino prihvaćanje bola na taj način - to je jedini zdravi način, niti s mazohizmom, niti s buntom, niti padajući pred njim i činiti se napetim iznutra - bol će konačno prestati biti bol. Kad bol potpuno prihvatimo tako da ga proživimo, tada ćemo ga i prevladati.
Slijedeća točka na koju moramo obratiti pažnju kad radimo sa slikama je jaki sram koji se javlja kad god otkrijemo neku svoju manu. To čak ne mora biti nešto što je objektivno sramno. Ali nakon što smo imali hrabrosti priznati našu grešku i drugima, taj osjećaj posramljenosti i neugodnosti potpuno nestaje. Jer ono što je ružno slabije je od naše iskrenosti koja je lijepa. Mi možemo imati puno goru manu koju smo spoznali, i čak o njoj slobodno možemo govoriti s drugim ljudima, ali puno manja mana dok nije u potpunosti spoznana i prihvaćena izaziva sram. Recimo da otkrijemo jaku ovisnost o jednom roditelju. To je nešto što smo spoznali, ali smo zanemarivali koliko mnogo i na koji način je to utjecalo na nas, i koliko smo još uvijek ovisni sličnim emocijama. I kada se po prvi puta susretnemo s tim dubljim shvaćanjem, ono uzrokuje osjećaj jake posramljenosti. To je tipična reakcija na sliku kada je počinjemo duboko shvaćati. Ako to unaprijed shvatimo, puno ćemo olakšati rad na sebi. Nećemo biti pod utjecajem dojma da se to događa samo nama. To je stoga što mi tako emocionalno vjerujemo i zato se osjećamo tako posramljeno. To je stav odijeljenosti od drugih ljudi koji smo izgradili zbog pogrešne obrane iz djetinjstva. Ali ako shvatimo da kroz takve osjećaje prolaze i drugi ljudi, moći ćemo se konstruktivno baviti takvim osjećajima, umjesto da dozvolimo da oni nama upravljaju. Jedino tako počet ćemo rušiti zidove koji nas zatvaraju u usamljenost, strah, krivnju i lažan sram.
Na taj se način možemo razviti u slobodnu osobu, umjesto da nama vladaju i da nas pokoravaju pogrešna vjerovanja malog djeteta i lažni sram. Za to nam je potrebna hrabrost da vidimo ranjeno dijete u sebi, da ga prihvatimo i proživimo njegove osjećaje, tj. da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku. Tada ćemo otkriti da smo živjeli u fantomskom svijetu straha i srama, koji uopće nije stvaran, i da je svijet kojim vladaju Božji zakoni siguran i lijep.


ŠTETNE POSLJEDICE SLIKA

Rekli smo da se slike oblikuju u ranom djetinjstvu, i da su to nezreli osjećaji i kriva uvjerenja malog djeteta koje se je jedino na taj način moglo nositi s bolom. Te slike su odgovorne za nepotrebnu patnju, strah, sram i osjećaj odvojenosti od drugih ljudi. One nas sprječavaju da budemo sretni u životu kojeg bismo onda bolje mogli upotrijebiti za duhovnu snagu i razvoj.
Mnogi ljudi traže rješenje svojih teškoća vanjskim sredstvima, što god to bilo - intelektualno znanje ili vanjski događaji - ali tako to ne možemo ostvariti. Jedini je način da pogledamo u sebe. To znači proći kroz tunel u kojem je tama, da bismo izašli na svjetlost. Dok prolazimo kroz tamu, mi spoznajemo vlastitu odgovornost za naše teškoće, i to je bolno iskustvo, ali jedino tako možemo steći istinsku neovisnost. Oslobođenje ne možemo tražiti izvana. Tražeći ga izvana, mi smo ponavljamo dramu naših pogrešnih rješenja iz djetinjstva. Kada počnemo tražiti svoje slike, mi ne možemo a da neko vrijeme ne prolazimo kroz zbunjenost i potrese, i da se ne susretnemo s našim otporima. Ali patnje se ne možemo riješiti ako je prvo ne iskusimo i shvatimo njeno pravo značenje, njene obrambene mehanizme kao i njihov smisao, bez obzira kako ih svjesno objašnjavali.
Sva sumnja i nepovjerenje koje imamo prema drugim ljudima u stvarnosti nije ništa drugo nego nepovjerenje prema nama samima. Kada počnemo otkrivati zašto ne vjerujemo sebi uvijek ćemo pronaći da je uzrok u tome što ne živimo svoju istinu i da ne možemo prihvatiti tu činjenicu. Tako da prvi korak mora biti da jednostavno prihvatimo sebe onakvima kakvi sada jesmo. Srest ćemo se s potrebom da budemo više nego što jesmo u ovom trenutku i to je razlog da se osjećamo nesigurno. Naši osjećaji žele da budemo savršeni, a onda to opet nesvjesno očekujemo od drugih. Nesvjesno mi razmišljamo: "Budući da nisam iskren prema sebi zato što želim djelovati bolje i veće, meni se ne može vjerovati. I drugi su vjerojatno takvi." Uvijek osuđujemo druge u mjeri u kojoj želimo biti savršeni, čak i ako toga nismo svjesni. Ako doista možemo u sebi pronaći takvo razmišljanje tako da ono postane svjesno, napravili smo veliki korak. Međutim nije dovoljno da samo mislimo da je to vjerojatno ono što se događa unutar nas, zato što to ima smisla. Potrebno je otkriti, osjetiti i doživjeti to razmišljanje, i kako ono djeluje, na što se odnosi i na koji način mi tako reagiramo.
Nije potrebno reći da u početku imamo veliki otpor da otkrijemo nešto takvo u nama. Izgleda puno lakše ne vjerovati drugim ljudima i to onda racionalizirati kojekakvim "dokazima". Ali jednom kada prevladamo taj otpor i upitamo sebe: "Što se uistinu događa u meni?", tada ćemo osjetiti olakšanje jer se suočavamo sa svojom istinom, bez obzira koliko ona može biti neugodna kada se prvi puta pojavi. Poštovanje prema samima sebi koje nam mora nedostajati tako dugo dok nesvjesno preziremo sami sebe, automatski će nestati, barem u nekoj mjeri, čak i prije nego što ćemo biti u stanju promijeniti unutarnji stav, samo zato jer smo imali hrabrosti da se suočimo s istinom o sebi.
Problem je što mi u odraslom dobu ne shvaćamo što je uzrokovalo da stvorimo takve pogrešne zaključke. Naš intelekt je odrastao i promijenio se kroz iskustvo, kroz ono što smo naučili. Ali dok u nama postoji slika, jedan dio nas se nije promijenio. Slika nastaje tako da smo u jednom periodu djetinjstva doživjeli šok. Mi obično zamišljamo šok kao iznenadno iskustvo s vrlo snažnim i neočekivanim utjecajem, kao primjerice nesreću. Ali šok se također može dogoditi, osobito djetetu, tako da ono postupno otkriva da je stvarnost nešto što je u suprotnosti s njegovim očekivanjima. Primjerice dijete živi u uvjerenju da su njegovi roditelji savršeni i svemogući. Kada dijete shvati da to nije tako, ono to doživljava kao šok. Kada dijete otkrije da njegovo vjerovanje nije istinito, ono gubi sigurnost. Ono je preplašeno. To se djetetu ne sviđa, pa će stoga, s jedne strane, taj utisak odgurnuti u podsvijest, jer se osjeća krivim da njegovi roditelji nisu savršeni, a s druge strane će izgraditi obrane ili lažna rješenja da bi se obranilo od te situacije koja ga plaši.
Ta situacija koja ga plaši, bilo da se dogodila iznenadno ili postupno, je taj šok. Šok stvara mrtvilo. Naše tijelo, živci i um postaju blokirani, a to može ići tako daleko da privremeno izgubimo pamćenje, ili imamo neke druge simptome. To će iskustvo potvrditi svi koji su iznenada izgubili voljenu osobu, ili doživjeli neku drugu nesreću. Tako će dijete doživjeti šok zato što roditelji, svijet i život nisu onakvi kako je ono očekivalo. Utisak koji je stvorio šok može biti objektivno nesreća, ali i ne mora biti, no zaključak koji je donijelo dijete mora biti pogrešan. To je zato što djeca poopćuju i projiciraju vlastita iskustva na sve druge mogućnosti. Roditelji djeteta su njemu cijeli svijet, pa stoga ono zaključuje nakon šoka mora biti primijenjeno na druge i općenito na život. To je pogrešni zaključak koji stvara sliku.
Slika se dakle stvara kada je slika svijeta pogrešno stvorena. Pogrešni zaključci su:
a. poopćivanje - nemaju svi ljudi iste nedostatke kao i djetetovi roditelji, i nisu svi životni uvjeti slični onima koje je dijete otkrilo u svom vlastitom okruženju.
b. Obrambeni mehanizmi koje dijete odabire u svom još uvijek ograničenom shvaćanju svijeta su pogrešni, a još su više pogrešni kada se primjene na druge ljude i druge situacije osim onih u njegovom ranom okruženju.
To je način kako se stvaraju slike. Naravno da se mi ne sjećamo svojih emocija, reakcija I zaključaka iz djetinjstva. Ne sjećamo se ih jer smo ih već u djetinjstvu potisnuli zbog šoka, ali također jer smo bili posramljeni što naši roditelji nisu bili ono što smo mi mislili da trebaju biti.
Kao dijete smo mislili da samo mi nemamo savršene roditelje, dok ih svi drugi imaju, pa smo zbog toga sakrili svoj šok I od sebe, kako i od roditelja i od drugih ljudi. Sram nastaje zbog tog uvjerenja da se to događa samo nama, pa stoga potiskujemo cijeli emocionalni i misaoni proces. Budući da smo ga tako sakrili sami od sebe, taj dio naše ličnosti nije mogao rasti zajedno s ostatkom našeg bića. Taj dio se nije mogao mijenjati, prilagođivati i bolje učiti. Stoga ne iznenađuje da su zaključci naših slika nezreli, jer ih je donosilo malo dijete. Oni nisu u skladu s ostatkom ličnosti koji se razvijao.
Novorođenče ili vrlo malo dijete poznaje samo najprimitivnije osjećaje. Ono poznaje dobro i loše. Poznaje ljubav i zadovoljstvo, kada se ispuni njegova želja, a osjeća mržnju, ogorčenost i bol kada se želja ne ispuni. Jedino kasnije u životu ono nauči da ne reagira samo u odnosu na vlastiti bol, nego da objektivno reagira. Ali dok u sebi imamo sliku, mi nastavljamo reagirati kao malo dijete u području života u kojem se nalazi slika, bez obzira koliko je naša ličnost naučila zrelo prosuđivati i osjećati u drugim područjima. Tamo gdje imamo sliku mi smo emocionalno nezreli i donosimo iste zaključke, emocionalno i nesvjesno, kao što smo to činili kao dijete, sve dok tu sliku ne osvijestimo.
Zato treba računati da ćemo u sebi otkriti zaključke koji nisu u skladu s našim svjesnim znanjem. To može biti šok kada shvatimo na koji djetinjasti način emocionalno reagiramo. Ali kada znamo što možemo očekivati kada krenemo u potragu za slikama nećemo se iznenaditi kada u sebi nađemo dijete kakvo smo bili. Znat ćemo da to dijete nije moglo rasti u nama, jer je bilo gurnuto u podsvijest, pa stoga nismo ni znali da živi u nama.
Budući da slike djeluju iz podsvjesnog, one imaju moć da stvaraju naše životne okolnosti. One utječu da vidimo i zapažamo samo određene stvari koje su povezane sa zaključkom naše slike tako da neprestano potvrđujemo svoje netočno vjerovanje. Na taj način slika jača u kasnijem životu. Zaključci naših slika se sukobljavaju s odraslim željama i ciljevima u našem životu. Tako one uzrokuju ne samo bolni nesklad, nego i brojne sukobe i probleme u postizanju naših ciljeva, kao i stvaranju bolnih okolnosti u našem životu. Te slike snažno utječu na to da ponavljamo dramu našeg djetinjstva tako da privlačimo određene ljude i iskustva u naš život. Što su ti osjećaji manje svjesni, to su naše misli kompliciranije, jer dok su nesvjesni mi ih ne možemo kontrolirati i prilagoditi stvarnosti i svjesnim proturječnim željama. Tako nas naše slike i njihovi zaključci stalno vode u situacije koje svjesno ne želimo.
Na svjesnom nivou mi želimo da se život odvija u skladu s našim željama. A kada se to ne događa mi u sebi osjećamo kao dijete. To je nezrelost u području gdje postoji slika. Zrela osoba zna da može kontrolirati život samo tako da prihvaća ono što život donosi, a ne tako da život slijedi njena očekivanja. A tamo gdje imamo sliku, mi se ne prilagođavamo životu. Mi smo ljuti i ogorčeni tamo gdje se naše želje ne ispunjavaju. Ako se naša želja i ispuni, često to nije ono što smo očekivali, jer je na ostvarenje utjecalo i naše nesvjesno vjerovanje. To uključuje i gubitak, ali nam se on ne sviđa. Tada mislimo da je život nepravedan.
Govorili smo o sramu koji se javlja kada otkrijemo krivo vjerovanje. Tada zanemarujemo da je taj zaključak donosilo malo dijete i da je on potpuno u skladu s dječjom sposobnošću shvaćanja I razmišljanja. Naša odrasla inteligencija se ne može pomiriti da tako glupo reagiramo. Bit će nam to lakše prihvatiti ako znamo da smo u tom području naše ličnosti ostali dijete, zato što je cijeli proces bio sakriven od nas u podsvjesnom, i također kada shvatimo da svi koje poznajemo imaju takve slike u sebi. Ako smo razgovarali s djetetom od 4-10 godina, nećemo biti iznenađeni njegovim razmišljanjem. To je važno da shvatimo. Mnogi ljudi to ne shvaćaju, pa rade Sizifov posao pokušavajući prisiliti život da bude ono što oni misle da bi trebao biti, kao što su to činili kao djeca. Kada počnemo tražiti svoje slike tako da promotrimo svoje probleme, unutarnje sukobe I pogrešne zaključke, mi ćemo ponovno proživljavati negativne osjećaje I uspoređivati ih s ispravnim načelom. Ali nakon što to temeljito shvatimo, morat ćemo nastaviti raditi dalje. Ne samo da moramo pronaći područje gdje smo odigravali svoje slike, idući od jednog obrasca do drugog, već bismo morali nanovo procijeniti naš život, naročito situacije koje naizgled nemaju ništa s našim djelovanjem. Zdravi razum I logika će nam reći o mnogim iskustvima za koja smo se pitali što uopće imamo s time, ili nismo ništa učinili, a ipak nam se to dogodilo. Ali nakon što smo pronašli svoje slike bit će nam jasno kako smo privukli određeno iskustvo. U prvom trenutku to otkriće može biti šokantno, ali ne mora biti uvijek. Često takva spoznaja znači olakšanje. Ali olakšanje mora uvijek uslijediti, čak i ako u potpunosti ne razumijemo svu povezanost. Kada vidimo povezanost naizgled slučajnog događaja i naše slike. Olakšanje mora doći jer od trenutka kad shvatimo kako smo nesvjesno oblikovali naš život, kako smo uzrokovali događaje za koje smo do sada vjerovali da nemamo ništa s njima, osjetiti ćemo sigurnost jer nismo bespomoćna žrtva okolnosti. Shvatit ćemo da ne postoji nepravda i to će nas učiniti snažnima i sigurnima. Također ćemo shvatiti da su naše nesvjesne želje, usmjerenja i stavovi, ili ranjeno dijete, upravljali našim životom u velikoj mjeri. I kada toliko toga postane svjesno, mi postajemo sposobni svjesno kontrolirati, upravljati i usmjeravati naš život. To će nam omogućiti da životu pristupimo s radošću i snagom. Imat ćemo sigurnost o kojoj prije nismo mogli ni sanjati, jer je sve dobilo svoj smisao. To će nam izgledati kao da prvi put imamo čvrsto tlo pod nogama.


SUKOB SVJESNIH I NESVJESNIH ŽELJA

Smisao života je razvoj i pročišćenje. A pročistiti sebe možemo samo ako upoznamo sami sebe. Da bismo bili sposobni da to učinimo bez izgovora i otpora potrebna nam je istinska poniznost - poniznost da prihvatimo sebe kakvi trenutno jesmo. To je borba da prihvatimo na ispravan način dio negativnosti u nama prije nego što ćemo moći promijeniti naše osjećaje. Naše osjećaje i emocionalne reakcije ne možemo promijeniti snagom volje. Osjećaje možemo promijeniti tek nakon što smo uvijek iznova imali poniznosti da shvatimo njihovu negativnost. Zato uvijek iznova moramo prepoznati što je to pogrešno u našim unutarnjim reakcijama da bismo mogli postići promjenu u našem životu.
Kada govorimo da poznajemo sebe rijetko u potpunosti shvaćamo što to znači. Sigurno znamo nešto o našim svjesnim ciljevima i reakcijama, našem ukusu, nekom crtama ličnosti, itd. Razmislite o tome koliko različito reagiramo na druge ljude danas i u prošlosti. Koliko smo se promijenili. Budući da naša ličnost ima mnogo slojeva, od površinski do onih najdubljih koje se ne očituju vidljivo u vanjskom ponašanju, trebamo mnogo raditi na sebi da bismo se doista upoznali i mogli uspješno upravljati samima sobom.
Prvi i najvažniji korak u upoznavanju sebe je otkriti naše želje. To ne znači samo važne želje i ciljeve u životu, nego one male koje se skrivaju iza svake naše reakcije. Svako nevažni događaj tokom dana, kada se osjećamo neskladno, ljuto, iritirano, ili radosno i optimistično, sadrži u sebi želju. Da bismo u tim malim naoko nevažnim dnevnim događajima otkrili skrivene želje, i tako formirali nove navike, potrebna nam je tehnika i uvježbavanje. Kao prvo moramo naučiti voditi dnevni pregled. Slijedeći korak je, umjesto da si samo priznamo "Ljut sam, ili sam pun nade, ili nesretan, ili radostan u određenoj prilici", da se upitamo zašto se tako osjećamo, bez obzira koliko razlog može biti očigledan s obzirom na druge ljude i situacije.
Trebamo se upitati koja želja stoji iza određenog osjećaja ili reakcije. Upitajmo se "što ja uistinu želim s obzirom na situaciju koja me sada ljuti ili se je bojim? Ljut sam zato što bih želio da bude drugačije. Što je to što uistinu želim? Ili sam radostan jer je moja želja bila ispunjena? Što je ta želja? Trebamo napraviti naviku od takvog ispitivanja sebe.
Svjesnost znači biti svjestan onoga što se događa u meni, jer jedino tako mogu živjeti u istini. Tada imam izbor da biram između tame i svjetla u sebi. Ako nismo svjesni unutarnjih reakcija, mi onda to sebi objašnjavamo vanjskim okolnostima, a to je varanje samog sebe. Sve zlo u nama proizlazi od toga da varamo sami sebe, što automatski znači da onda varamo i druge. To se u psihologiji naziva racionalizacijom, tj. opravdavanjem nečega što ne vidimo u sebi.
Svaki dan treba promatrati svoje reakcije na takav način. To će nam pomoći da upoznamo sebe i da ispravo odlučujemo. Slijedeći korak je tada da otkrijemo zašto imamo takve želje. Jer naše svjesne želje se mogu razlikovati od naših nesvjesnih želja. O tome smo dosta govorili, o željama malog djeteta u nama kojih nismo svjesni, a koje stvaraju sukobe i bolna iskustva. Problem je u tome što dobre želje ili namjere prekrivaju od naše svjesnosti negativne želje i namjere. Jako je važno da to otkrijemo. Koliko god imali dobre i plemenite motive, ako ne vidimo i one negativne, rezultat mora biti nešto što će nas razočarati, a nećemo biti svjesni zašto je to tako. Čak i prije nego što se pročistimo do takvog stupnja da će sebični, tašti i motivi iz straha presti postojati u nama, činjenica da smo ih svjesni i pored plemenitog motiva, negativni motivi će izgubiti moć da utječu na nas i naše djelovanje i želje će postati pročišćenije. Tako nam se neće događati da smo željeli nešto dobro, a ipak je to donijelo nezadovoljavajući rezultat.
Razlog je taj da mi zanemarujemo da u nama postoje različiti motivi vezani uz plemenite želje. Problem je u dječjem gledanju crno-bijelo, odnosno da dobar motiv automatski isključuje negativan motiv. Trebamo razlikovati dobar i loš motiv tako da ih u početku samo budemo svjesni. Samo smo promatrač onoga što se događa u nama. Mi ne možemo snagom volje mijenjati naše osjećaje, ne možemo sebe prisiliti da drugačije osjećamo. To smo često naglašavali, jer ih na taj način samo potiskujemo - ovo ne bih smio osjećati - guramo ih u nesvjesno gdje samo jačaju i racionaliziraju se, pa izbijaju svom snagom u frustrativnim situacijama. I tako varamo sami sebe.
Probajte sebi reći: "Želim to i to. Svjesna želja je dobra. Ali prepoznajem i sebični motiv. Činit ću iz pozitivnog motiva, ali se neću zavaravati da sam oslobođen sebičnosti, taštine, ili neke druge negativnosti. Molit ću se Bogu da mi pokaže zašto tako osjećam. Sad si ne mogu pomoći da tako ne osjećam." Promatrajući sebe na ovakav način, negativni osjećaji će s vremenom slabiti i pretvarati se u pozitivne.
Osjećaji puno više kreiraju naš život nego samo misli. U osjećajima leži puno više snage nego u mislima. Uvjerenja, mišljenja i stavovi, ako ih ne slijede osjećaji, mogu se puno lakše promijeniti nego kad su povezani s jakim osjećajima. Najjače svjesno uvjerenje ili misao nisu ništa u usporedbi sa slikama koje su uvjerenja i osjećaji u podsvjesnom. Ali kako osjećaje prevodimo u jasne misli, mi ih dovodimo u svijest i tako oni negativni gube na jačini. Teško je promijeniti i misli u koje nisu uključeni posebno jaki osjećaji. A koliko je teško promijeniti stav u koji su uključene jake emocije. Zato ustrajemo na mišljenjima čak i kad im novo stečeno znanje proturječi. Tako da mijenjanje površnih mišljenja zahtijeva napor i poniznost, jer se ne možemo prisiliti da mislimo drugačije. Mišljenje jedino možemo promijeniti ako razmišljamo o njemu, savjetujemo se, važemo, razlikujemo i odabiremo, a to je mukotrpno traženje istine. Potrebna nam je poniznost da bismo uopće postavili u pitanje da li smo u pravu. Ranjeno dijete u nama se opire tome i doživljava to životno ugrožavajući. Ako ne prepoznamo taj otpor, mi se nećemo moći mijenjati.
Osjećaji koji su jači od misli, njih još manje možemo mijenjati snagom volje. Trebamo se pomiriti s time da ćemo neko vrijeme promatrati njihovo postojanje i učiti na njima da razlikujemo dobre i loše motive. A to znači da ćemo živjeti u istini sa sobom, čak ako ta istina u ovom trenutku ne može biti laskava za nas. Tako rastemo kroz ovaj proces prihvaćanja samih sebe kakvi smo sada.
Na taj način, polako, korak po korak, postajati ćemo sve svjesniji onoga što se događa u nama i kako je to povezano s vanjskim okolnostima, a naši negativni osjećaji će se organski mijenjati u pozitivne. I to će biti naša najveća pobjeda. To će biti veliko olakšanje, ali do kojeg ne možemo doći preko noći. Radeći tako na sebi mi ne samo da ćemo shvatiti naš život, probleme i sukobe, već ćemo shvatiti naše slike i kako su one oblikovane. Da bismo pronašli te slike moramo djelovati s dvije strane:
•   trebamo ispitati naše djetinjstvo i naše tadašnje reakcije
•   i trebamo ispitati naše sadašnje reakcije i zelje u odnosu s dnevnim događajima.

Tada će i jedne i druge oblikovati jednu cjelovitu sliku. Kad sada tragamo za našim željama, shvatit ćemo zašto su jedne snažnije od drugih, neke su suprostavljene, dok druge kruto teku u jednom smjeru, a sve su na nekoliko razina naše ličnosti, i sadrže dobre i loše motive. Shvatit ćemo zašto su bile sakrivene od naše svjesnosti.
Može se dogoditi da barem u nekim područjima našeg unutarnjeg života ne znamo što želimo. To može djelovati tako da nas zbuni, često nas može i uznemiriti. Zbunjeni smo zbog toga što su te želje suprostavljene ili/i nepoželjne, pa će trebati puno truda da sve to otkrijemo. Na početku može izgledati zastrašujuće da ne znamo što želimo, a na van imamo tako jasne ciljeve. Ali iznutra se nalazimo u zbrci i ne znamo što želimo, pa na van imamo prejake želje. Tu ćemo u sebi obično naći dosta suprostavljenih i nepoželjnih želja, koje imaju iza sebe različite motive. Naša odrasla inteligencija nije mogla sebi priznati da u sebi nosimo dječje želje koje su međusobno suprostavljene. Potiskujući te želje mislili smo da smo ih se riješili. Međutim, upravo te suprostavljene želje su uzrok naših razočaranja, sukoba i neispunjenja. Jedini je izlaz iz toga da smognemo hrabrosti i strpljenja da zapitamo sebe u što želimo u svakoj pojedinoj dnevnoj reakciji.
U početku to samo treba zabilježiti. Trebamo izbjegavati da prosuđujemo i procjenjujemo kao primjerice: "ali to je glupavo, to nije moguće, itd." Takav pristup nas sprječava da bilo što promijenimo. Trebamo znati da skriveni osjećaji nemaju ništa zajedničkog s našim vanjskim zdravim razumom. Moramo znati da taj dio u nama nije mogao rasti jer smo ga držali potisnutim zbog slika. Taj dio upravo želi dvije ili više želja koje se međusobno poništavaju. Ranjeno dijete u nama želi nemoguće, a prikriva to razumnim vanjskim željama, dok u nama sve kipi. A budući da su slike kao magneti, mi neprestano privlačimo neprilike koje su u skladu s unutarnjim nesvjesnim sukobima. Svjesno želimo dobro, no na nesvjesnom nivou postoji strah od ispunjenja, ali ne želimo osjetiti taj strah, pa ga potiskujemo. A što su želje i osjećaji nesvjesniji, to oni imaju veći učinak u našem životu. Dosljedno tome, mi dobivamo točno ono što svjesno ne želimo, već ono što želimo nesvjesno. Kad kupujemo ljubav, dobivamo upravo ono što smo takvim kupovanjem željeli izbjeći.
Kada radimo na sebi mnogi naši skriveni osjećaji dođu na površinu. I što postajemo svjesniji naših osjećaja, mi ćemo biti obazriviji i pažljiviji prema drugim ljudima. Negativni osjećaji više neće izbijati punom snagom u frustrativnim situacijama, i mi nećemo povređivati druge ljude, naročito nama bliske ljude. Što više postajemo svjesni sami sebe, to ćemo više razumjeti druge ljude, pa im nećemo suditi i tako ćemo postajati sve manje sebični, a više ćemo voljeti sebe i druge.


AUTORITETI U NESVJESNOM

Roditelji ili zamjena za roditelje, svi stariji, a kasnije i učitelji, predstavljaju autoritet za dijete. Prvi sukob u životu dijete ima s autoritetima, jer oni sprječavaju ispunjenje mnogih njegovih želja. Zbog toga djetetu taj autoritet izgleda neprijateljski. Bez obzira koliko mnogo ljubavi, topline i pažnje dijete dobiva, bez obzira koliko su te zabrane opravdane, to za dijete predstavlja prvu prepreku u životu. S druge strane, autoritet također može biti pretjerano strog, ili pretjerano popustljiv, da navedemo samo ta dva ekstrema.
Dijete razdire sukob, jer s jedne strane, čezne za roditeljskom ljubavi, dok se s druge strane opire i buni protiv zabrana autoriteta. Dijete osjeća da je taj autoritet nešto neprijateljsko i zbog toga se osjeća frustrirano. Osim toga često postoji više od jedne čežnje: nestrpljivost da bude odraslo, da ga nitko ne ograničava, kao što to pogrešno vjeruje. Ali kako dijete odrasta, autoritet se mijenja; umjesto roditelja i učitelja, autoritet sada predstavlja društvo, vlada, poslodavac, moćni ljudi o kojima može ovisiti, pa i bračni partner, itd.
Osoba nesvjesno prenosi iste osjećaje iz djetinjstva u odraslo doba. Autoriteti je sada ograničavaju kao odraslu osobu. Isti problemi i sada postoje na drugačiji način: kao dijete je bila rastrgana između želje da bude voljena i prihvaćena, a što je bunt prema autoritetima onemogućavao - ili je dijete tako vjerovalo. Osoba još uvijek nosi taj osnovni sukob u sebi: s jedne strane otvoreni bunt protiv ograničenja, a s druge strane, strah da bude odbačena. Rješenje tog sukoba koje je stvorilo malo dijete mora biti pogrešno.
Razlikujemo dva osnovna rješenja, dva tipa, ili mogućnosti reagiranja prema autoritetima, s mnogim varijacijama - a često se te dvije reakcije međusobno miješaju i prisutne su u jednoj osobi. U jednom periodu, jedna reakcija može prevladati, a u drugom periodu to može suprotna krajnost. Ili ista osoba može reagirati različito u raznim područjima svojeg života. Rijetko ćemo naći jedan ekstrem u jednoj osobi, jer obično postoji mješavina.
Prvi tip ličnosti mogli bismo nazvati buntovnikom ili prekršiteljem pravila. Prekršitelj pravila je psihološki opis i ne treba ga doslovno shvatiti. Taj tip je uvijek protiv, ma o čemu se radilo. Osoba se otvoreno buni i pruža otpor autoritetima. Ona osjeća autoritete kao neprijatelje, jer joj oni zabranjuju želje. Dok ju autoriteti u tome sprječavaju, ona to doživljava kao nepravdu i kao nešto što je općenito štetno. Ako je to osoba koja izražava svoje osjećaje i inače je odvažna, to je način kako ona rješava svoje strahove, ona će se otvoreno boriti i pobuniti. Ta pobuna se može dogoditi u najblažem obliku u osobnim stavovima, ili u jačem obliku kao pobuna protiv društva kroz članstvo u ekstremnim manjinskim strankama, ili u kriminalu. Najsnažniji oblik ovog stava možemo naći u osobi koja čini antidruštvena djela. Najblaži oblik je onaj koji ne mora biti vidljiv drugim ljudima. Ali u osobi postoje isti osjećaji u podsvjesnom, pa će takva osoba imati vanjske sukobe jednako kao i otvoreni buntovnik.
Drugi tip ličnosti mogli bismo uvjetno govoreći je zagovaratelj pravila. To je osoba koja je odustala od pobune jer je kao dijete osjećala da će biti sigurnija ako se ne buni, pa se pomirila s autoritetom, bez obzira koliko ga ne voljela. Ta lažna sigurnost dovodi osobu da postane u ekstremnom slučaju snažan zagovaratelj pravila, ali to može činiti na mnogo manje vidljiv način. Zagovaratelj pravila, da bi osigurao svoju poziciju i sigurnost, te da bi sakrio vlastitu pobunu - a što je u najdubljem smislu isto što čini prekršitelj pravila protiv kojeg se bori, mora postati krajnje suprotan prekršitelju pravila. Što se on više boji svojih buntovnih osjećaja, to će biti oštriji prema prekršitelju, jer u njemu vidi ono što ne želi vidjeti u sebi. Upravo strah da ne vidi u sebi ono protiv čega se tako žestoko bori čini ga dvostruko "dobrim". To ne znači da zagovaratelj pravila ne može biti uistinu dobra osoba, isto kao i buntovnik. Međutim, i jedan i drugi reagiraju nesvjesno i nezrelo. Ali su unutarnji motivi zagovaratelja pravila ukorijenjeni također na strahu i ne mogu donijeti pozitivne rezultate.
Govorili smo o tome kako naše nesvjesno snažno utječe na nesvjesno druge osobe, mnogo više nego svjesno prepoznati stav ili djelo. Drugim riječima, ako imamo određene stavove, a nismo svjesni da ih imamo zbog straha, jer smo ga potisnuli, ti stavovi će imati daleko veći učinak na druge ljude, nego kad smo svjesni da se bojimo. Naš nesvjesni strah budi također nesvjesni strah u drugoj osobi, pa će ona automatski pojačati svoj obrambeni, ili napadački stav. To ovisi o osobi, da li se povlači ili napada kad se osjeća ugroženom. Tako će zagovaratelj pravila, nesvjestan svog straha, osobito loše djelovati na prekršitelja pravila. Prekršitelj pravila osjećat će se manje buntovno ako je zagovaratelj pravila vođen zdravim, svjesnim i zrelim motivima. Tada zagovaratelj pravila neće ići protiv čovjeka, nego za istinom.
Postoje mnoge nijanse i varijacije u oba ta dva ekstremna tipa. No, oba su ekstrema jednako pogrešna, jer će buntovnik uvijek buniti, bez obzira da li je to potrebno ili nije, a zagovaratelj zakona će slijepo slijediti pravila, čak kad su ona pogrešna.
U većini slučajeva je jedno usmjerenje malo više prevladavajuće. U nekim slučajevima, ali rjeđe, je jedno usmjerenje prevladavajuće. Ali u većini je to mješavina. Da bismo otkrili kako reagiramo na autoritete trebamo sebe pitati u kojim prilikama, ili s kojim tipovima ljudi, prevladava jedno usmjerenje, a kada ono drugo.
Te dvije krajnosti stvaraju začarani krug: što je veći bunt kod prekršitelja pravila, zagovaratelj postaje žešći i nepopustljiviji, da bi se zaštitio od vlastitih strahova i pobune. Kao rezultat toga i bunt i otpor kod prekršitelja pravila moraju postati još snažniji. On nije svjestan da njegov otpor nije više okrenut protiv pravila kao takvih, ili protiv autoriteta, već zapravo protiv lažnog stava u podjednakom nesvjesnom zagovaratelju pravila.
Ovo je vrlo teška tema jer je stav prema autoritetima nesvjestan i očituje se u profinjenim emocionalnim reakcijama. Međutim ako pogledamo u sebe možemo lako otkriti koji se stav pretežno odnosi na nas i u kojim područjima je jedan način reagiranja jači od onog drugog. Tada možemo razmišljati o učinku koji taj unutarnji stav ima na naš život, sukobe, kao i na našu okolinu i nama bliske ljude.
Ako spadate više u kategoriju buntovnika trebali biste postati svjesni razlike između istinskih autoriteta i onih manje savršenih, jer i autoriteti su samo ljudi, pa ne mogu biti savršeni, a što nesvjesno očekujemo od njih. Problem je što naše ranjeno dijete prenosi nesvjesni stav i na najviši autoritet, na Boga. Tada smo neprestano u sukobu iznutra, jer na svjesnom nivou znamo da je Bog ljubav, ali u našem nesvjesnom je on tada neprijatelj. To često možemo čuti kada ljudi govore da je Bog nepravedan i tome slično. Kada spoznamo taj stav u sebi, naš otpor prema autoritetu kao neprijatelju će automatski slabiti. Znanje o tome će nam pomoći da izgradimo pravilan stav u sebi, pa ćemo moći prepoznati pogrešnu vrstu autoriteta, bez da to u nama digne bunt, jer ćemo moći shvatiti njegove motive i biti sposobni suosjećati. Moći ćemo shvatiti jer smo slične motive našli i u sebi. To je proces osvještavanja. Tada ćemo moći prepoznati nužnost zakona i reda, pa stoga i autoriteta, čiji je zadatak da podupire zakon i red. Više nećemo očekivati da autoriteti budu savršeni, a naš bunt će slabiti u mjeri u kojoj ćemo to shvaćati, u mjeri u kojoj smo uvidjeli zašto smo tako negativno reagirali na neke pogreške autoriteta. Naučit ćemo da ne reagiramo automatski protiv ikoga i ičega, samo jer se radi o autoritetu. I tada ćemo moći prepoznati lažne autoritete, jer nećemo više slijepo reagirati.
Ako ste otkrili da ste skloni tome da budete više na strani zagovaratelja previla trebali biste se sjetiti perioda u djetinjstvu kada ste se bunili i opirali autoritetu. Kada budete to istraživali, prije ili kasnije ćete otkriti period kada ste odlučili promijeniti i pokoriti onome što nam je izgledalo kao jača sila, odnosno autoritet. Sigurno je da to niste učinili samo zbog straha, tu je bilo i pozitivnih motiva koje sad također trebate pronaći. Kada dođete do te točke, napravili ste veliki korak.
Kako budete dalje istraživali pomalo ćete shvaćati reakcije koje drugi ljudi imaju prema vama. Samoispravna strogost koja vas ponekad obuzima - potpuno nesvjesno - prema vašoj braći i sestrama buntovnicima, će se smanjiti. Vaša reakcija će se promijeniti u mjeri u kojoj prepoznate vlastite motive bazirane na strahu od vlastite pogreške. Tako ćete napraviti čin snage iz čina slabosti, ili kako to znamo reći, iz pogreške ćete napraviti učenje ili napredak.
Shvatit ćete da upravo zato što se nalazite na strani autoriteta, dvostruko odgovorni da ne odbacite buntovnike, već da svojim razumijevanjem izvučete osobu iz njezine pogreške. A to jedino možemo učiniti ako prvo razumijemo sebe, pa nećemo izvlačiti korist iz bunta.
Sjetimo se da se Isus družio s carinicima i ostalim grješnicima. Svi ti ljudi su osjećali tu kvalitetu u Njemu. Oni se s njim nisu bunili ne samo zato što su osjećali Njegovu istinsku dobrotu, već i Njegovo razumijevanje razloga zašto su bili takvi. Oni su osjećali da ih On ne prosuđuje, on se družio s njima, usprkos činjenici da se On, naravno, suprotstavljao njihovim djelima i pogrešnim stavovima. On se čak mogao smijati s njima pogrešnoj vrsti autoriteta. Isus je vrsta autoriteta za kojom bismo morali težiti. To znači da se ne sudimo, čak niti nesvjesno.
Naravno da prekršitelji pravila kada postanu opasni za dobrobit drugih ljudi, da moraju naučiti lekciju. Kriminalce treba sprječavati da nastave činiti svoja djela kroz zakonske ustanove. Kada se to dogodi, to je zato što je predugo na njega utjecala pogrešna vrsta autoriteta koja ga je još dublje gurnula u tamu, umjesto da ga je od tamo izvukla. Sav jad, stvarni problemi kao što je to kriminal, nepravde bilo koje vrste, proizlaze iz tih začaranih krugova i da bi se oni prekinuli treba naći njihove korijene. Ali to je uvijek bolan postupak, posebno ako ih se ne traži iznutra u motivima, nego ih se pokuša riješiti vanjskim sredstvima. Zato treba naći nesvjesne emocionalne reakcije u nama da se lavina ne bi pokrenula. Na taj način, svatko od nas može sudjelovati na sprječavanju i prekidanju začaranih krugova prije nego što se oni bolno očituju.


ISPRAVNA I POGREŠNA VRSTA POZITIVNOG RAZMIŠLJANJA

Naučili smo da u ličnosti postoje dvije strukture: Istinsko ja - to je dio nas koji teži prema Bogu i koji želi savršenstvo za cijelu našu ličnost; to je suosjećanje, samilost, poštovanje, divljenje, nježnost, zaštita, pomoć, ljubaznost i istina, ili kreativno dijete u nama; i maska i negativnost - koji sadrže sve naše mane i slabosti, i neznanje, ili ranjeno dijete u nama. Biramo neznanje jer ono nam dozvoljava da izbjegnemo odgovornost kada kršimo Božje zakone, pa se ne moramo mijenjati.
Zato se Istinska ličnost nalazi neprestano u ratu s ranjenim djetetom. Rekli smo da najveće bitke koje ćemo ikada voditi su one bitke između svjetla i tame u nama. Svaka pobjeda naše negativnosti dovodi do rasta i sreće. Međutim, mi često želimo postići sreću na lak način koristeći se raznim tehnikama.
Pozitivno razmišljanje je uistinu bitno za osobu koja želi duhovno rasti. Međutim, ono se često pogrešno shvaća i pogrešno primjenjuje. Naravno da je oblikovanje pozitivnih misli poželjno, jer su one u skladu s Božjim zakonima, i jer one imaju pozitivan učinak na naš život. Za nas je veliko iskušenje da sve neugodno gurnemo u podsvijest gdje to čini neizmjerno veću štetu od bilo koje najgore svjesne misli. Kada je misao svjesna tada se možemo s njome baviti i suočiti se s njome i provjeriti da li je u skladu s Božjim zakonima. Osoba koja nekritički primjenjuje tehniku pozitivnog razmišljanja čini upravo ono najgore. Ona se toliko trudi da ne gaji niti jednu negativnu misao, tako da je sklona gurnuti sve takve misli u podsvijest i tako zanemaruje sukob u sebi. Ona tada ne živi u svojoj istini, vara samu sebe, i živi laž, što je najštetnije što možemo učiniti. Mi možemo kontrolirati svoje misli snagom volje, kao što možemo kontrolirati i svoja djela. Ali to ne možemo učiniti sa svojim osjećajima.
Mi svi znamo da je grijeh mrziti, ali ako se mržnja još uvijek nalazi u nama, mi to ne možemo prestati osjećati snagom volje. Ili ako ne volimo neku osobu, mi se ne možemo prisiliti da je volimo, bez obzira koliko mi to mnogo željeli. Promjenu u našim osjećajima možemo postići samo tako da prvo priznamo sebi svoje negativne osjećaje i činimo iz Istinske ličnosti. Ako negiramo negativne osjećaje u sebi, a pokušamo činiti dobro, mi to nećemo biti u stanju. Drugim riječima, negativni osjećaji će izbiti kada se budemo najmanje nadali, jer činimo iz straha od svoje negativnosti, a ne iz istine.
Rekli smo da treba te osjećaje vidjeti, prihvatiti i činiti iz Istinske ličnosti. Uz daljnju potragu za negativnim namjerama i njihovim značenjem, ti će osjećaji slabiti i organski se mijenjati. O tome smo dosta govorili.
Ako smo ipak toliko zaokupljeni s pozitivnim razmišljanjem u opasnosti smo, s jedne strane, zbog snage volje krivo upotrebljene, da pretjerano reagiramo, a s druge strane, da zanemarimo negativne misli i tako ne prihvaćamo trenutnu istinu o nama, pa tako te misli rastu u nama i rade protiv nas, što se ne bi dogodilo da ih nismo potisnuli.
Svakako da bismo trebali gajiti pozitivno razmišljanje, umjesto da se prepuštamo mračnim mislima. Trebamo promotriti negativne misli, ali na objektivan i smiren način, bez osjećaja krivnje, tako da naši osjećaji uvijek budu povezani s tim mislima, ili s načinom kako bismo mi željeli da naše misli i osjećaji budu. Moramo naučiti promatrati svoju negativnost i prihvatiti njezino sadašnje postojanje, jer znamo da je ono samo privremeno, pod uvjetom da radimo na sebi. Prihvaćanjem naše nesavršenosti u ovom trenutku, stvaramo mogućnost da je mijenjamo.
Potreba da budemo sretni, koja je prirodna, može doći iz Istinske ličnosti, ali iz ranjenog djeteta. Ako dolazi iz ranjenog djeteta, tada to želimo postići bez da se trudimo i da za to platimo cijenu. Istinska ličnost u nama zna da sve ima svoju cijenu. Ta cijena su napori koje moramo napraviti na Putu: samospoznavanje, prevladavanje naših mana, učenje duhovnih zakona i njihova primjena u svakodnevnim malim situacijama. Ranjeno dijete želi doći do sreće vanjskim sredstvima bez pokoravanja sebe. A da bismo pokorili negativnost u nama i razrješavali je, to znači težak rad na upoznavanju samih sebe, iskrenost prema sebi da bismo vidjeli iz kojeg dijela naše ličnosti dolazi naša motivacija. Ranjeno dijete u svojoj taštini želi biti savršeno, bez da naporno radi da bi to postiglo. Tako da i Istinska ličnost i ranjeno dijete žele sreću, ali na različit način. Istinska ličnost zna da jedino ako živimo u skladu s Božjim zakonima i u svojim emocionalnim reakcijama i mislima, da tada možemo ostvariti vanjsku sreću. Ranjeno dijete u nama želi sreću bez da plati cijenu za nju.
Sve poteškoće u našem životu su rezultat kršenja zakona zbog negativnosti u nama u nekom području našeg života, a često u mnogim područjima. Zrela osoba je spremna platiti cijenu i prihvatiti djelovanje Božjih zakona. Ona se neće probati izvući, a da ne plati cijenu.
Međutim, pogrešno primijenjeno i shvaćeno pozitivno razmišljanje želi prebrzo imati vanjsku sreću samo tako da nauči kontrolirati svoje misli, ali to nije dovoljno. Negativnost u nama olako prihvaća takve tehnike brzog postizanja sreće.
Prvi korak prema pozitivnom razmišljanju je da preuzmemo odgovornost za poteškoće u našem životu jer znamo da smo ih sami, iako nesvjesno, stvorili. Rekli smo da zbog slika u našem podsvjesnom, da one kao magnet privlače u skladu s neistinitim vjerovanjem bolna iskustva i događanja u našem životu. Slike čine da ponavljamo traume našeg djetinjstva sve dok to ne shvatimo u bolnoj krizi.
Mnogi ljudi snažno pokušavaju prakticirati pozitivno razmišljanje. Ali budući da nisu u stanju vidjeti svoje negativne misli u podsvjesnom, koje snažno kreiraju život, oni optužuju druge, život i Boga za svoje nedaće u životu. Svi znamo da je Bog ljubav, ali mi emocionalno nismo naučili tu istinu ako ne vidimo kako emocionalno kršimo Njegove zakone. To što to ne vidimo, znači da nismo voljni platiti cijenu tog kršenja. Plaćanje znači prihvaćanje sadašnjih teškoća, znajući da su one privremene, jer je Bog ljubav i On želi da su sva Njegova djeca sretna.
Do sreće možemo doći samo ako prihvatimo da zbog dara slobodne volje mi odlučujemo, ali moramo prihvatiti posljedice naših nesvjesnih odabira. I ako se ne pokušavamo riješiti naših odabira pukom kontrolom naših misli. Sreća nam ne može doći tako dugo dok ne prihvaćamo i bol, koji onda postaje toliko grozan da ga ne želimo osjetiti. Jedino prihvaćanjem tog bola, možemo izbjeći veliki bol koji je rezultat krize.
To ne znači da bismo se trebali prestati boriti prihvaćajući patnju bez da shvatimo njen uzrok u nama. To znači i iz poteškoća učiti, kao i iz sreće. Taj uzrok jedino možemo pronaći tako da spoznajemo sebe. Trebamo u sebi pronaći manu koja je odgovorna za vanjsku teškoću i razriješiti je znajući da vanjsko očitovanje te mane ne može preko noći nestati. To razrješavanje mane je proces organskog rasta. I tako dugo dok to traje trebamo prihvatiti svoje poteškoće i bol na ponizni način tako da tražimo uzroke u nama. To je istinski i najbolji način da prakticiramo pozitivno razmišljanje.
Najveći bol u našem životu stvara nesvjesni i netočni sustav vjerovanja u našem nesvjesnom. To znači da drugi ljudi i okolnosti našeg života nisu ono što bismo mi željeli da budu. Otpor tome prihvaćanju stvara najveći bol u našem životu. Strah, taština i samovolja predstavljaju otpor da prihvatimo život kakav jest i to stvara bol koji nas iscrpljuje i dovodi do krize - patnje, nesreće i bolesti. Prihvaćajući teškoće kao dio rasta i sazrijevanja, bol prestaje biti iscrpljujući. Bol koji se proživljava prestaje biti bolan i prerasta u pozitivan osjećaj. Također kada prihvatimo druge ljude i život kakav jest, mi možemo jasno vidjeti da li ćemo se boriti ili nećemo. Tek kada prihvatimo nešto kakvo jest, tek tada se to može promijeniti. Samovolja, dakle, život mora biti ono što ja želim ili je to katastrofa, predstavlja otpor učenju i učenje se pojačava, bol raste sve dok ne naučimo. Život su testovi, ispiti, kušnje, i onaj koji se ne opire životu, čini posao zbog kojeg je tu, pročišćuje sam sebe. I takva osoba će imati sretan život, ali to ne znači život bez teškoća, nego ispravan stav prema teškoćama. Sreća ili nesreća postoje samo iz našeg kuta gledanja, s duhovnog aspekta to je samo učenje.
Prihvaćajući bol u našem životu kada on dođe polako ćemo shvaćati da se nemamo čega bojati i da postoji toliko mnogo toga čemu se možemo veseliti. Naš osjećaj vremena će se postupno promijeniti, i to ne samo intelektualnim znanjem, već s dubokim osjećajem da su periodi bola kratki kada učimo iz njega. Shvatit ćemo da nije važno da imamo poteškoće, već kako mi podnosimo te teškoće. Ako se neprestano bojimo bola u našem životu tako da se stalno želimo osjećati dobro, mi tada ustrajavamo na našoj samovolji i strahu, pa stoga i taštini, mi moramo gubiti na kvaliteti našeg života. A to znači da ne možemo naći mir, sklad i sreću iznutra i izvana. Ali oni koji prihvaćaju bol kao sastavni dio života, čiji vlastiti mali bolovi i povrijeđena taština nisu toliko važni, i koji neprekidno ne misle "ako pokažem svoje istinske osjećaje, što će ljudi misliti? Mogao bih biti povrijeđen ili bih mogao nešto ugroziti.", oni dobivaju novu kvalitetu života. Takvi ljudi će pronaći sklad u sebi jer žive u istini, i dobit će poštovanje i ljubav drugih ljudi, koje ne bi mogli dobiti tako da ustraju na samovolji i strahu. To je psihološko tumačenje Isusove rečenice: "Onaj tko želi dobiti svoj život, izgubit će ga. A onaj koji ga se spreman odreći, on će ga dobiti."
Stoga je od najveće važnosti kada smo na Putu da se odreknemo svoje samovolje, ili svog života, a to znači da smo sposobni prihvatiti bol u našem životu kad se on pojavi. Pogrešno shvaćena primjena pozitivnog razmišljanja pokušava izbjeći ovaj dio duhovnog razvoja kroz bol.


ISCRPLJUJUĆI I ISCJELJUJUĆI BOL

Gdje god imamo svoje slike, pogrešne zaključke, svjesno i nesvjesno neznanje, mi ne živimo u istini i mi povređujemo sami sebe i druge. Kad god imamo takve blokove unutar nas, jedini način da sebi pomognemo je da ih sagledamo i počnemo razrješavati. Prvi je korak da se susretnemo s istinom, a to nije ugodno. Cijeli taj sustav je stvoren da bi nas zaštitio od bola, međutim, budući da nije temeljen na istini, on nas ranjava. U odraslom dobu nismo svjesni te činjenice, ali nesvjesno, ranjeno dijete još uvijek misli da nas taj sistem štiti i postoji veliki strah da se odreknemo te vrste pseudo zaštite. Taj otpor u nama da vidimo istinu, koji je nesvjestan, stvara najveći bol u našem životu. Napustiti masku osjeća se kao ugrožavanje života. Zato je sagledavanje istine, ili odricanje od iluzija bolan proces.
To je razlog da vjerujemo da to ne može biti ispravan način. Budući da vjerujemo da je istina uvijek nešto lijepo i skladno, onda je doživljavanje upravo suprotnog pokazatelj nečeg lošeg. To krivo vjerovanje da možemo zaobići taj nesklad u nama i biti sretni je u suprotnosti s rečenicom da će nas istina osloboditi. Moramo shvatiti ta lažna rješenja u sebi prije nego što ćemo moći ostvariti sreću. Ako smo zasadili otrovnu biljku u našem vrtu, i tako pokvarili dobre biljke, mi se je jedino možemo riješiti tako da je iščupamo vlastitim trudom. Taj rad baš nije ugodan, jer otrov može privremeno utjecati na nas dok dotičemo biljku, ali to ne možemo izbjeći.
Zato moramo pretrpjeti bol na ovaj ili onaj način, prije nego što ćemo se moći osloboditi onoga što u nama uzrokuje bol. Moramo razlikovati dvije osnovne vrste bola, onaj koji nas uništava i onaj koji nas obnavlja. Postoji vrsta bola koji dovodi do bolesti, i to je silazna krivulja. A postoji i drugačija vrsta bola - koja je često jača - i koja se odvija s procesom ozdravljenja - a to je bol obnavljanja. To je često, ne uvijek, nužnost prije nego što može doći do potpunog ozdravljenja. To je onda uzlazna krivulja.
Primjerice, prije nego se podvrgnemo operaciji, prvo imamo onu vrstu bola koji nas čini bolesnim, koja se često javlja puno prije nego što točno znamo da nešto nije u redu s nama. Tada to naš liječnik otkriva i operira nas. Tada u procesu ozdravljenja trpimo potpuno drugačiju vrstu bola. Svi znamo da zarastanje rane boli. Isto se odnosi i našu psihu. Mi imamo izbor da ostanemo na silaznoj krivulji, u stanju u kojem patimo od simptoma, ali odbijamo doći do uzroka simptoma. To bi značilo podvrgnuti se operaciji, otkriti pogrešne zaključke i pogreške, i tako neko vrijeme trpimo bol koja nas obnavlja. Sama operacija bi bila bol od suočavanja s onim što je pogrešno u nama.
Trebamo pristupiti bolu u našem životu tako da prestanemo kukati i sažalijevati sami sebe zbog simptoma i suočimo se sa stvarnim uzrocima bolnih iskustava. Stalno se nalazimo u iskušenju da se bavimo simptomima, odnosno posljedicama naših pogrešaka, umjesto da pristupimo operaciji, ili jačem bolu, kada otkrivamo naše pogreške. Jednom kada prođemo kroz operaciju, vrijeme bola se smanjuje ako imamo hrabrosti da to učinimo. Ali dok ostajemo na silaznoj liniji, tj. rješavamo simptome, a to znači mijenjanje onog što je posljedica - a to su drugi ljudi i okolnosti života, mi ostajemo zaokupljeni svojim simptomima i trpimo iscrpljujući bol. Ta vrsta bola je mnogo gora od zdravog bola obnavljanja koji osjećamo kad se suočavamo s našim nesavršenostima. Često mislimo da je puno lakše okrivljavati sebe, druge ljude, svijet, ili Boga, za naše poteškoće, umjesto da uzroke potražimo u sebi. Što ćemo se više suočavati s našim unutarnjim pogrešnim shvaćanjima, nerazumijevanjem i neistinama, to ćemo brže ostvarivati sreću u našem životu. To znači učiti i iz bola i iz sreće, odnosno iz života napraviti terapiju, što život u stvarnosti i jest.
Gdje god kršimo božje zakone ili istinu, ako ne djelima, riječima ili mislima, onda u našim nesvjesnim osjećajima, mi sprječavamo našu sreću. Riječ zakon znači - često nesvjesno - nešto što nas sprječava ili se moramo pokoriti. U našem nesvjesnom to predstavlja autoritet koji je jači od nas i stoga ga se bojimo, pa je neprijateljski. Ta emocionalna povezanost s pojmom zakona je u potpunosti suprotna njegovom istinskom značenju. Zakon u svom istinskom smislu nema ništa zajedničko sa silom ili prinudom, upravo suprotno. Čim nastupi prinuda - bilo da dolazi izvana ili iz nas samih - u to trenutku je prekršen Božji zakon. Jer Božji zakon je unutarnja sloboda. Mi je možemo steći samo tako da se oslobađamo svojih unutarnjih pogrešaka. Negiranje dijela nas, naših pogrešaka, je nasilje koje mi vršimo sami nad sobom jer ne živimo sa svojom istinom. Kada se suočimo s pogreškama, jer ih samo tako možemo riješiti, mi dobivamo unutarnje bitke. Tko god je doživio i najmanju pobjedu, onaj koji je prevladao otpor i pronašao istinu ili spoznaju u sebi, čak i one neugodne, ili radije upravo takve, doživio je osjećaj mira, snage i sreće. To je ono što doživljavamo kada se okrenemo prema unutra, umjesto prema van.


EMOCIONALANA ZRELOST

Emocionalna zrelost je, prije svega, sposobnost i mogućnost da volimo. Naravno da je emocionalna zrelost relativna, ona je pitanje stupnja. Ali kad postoji strah da budemo povrijeđeni, razočarani, kao i strah od života, emocionalna zrelost postoji u mjeri u kojoj u ličnosti ne postoji strah ili ranjeno dijete. Emocionalna zrelost suprotnost je sebičnosti. Netko može biti krajnje nesebičan u malim vanjskim stvarima, ali to može biti maska za emocionalnu sebičnost. Takva osoba se može odreći imovine i biti nesebična u tom području, ali se istovremeno može bojati ljubavi i rizika da bude povrijeđena, pa tako ona ne daje ljubav drugima. Emocionalna zrelost znači da se ne bojimo platiti cijenu postojanja. I ta "cijena života" uključuje i povremene povrede i razočaranja. Zrelija osoba to zna, prihvaća, nije prestravljena i shvaća da raste kroz poteškoće, jer kada se povlačimo od života u usamljenost i okrećemo od drugih ljudi, mi ne samo da povređujemo druge, nego i sami sebe. Emocionalna zrelost znači da se ne bojimo svojih vlastitih osjećaja, zato jer ako imamo negativne osjećaje, naš strah od njih neće učiniti da oni nestanu. Upravo suprotno, jedino kada se suočimo s tim negativnim osjećajima, tada možemo shvatiti od kuda oni dolaze, i samo ih tada možemo kontrolirati, a ne da ih potiskujemo, pa tako oni rastu. Tada se također nećemo bojati svojih pozitivnih osjećaja, jer nećemo mariti zbog povremene povrede i radije ćemo hrabro riskirati, umjesto da ne pokazujemo svoje pozitivne osjećaje. Jer ako možemo pokazivati svoje pozitivne osjećaje drugima, dajući im toplinu, ugodu i nježnost, to će biti važnije od onoga što bi nam se moglo dogoditi kasnije.
Emocionalno zrela osoba je sposobna upustiti se u proces odlučivanja, tj. vidjeti da svaka odluka ima pored pozitivnog i mogući negativni ishod. Nakon takvog traženja istine, ona je spremna platiti cijenu za odluku koju je donijela. Emocionalna zrelost znači da znamo što želimo, da želimo ono što možemo imati i da smo za to voljni platiti cijenu. Odreći se egoizma na svim razinama našeg bića i zbog toga biti spreman istražiti naše nesvjesne reakcije, za koje smo rekli da mogu biti suprotne svjesnim željama, znači emocionalnu zrelost. Tako naše vanjske reakcije postaju jedno s našim najdubljim reakcijama.
Da bismo sazrijevali trebamo pronaći onaj dio nas u kojem još vladaju nezreli osjećaji malog djeteta, pa smo stoga sebični. To će nam često u početku biti kao šok, jer su te rekcije toliko različite od naših iskrenih svjesnih vanjskih reakcija. Bilo da su te vanjske reakcije do sad uistinu bile iskrene, jer je to bilo najbolje što smo mogli, ili su one svjesno varanje, ta vanjska maska mora biti razriješena da bismo mogli pogledati ispod nje u našu negativnost. Tu ćemo naći mnoge osjećaje i namjere koji su dijametralno suprotni našem svjesnom uvjerenju o nama samima. Do sada nam maska nije donijela ono što smo željeli, ili ono što smo mislili da ćemo dobiti. I to nas je ljutilo. Maska pokušava sakriti ono što je iza nje. Tako smo se osjećali prevarenima i iskorištenima, međutim nismo shvaćali da to nije istinska ili bezuvjetna dobrota, nego je bila dobrota iz prisile, straha, pa stoga pogrešna. Međutim, tada se može dogoditi da odemo u drugu krajnost i počnemo iživljavati negativne osjećaje ispod maske, vjerujući da smo tako u istini sami sa sobom. Mi naravno moramo prihvatiti i taj sloj u nama, ali on nije naša najdublja istina. Trebamo istražiti što se nalazi iza bunta, ljutnje i drugih negativnih osjećaja tako da ih konstruktivno proživimo. To su simptomi koje treba proživjeti, a ne potiskivati, a rezultat su neznanja o životu. Tad ćemo sve više biti svjesni svoje Istinske ličnosti, odnosno istine o nama.
Odgovore ćemo pronaći samo ako budemo imali hrabrosti pogledati ispod maske, suočiti se i prihvatiti naše negativne osjećaje i namjere, bez da ostanemo u našoj negativnosti. Kao što smo shvatili da je maska pogrešan zaključak malog djeteta, tako je to i negativnost Tada ćemo biti sposobni da budemo u istini sami sa sobom bez da preuveličavamo našu negativnost. Također ćemo shvatiti da naša prošla nesebičnost nije bila učinkovita, jer je bila lažna. Takav način rada na sebi vodit će nas u emocionalnu zrelost, ili u sposobnost da volimo i dajemo.
Najbrži put da se oslobodimo sebičnosti je ako se prikazujemo onakvima kakvi zaista jesmo, čak ako to znači i neko malo poniženje. To je davanje ljubavi u najdubljem smislu. To je stoga što se drugi ljudi osjećaju podjednako nesigurno kao i mi. Ako nas vide toliko savršenima kako im to pokazuje naša maska, njihov će kompleks manje vrijednosti još narasti, pa će prezirati sebe još više. Tada će oni oko sebe staviti još čvršći oklop, koji će ih još više razdvojiti od drugih ljudi, podjednako kao što i mi pokušavamo biti neovisni, jaki i toliko savršeni. S druge strane, ako se pokažemo onakvima kakvi uistinu jesmo, sa svojim slabostima, to će im dati poticaj da oni to isto učine. Tako ćemo dobiti ono čega smo se odrekli. To je duhovni zakon: prvo se moramo odreći onoga što želimo dobiti. Mi smo se odrekli toga da želimo ljubav drugih jer smo toliko savršeni, odrekli smo se svoje taštine i samovolje. A drugima smo dali poklon tako da smo umanjili njihovu usamljenost. To je tako jednostavno, ali u početku nije lagano. I gdje postoji problem koji ne možete riješiti, probajte to učiniti na ovaj način. Nemojte u tome pretjerivati, jer niti jedna krajnost nije zdravlje. Treba samo skinuti masku, biti prirodan i nenametljiv. Tako ćemo otkriti tko uistinu jesmo u ovom trenutku i budimo ta osoba. Tako dajemo najveći dar drugom ljudskom biću.


SLIKE - OPRAVDANA I NEOPRAVDANA KRIVNJA

Ranjeno dijete u nama je sve neznanje, sve pogreške, sva udaljavanja od istine u svakom mogućem obliku. Zato jer je istina Bog. Kada smo na Putu mi u svojim slikama nalazimo krutost, nepopustljivost i smetnje. To nazivamo nezrelošću. U tom djelu naše ličnosti ostajemo takvi kakvi smo bili kao dijete. Bez namjere da budemo loši, kada ranjeno dijete preuzme vlast, mi u nedostatku znanja, zrelog uvida i mudrosti činimo zlo. To proizlazi iz vjerovanja ranjenog djeteta u nama da će nas traženje istine o nama i egoizam zaštititi od povrede, ili nam donijeti željene rezultate. Ako možemo uočiti tu osnovnu pogrešku u našim slikama, napravit ćemo veliki napredak. To nije lako, zato jer nismo svjesni svoje emocionalne sebičnosti. Možemo biti svjesni svojih strahova, ali ne shvaćamo da ti strahovi dolaze od toga što se bojimo biti povrijeđeni. Tada se povlačimo od drugih ljudi, jer pokazati svoje osjećaje uvijek izgleda kao rizik. Kada budemo tražili svoje slike, tj. pogrešne zaključke postat ćemo svjesni zajedničkog nazivnika: "U mom neznanju ja vjerujem da će me sebičnost zaštiti od povrede i donijeti nagradu. Na koji sam način bio sebičan? Na koji je način moj zaključak bio sebičan? Koji je ispravan zaključak?". Ako budemo promotrili svoje probleme na taj način - nakon što pronađemo svoje do sada skrivene emocije i reakcije, mi ćemo se moći promijeniti, a to će onda donijeti promjenu i u našem vanjskom životu.
U svim slikama postoje zajedničke osobine. Jedino se kod svakog pojedinca razlikuje omjer jedne osobine prema drugoj. U svakoj slici ćemo naći: osjećaj manje vrijednosti, osjećaje krivnje, neprijateljstvo, mržnju, ogorčenost, djetinjastu sebičnost, strah i nekoliko drugih negativnih crta. Kod manje razvijene osobe te se osobine otvoreno pokazuju i one dovode do trenutnih učinaka. Kod razvijenije osobe, te se osobine ne pokazuju, ali drugi će osjetiti, pa će one donijeti neizravne posljedice. Mi nesvjesno odabiremo sakriti te negativne osobine, to se događa kada smo u maski, jer mi shvaćamo da ako ih iživimo da je to pogrešno, ali ne shvaćamo da je i drugi način podjednako pogrešan i da on donosi loše posljedice. Jedino je rješenje da se postupno oslobodimo sebičnosti.
Presudna točka u tome je preuzimanje odgovornosti za sve što nam se događa. To znači da mi u odraslom dobu imamo mogućnost izbora, tj. možemo djelovati iz ranjenog djeteta ili iz Istinske ličnosti. Da bismo to mogli, ego je jednim dijelom neprestano okrenut prema unutra i promatra naše osjećaje. Prihvaća negativne osjećaje i traži namjere, i tumači novom fragmentu djeteta kojeg je situacija dovela u svijest, što je istina da bi dijete moglo rasti, ali bira iz Istinske ličnosti. Iako ne osjećamo u cijelosti pozitivno, mi se odlučujemo činiti dobro, a naši negativni osjećaji će s vremenom slijediti djela. Tako dugo dok pokušavamo negirati te negativne osjećaje, mi ih potiskujemo i nismo u svojoj istini. To može, s jedne strane rezultirati pretjeranim umorom i napadima zlovolje, ili s druge strane, pretjeranom suprotnom reakcijom koju okolina doživljava kao ugrožavanje, to također može biti nesvjesno. U oba slučaja to proizvodi osjećaj krivnje, jer nismo u svojoj istini.
Tako dugo dok pokušavamo odgurnuti od sebe te osjećaje zbog vanjske ili unutarnje prisile, mi ne možemo uspjeti. To "moram", ne samo da ukazuje na to da sami sebe prisiljavamo da budemo bolji nego što u tom trenutku jesmo, a prisila ne može maknuti nepoželjne osjećaje - samo ih gura u podsvijest - nego mi imamo pogrešan motiv ili namjeru. Drugim riječima, mi želimo biti bolji a da to ne zaslužimo radom na sebi. Želimo brzo odstraniti nepoželjne osobine, zato jer nas one ne prikazuju u dobrom svjetlu. Takav je motiv dokaz sebičnosti koje se želimo na taj način riješiti. Zato takav motiv ne može uspjeti, bez obzira koliko mi sebe prisiljavali. Ali ako se želimo osloboditi sebičnosti, zato jer iskreno uzimamo u obzir drugu osobu, zato jer želimo donijeti ljubav u svoju okolinu, bez obzira na mogućnost da možemo biti povrijeđeni, tada je motiv čist i na kraju ćemo uspjeti.
Ne postoji slika gdje nema krivnje. Postoje dvije vrste krivnje. Postoji opravdana i neopravdana krivnja. Često koristimo neopravdanu krivnju da se ne bismo morali suočiti s pravom krivnjom. Duboko u sebi znamo da je ono zbog čega sebe okrivljavamo smiješno. Tako zadajemo sebi bol da ne bismo morali osjetiti pravi bol. To je nesvjesni proces proizvodnje bola koji iscrpljuje. Tako izbjegavamo da se suočimo s onim što bismo trebali u sebi prihvatiti i promijeniti. Mi to ne želimo učiniti, pa nesvjesno tražimo nešto za što ne možemo biti okrivljeni. Sve se to događa nesvjesno. A istinska krivnja može biti neizmjerno slabija od neopravdane krivnje koju upotrebljavamo kao zid iza kojeg se skrivamo.
Većina krivnji koje osjećamo je neopravdana. To je krivnja što nismo savršeni. Pohvalno je da želimo postati savršeni, no to pokušavamo postići na pogrešan način, umjesto da probamo zamijeniti mržnju, ogorčenost i agresiju s ljubavlju i nesebičnošću. Ali prije nego što ćemo to moći napraviti, prije svega moramo prihvatiti svoje sadašnje stanje razvoja i svoju sadašnju nesposobnost da osjećamo drukčije, ne želeći odjednom biti više od onoga što jesmo u ovom trenutku. Ako se osjećamo krivima što smo još uvijek ono što jesmo, mi sprječavamo upravo onaj cilj do kojeg želimo doći, a to je da budemo bolji ljudi, sposobniji za ljubav. Neopravdana krivnja je također kada sebe okrivljujemo da nismo savršeni i ona sprječava naš razvoj.
S tom krivnjom bismo se trebali hrabro susresti. Opravdana je krivnja je kada povrijedimo druge ljude iz svog neznanja jer vjerujemo da je sebičnost naša zaštita, bez obzira koliko to nenamjerno činili. Zdrav i konstruktivan stav prema opravdanoj krivnji bio bi da sebi priznamo: "Bio sam slijep i sebičan. Bio sam previše prestrašen da bih volio. Priznajem da sam povređivao ljude s tim stavom. Nije važno da li sam taj bol nanio djelima, riječima, mislima ili emocionalnim reakcijama, ili onim što nisam napravio. Istinski se želim promijeniti. Uspjet ću uz Božju pomoć. Da bih to napravio moram vidjeti izravne i neizravne povrede koje sam učinio drugima." Zamolimo Boga da nam da uvid da razumijemo te povrede koje smo nanijeli drugim ljudima. Trebamo imati hrabrosti da preuzmemo odgovornost za njih bez taštine i pogrešne krivnje koja bi uveličala našu pogrešku, pa bismo se osjećali beznadno.
Postoje tri moguće pogrešne reakcije kad spoznamo povrede koje smo nanijeli drugima: ili beznadnost s pogrešnom krivnjom koja dovodi do očajanja zbog sebe; ili opravdavanje sebe i okrivljavanje drugih zbog stvarnih i zamišljenih pogrešaka drugih koje su nas "prisilile da reagiramo na taj pogrešan način", ili da jednostavno ne želimo vidjeti jer se bojimo svake svoje nesavršenosti koju ne možemo uklopiti u svoju masku. Naravno, te reakcije se mogu izmjenjivati. Trebamo biti svjesni svake od njih. Bol koju ćemo osjetiti kad spoznamo da smo povrijedili drugo ljudsko biće jest zdrava bol jer ćemo izgubiti strah i sebičnost. Ako doista možemo osjetiti bol zato što smo nehotice povrijedili drugu osobu i ako to možemo reći toj osobi, tada će nam to dati samopoštovanje i mir u duši.
Korijen neopravdanog osjećaja krivnje je u tome što se prikazujemo boljima, a da taj stupanj nismo radom na sebi, ili čak lošijima nego što jesmo da ne bismo morali ponijeti odgovornost, pa ne živimo u istini i tako varamo sami sebe. Zdravije je činiti greške i biti svjestan da možda u tom trenutku ne možemo bolje, nego varati sebe da ne griješimo.
Govorili smo kako nastaju negativni osjećaji u djetinjstvu. Ponovimo da dijete zbog nesavršene ljudske ljubavi u svom neznanju žudi za isključivom ljubavi, koju mu ne bi mogao dati niti Bog, a kamoli čovjek. Dijete se osjeća odbačenim što njegovi roditelji vole jedno drugo, ali i druge. Ljubav za kojom dijete čezne ne može nikad biti zadovoljena. Frustracija i osjećaj odbačenosti uzrokuje mržnju, ogorčenost, neprijateljstvo i agresivnost upravo prema ljudima koje najviše voli. Dijete se osjeća ugroženo zbog svojih osjećaja i gura ih u podsvijest. Međutim, negiranje mržnje stvara osjećaj krivnje koji se pokušava riješiti tako da se dijete počinje ponašati suprotno od onoga što osjeća i tako nastaje maska. Ali osjećaj krivnje ostaje i javlja se strah od kazne, opet nesvjestan. Daljnja reakcija je osjećaj da ne zaslužujemo sreću. Osjećamo da kada bismo bili sretni da bi kazna bila puno veća. Nesvjesno izbjegavamo sreću u nadi da ćemo tako okajati negativne osjećaje i tako izbjeći kaznu.
Strah od kazne i strah da ne zaslužujemo sreću stvara još kompliciraniju reakciju - počinjemo kažnjavati sami sebe, jer to izgleda manje ponižavajuće. I budući da ti sukobi ljubavi i mržnje, krivnje i straha od kazne, postoje u svakoj ljudskoj ličnosti - jedino stupanj može varirati - prinudna želja da kaznimo sami sebe zbog pogrešnih i nesvjesnih zaključaka do nekog stupnja postoji u svakom ljudskom biću.
Tako ličnost kažnjava sebe na mnogo različitih načina. To se može dogoditi kao fizička bolest koju proizvodi psiha. To se može dogoditi u obliku različitih nezgoda, poteškoća i neuspjeha i sukoba u svim područjima života. U svakom pojedinačnom slučaju područje života ovisi o osobnoj slici koju je dijete oblikovalo. Tako, ako slika postoji, primjerice, u odnosu na zvanje i karijeru, ona će biti ojačana tom prinudnom željom za kažnjavanjem sebe, tako da će se poteškoće u tom području stalno pojavljivati. Ako, primjerice, slika postoji na ljubavnom području, događat će se isto.
Dakle, ako nemamo uspjeha u nekoj opravdanoj želji i ako nađemo neki obrazac koji se stalno ponavlja - kao da mi ništa nemamo s time, kao da nam se događa okrutna sudbina - možemo biti sigurni ne samo da postoji slika, tj. pogrešni zaključak u podsvjesnom, nego i potreba za kažnjavanjem sebe. A to sve se pokušava na svjesnom nivou izbjeći tako da sebi postavljamo tako visoke standarde po kojima u stvarnosti ne možemo živjeti, a to su standardi maske.
Jedini način kako se nečega možemo riješiti jest da to iznesemo na vidjelo, odnosno da budemo svjesni tih začaranih krugova u sebi. Jer ista ta stara mržnja nalazi se još uvijek u nama, i to je razlog da se neprestano osjećamo krivima. Da je to stvar prošlosti, odnosno da smo je razriješili u odraslom dobu, mi ne bismo osjećali krivnju, čak ako te krivnje nismo svjesni. Međutim, osjećat ćemo se potišteno i klonut ćemo duhom, kažnjavat ćemo sebe kad god ne ispunimo nemoguće standarde naše maske i javljati će se osjećaj manje vrijednosti. Svi osjećaji manje vrijednosti imaju svoj korijen u nemogućnosti da živimo visoke standarde naše maske.
Naš posao na putu pročišćenja je pronaći i osjetiti gdje, u odnosu na koga imamo takve osjećaje i pogrešne zaključke. To mora postati osobno iskustvo prije nego što ćemo biti u stanju razriješiti slike. Intelektualno znanje nam pomaže u tome kako to trebamo učiniti praksom u malim svakodnevnim situacijama. Shvatiti ćemo da smo kao dijete mogli imati takve osjećaje, stavove i potrebe, jer bolje nismo znali. Danas znamo bolje. To znači da moramo naučiti biti tolerantni sa svojim negativnim osjećajima, moramo ih shvatiti da bismo vidjeli kakav učinak imaju na naš život. Vidjet ćemo kako naši osjećaji nisu u skladu s intelektualnim znanjem. Tako će se ti skriveni osjećaji započeti postupno mijenjati. Naši osjećaji očekuju da dobijemo više nego što smo spremni dati, a to je da dobijemo ljubav od drugih. A ljubav prvo moramo dati da bismo je dobili.


PSIHOLOŠKO OBJAŠNJENJE SEDAM NAJVEĆIH POGREŠAKA ILI GRIJEHA

Ono što teolozi nazivaju grijehom je vanjsko očitovanje, ili u djelu, ili u misli, psihološke iskrivljenosti ili nezrelosti. Drugim riječima onaj dio nas koji nije u istini, ili ranjeno dijete, proizvodi grijeh. Psihološka pozadina će uvijek pokazati zajednički nazivnik, a to je nezrelost dijela ličnosti, a to je nesposobnost povezivanja s drugim ljudskim bićem, nesposobnost komunikacije i voljenja. Najšire gledano, grijeh je nedostatak ljubavi. Nezrelost nikada nije sposobna voljeti. Ona je slijepa, egocentrična i sebična. Ona ne može razumjeti druge. Ona znači odvajanje od drugih. Kad smo se ogradili zidom od drugih mi ne volimo, pa smo stoga u grijehu. U psihološkim okvirima to je neuroza.
Prva velika pogreška je TAŠTINA. O tome smo puno govorili, ali ponovimo kratko. Taština govori:"Ja sam bolji od drugih". To je neprestano takmičenje s drugima, traženje grešaka drugima da bismo se osjećali bolje. Taština je uvijek zamjena za osjećaj manje vrijednosti i osjećaj neprimjerenosti. Učinak taštine vodi u odvajanje od drugih.
Druga velika pogreška je POHLEPA. Ako zavidimo drugima na nečem što mi nemamo, mi to radimo iz neznanja. Mislimo da to nešto imamo da bismo bili sretni i zaboravljamo da se sreća može postići samo unutarnjom promjenom, a ne vanjskim sredstvima. Neznanje je u tome što zanemarujemo unutarnji uzrok, a to je da imamo u skladu s našim vjerovanjem - i svjesnim i nesvjesnim. Shvatili smo da ako nam nešto nedostaje u životu, pod uvjetom da je želja zdrava, da je to rezultat sukoba svjesne i nesvjesne želje u nama. Možda što se nesvjesno bojimo ispunjenja onog što svjesno najviše želimo. Stupanj frustracije zbog neispunjenja želje ukazuje na jačinu straha od ispunjenja u nesvjesnom. Dakle, što više želimo nešto, a ne možemo to ostvariti, to je veći strah od ispunjenja u nesvjesnom. Da bismo postigli to što želimo moramo osvijestiti taj strah u nesvjesnom. Također, možemo biti nesvjesni onoga što uistinu želimo. Ono za čim čeznemo može biti kompenzacija za istinske potrebe, a kojih ne moramo biti svjesni. Zbog toga, mi možemo zavidjeti i čeznuti za onim što drugi imaju, zato što ne možemo riješiti naše vlastite probleme koji nas sprječavaju da sebe ispunimo. Pohlepa, isto kao i zavist, odvajaju nas od druge osobe, kao i od našeg Istinskog ja. A to je suprotno od ljubavi, komunikacije i povezanosti s nama bliskim ljudima. To nas ne ujedinjuje, nego razdvaja. Sve je to unutarnja sljepoća koja vodi prema vanjskoj sebičnosti i odijeljenosti.
Treća velika pogreška je STRAST. To znači bilo koju vrstu strastvene želje u duhu sebičnosti. To je djetinjasti stav "želim imati i primati, bez da dajem" Osoba može biti voljna davati, pod uvjetom da dobiva što želi, ali je naglasak na sebičnosti - dajem da bih dobio. Istinsko davanje znači da dajem jer smatram da je dobro dati, a bez da očekujem da mi bude vraćeno. Strast znači pohlepu. Lako sebe možemo prevariti tako da sakrijemo tu sebičnu potrebu da dobijemo, pa se pokoravamo i izigravamo žrtvu. Činimo nesvjesno tako da bude po našoj volji. Tamo gdje nešto moramo imati po svaku cijenu, to je strast.
Također možemo sebe prevariti ako jako želimo nešto što je samo po sebi konstruktivno. Ta pretjerano jaka potreba, koje možemo ili ne moramo biti svjesni, postoji jer nismo prepoznali stvarni razlog zbog kojeg ne možemo ostvariti tu želju. Stvarni razlog je nesvjesna negativna namjera u nesvjesnom koja je u suprotnosti sa svjesnom željom. Zbog tog neznanja potreba raste do neizdrživih razmjera i mi postajemo još frustriraniji zbog neispunjenja naše želje, a nismo svjesni zbog čega. Da bismo ispunili tu našu želju moramo osvijestiti negativnu namjeru. Drugim riječima, ako nismo svjesni da se nesvjesno bojimo ispunjenja naše želje, to će prerasti u strast.
Strast tada dovodi do stvaranja zamjenskih ili lažnih potreba - potrebom za moći, slavom, novcem, da se svidimo drugim ljudima, ili nešto drugo. Rekli smo da nas lažne potrebe nikada ne mogu ispuniti, one su kao droga - što je više trošimo, sve je više trebamo, a sve smo prazniji.
Četvrti veliki grijeh je LJUTNJA. Ljutnja je obrana od bola, zamjena za bol. Kad bismo osjećali bol ne bismo se trebali ljutiti. Zbog taštine, zbog osjećaja manje vrijednosti, mi se osjećamo poniženo kada smo povrijeđeni i to nam daje snagu da povrijedimo nekog drugog. Biramo ljutnju da ne bismo osjetili bol, jer nam to izgleda manje sramno. To nas postavlja iznad druge osobe, radije nego, kako to nama izgleda, ispod nje. Tako skrivamo da smo povrijeđeni. Zbog taštine, mi lažemo da nismo povrijeđeni. Tako su taština i ljutnja povezani. Tako varamo sami sebe. To opet uzrokuje negativne učinke, dok priznavanje i življenje prema istinskim osjećajima to ne čini. Bol, ako je oslobođen ljutnje, ne može negativno utjecati na druge, pa nam se neće ni vratiti. Ali ako bol nije svjestan, ili ako je pomiješan sa posljedičnom ljutnjom, on postaje destruktivan. Bilo da se ljutnja pokazuje u riječima i djelima, ili je samo osjećamo, nema razlike. Ako osjećamo bol mi se ne odvajamo od druge osobe; kad smo ljuti to činimo. Tako da istinski osjećaji nisu prepreka ljubavi i komunikaciji, a zamjenski osjećaji jesu. Zamjenski osjećaji su uvijek destruktivni, a mnogi kao ljubomora, zavist i strast sadržavaju u sebi ljutnju. Ljutnja je često potisnuta. Tada treba prvo osvijestiti ljutnju, koju još možemo nazvati ogorčenost, mržnja, neprijateljstvo, da bismo mogli postati svjesni bola.
Ako ne osvijestimo ljutnju, jer nam visoki standardi maske zabranjuju taj osjećaj, osjećat ćemo uvrijeđenost. Uvrijeđenost je još udaljeniji osjećaj od bola nego ljutnja, pa je još štetniji. Izigravamo žrtvu, stvaramo lažnu patnju da bismo kaznili drugu osobu zbog koje smo uvrijeđeni, a potajno, nesvjesno uživamo u umjetno stvorenom bolu - to je taj iscrpljujući bol, umjesto da osjetimo bol što druga osoba nije savršena. Tako stvaramo dramu punu samosažaljenja da ne bismo živjeli stvaran život koji sadrži i bol. Nesvjesno kažnjavamo svoje roditelje, sada premještene na drugu osobu, svojom "nesrećom".
Uvrijeđenost stvara osjećaj odbačenosti koji kulminira u osjećaj ogorčenosti. Tu je na djelu taština koja nije zadovoljena. Postoji nedostatak poniznosti, jer nesvjesni osjećaji ne dozvoljavaju da nas netko odbaci. Na taj način želimo da nas svi prihvate ili da nas prihvati osoba koju smo odabrali. I ne možemo podnijeti da naša želja ne bude zadovoljena. Drugim riječima, postoji samovolja, znači mora biti kako mi želimo, jer inače postajemo ogorčeni. Da bismo prevladali takve osjećaje prvo moramo postati svjesni samovolje i prihvatiti da nas nikada svi ljudi neće voljeti, ili biti onakvi kakvi mi mislimo da trebaju biti. Tada trebamo prepoznati taštinu povezanu sa samovoljom. Tada ćemo prevladati strah koji se javlja kao posljedica da naša želja neće biti ispunjena. Čim se odreknemo želje, strah će nestati, a s njim i naša ogorčenost. Ogorčenost uvijek sadrži klicu mržnje, ne nužno prema toj određenoj osobi, ali je to ipak ona mržnja iz djetinjstva
U nama neizbježno postoji potreba za moći kad smo ogorčeni zbog odbacivanja, ili mi to samo tako doživljavamo. Osjećaj govori: "Ako ne učiniš ono što ja želim, a što u ovom slučaju znači da budem voljen i prihvaćen, ja ti zbog toga zamjeram." Taj osjećaj treba prepoznati, pa on neće iz nesvjesnog upravljati s nama i postupno će se mijenjati. Što više budemo tako radili, osvještavali negativne osjećaje, to više ćemo biti svjesni da nas drugi nikada ne odbacuju zbog naših nedostataka - kakvi god oni bili - osim u rijetkim slučajevima kada postajemo agresivni zbog vlastite nesigurnosti. I tada nas drugi ne odbacuju zbog naše Istinske ličnosti, nego zbog loše odabrane maske. Sve maske su loše, čak i one očigledno ugodne. Nas odbacuju zbog našeg vlastitog straha od života, razočaranja, osjećaja manje vrijednosti i nesigurnosti. Dakle, mi sami sebe odbacujemo jer ne živimo u svojoj istini, nesvjesno preziremo sebe, pa to onda automatski i nesvjesno preuzimaju drugi. Misli, stavi i osjećaji, svjesni ili nesvjesni, su zarazni, tako da mi neprestano utječemo jedni na druge.
Zdrava ljutnja je ona koja je pravedna. Ona nam pomaže da se obranimo. Ona nam pomaže da se borimo za ono što je dobro i istinito - bilo da se radi o nama, nekom drugom, ili o principu. Razlikovati je možemo samo prema tome kako je osjećamo. Pogrešna ljutnja nas čini napetima, krivima i nestrpljivima. Zdrava ljutnja nas ne prisiljava da se opravdavamo. Kratko traje. Ona nas ne slabi i ostavlja nas slobodnima i ne izaziva zbunjenost.
Peta velika pogreška je NEZASITNOST. Potreba koja nije ispunjena duže vrijeme može kao kompenzaciju, pored drugih zamjena, izazvati nezasitnost. Ako nismo svjesni svojih istinskih potreba, mi ne možemo ispuniti sami sebe i ne možemo biti sretni. Ako uzroke potražimo u sebi, mi ćemo biti u stanju da to riješimo. Ali postoje mnogi pogrešni načini koji donose privremeno olakšanje od unutarnjeg pritiska, kao što je to ovisnost o drugoj osobi, alkoholizam i droga, da navedemo samo neke.
Šesta velika pogreška je ZAVIST. O zavisti smo puno govorili. To je osjećaj da smo neopravdano zakinuti, jer nemamo ono što drugi imaju, ma što to moglo biti. Mislimo da bismo ostvarili sreću da to nešto imamo. Zanemarujemo da uvijek imamo u skladu s onim što svjesno, a još više nesvjesno vjerujemo. Ne znamo da sreća dolazi kao rezultat dubokog rada na sebi da bismo prevladali naše mane. Zavist ćemo prepoznati u rečenicama: "Blago njemu; lako tebi" i tome slično. Osoba je ogorčena i ljuta, pa drugoj osobi uvaljuje osjećaj krivnje i tako je kažnjava.
Sedma velika pogreška je LIJENOST. To je ravnodušnost, apatija i bezvoljnost. To predstavlja lažno rješenje povlačenja od života i ljubavi, a rezultat je potiskivanja osjećaja. Tamo gdje postoji apatija, postoji i odbacivanje života. Tamo gdje postoji ravnodušnost, postoji i lijenost srca koje ne može osjetiti i shvatiti druge - pa se stoga ne može ni vezati s njima. Ništa ne proizvodi više jalovosti od lijenosti, ili bezvoljnosti, ili povlačenja, bilo koje ime tome dali. Osoba koja ima pozitivan i konstruktivan stav prema životu ne može biti lijena. Netko tko nije previše zabrinut sa svojom sigurnošću, neće se povlačiti, pa stoga neće postati apatičan. Lijenost uvijek ukazuje na sebičnost. Onaj koji se previše boji za sebe neće riskirati da se otvori drugim ljudima, jer se boji povrede. U lijenosti nikada ne dajemo životu, samima sebi i drugima priliku. To negira život i to jedino možemo riješiti ako sagledamo da je takva sebičnost nezdrava. Zbog straha da ne budemo povrijeđeni, mi postajemo ravnodušni prema životu.
Što smo dublje u svojim sukobima i problemima, a koji krajnje nastaju zato što ne želimo izaći iz njih i promijeniti sebe - oni postaju sve teži. Što se više odupiremo suočiti se s problemima i promjeni, to naše poteškoće postaju veće. To se nastavlja sve dok naš vanjski život ne postane toliko nepodnošljiv da nas ta nesreća ne natjera na promjenu. Međutim, mi možemo prihvatiti promjenu prije nego što život postane nepodnošljiv. Ako voljno prihvatimo svaku teškoću, jer znamo da su teškoće ubrzani rast, do velikih teškoća neće ni doći. To znači učiti u svakoj poteškoći. Promijeniti kut gledanja iz onoga koji pati, a ne zna zašto, u onoga koji u svakoj patnji traži smisao i uči. Tada će i bol i radost biti poticaji za naš duhovni napredak.


STRAH OD SREĆE

Želja za srećom postoji u svakom čovjeku. To je primarni osjećaj i postoji u nama od trenutka rođenja. Dijete želi ispunjenje svojih želja odmah i na način kako ono to želi. Rekli smo da je dijete egocentrično i nije sposobno za zrelu ljubav. Ranjeno dijete u nama osjeća još uvijek onako kako smo osjećali dok smo bili dijete, dakle, dio nas želi trenutno ispunjenje svojih želja i to na način kako mi to želimo. Sreća, kao i svaka istina, može biti iskrivljena u svoju suprotnost. Tako i svako ispravno shvaćanje može biti iskrivljeno u pogrešno shvaćanje. Sreća, pogrešno shvaćena, se izražava: "Jedino ako mogu imati ono što želim, na način na koji ja želim i kada to želim, mogu biti sretan. Bit ću nesretan ako se to ne dogodi kako ja hoću." Osim toga, pri tome očekujemo apsolutno odobravanje, divljenje i ljubav od svih. A kada se to ne dogodi, mi to doživljavamo kao tragediju, kraj svijeta. Ne možemo biti sretni. Svakako, to nikada nije intelektualno uvjerenje, ali tako to osjećamo - sve izgleda beznadno i raspoloženje nam varira u raznim stupnjevima očaja.
Ranjeno dijete u nama razmišlja u okvirima crno-bijelo. Ne postoji ništa između, ili postoji sreća ili nesreća. Ako se stvari događaju u skladu s našim očekivanjima, onda je to sreća. Ali i ako najmanja stvar krene protiv naše volje, svijet je crn.
Takva reakcija potječe iz djetinjstva. Kada je dijete gladno više od nekoliko minuta, za njega su te minute kao vječnost. Ne samo zbog toga što dijete nema pojam o vremenu, nego i zato što dijete ne zna da će period gladi brzo završiti. Tako se dijete nalazi u apsolutnom očaju, kao što to možemo vidjeti kod djeteta koje plače kao da je kraj svijeta. Dijete izražava svoju ljutnju, bijes i nesreću. Međutim, u odraslom dobu se ti osjećaji prekrivaju razumnim i racionalnim ponašanjem.
Dijete vrlo rano osjeća da sreću koju želi ne može ostvariti, pa ono osjeća ovisnost o okrutnom svijetu koji mu ne daje ono što želi. Taj iskrivljen i primitivan pristup sreći je u stvari potreba za moći nad drugima, pokoravanjem drugih i odobravanjem. Drugi su ovdje da ispunjavaju naše želje, kao naši roditelji u djetinjstvu, a budući da ta želje ne mogu nikada biti ispunjene, mi se osjećamo stalno frustrirano.
Jasno da se mi ne možemo sjetiti tih svojih osjećaja iz djetinjstva, ali ih možemo otkriti u nama danas. Prvo moramo otkriti gdje to ranjeno dijete u nama još uvijek postoji, s istim željama, osjećajima i reakcijama. Tek tada dospijevamo na točku u našem razvoju od koje počinjemo mijenjati neostvariv pristup sreći i počinjemo graditi zreo pristup. Sve dok ne doživimo to dijete u nama, mi ne možemo shvatiti određene sukobe u nama koji su posljedica tog netočnog poimanja sreće.
Kako dijete sve više raste ono shvaća da ne može vladati drugima i dobivati odobravanje, pa počinje sakrivati takve svoje želje od drugih, a na kraju i od samog sebe sve dok ih više nije svjesno. Ali to potiskivanje ima svoju cijenu - osoba pokušava postati svršena odmah i sada bez napornog rada na sebi. To je sebičan cilj jer osoba ne teži savršenstvu da bi bolje voljela i davala, nego da dobije divljenje i odobravanje, da bi tako mogla upravljati drugim ljudima. Osim toga, osoba postaje nesposobna da vidi svoje nedostatke - da prihvati sebe takvu kakva jest u određenom trenutku, pa ona ne može biti istinski ponizna tj. da prihvati sebe kao još nesavršenu kao ništa bolju, niti mnogo lošiju od ostatka čovječanstva.
Tako frustracija postaje dvostruka - ne možemo vladati drugima i ne možemo biti odmah savršeni - i to rađa osjećaj nesposobnosti, podređenosti, samosažaljenja i krivnje. Dijete još ne zna da nitko ne može postići takvo savršenstvo, a u odraslom dobu taj nesvjesni zaključak mogao bi se ovako izraziti: "Kad bih mogao biti savršen, imao bih što želim. Budući da nisam savršen, ništa ne vrijedim." Tako nastavljamo sebe kažnjavati što nismo savršeni, a svaki novi neuspjeh uzrokuje dodatni očaj i krivnju, povećavajući loše mišljenje o nama samima.
Istovremeno, s duge strane u osobi postoji i druga reakcija - osoba ne može podnijeti cjelokupnu krivnju pa okrivljava druge i svijet. I tako nastaje začarani krug: mogao bih biti sretan na način na koji ja želim, tako da me u potpunosti vole i odobravaju mi, da rade ono što ja želim, tada bih mogao biti savršen. Budući da mi to ne daju, oni su krivi što ja nisam savršen. Tako osoba okrivljava svijet s jedne strane, a sebe s druge strane.
Takav pogrešan pristup sreći - jedino mogu biti sretan ako je sve po mome - neizbježno uzrokuje pogrešan pristup ljubavi. Zreli pristup sreći bi glasio - ja ne ovisim o vanjskim događajima, bez obzira kakvi oni bili. Učim i iz bolnih i sretnih okolnosti. To znači da smo shvatili da život sadržava i sreću i nesreću. Zrela osoba ne doživljava to kao kraj svijeta kada se susretne s bolom, a što se događa emocionalno nezrelim osobama. Ona zna da izbjegavanje bola ima visoku cijenu - bol izbjegavanja je još gori od bola koji se pokušava izbjeći, ali ona niti ne pokušava proizvesti bol da ne bi osjetila svoju bespomoćnost - a nezrele osobe to često rade i to nazivamo želja za nesrećom.
Pogrešan pristup ljubavi je slijedeći osjećaj, odnosno očekivanje: "Onaj tko me voli, taj mi odobrava sve što činim, divi mi se, i ja ga posjedujem onako kako vladar posjeduje svoje podanike." Partner postaje objekt, a ne ravnopravan subjekt. Želimo posjedovati drugu osobu. Ispravan pristup ljubavi bio bi: "Ja volim, bez obzira da li me ti voliš ili ne." Naravno, to je ideal na najvišoj razini i mi ne možemo sebe prisiliti da tako osjećamo. Ako to ipak pokušamo, to će samo povećati osjećaj neuspjeha i krivnje. To je kada snagu volje krivo upotrijebimo da bismo bili dobri, a bez rada na sebi. Ako nismo voljeni i nemoguće nam je voljeti za uzvrat, to jednostavno treba sebi priznati bez krivnje. Ako smo sagledali svoju djetinjastu želju za vladanjem, mi ćemo biti sposobni da smireno, bez zamjeranja i ogorčenja prihvatiti da nas neka osoba ne voli. Tad ćemo biti sposobni da damo, a da ne očekujemo da nas zbog toga vole.
Pogrešan pristup sreći također dovodi do razočaranja, jer je nemoguće prevariti život, i tada dijete odlučuje: "Budući da ne mogu izbjeći nesreću, onda ću u njoj uživati. Tako ću se osjećati manje poniženo. Ja izazivam nesreću, kažnjavam sam sebe, pa dakle, nisam potpuno bespomoćan." Nije potrebno reći da nikada niti jedna od ovih misli nije svjesna. Mi jedino možemo ući u trag ovakvim osjećajima dubokim radom na sebi - tako da prevodimo naše osjećaje u jasne misli. Tada ćemo pronaći obrasce prema kojima na profinjeni i skriveni način izazivamo ljude i dovodimo do određenih situacija u kojima smo onda povrijeđeni tako da možemo nakupljati nesretne slučajeve, nepravde, povrede i bol. Problem je u tome da se užitak koji proizlazi iz nesreće koju izazivamo nikada ne može osjetiti kao istinski užitak. Da se to može, to onda ne bi bilo lažno rješenje. Zbog toga patimo, dok istovremeno uživamo u određenim značajkama nesreće, primjerice u samom izazivanju na takav profinjeni način da nam nitko ništa ne može dokazati, ili u samosažaljenju koje proizlazi iz nesreće, itd. Kada bismo analizirali naše osjećaje kod svakog nesretnog ishoda, našli bismo taj unutarnji glas koji kaže "ne", bez obzira koliko svjesno željeli sretni ishod. Unutarnja nespremnost za sreću prekrivena je vanjskom spremnošću.
Ta samodestrukcija i samokažnjavanje - a što je zapravo želja za nesrećom - rezultat je duboko ukorijenjenih osjećaja krivnje. Kada god ne živimo istinu naša Istinska ličnost, ili naša savjest, to zna i zato osjećamo krivnju. Najveći osjećaj krivnje proizlazi iz nakupljanja nesreće i to je temeljni osjećaj krivnje iz kojeg proizlaze svi ostali osjećaji krivnje. To je stvarna krivnja.
Trebamo naučiti analizirati našu masku ili Idealiziranu ličnost - što želimo biti, koji su nam ciljevi i zašto imamo te ciljeve. Analizirajući naša maštanja, prošle i sadašnje želje, uvijek ćemo naći isti zajednički nazivnik: želju za savršenstvom da bismo mogli biti sretni i da bismo vladali u takvom svojem svijetu. Sigurno je da mi svjesno nemamo želju vladati drugima, ali su naši osjećaji takvi. Želimo biti savršeni da nam drugi ljudi rade ono što mi želimo. Želimo da nas vole i odobravaju svi bez iznimke. Želimo biti savršeni da bismo bili bolji i vredniji divljenja nego drugi ljudi. Ako pogledamo u naše osjećaje shvatit ćemo da se tako ponašamo, iako nikad svjesno nismo izrazili želju da vladamo drugim ljudima. To ćemo pronaći u sebi kada nas primjerice netko neljubazno odbije, ili nas odbaci na neki drugi način. Tada možemo shvatiti da nas ne mora svatko voljeti, odobravati nam, a ako to ne znamo, tada ćemo se jako loše osjećati. Ako nas to pretjerano pogodi, tada je želja za vladanjem nad drugima na djelu. U mjeri u kojoj otkrijemo želju za vladanjem u nama i naučimo se je svaki puta dobrovoljno odreći, u toj ćemo se mjeri odreći i izazivanja nesreće, nevolja i jada. Nije lako doći do točke da uistinu možemo doživjeti sve ove osjećaje tako da oni prestanu biti samo teoretsko znanje. Tako dugo dok tu sklonost za vladanjem vidimo samo u drugima, ali i ne u samima sebi, ni to nam neće pomoći. Nužno je da uložimo sav svoj trud da prevladamo otpore i bolne spoznaje da bismo pronašli te osjećaje u sebi. Kada ih pronađemo, proživimo i usporedimo sa istinom, mi smo našli ključ promjene.
Ta djetinjasta potreba da kontroliramo život, ili potreba za vladanjem postoji u svakome. Međutim, može se očitovati različito kad različitih ljudi. Postoje mnoge varijacije, od osobe koja u velikom stupnju nakuplja nevolje, dok neka druga može otvorenije izražavati svoje zahtjeve za vladanjem. Vanjsko ponašanje i intelektualno uvjerenje nisu pokazatelj ove karakteristike ranjenog djeteta u nama. Ta karakteristika je temelj svih slika u nama.
Kada bismo mogli prihvatiti sebe sa svojim najdubljim osjećajima, i to ne samo intelektualno, tada bismo shvatiti da smo jednako nesavršeni kao i drugi ljudi, da nas neki vole, drugi ne vole, neki nam odobravaju, a drugi ne, mi bismo uistinu postigli razinu zrelosti kojom bismo prestali nakupljati nove nevolje. Međutim, većina ljudi još uvijek jako pati kada ne dobije odobravanje od svakoga. Ne može sebi i drugima priznati ni najmanju pogrešku da ne bi u pitanje doveli svoju masku. Napuštanje maske izgleda previše zastrašujuće i doživljava se kao gubitak sreće. Ranjeno dijete reagira u nama, a mozak to pokušava opravdati racionalnim argumentima, no to nam ne donosi mir. Mir možemo steći jedino ako odlučimo vidjeti, suočiti se i odreći tog djetinjastog pristupa sreći, vladanju i savršenstvu. Moramo postati svjesni ranjenog djeteta u sebi, jer ako ono ostane sakriveno od nas, ono će nastaviti uništavati naš život, bez obzira koliko se mi trudili na vanjskim razinama. Trebamo u svakoj patnji tražiti smisao, umjesto da je produžujemo zbog osjećaja da je patnja besmislena. Tako će svaki bol ukazivati na važne spoznaje o nama samima, i tama u nama će se smanjivati. Jer tama je uvijek neznanje. U trenutku kad dođemo do spoznaje, bol prestaje, i spoznaja postaje izvor radosti.


RAZUM, VOLJA I EMOCIJE - TRI TIPA LIČNOSTI

Postoje tri osnovna tipa ličnosti s obzirom na razum, volju i emocije. Mi smo radili razne podjele ličnosti do sada, a danas ćemo govoriti o tipovima ličnosti s drugog aspekta. Tako postoji ličnost koja upravlja svojim životom i svojim reakcijama uglavnom s razumom. Postoji drugi tip koji to radi uglavnom s emocijama. A treći to radi s voljom. Naravno da je rijetko da netko bude baš čisti tip, obično u ličnosti postoji mješavina, ali u nekim slučajevima je prevlast jednog usmjerenja očita. U idealnoj ličnosti ove tri značajke skladno surađuju. Ali budući da nitko nije savršen, ta usmjerenja se katkada upotrebljavaju tako da tamo gdje bi trebao primjerice prevladati razum, prevladaju emocije i obrnuto.
Počnimo s ličnošću koja pretežno koristi razum, a zanemaruje ostala dva usmjerenja. Takva osoba upravlja svojim životom uglavnom kroz proces razmišljanja i zaključivanja, a često je sklona tome da zanemari emocije. Ona se boji emocija, pa stoga negira svoje emocije i tako se odriče svoje intuicije. Oni koji se boje svojih emocija ne mogu vjerovati u svoju vlastitu intuiciju, zato što vjeruju zbog straha da je intuicija nešto što je neopipljivo, nešto što se ne može dokazati. Često osoba razuma tajno omalovažava emocionalan tip osobe. Ona je ponosna što je toliko racionalna. Volju, koja ne mora biti i samovolja, koristi sa zaključcima do kojih je došla razmišljanjem, a rijetko zajedno s emocijama i intuicijom. Osoba razuma je često tzv. intelektualac. Ona je često znanstvenik, ili ateist. Često je sklona materijalnoj strani života, a zanemaruje duhovnu. Ali bilo bi previše pojednostavljeno tvrditi da su svi razumski tipovi manje duhovno razvijeni nego primjerice emocionalni tip ličnosti. Oni se jedino razlikuju u pristupu. Razumskom tipu će biti mnogo teže doživjeti duhovnu stranu svog bića, a emocionalni tip će se susresti s drugim poteškoćama. Nadalje, razumski tip će imati velike poteškoće da intuitivno prosudi druge ljude, kao i samoga sebe. Volju će oba tipa koristiti jednostrano. Tip razuma koristi volju da bi unaprijed nešto smislio, često previše oprezno pokušavajući kontrolirati život, dok je emocionalni tip ponesen svojim emocijama, pa svoju volju koristi nesvjesno, jer ne zna kuda će ga njegove emocije dovesti. Kada su ta dva usmjerenja usklađena u jednoj ličnosti tada ličnost nalazi srednji put između ta dva ekstrema i koristi volju ovisno o situaciji. Volja bi trebala biti sluga razumu i emocijama.
Lako se može vidjeti da tip razuma ide kroz život propuštajući veliku količinu životnog iskustva, i to čini većinom zbog straha i taštine. On se boji da bi ga emocije mogle dovesti do iskustava s kojima se ne bi mogao nositi. Strah od nesigurnosti i rizika uvijek ide s emocionalnim životom, dok razum ima uvijek sve na svom mjestu.
Emocionalni tip je podjednako jednostran. Kao što se razumski tip ponosi svojom racionalnošću, tako se emocionalni tip ponosi da je samo on sposoban da osjeća, ali ne i drugi. Takav tip također potajno omalovažava tipove koje označava kao intelektualce. Ali i ovaj tip je također ekstreman i tako se podjednako udaljava od istine kao i razumski tip. Točno je da su emocionalni tipovi skloni tome da imaju dobru intuiciju i da se ponekad manje boje osjećaja i unutarnjeg iskustva, nego tip razuma. Loša strana ovog tipa je da nasuprot razumskom tipu, koji previše kontrolira život, ovaj tip često gubi kontrolu nad životom. Takva osoba gubi iz vida činjenicu da je razum također važan. Emocionalni tip je svako malo ponesen nekontroliranim osjećajima koji ga bacaju iz ravnoteže. Tako on ne gubi samo kontrolu nad sobom, nego ne vidi ono što je najvažnije za njegov život. Zbog njegovog prenaglašavanja emocionalne strane, on zanemaruje podjednako važno djelovanje razmišljanja koje služi da bismo mogli bolje razlikovati i odabirati. Jedino ako bude koristio svoj intelekt, on će biti sposoban obuzdati svoje emocije koje teku u raznim pravcima, i koje ne moraju biti negativne. Jedino tada može pravilno koristiti svoju volju. Inače, nekontrolirane emocije moraju donijeti katastrofu u njegov život, isto kao i u njegovu okolinu. Što se netko duže prepušta emocijama, sve mu se teže oduprijeti tom iskušenju, pa upada u bujicu svojih osjećaja i gubi svijest o tome što čini. Takva osoba ne može a da ne bude sebična i destruktivna jednom kada izgubi vlast nad sobom pod utjecajem svojih emocija, iako je ta vrsta sebičnosti različita od one kod razumskog tipa i kod tipa kod kojeg prevladava volja. Važno je da shvati da je ono na što je ponosan krajnost, i da to ne može biti prednost. Također je važno je da počne gajiti proces razmišljanja i planiranja, pa će to biti početak mudrosti.
Emocionalni tip, naravno koristi volju, ali to čini bez odgovornog, svjesnog planiranja i razmišljanja. On se neprestano gubi u svojim emocijama, pa upada u kaos. Tako osoba gubi ravnotežu u životu, upravo kako to čini i razumski tip, ali na suprotan način.
Oba se tipa podsvjesno boje svojih suprotnih krajnosti, pa ostaju u svojoj krajnosti. To je, također, pogrešan zaključak. Osoba osjeća ili nesvjesno misli da je njena krajnost bolje životno rješenje od one suprotne krajnosti. Razumski tip se boji da ne izgubi kontrolu, pa tako ne samo da gubi glavni dio životnog iskustva, nego također ljepotu i sreću. Emocionalni tip se boji da će obuzdavanjem i vježbanjem svojih emocija, propustiti nešto vrijedno u životu. Oba zaključka su pogrešna, zato što jedino u skladnom srednjem putu leži potpuno rješenje.
U obje kategorije postoje tipovi koji su očiti predstavnici kategorije. Ali uobičajeno je da te dvije krajnosti nisu tako očite. Razlog leži u tome da osoba može biti previše emocionalna, ili previše intelektualna, u nekom značajkama svoje ličnosti, dok u drugim može biti uravnoteženija, ili čak sklona suprotnoj krajnosti. Kod neke druge osobe to ne mora biti toliko očigledno, jer je njena istinska priroda prekrivena maskom. Tako, primjerice, u osnovi emocionalna osoba, zbog svojih strahova bira intelektualnu masku koja je strana njenoj prirodi. Takva osoba može prema van izgledati vrlo mirno i puna kontrole, dok u njoj bjesne emocije i nema unutarnjeg mira.
U treću kategoriju spada tip volje koji je potpuno različit od prva dva tipa. Volja bi trebala biti sluga, nikada gospodar. U idealnom slučaju, volja bi trebala podjednako služiti u procesu razmišljanja, kao i u izražavanju emocija. Tip volje od sluge čini gospodara, jer osoba sve postiže snagom volje, bez da pri tome previše razmišlja i osjeća. Ona također nesvjesno omalovažava razumski i emocionalni tip. Takva osoba će razmišljati ili osjećati: "Razumski tip je samo intelektualac. To je tip osobe koji krasno govori, koji ima prekrasne teorije, ali je potpuno nerealan. S time ništa ne može postići u životu. Ja sam taj koji sve postiže." A što se tiče emocionalnog tipa, tog još više omalovažava, jer on postiže još manje od intelektualnog tipa. On je u pravu kad prosuđuje druga dva tipa, ali je i on u krivu, jer misli da je njegova krajnost bolja od druge dvije krajnosti. Tip volje uvijek je u utrci za opipljivim postignućima i to će takvu osobu učiniti nestrpljivom, pa neće postići ništa. Tako će još manje razmišljati i povezivati svoje razmišljanje s emocijama, što bi je vodilo u mudrost, bez koje ne može postići ono što želi, a ako i postigne željeno, ona to neće koristiti na pravilan način, pa će ponovno izgubiti.
Takva osoba ne samo da je sklona neopreznosti, nego se također ne upušta u proces razmišljanja koji bi joj pomogao da upozna sebe i druge, ili shvati smisao života. Također zanemaruje i emocionalnu stranu, jer se boji svojih emocija. Ona prihvaća svoje emocije samo tako dugo dok ih može kontrolirati, tako dugo dok joj one služe, jer bi inače mogle ometati ostvarenje cilja. Rijetko se prepušta osjećajima, osim ako zna kuda je vode i tako nije spontana i iskrena. Tako gubi važan dio životnog iskustva.
Sva ta tri tipa su krajnosti i teško bi bilo pronaći osobu koja ima toliko prevladavajuće karakteristike da bi bila čisti tip. Kod većine ljudi dvije karakteristike prevladavaju, dok je treća manje zastupljena. Ali postoje i mnogi ljudi u kojima djeluju sve tri značajke. Problem je u tome da tamo gdje bi trebao djelovati razum, djeluju emocije, i obrnuto, pa tada niti volja ne djeluje tamo gdje bi trebala. Kod zrelije ličnosti te tri značajke djeluju tako da se skladno nadopunjavaju.
I ova podjela bi nam trebala pomoći da bolje sagledamo sami sebe. Bez obzira koje karakteristike prevladavaju u nama, trebali bismo težiti uravnoteženju. To znači da ako smo pretežno razumski tip, morali bismo više obratiti pažnju našim emocijama tako da možemo razviti intuiciju koja će onda biti dobar vodič našem razumu. Ako smo pretežno emocionalni tip, trebali bismo više pažnje posvetiti promišljanju da ne budemo robovi naših emocija gubeći iz vida što uistinu želimo. I jedino tada ćemo moći upotrebljavati našu volju na konstruktivan način. Tip volje često koristi svoju volju kao samovolju, jer mora biti kako on želi pod svaku cijenu, a ostala dva tipa čine to jednako pogrešno. Emocionalni zanemaruje razmišljanje, pa ne može ispravno odabrati, a tada i krivo koristi volju. Razumski tip koristi volju da bi kontrolirao život.
Snaga slobodne volje pokazuje koliko ćemo napredovati u svom razvoju. Ako svoju slobodnu volju koristimo iz ranjenog djeteta, ona će slabiti i mi ćemo imati sve više problema i osjećaj bespomoćnosti će jačati. Najvažnija stvar pri korištenju snage volje u ispravnom smjeru je da sami sebi obećamo da ćemo je koristiti u skladu s Božjim voljom. Ako doista budemo htjeli znati što je Božja volja, mi ćemo se potruditi da tražimo istinu u svakom problemu kojeg imamo. Moliti ćemo Boga da nam pokaže istinu i shvatiti ćemo da nam je cijelo vrijeme odgovor bio blizu, ali ga nismo vidjeli jer to nismo htjeli. Bojali smo se odreći naših uvjeta za postizanje sreće i mislili smo da to bolje znamo od Boga. No, kada doista odlučimo vidjeti istinu, pa makar ona i ne bila ugodna za naše planove, mi ćemo je vidjeti. Kada to učinimo, naš problem će se početi rješavati i mi ćemo doživjeti mir i radost. Gdje god budemo ispravno koristili svoju snagu, da se borimo i prevladamo naše poteškoće, bit ćemo dovoljno snažni da to učinimo. Kada god bude ispravno da se prepustimo situaciji i ne borimo se protiv nje, pronaći ćemo mir u tome. Isto tako će naš razum skladno surađivati s emocijama, i mi ćemo ispravno upotrebljavati svoju volju u skladu s Božjom voljom, i postajat ćemo sve sretniji. Jer ono što želimo postići, mi to stvarno i možemo. A ako je naša želja usklađena s Božjim zakonima, tada ćemo postići sreću.


EMOCIONALNA OVISNOST O DRUGOJ OSOBI I/ILI OSOBAMA

Emocionalnu ovisnost o drugoj osobi ili ljudima bismo mogli jednostavno definirati kao neprestano odricanje od samog sebe, svoje istine, da bismo izbjegli bol odbacivanja. To je djelo ranjenog djeteta u nama, dijela nas koji još nije odrastao i koji ne zna da nije bespomoćan i ovisan o drugima. Novorođenčad i mala djeca su uistinu bespomoćna i ovisna o svojim roditeljima. Ali ranjeno dijete u nama to ne zna, i ne želi znati, da to nije istina. Malo dijete ovisno je o roditeljima koji ga štite, hrane i maze. Oni zadovoljavaju pored osnovnih fizičkih potreba i djetetove potrebe za zadovoljstvom i radošću. Kao odrasla osoba mi smo sposobni da kroz vlastiti trud i napor da se pobrinemo za stan, hranu i sigurnost, kao i za zadovoljstvo i sreću. U svim tim područjima moramo uspostaviti kontakte, suradnju i komunikaciju s drugim ljudima da bismo zadovoljili svoje potrebe. To međusobno djelovanje je potpuno različito od pasivnosti i ovisnosti malog djeteta. Potpuno odrasla osoba upotrebljava svoje snage, inteligenciju, intuiciju, talente i fleksibilnost da bi se uskladila s drugima u davanju i primanju.
Međutim dijete želi trenutačno zadovoljiti svoje potrebe, jer nema razvijen intelekt koji bi mu pomogao da izdrži frustraciju i odloži ispunjenje potrebe. Dijete ne može samo zadovoljiti svoje potrebe i očekuje da to učine njegovi roditelji. Kada je dio našeg razvoja spriječen, i zbog potrebe djeteta za isključivom ljubavi, kao i zbog roditeljskih grešaka, mi čekamo drugu osobu, sada zamjenskog roditelja, da ispuni naše potrebe i da nam da dozvolu za sreću i zadovoljstvo. Kada dijete trpi zbog neispunjenja svojih potreba, njegova psiha doživljava šok zbog nedostatka zadovoljstva, pa dijete čezne za ispunjenjem. Šok sprječava rast dijela ličnosti, jer se neugodni osjećaji guraju u podsvijest, i ličnost neujednačeno sazrijeva. Dio ličnosti ostaje na nivou malog djeteta i taj dio nazivamo ranjenim djetetom u nama. Odrasla osoba i dalje čezne za ispunjenjem koje očekuje od drugih ljudi, jer nije svjesna dijela svoje ličnosti - ranjenog djeteta koje je još uvijek ovisno od drugima. Naš intelekt zanemaruje činjenicu da je rasplakano, zahtjevno, ljuto i bespomoćno dijete još uvijek u nama. Mi sebe smatramo u potpunosti odraslima. Dok na nesvjesnoj razini, na kojoj se ranjeno dijete nalazi, mi nismo svjesni da smo odrasli, i da više ne trebamo roditeljsko dopuštenje, ili čak i zamjenskog roditelja da nam bude izvor zadovoljstva i života. Ne znamo da smo sposobni da sebe ispunimo i da budemo sretni.
U tom dijelu naša ličnosti potpuno smo nesvjesni duha obilja i da sve možemo imati i postići, te da za sve ima dovoljno, kad bi i taj dio nas u to vjerovao. Zato se osjećamo ovisno o drugima i vanjskim uvjetima da bismo mogli ispuniti naše želje i potrebe. Zbog takvog pogrešnog uvjerenja , mi čekamo ispunjenje iz pogrešnih izvora. To čekanje održava naše potrebe trajno neispunjenima. Što su naše potrebe duže neispunjene, to one postaju jače. Što su one jače, to je veća naša ovisnost i nada, i to su veći naši pokušaji da zadovoljimo druge koji bi trebali ispuniti te naše potrebe. Postajemo sve očajniji, što više pokušavamo na taj način ispuniti naše potrebe, to manje uspijevamo u tome. Mi iznevjerujemo sebe, svoju istinu, i ono najbolje u nama. Tako potreba i želja za ljubavlju postaje jača od toga da budemo u istini sa samima sobom, i mi porobljujemo sami sebe sve više. U trenutku kada postoji presnažna želja, ili nesposobnost da se odreknemo te želje, mi djelujemo iz straha, i to stvara prisilu. To ne mora uvijek biti dovoljno snažno da bi se nazivalo ropstvom, međutim to se svodi na isto, jer postajemo neiskreni sami prema sebi na sitne načine. Nesvjesno sami sebe preziremo i odbacujemo jer ne živimo svoju istinu, a to mišljenje o nama samima nesvjesno preuzimaju i drugi, pa nas odbacuju. Ne odbacuju nas zbog naših stvarnih mana, nego zato što mi sami sebe odbacujemo. Čak i ako smo buntovni, to je stoga što zapravo negiramo strah da sami sebe porobimo, pa se vidljivo suprotno ponašamo.
Osim toga, mi vršimo pritisak na druge da nam daju ono što mi mislimo da nam treba, pa nam dugi to onda nisu spremni dati. Nisu nam spremni dati niti ono što bi nam inače drage volje dali, jer bi to bilo i na njihovu dobrobit i radost, jer vršimo pritisak na njih. I tako nastaje začarani krug. Frustracija se ponavlja i mi vjerujemo da su drugi krivi što nam ne daju ono što nam treba. Postajemo puni ljutnje i bijesa, a to stvara osjećaje krivnje. Tad počinjemo sakrivati naše negativne osjećaje, tako da nas ta druga osoba od koje očekujemo ispunjenje ne bi napustila. Situacija se svakom frustracijom komplicira i mi upadamo u zamku pogrešnih shvaćanja i očekivanja koje slijede negativne emocije. Nalazimo se u besmislenoj situaciji u kojoj čeznemo za ljubavlju i prihvaćanjem od osobe koju mrzimo i na koju smo ogorčeni, zato što nas ostavlja tako dugo vrijeme neispunjenima. Emocionalno smo opet ponovili rano djetinjstvo, sad sa zamjenskim roditeljem ili autoritetom, nesvjesni da više nismo malo dijete i da imamo izbor.
Budući da naše potrebe ostaju tako dugo neispunjene, mi počinjemo sumnjati da imamo pravo biti sretni i ispunjeni. Počinjemo prave potrebe zamjenjivati s lažnim, i sve smo nezadovoljniji. Što više sumnjamo u sebe, to više postajemo ovisni o vanjskom autoritetu - zamjenskim roditeljem. Tako se počinjemo osjećati sve ovisnijima i bespomoćnijima, i ujedno jako posramljenima. Sram nastaje jer se odričemo svoje istine da bismo dobili priznanje, zadovoljstvo i samopoštovanje od druge osobe.
Svaki puta kada prisiljavamo druge ljude da budu, osjećaju i čine ono što mi trebamo i želimo, kažemo drugoj osobi "moraš". Naravno da to ne pokazujemo otvoreno, jer znamo da ćemo naići na neodobravanje ili čak odbacivanje. Budući da prisila izaziva u nama sram, skrivamo je, i zbog toga nemamo snage otvoreno tražiti tako da nas druga osoba može i odbiti, a da se mi zbog toga ne ljutimo. Što više "prisiljavamo" druge ljude, to imamo manje snage i osjećamo se više bespomoćno. Činimo se ovisnim o drugima, a to izaziva opet mržnju. Nasuprot tome, življenje u našoj istini ostavlja nas i druge slobodnima. Tada kontakt s drugima postaje radost koja izaziva ljubav.
Postoje različite metode koje koristimo da bismo druge prisilili da nas vole i da nam daju što nam treba. One uključuju popuštanje u različitim stupnjevima, pasivan otpor, prkos, povlačenje, odbijanje suradnje, vanjsku agresiju, zastrašivanje, uvjeravanje kroz lažnu snagu i preuzimanje autoritativne uloge. Što smo manje svjesni tih reakcija ranjenog djeteta u nama, to više slabimo i udaljujemo se od svoje istine.
Da bismo počeli zdravo reagirati trebamo dozvoliti drugima da budu ono što jesu, umjesto da od njih očekujemo da nas ispune, i kojima zamjeramo da to ne čine. Moramo shvatiti da postavljamo zahtjeve i očekivanja drugima koja nitko osim nas ne može ispuniti. Sve što trebamo i za čim čeznemo, uključujući tu i stvarnu ljubav, se nalazi u snazi naših osjećaja pomoću kojih možemo davati i primati ljubav. Jer tako dugo dok smo ovisni o drugoj osobi kao da smo dijete, negirajući sebe kao odraslu osobu, mi sebe porobljujemo u istinskom smislu. Što to više radimo, to možemo manje primati i davati, i sve manje možemo osjećati naše istinske osjećaje. Umjesto njih javljaju se sve više strah i ljutnja, a njih moramo pustiti van konstruktivnim proživljavanjem. To onda stvara mjesto za pozitivne osjećaje. Međutim, zbog nesvjesne potrebe da budemo savršeni, mi radije opet nesvjesno odigravamo te osjećaje i bojimo se pozitivnih osjećaja.
Što više druge optužujemo za naše negativne osjećaje (loše se osjećam zbog tebe...), to moramo više živjeti u strahu. Tada opet pokušavamo izbjeći taj strah da izrazimo negativne osjećaje, jer se bojimo da će nas drugi napustiti. I tako postajemo sve ovisniji o drugima, strah raste, i začarani krug patnje je zatvoren.
Načelo je da ništa što ne možemo otpustiti, ne možemo dobiti. Ili drugačije rečeno, da ono što moramo imati po svaku cijenu je samovolja, tako da ako i dobijemo željeno to neće biti ono što smo željeli. To kod ovisnosti znači da ako drugu osobu prisilimo da nam da ljubav, to neće biti ljubav, jer ljubav i prisila nikada ne idu zajedno. Ljubav se može samo slobodno dati. Dakle: "Moraš me voljeti i dati mi ono što trebam." je prisila i mi tako ne možemo dobiti ljubav. Tako ne dajemo drugim ljudima pravo da izaberu koga će voljeti i prihvatiti. Čak im ne dajemo pravo da pogriješe, a da ih zbog toga ne odbacimo. Tu slobodu želimo za sebe, ali je ne želimo dati drugima. Tad se ne možemo niti konstruktivno obraniti, jer emocionalno drugima ne dajemo to pravo. Kada budemo pogledali u sebe, pronaći ćemo sve te osjećaje, i naš osjećaj pravednosti će nam pomoći da se odreknemo onoga za što se tako očajnički držimo, čak i dok još uvijek emocionalno vjerujemo da naš život ovisi o tome da prisilimo druge da osjećaju i rade ono što mi želimo.
Jednom kada počnemo tako raditi, uzimajući u obzir često posrtanje i vraćanje u staro stanje, koje uvijek na novo mora biti razmotreno da bi se iz posrtanja nešto naučilo, napravit ćemo ogroman korak prema osjećajima naše Istinske ličnosti u kojoj nema slabosti, tjeskobe, straha i ljutnje. Da bi naše Istinsko ja moglo doći sve više do izražaja, moramo pronaći ono područje našeg života u kojem ima najviše straha, ograničenja i tjeskobe. Upitajte sami sebe što je to što želite od drugih, kada se toliko bojite da budete ono što jeste. Jasno formulirajte sami sebi što god pronađete da trebate od drugih. Tada ćemo shvatiti da je to bila upravo prisilna potreba kojom smo porobljivali, oslabljivali i paralizirali sami sebe. Prisila je želja koje se ne možemo odreći, pa makar bili svjesni da nam šteti. To se naročito događa u zaljubljenosti kada ranjeno dijete u nama misli da će umrijeti ne bude li ta druga osoba voljela i nas. Primijenimo načelo da sve ono što ne možemo izgubiti, da ne možemo ni imati, na sve situacije. To znači odreći se samovolje koja je uvijek povezana sa strahom i taštinom. Kada u tome uspijemo, dobit ćemo novu snagu koju smo do sada gubili da mijenjamo ono što ne možemo mijenjati, a to su drugi ljudi. Postat ćemo slobodni, ako oslobodimo druge naših očekivanja i dozvolimo im da budu ono to jesu. Ukoliko dozvolimo drugima da budu ono što jesu, bilo da nama to odgovara ili ne, do te mjere ćemo pronaći naša vlastita prava. Potreban nam je neprestani proces rasta da bismo pronašli ova prava. Proces će se sastojati u tome da se više nećemo povlačiti i sami sebe degradirati. Pronaći ćemo istinsku obranu protiv zloupotrebe i zato ćemo se dobro osjećati. Polako ćemo moći zamišljati dobra i zdrava rješenja u našem životu i osjećat ćemo radost i zadovoljstvo. Otpuštanjem i odustajanjem od naše unutarnje prisile, doživjet ćemo ljepotu slobodne veze u kojoj nitko nikoga ne prisiljava ni na što. U takvim vezama je onda ljubav moguća, jer ljubav je uvijek sloboda.


ŽELJA DA BUDEMO VOLJENI

U svakoj osobi postoji želja da bude voljena. Ta želja je opravdana i zdrava i omogućava nam da budemo kreativni, jer nedostatak ljubavi umrtvljuje stvaralački potencijal. Međutim, da bismo ostvarili tu želju, mi često izabiremo pogrešan način. To radimo zbog toga što je ta želja djelomično nesvjesna. Sve dok je ne dovedemo potpuno u svijest, mi je ne možemo konstruktivno ostvariti, pa onda ona stvara frustracije i druge probleme. Zašto je ta želja često nesvjesna?
Rekli smo da dijete čezne za isključivom ljubavi. To znači da dijete želi ljubav 24 sata na dan, da se ne mora truditi i prolaziti kroz teškoće. Djetetu se pokazuje da je takva želja za isključivom i neograničenom ljubavlju pogrešna, pa dijete osjeća krivnju zbog takve svoje želje. Istina je da je isključiva i neograničena ljubav nestvarna, a želja za njom nezrela. Međutim, dijete tada zaključuje da je želja za ljubavlju sama po sebi pogrešna. Ispravan zaključak bi bio da shvatimo da je želja za takvom vrstom isključive ljubavi pogrešna, ali da imamo pravo čeznuti za time da budemo voljeni. To se može dogoditi pod uvjetom da mi sami naučimo voljeti na ispravan i zreli način.
Budući da smo u djetinjstvu pogrešno zaključili da je čežnja da budemo voljeni nešto čega bismo se trebali sramiti, mi guramo tu čežnju u podsvijest. A budući da ta čežnja nije više svjesna, ona stvara mnoge nesretne posljedice.
Mi, naravno, možemo misliti da kod nas ta želja nije nesvjesna, jer smo je potpuno svjesni. Mi možemo biti svjesni te čežnje do neke mjere, dok su je drugi potpuno nesvjesni. Ali, čak ako smo je i svjesni do neke mjere, mi smo samo djelomično svjesni naše unutarnja tuge, neispunjene čežnje i unutarnje borbe koju pokazujemo da bismo: a) prekrili tu tugu i b) borili se za nadomjestak ljubavi, odnosno za kompenzaciju ili drogu - psihološku ili fizičku. Jer svaka kompenzacija ukazuje na tu nesvjesnu čežnju za tim da budemo voljeni. Kada bismo osjetili neispunjenu potrebu, tada bismo je i konstruktivno mogli riješiti i tako rasti. Zbog toga i prevodimo naše osjećaje u svjesne misli da bismo ih osvijestili i tako došli do naših stvarnih neispunjenih potreba. Inače stvaramo lažne potrebe, kao što su to kompenzacije svih vrsta - trebamo ih sve više, a sve smo prazniji. Ta nas borba iscrpljuje i uzrokuje reakcije koje sprječavaju baš onaj cilj koji želimo postići (prisiljavanje drugih da nas vole da ne bismo osjetili koliko smo neispunjeni, i zbog toga očajni). Tada ne shvaćamo da to stvara probleme, kao što niti ne shvaćamo prirodu tih naših problema.
Usprkos našem sramu zbog čežnje za ljubavlju, i kao posljedicu tog srama da mi potiskujemo tu čežnju, mi ne možemo potpuno zanijekati tu našu potrebu za ljubavlju. Potreba je prisutna, ali zbog njenog negirana mi je iskrivljujemo. Taj iskrivljen način je odgovoran da tu potrebu ne možemo zadovoljiti. Mi duboko u sebi vjerujemo: "Pogrešno je tražiti da budem voljen. Nemam prava biti voljen, jer ja toga nisam vrijedan. To je razlog zbog kojeg niti ne dobivam ljubav." Ali mi se nastavljamo boriti na svoj pogrešan način da bismo zadovoljili svoju potrebu da budemo voljeni, ali postižemo samo to da nas još manje vole. Jedino ako se odreknemo tog pogrešnog traženja ljubavi, shvatit ćemo da naše Istinsko ja može biti voljeno i da će biti voljeno. I tako prekidamo začarani krug - da prisiljavamo druge da nas vole, pa to oni nisu spremni, a onda ih mi još više prisiljavamo..... i tako u unedogled.
Koji je to pogrešan način? Zamjena ili kompenzacija želje da budemo voljeni je želja da dobijemo odobrenje, da budemo bolji od drugih, da zadivljujemo druge ljude i da budemo važni. To nam se čini nekako manje sramnim. Stalno idemo kroz život dokazujući se, kako bismo dobili poštovanje, divljenje i odobravanje. Ta zamjena može poprimiti različite drugačije oblike. Ljudi se moraju slagati s nama, slijediti naše korake, ili mi moramo dokazati drugima da se s njima slažemo, ili mišljenju određenih ljudi, ili s onime što mislimo da oni misle - što uvijek nije isto. Sve to, i mnoge druge stvari su tek puki nadomjesci za našu čežnju da budemo voljeni.
Česta sklonost prilagođivanja, da budemo "poslušno dijete" je dio tog sukoba. Mnogi ljudi mogu imati pomalo od svega toga, neke sklonosti će se očitovati u određenim situacijama, dok će druge sklonosti dolaziti na vidjelo u drugim situacijama i ljudima. Postoji puno kompenzacija za našu čežnju za ljubavlju koje ne možemo sve pobrojati.
Situacija u nama izgleda ovako: mi nismo svjesni originalne želje. Na početku nismo svjesni ni zamjenske želje - borbe za dokazivanjem. Kako budemo radili na sebi, postajat ćemo sve svjesniji te stalne sklonosti da se borimo da bismo dobili priznanje i odobrenje. Ali još uvijek nismo svjesni što ta borba sve znači. Prinuda da nešto dokažemo postoji u svima, samo se stupnjevi razlikuju. Tako dugo dok ne shvatimo prirodu te prisile, mi nećemo biti u stanju da je riješimo, pa stoga se nećemo niti moći odreći te prisilne borbe. Ovo znanje nam je potrebno da bismo u sebi potražili tu tugu jer smo neispunjeni, pa ćemo je moći i osjetiti. Tada ćemo shvatiti da nas borba za odobravanjem, ili da nešto dokažemo, čini egocentričnima, taštima, arogantnima, nadmoćnima, ili nezdravo pokornima, a što nas na kraju mora učiniti ogorčenima. To doprinosi da nas ljudi ne vole tamo gdje bi nas mogli voljeti da nemamo te zamjenske potrebe. Ako dozvolimo sebi da osjetimo originalnu čežnju da budemo voljeni i ako se ne budemo bojali navodnog "poniženja" i "slabosti", koju ta čežnja podrazumijeva, kao i da se ne bojimo osjetiti tugu zbog neispunjenja te čežnje koja će imati iscjeljujući učinak na nas, mi ćemo doprinijeti našem osjećaju ispunjenosti. Shvatiti ćemo da smo vrijedni ljubavi, ali ine vanjski zamjenski sloj ličnosti koji smo stvorili. Nećemo se više zadovoljiti sa štetnim samosažaljenjem da ne možemo biti voljeni, nego ćemo dovoljno odrasti da odbacimo pomalo te zamjenske i štetne potrebe koje nas sprječavaju da dobijemo ono što trebamo i možemo dobiti, ali samo ako se potrudimo da budemo ono što jesmo, bez da se lažno predstavljamo.
Štoviše, shvatit ćemo da je naša borba potpuno beskorisna. Sve što nije istinsko nikada ne može donijeti uspjeh. A zamjenske potrebe koje formiraju naše ponašanje nikada nisu istinske. Čak i ako povremeno uspijemo dobiti ono za što se borimo - divljenje, odobravanje, što god to bilo -to nas neće ispuniti, nego će nas ostaviti nezadovoljnima. Moramo biti razočarani, jer nikada ne možemo dobiti do one mjere do koje bismo to željeli, zato što to ne može biti stalno i od onoliko puno ljudi koliko bismo to željeli. Ali, iznad svega, zbog toga što to nije ono što uistinu želimo, a to je ljubav. Taj sukob je najdublji uzrok našoj frustriranosti i nesreći.
Mi se borimo kao da nam je život u pitanju - a iznutra i jest. Moramo prepoznati taj sukob prije nego što ćemo moći pronaći originalnu želju da budemo voljeni, kao i tugu što nismo voljeni koliko bismo mogli biti. Prisjetimo se kako neprimjereno jako reagiramo kada se dogodi da se netko ne slaže s nama. Ali ako smo duboko uvjereni da nas netko voli svim svojim srcem i dobrotom, pokazujući nam to kao toplinu i nježnost, neslaganje nije važno. Svatko od nas može se prisjetiti takvih situacija.
Nakon što osjetimo te emocije u sebi, shvatiti ćemo da se borimo za nešto što ne želimo i što nikada nećemo moći dobiti u mjeri koliko to želimo. Također ćemo shvatiti da ta borba izvlači iz nas ono najgore u nama. Trebamo vidjeti što je to izašlo na vidjelo. Ta spoznaja će biti manje bolna, a više će nas osloboditi, jer ćemo vidjeti zašto nismo dobili ljubav. Shvatiti ćemo da to nije bilo zbog toga što smo takvi kakvi jesmo i da si ne možemo pomoći. To će nam dati snagu i hrabrost. Vidjet ćemo da se naši neuspjesi u borbi za potpunim odobravanjem nisu dogodili zbog toga što nismo dovoljno vrijedni ljubavi, nego zato što to mi duboko u sebi pogrešno vjerujemo. I to je ono s čime se bojimo suočiti, pa ne želimo dublje spoznati sami sebe. Izgleda nam krajnje posramljujuće: 1) da uopće želimo ljubav, 2) da je ne možemo dobiti kako vjerujemo. Lakše nam je da sebe odbacimo zbog svojih nedostataka, nego da se suočimo s nesvjesnim uvjerenjem da želimo ljubav, ali da nismo voljeni na način i u mjeri u kojoj to želimo. Duboko u sebi mi znamo razlikovati između zdrave i zrele ljubavi i one nezdrave, nezrele i slabe "ljubavi". Ali mi nismo svjesni da mi onemogućavamo zrelu ljubav za kojom čeznemo sa zamjenama ili kompenzacijama.
Taj sram je toliko velik i on je često taj bezdan kojeg se plašimo. Taj sram je odgovoran za tolike naše mane. Samo ako zakoračimo u taj ponor mi se možemo osloboditi nakon što prevladamo taj naš početni strah i sram. Želja da budemo voljeni, je sama po sebi kreativna, ako je oslobodimo djetinje isključivosti i jednostranosti.
Prvi je korak da postanemo svjesni da ova želja postoji i do koje mjere ona postoji. Moramo postati svjesni do kojeg stupnja se osjećamo nevoljeno. Moramo postati svjesni kako to pokušavamo kompenzirati tako da osjetimo one osjećaje koji se bore da dobijemo odobravanje. Moramo biti svjesni prisile da se dokazujemo (vidi me mama, tata) u bilo kojem slučaju. Svakodnevne reakcije, mnoge profinjene načine na koje se naši osjećaji izražavaju, moramo u potpunosti doživjeti. U našem dnevnom pregledu i promatranju samih sebe moramo se usmjeriti na to "dokazivanje" kako smo dobri, pametni, ili kako se profinjeno prilagođavamo drugima zbog dobiti ili straha. Sve to moramo istražiti i doživjeti u svojim osjećajima, jer intelektualno znanje o tome neće biti dovoljno da nešto promijenimo. Tada ćemo shvatiti da iza cijele te fasade stoji naša želja da budemo voljeni.
Za vrijeme tog procesa naučiti ćemo kako da odustanemo od toga da se borimo da bi se dokazali. Napućit ćemo emocionalno kako da se odreknemo te unutarnje iscrpljujuće borbe. U mjeri u kojoj otpustimo i odreknemo se te borbe, iskusit ćemo novu snagu. Odbacit ćemo ogroman teret koji smo do sada nosili. Kako će naša borba za dokazivanjem oslabiti, mi pripremamo put za pravu ljubav. Shvatiti ćemo da je jedina prava ljubav ona koja nam je slobodno dana. Prvo ćemo dozvoliti drugim ljudima da nas ne trebaju voljeti, ako oni tako odaberu. To nas može rastužiti, ali nas nikada neće učiniti napetima. Ta tuga će biti oslobođena samosažaljenja, jer je istinski osjećaj koji nas iscjeljuje, pa nas ne čini nezadovoljnima. Iznutra, mi stalno želimo prisiliti druge da nas vole. A ljubav se ne može iznuditi. Ali ranjeno dijete u nama to ne vidi. Kada prepoznamo te emocije one govore: "Ti me moraš voljeti." Slabija osoba s nezdravim motivima se može privremeno pokoriti, ali to nije ono za čim težimo. A to ne možemo imati dok druge prisiljavamo da nas vole. Zato jer snažnu i zrelu osobu ne možemo pokoriti, jer ona djeluje samo u slobodi. Mi ne možemo poštivati osobu koju smo pokorili. Možemo poštivati osobu samo koja nas slobodno voli. Tako da mi prvo moramo osloboditi druge dopuštajući im, prije svega, da nas ne vole, ako oni tako izaberu. To ne znači da zbog toga trebamo biti sretni, ali ako se suočimo s tugom, ona će nas iscijeliti. Nagrada će biti ogromna, ako nam tada netko slobodno ponudi svoju ljubav.
Kada govorimo o tome da prisiljavamo druge da nas vole, to se ne odnosi na to da to svjesno radimo. To se događa u našim osjećajima i ako ih prevedemo u jasne misli, vidjet ćemo da se to upravo događa. Tako ćemo naučiti velikodušan unutarnji čin davanja slobode drugima, ne samo da smiju biti u krivu, ili da se ne slažu s nama, ili da imaju svoje slabosti koje ne moramo odobravati, već i također da nas ne vole. I tako ćemo dobiti dar slobodne ljubavi koju i zaslužujemo.


ODNOS PREMA TEŠKOĆAMA - STRAH OD ODGOVORNOSTI

Mogli bismo reći da su vanjske teškoće preslika unutarnjih. Zbog toga mi ne možemo ukloniti vanjske poteškoće bez da vidimo i riješimo unutarnje poteškoće. To je kao da pokušamo maknuti simptom bez da smo otkrili uzrok. Te unutarnje poteškoće su neistiniti sustav vjerovanja i negativne emocije koje su većinom nesvjesne. Taj dio ličnosti nazvali smo ranjenim djetetom u nama i rekli da taj nezreli dio nas može rasti samo ako ga iznesemo na vidjelo. Svjetlom istine moramo osvijetliti tamu u nama. To činimo tako da neprestano tražimo istinu u onome što nam život donosi. Tako radimo iz života terapiju. Istinu tražimo tako da naročito u teškoćama prevodimo naše osjećaje u svjesne misli da bismo pronašli negativnu namjeru ispod njih. Vidjet ćemo da je upravo ta negativna namjera u nesvjesnom privukla određenu teškoću u naš život. Teškoća dolazi da bismo doveli u svijet upravo određeni dio ranjenog djeteta, ili tame u nama, da bismo ga mogli transformirati i tako rasti. Teškoće su ubrzano učenje ili rast, a nisu kazna, nego posljedica. Teškoća je ponovno kreirana trauma iz djetinjstva da bismo je sada razriješili. To znači da u odraslom dobu stvaramo odnose i okolnosti kojima emocionalno ponavljamo naše djetinjstvo. Zato je važno da emocije prevedemo u jasne misli da bismo to mogli prepoznati. Jedino nas prepoznavanje naših emocija može dovesti do dijela nas kojeg nazivamo ranjenim djetetom, jer je taj dio nas na nivou četverogodišnjeg djeteta, i emocionalno i intelektualno, i kojeg se odrasli dio nas srami kad izbije na vidjelo, pa ga opet potisne. Potiskivanje negativnog dijela nas košta nas puno više nego što to možemo i zamisliti. Gubimo energiju na to da bismo varali sami sebe i pokušavamo biti savršeni - naravno u našim emocijama - bez da smo trudom i radom na sebi postigli. To je pokušavanje da se stalno dobro osjećamo rezultira upotrebom raznih nadomjestaka, psiholoških ili fizičkih, i tako stvaramo lažne potrebe koje čine da se osjećamo sve praznijima i praznijima.
Naši stavovi, uvjerenja, misli i osjećaji stvaraju naš život, ili kako to neki nazivaju sudbinu. Mogli bismo naš život opisati kao krajolik kroz koji prolazimo. Postoje grmlje i guštare, uski grebeni i litice. Povremeno je kretanje zamorno i neugodno, a put je strm i stjenovit. U neko drugo vrijeme nalazimo se na livadi odmora i svjetla, dok nismo spremni na slijedeću prepreku. Prepreke su neistiniti stavovi, uvjerenja, misli i osjećaji. Ukratko, kako smo to često jednostavno formulirali, život su brda i doline.
Što su takvi stavovi, uvjerenja i pogrešni zaključci nesvjesniji, to oni postaju moćniji. To je i logično jer sve što je u svijesti može se provjeriti u svjetlu istine, pa stoga i promijeniti. Prepreke se razlikuju po svojoj biti, snazi i pojavljivanju ovisno o tome što predstavljaju - koliko su snažna naša pogrešna uvjerenja i što je povezano s njima.
Jedna takva prepreka koja se nalazi u svima nama je strah od "otpuštanja" da ne bude po našoj volji, ma o čemu se radilo. To znači slijediti istinu, pa makar to značilo zakoračiti u ponor. Kada ne možemo otpustiti svoju samovolju, što ne znači automatski da želimo nešto štetno, kad ne možemo prihvatiti nesavršenost na zemlji, kad naš život i drugi ljudi nisu ono što bismo mi željeli, nama izgleda kao da smo upali u ponor. To ne znači da mi tako svjesno mislimo, ali ako pogledamo u naše osjećaje, vidjet ćemo da je to tako. U nama postoji snažan strah da što god da se dogodi u suprotnosti s našom željom, mora značiti opasnost. To se ne odnosi na sve stvari i na našu cjelokupnu ličnost, niti na sva područja našeg života. Dovoljno je da to postoji u nekim područjima našeg života.
Trebamo postati svjesni tog ponora u nama, a tada ćemo pomalo postajati svjesni da on nije stvaran, pa ćemo ga malo po malo razriješiti. To se jedino može dogoditi ako zakoračimo u taj prividni ponor. Drugim riječima, ono što nam izgleda toliko teško za odreći se i što nam izgleda kao opasnost, uistinu uopće nije opasnost. Recimo da netko drugi ne prihvaća nas ili naša djela - to samo po sebi nije prijetnja. Problem je u tome što ranjeno dijete u nama očekuje prihvaćanje od svih i svakoga. Tek kada prihvatimo da nam nikad svi neće odobravati i prihvaćati nas, mi se nećemo osjećati ugroženo. Tek tada ćemo moći uvjeriti sebe da nam se ne događa ništa štetnoga. Da ono što nas je činilo napetima, punim straha i tjeskobe, da je to bio samo privid.
Ovdje ne govorimo o tome da se trebamo nečega odreći, niti o strahovima s kojima se možemo konstruktivno suočiti. Govorimo o profinjenim strahovima i frustracijama koje ne možemo u potpunosti shvatiti i koje tako često pogrešno racionaliziramo - pogrešno objašnjavamo. Recimo da se nama bliska osoba ne slaže s nama ili ima određene mane, i mi se zbog toga osjećamo napeto i tjeskobno. Ako prevedemo te osjećaje u jasne misli vidjet ćemo da nam se čini da je kraj svijeta, jer mislimo da ona druga osoba nije ono što mi mislimo da nam treba. Zato osjećamo opasnost. I to je taj iluzorni strah koji nas čini tako prestrašenima.
Govorili smo da ranjeno dijete u nama želi biti svemogući vladar koji određuje kakav bi svijet i drugi trebali biti, pa da bismo onda mogli biti sretni. To dijete u nama želi sve na svoj način: kako ono to želi i kada to želi. Ali to ide dalje od toga. To također podrazumijeva da imamo potpunu slobodu bez odgovornosti. Mi ne moramo biti svjesni, a često i nismo, da želimo baš to. Ali ako istražimo svoje reakcije i upitamo sebe što one uistinu znače, kada dođemo do njihovih korijena, sigurno ćemo naći da taj dio nas želi baš to. Mi želimo dobroćudan autoritet iznad nas koji će upravljati našim životom na način kako mi to želimo. Mi želimo potpunu slobodu, mi želimo donositi odluke. Ako se to pokaže dobrim, to je naša zasluga. Ali ako se dogodi loše, tada je kriv netko drugi. Mi želimo birati, ali ne želimo platiti cijenu za loš odabir. I ne želimo uvidjeti tu povezanost, jer želimo taj autoritet učiniti odgovornim jedino za negativne stvari.
Ako osvijestimo tu misao ili stav, vidjet ćemo da oni znače upravo to: mi želimo slobodu bez da preuzmemo odgovornost za nju. Želimo Boga koji nam ugađa i udovoljava, poput roditelja koji razmazi svoje dijete. Ista očekivanja imamo i od drugih ljudi. Jako je važno da pronađemo u sebi taj dio ranjenog djeteta koji želi slobodu bez odgovornosti. To se ne mora odnositi na neka površna područja našeg života, ali se odnosi na najdublji stav prema životu u cjelini. A to je utopija. Mi ne možemo biti slobodni, a da istovremeno nismo odgovorni. Što je veća sloboda, to je veća odgovornost. A ako ne želimo prihvatiti odgovornost do stupnja do kojeg smo sposobni, mi moramo izgubiti slobodu. To nam je poznato kada se radi o poslu, politici, praktički u svemu. Ali nismo svjesni da imamo takav stav prema životu u cjelini.
Ranjeno dijete to ne vidi, jer to ne želi vidjeti. Ono to želi na oba načina. I ovce i novce. Ali što više želimo izbjeći prihvaćanje rezultata naših odabira, dakle, želimo prevariti život, to okolnosti našeg života postaju teže. Učenje se ponavlja u sve težim okolnostima sve dok ne naučimo. I to je također načelo. Teškoće su rezultat izbjegavanja plaćanja pravedne cijene, želje da imamo slobodu bez odgovornosti. To činimo uvijek kada okrivljavamo druge, ili život, za probleme u našem životu.
A cijena koju plaćamo je ogromna. Cijena je stalan napor koji odlazi na pokušaje da život prisilimo da bude ono što mi mislimo da nam treba, odnosno, da kontroliramo život. Kada bismo mogli vidjeti taj unutarnji trud u našim osjećajima, mi bismo se zgrozili, zato što bismo svu tu snagu mogli upotrijebiti sasvim drugačije u konstruktivne svrhe. Otpustiti tu utopiju i prihvatiti potpunu odgovornost za svoj život čini nam se toliko zastrašujuće da i taj strah potisnemo. Ali ostaje osjećaj ponora i bespomoćnosti protiv kojeg se opet borimo, i to crpi našu snagu.
Odreći se utopije, znači odlučivati, a ne biti odgovoran za posljedice naših odabira, kako to ranjeno dijete u nama želi, barem u nekim područjima našeg života, čini nam se kao da ćemo upasti u ponor. I tako se mi borimo protiv te opasnosti svom svojom snagom koju na taj način bacamo kroz prozor. Odricanje od utopije nam izgleda kao krajnja bijeda, svijet postaje bez nade za sreću, jer je ne možemo dobiti na naš način. Tako pojam sreće, u ovom dijelu našeg nesvjesnog uma, znači krajnje savršenstvo na sve načine. Jedini način na koji možemo otkriti iluzornost ovog straha je da si prvo predočimo, osjetimo i doživimo njegovo postojanje u nama u različitim reakcijama u malim svakodnevnim situacijama, a onda uskočimo u njega. Otkriti strah da ja nisam savršen, da drugi i svijet nisu savršeni, a da ja ipak mogu i smijem biti sretan. Znači otkriti taj strah, prihvatiti ga, pa ćemo tek onda vidjeti da on nema osnove u realnosti. Jedino prihvaćanjem onoga čega se bojimo možemo razriješiti strah.
Život jest donošenje odluka. I kada ne odlučujemo, i to je odluka. Donoseći neovisne odluke, mi moramo činiti i greške. Ranjeno dijete u nama koje želi utopiju misli da nikada ne smijemo napraviti pogrešku. Jasno da mi to svjesno ne mislimo, ali se naše emocije tako ponašaju. Činjenje pogreške znači padanje u ponor. Tek kada prihvatimo da nismo savršeni i u našim emocijama, padanje u ponor će se pokazati rješenjem, a ne uništenjem. Tada ćemo vidjeti da nije nikakva tragedija što smo napravili pogrešku, dok dijete u nama misli da je kraj svijeta, ako pogriješimo. Stoga, ne bismo trebali donijeti niti jednu neovisnu odluku za koju nismo odgovorni. I trebali bismo zapamtiti da bježimo od odgovornosti kad god okrivljavamo druge i život za ono što nam se događa. Druga je krajnost prihvaćanje patnje u životu bez da tražimo njen smisao.
Nije dovoljno da intelektualno prihvatimo ovo znanje, moramo ga sami iskusiti. To jedino možemo napraviti kroz trud da u svakodnevnim malim stvarima otkrijemo strah od života - u strahu od donošenja odluka, ili u strahu da prihvatimo posljedice naših odluka. Tada ćemo vidjeti vezu između naših pogrešnih stavova i vanjskih događaja koji su nam do sada izgledali kao da nemaju veze s nama. Jednom kada shvatimo taj strah i kako je on proširen u mnogim aspektima našeg života, napravili smo ogromni korak prema stvarnoj slobodi i istinskoj neovisnosti.
To će nas onda osloboditi od našeg osnovnog straha od života. Tako ćemo prestati tratiti našu snagu i to će na vidjelo iznijeti našu kreativnost, koja se nije mogla pojaviti dok je u nama bio strah. Ići ćemo kroz život s potpuno novim stavom, kao slobodno biće bez straha. Nesretni događaji kroz koje moramo proći pokazat će se kao lijek za nas i to će nam poslužiti da se oslobodimo, a ne da filozofijom i djelovanjem ranjenog djeteta u nama sami sebe porobljujemo. Shvatit ćemo da se nemamo čega bojati. Mi nismo žrtva drugih ljudi, ne moramo prisiljavati druge da budu savršeni, jer nam njihova nesavršenost ne može nauditi.
Govorili smo o tome da naše nesvjesno utječe na nesvjesno drugih ljudi, i obratno. Tako da ovisno iz kojeg dijela naše ličnosti mi djelujemo, to će utjecati na isti dio ličnosti u drugoj osobi. Ono što izlazi iz naše Istinske ličnosti, našeg stvarnog Ja, utjecat će na Istinsku ličnost u drugoj osobi. Ono što izlazi iz maske, utjecat će na masku, ili na obrambeni mehanizam, u drugoj osobi. Primjerice, ako smo sramežljivi i šutimo, to u drugoj osobi stvara sličan učinak, iako to ona može izraziti popuno na drugi način. Ako nismo istinski i spontani, ili ako djelujemo iz razine taštine, druga osoba će automatski odgovoriti u toj maniri. Ako smo nesputani, pronaći ćemo takav trenutni odgovor u drugoj osobi. Sve što trebamo napraviti je da to promatramo sami sebe, da bismo ustanovili iz kojeg dijela sebe reagiramo. Jedino tada ćemo moći razumjeti reakciju druge osobe. Na to nas je Isus upozoravao svojom rečenicom: "Budite svjetlost svijeta". Probudimo najbolje u drugoj osobi tako da činimo iz Istinske ličnosti.


OLAKO OČEKIVANJE BRZIH REZULTATA

Mnogi ljudi vjeruju, ili maglovito osjećaju, da nakon što su nekoliko mjeseci, ili čak godina radili na ovom putu spoznavanja samih sebe, da im poteškoće i životni problemi više neće dolaziti. To je potpuno nerealno očekivanje ranjenog djeteta u nama da ako budemo "dobri", da ćemo dobiti isključivu ljubav, ili stalno raj na zemlji. Istina je da će se vanjski problemi postupno smanjivati, ali ne smijemo naš napredak mjeriti prema pojavljivanju teškoća u našem životu, ili po periodima sreće. Takvo očekivanje u nama treba osvijestiti, jer inače dovodi do još više bola i osjećaja bespomoćnosti u našem životu.
Svatko od nas ima ranjeno dijete u sebi i često tek veća kriza u životu dovodi do razrješavanja tih duboko ukorijenjenih problema. Tek kroz teškoće postajemo svjesni značenja unutarnjeg konflikta. Teško možemo pretpostaviti da bi naši problemi trebali nestati nakon nekoliko relativno površinskih spoznaja. Čak i neke vrlo duboke spoznaje ne mogu nas spasiti od povremenih životnih oluja. Zato jer i osnovne spoznaje do kojih smo došli nakon kratkog vremena u upoznavanju sebe moramo povezati s mnogim svojim crtama koje još nismo prepoznali. Još uvijek ne povezujemo neke svoje crte s ranjenim djetetom u nama. Zato to ranjeno dijete još uvijek upravlja iz podsvijesti s nama, čak iako smo napravili dobar napredak. Ni samo vrijeme nije pokazatelj. Netko tko ima snažnu vanjsku volju neće moći brzo napredovati ako su unutarnji otpori jaki. Takve osobe će trebati duže vrijeme da bi napredovale, nego ljudi koji nemaju takve unutarnje otpore.
Ako smo tek polovično spremni vidjeti sami sebe, kako možemo očekivati stvarnu promjenu i našem životu. No, neosviješteno dijete u nama neprestano se cijenka sa životom - ja tebi ovo, ti meni ono - no to ne funkcionira. Čak i oni koji su najviše voljni, često njihov unutarnji otpor sprječava stvarni uvid. Dijete u nama, dakle naše emocije još uvijek, više ili manje, djeluju kao i prije.
Pretpostavimo da smo se suočili sa sobom u mjeri koja je bila moguća za nas u određenom vremenu. Dakle, prihvatili smo i prošli kroz manje ili više sve što nam je život donosio. Kao prvo, taj proces suočavanja sa samima sobom može jedino biti postupan. Nitko se ne može suočiti sa cjelokupnim sobom unutar kratkog vremena. Zamislimo život kao spiralu u kojoj rješavamo naše neistinite stavove, uvjerenja, emocije i misli na sve dubljoj razini. Jer uvijek nam dolaze problemi koji su nam primjereni - nikada nam ne dolazi ništa prerano ili preteško. Zato je život put ili proces, i najbolja terapija, ako prihvatimo ono što on nosi. Zato nam se često čini da ponavljamo greške, ali radi se o istoj grešci na sve dubljem sloju. A ponavljamo grešku dok ne naučimo. Pretpostavimo dalje da smo došli do točke gdje prilično jasno sagledavamo naše ranjeno dijete. Čak i ta spoznaja nije dovoljna da bi dovela do trenutne promjene. Zato jer spoznaja i promjena nisu jedno te isto, iako je spoznaja nužan preduvjet za promjenu. Konačno smo sposobni vidjeti kako naši osjećaji nerazborito i nerealno reagiraju - i to je veliki korak naprijed. Ali biti će nam potrebno duže vrijeme u kojem ćemo prepoznavati te osjećaje prije nego što ćemo moći stvoriti nove obrasce reagiranja. Tada se događa polagana promjena uz pomoć stalnih i iskrenih prepoznavanja djetinjastih i destruktivnih osjećaja. To je toliko zdrav proces učenja da živimo u svojoj istini, da se ponekad mogu dogoditi i veće vanjske promjene. Ali istinske promjene se događaju iznutra, i to je ono što se računa.
Ta unutarnja promjena se najbolje vidi u tome da se naše reakcije na probleme i teškoće mijenjaju. To se počinje događati kad unutarnji otpor prema suočavanju sa samima sobom nestane. I u nama nestane strah da vidimo bilo koju tamu u nama. To znači da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo u trenutku s poniznošću. Zbog toga smo do neke mjere uspjeli promijeniti neke svoje unutarnje reakcije. A tamo gdje se one još nisu promijenile, mi ih jasno vidimo i svaki puta kada se pojave mi učimo sve dublje o tome zašto nezrelo reagiramo. Sve jasnije vidimo svoje pogrešne pretpostavke i kakva bi naša reakcija trebala biti, i kakva će jednom i biti. Čak i tada, u našem životu se pojavljuju teškoće. Ali te teškoće nas više ne mogu oboriti, pretjerano uznemiriti, preplašiti ili zabrinuti. Malo po malo, prestajemo se bojati teškoća u našem životu. Pristupat ćemo hrabro teškim periodima u našem životu znajući da je to ubrzano učenje. I svaki puta kada naučimo važnu lekciju o sebi, mi ćemo postajati snažnija i sretnija osoba. Ono što me ne ubije, čini me jačom. Doći će vrijeme, kada ono što smo smatrali poteškoćom, prestati biti za nas poteškoća. To je jedini način kako možemo naučiti da savladamo život. Da su problemi sami nestali, mi nikada ne bismo naučili da ih se trebamo prestati bojati. Tako kada savladamo životne probleme, oni prestaju biti prijetnja za nas.
To u praksi znači da kada se pojavi fragment ranjenog djeteta, tada ego objašnjava tom dijelu da sve čega se boji jest u krajnjoj analizi bol u životu. Taj novi dio nas koji je život podigao u svijest je još uvijek neuko malo dijete. Objašnjavanjem i prihvaćanjem straha, taj dio nas raste. Tako se tama osvijetljena istinom pretvara u svjetlo. To je proces u kojem ego postaje terapeut ranjenom djetetu u nama i tako rastemo. Terapija se sastoji u tome da prihvaćamo sve svoje osjećaje, koje konstruktivno proživljavamo, pa se oni transformiraju u svoju suprotnost. Također prihvaćamo strah tako da sebi objasnimo da se neće dogoditi katastrofa, nego samo bol. Tako izbjegavamo da braneći se od bola stvorimo mukli i iscrpljujući bol. To je proces rasta koji traje cijeli život. Jer katkada trebamo biti već dovoljno zreli da bismo dotakli dublja pogrešna uvjerenja u nama, ili dublje traume.
Zbog toga, očekivati da će naši problemi nestati kada smo tek napravili manji dio posla kojeg trebamo napraviti, da će problemi nestati, je potpuno nestvarno. Jedini način na koji možemo mjeriti naš napredak je način na koji reagiramo na probleme koje nam život donosi, što spoznajemo svaki puta i kako rastemo nakon svake nesreće i nezgode. Bilo da se radi o velikoj poteškoći ili maloj, a koja nas je prije pretjerano jako potresala, naše jedino mjerilo napretka je kako reagiramo na teškoću, a ne da li one postoje u našem životu ili ne. Dakle, jedino mjerilo je da li reagiramo na padove u našem životu na smireniji i konstruktivniji način.
Poteškoće će se početi smanjivati i rjeđe dolaziti tek nakon što smo promijenili nutarnje neistine tako da smo ih prvo spoznali, naučili od njih, shvatili kako su nastale, bez obzira koliko su one s početka potisnute. To je posao na otkrivanju slika iz djetinjstva. Kako to razumijevanje raste, svaka nesreća gubi svoj pretjerani učinak na nas, i tako savladavamo teškoće koje nam dolaze. Jedino će razmjerno dugačak period rasta, rada i napredovanja u upoznavanju nas samih, postupno i malo po malo oslabiti te vanjske poteškoće s, možda, povremenim velikim krizama koje će se pojavljivati u našim životima. Te krize su rezultati pogrešnih odabira, a rezultat se pokazuje tek u kasnijem periodu. Što je osoba više radila na sebi, svjesnija je svojih odabira, to će se posljedice tih odabira brže pojavljivati.
To, da nema brzih rezultata, odnosno čarobnih tehnika, ne bi nas trebalo obeshrabriti, jer se mi sa svakim korakom mijenjamo i postajemo zadovoljniji. Naše unutarnje pobjede dovode do porasta poštovanja nas samih jer živimo u istini sve više i više. Jasno je da u pravilu počnemo tražiti istinu nakon što su nas pritisnule životne teškoće koje želimo riješiti. I da bismo to postigli, mi se moramo potruditi da ostvarimo tu promjenu. Jer glavne promjene izvana dolaze nakon što dođemo do značajnih promjena iznutra. Da bismo utvrdili da li se stvarno trudimo da ostvarimo promjenu u sebi, mi moramo biti iskreni prema samima sebi. Jer vrlo je lako sebe zavarati kada se radi o tome. Primjerice, mi se možemo silno truditi da pomažemo drugima samo da bismo izbjegli da se suočimo sa svojom tamnom stranom. Mi naravno trebamo pomagati drugim ljudima, i to će donijeti rezultat ako nam je motiv bio da dajemo, ali ako to služi kao izbjegavanje rada na sebi, onda mi varamo sami sebe. Da bismo otkrili svoje motive, trebamo ići u duboku meditaciju i molitvu.
Očekivanje da će naše teškoće prestati zato što smo na putu je jednako pogrešna kao i ideja da će se zbog puta pojaviti nove teškoće. Život sam po sebi je škola. Program te škole određuje naš unutarnji život, ili naše ranjeno dijete i Istinska ličnost. Dakle, svjetlo i tama u nama. Posao je osvijetliti tamu u nama. Ritmička promjena vanjskih uvjeta, ili kako smo to jednostavno rekli - brda i doline u životu, su karakteristika svačijeg života, bila osoba na putu ili ne. Samo oni koji su na putu će imati drugačiji odnos prema poteškoćama, pa će postupno naučiti savladati i kontrolirati sebe, pa također i svoje živote. Oni će imati dublje i smislenije iskustvo života i u svemu će nalaziti smisao.
Osoba koja se suočava sa sobom, počinje drugačije shvaćati život. Biti će jasno da svatko dobiva u skladu sa svojim sposobnostima. Više nas neće čuditi da manje razvijena osoba ima naizgled lagani život. Do one mjere do koje ćemo biti svjesni značenja naših teškoća, te poteškoće će biti 1) lakše za riješiti, 2) biti će konstruktivnije, 3) one će nas ojačati, umjesto da nas oslabe.
Teškoće nas slabe ako ih ne rješavamo. One su rezultat krivih zaključaka i osjećaja koji stvaraju iluzije. Iluzije stvaraju strahove i napetosti. Napetosti i strahovi ako duže traju, dakle, ako se ne rješavaju, tada nas slabe i iscrpljuju.
Kriza koja se može pojaviti u našem životu kao vrhunac naših iskrivljenja se tada pokazuje na jasan način. Mi smo tada spremni da se s njom suočimo na konstruktivan način, umjesto da padnemo u duboki očaj. Ne samo da ćemo se naučiti bolje nositi s teškoćama, već također i sa sretnim periodima. Često smo govorili da ako se obranimo od bola u našem životu, da tada ne možemo osjetiti niti sreću, jer se branimo od toga da osjećamo naše osjećaje. Život postaje uravnilovka, nema neke nesreće, ali nema niti sreće. Kao da smo anestezirani. To je rezultat straha od bola koji je također potisnut. Jačaju zamjenske ili lažne potrebe, a njih trebamo sve više - više divljenja, više moći, više novaca itd. Nema više istinske radosti. Nismo svjesni koji je smisao života, a to je učenje ljubavi, pa se ne znamo ništa bolje nositi s dobrim događajima nego s onim nepovoljnima. Ali kada naučimo prihvatiti naš život kakav on jest, dakle i poteškoće kao priliku za učenje, radost će se također povećavati u našem životu.


POZITIVNE I NEGATIVNE NAMJERE U ŽELJAMA

Kada bismo uvijek mogli uskladiti svoju volju s Božjim zakonima, mi bismo tada mogli uživati u sreći u svakom mogućem području. Da bismo to mogli, pored mnogo drugih uvjeta o kojima smo govorili, potrebna je sposobnost da imamo želje. Kada je god ta sposobnost spriječena, bilo svjesno ili nesvjesno, mi ne možemo ispuniti naše želje. Govorili smo često da na svjesnom nivou mi možemo željeti to ispunjenje svom svojom snagom, ali faktori u nesvjesnom sprječavaju ispunjenje te želje.
Utvrdimo razliku između zdravih i nezdravih motiva u želji. Mi možemo imati savršeno opravdanu želju, ali ona ipak može biti nezdrava. Nezdrave želje čine nas napetim, a to je uvijek povezano sa strahom. To je razlog što neka učenja govore o tome da ne bismo trebali imati želje. No, nemoguće je biti živ, a nemati želje. Jedino što trebamo razlikovati što jednu želju čini zdravom, a drugu nezdravom.
Kao prvo, kad god želimo nešto u ime tog samog, to je zdravo. Ali kad god želimo nešto kao sredstvo za postizanje cilja, to može biti nezdravo. A kada se to dogodi, mi postajemo napeti zbog te želje i javlja se strah. Primjerice, ako želimo financijsku sigurnost da bismo uživali u tom stanju, u tome nema ničeg nezdravog. Ali ako želimo financijsku sigurnost zato da bismo impresionirali druge, ili da bismo smanjili naš osjećaj manje vrijednosti, tada je to nezdravo. To postaje potreba za nečim drugim, a ne za financijskom sigurnošću. Tada je cilj iskrivljen da bi služio drugoj potrebi, a ne potrebi koju je taj cilj trebao ispuniti da je bio zdrav. Mi možemo biti potpuno nesvjesni takvog našeg negativnog motiva. Mi možemo samo osjećati napetost da ispunimo takvu lažnu potrebu. Lažno objašnjenje zašto je tako važno ispuniti takvu želju, prekriva ono što u stvarnosti želimo i od nas i od drugih ljudi. Taj skriveni motiv uvijek uzrokuje strah da nećemo dobiti ono što mi mislimo da trebamo. Što je taj motiv nesvjesniji, to je želja manje zdrava i to će ona više sprječavati njeno ispunjenje.
Možemo sebe pitati što je s onim ljudima koji upotrebljavaju svoje bogatstvo da bi imali moć nad drugim ljudima, da bi bili važni, a ipak uspijevaju ostvariti svoje želje. Za to postoje mnogi razlozi, ali navedimo samo jedan. Može biti da takva osoba ima manje savjesti. Rekli smo da je savjest to jača, što smo svjesniji svoje Istinske ličnosti, dakle što smo više osvijestili i proradili ranjeno dijete u nama. Što je naša savjest jača, to ona jače bilježi naše pogreške. Mi ne možemo sebe više tako lako prevariti, tako da će osjećaj krivnje zbog negativnog motiva sprječavati ispunjenje želje. Kod manje razvijene osobe, taj glas savjesti je ušutkan i ne djeluje. Dakle, njena sposobnost da želi može djelovati i kod nečistog motiva. Što su nečisti i sebični motivi svjesniji, to sposobnost da želimo postaje jača. Jer što je pogrešni motiv nesvjesniji, to je moćnija zabrana.
Naša Istinska ličnost bilježi točno sve naše želje sklonosti i motive, iako mi toga ne moramo biti svjesni. Ako imamo pogrešne motive, koji mogu služiti sami sebi i na štetu drugima - koliko god oni bili profinjeni - kao rezultat se javljaju destruktivne reakcije. Te destruktivne reakcije zabranjuju želju, ili utječu na ispunjenje neke druge želje, i to može i ne mora biti svjesno. Duboko u sebi mi znamo da nešto nije u redu, pa osjećamo da to ne zaslužujemo. Kažnjavamo sami sebe tako da nesvjesno blokiramo ispunjenje želje.
Dakle kada želimo nešto, a motiv je pogrešan - da impresioniramo druge, da sebe učinimo većima i "boljima" i da nam drugi zavide, tada ta želja nije cilj sam po sebi, cilj je prikriven dobrim razlogom i prekriva onaj sebični. Vidimo dakle da pogrešan i štetan motiv neke želje ne mora biti otvorena zloća ili materijalna šteta koju želimo nanijeti drugoj osobi. Naša taština i potreba da budemo iznad drugih, čak i kada to činimo tako da toga nismo svjesni, dovoljni su da izokrenu naše motive i učine ih nezdravim. Ne možemo ispuniti želju i osjećamo se frustrirano. Može se dogoditi da potreba da kaznimo sami sebe ne mora spriječiti želju koja ima nezdravi motiv, no može utjecati na ispunjenje druge želje, a toga nismo svjesni.
Potrebno je da shvatimo koje su naše istinske želje. Tada ćemo često shvatiti da ono što smo svjesno mislili, da čak niti to ne želimo u potpunosti. U nama postoji dio koji želi to ispunjenje, a drugi dio se boji tog ispunjenja. Važno je tada osvijestiti taj strah od ispunjenja želje i vidjeti čega se to bojimo.
Kada kažnjavamo sami sebe zbog pogrešnih motiva to je samo jedan razlog za sprječavanje ispunjenja želje. Drugi je razlog taj što nismo spremni platiti cijenu za ono što želimo. Nesvjesno nismo spremni platiti cijenu, ne onu vanjsku nego onu istinsku. Često prenaglašavamo onu vanjsku cijenu da bismo kompenzirali sklonost da ne platimo cijenu u dubljem i stvarnijem smislu. Tako na svjesnom nivou nešto silno želimo, dok iznutra nesvjesno to ne želimo iz određenog razloga. Što je snažniji taj nesvjesni dio, to se na van više trudimo da ostvarimo želju. Nismo svjesni da ne smatramo ispunjenje želje vrijednim ako moramo platiti određenu cijenu. Primjerice, diplomirati bez da to trudom i radom zaslužimo, ili željeti ljubav a da to postignemo bez napornog rada na sebi i odnosu. Želimo nešto što ne želimo platiti.
Kada god smo nečega nesvjesni, to nazivamo nezrelošću. A nezreli ljudi žele nemoguće. Dijete ne zna da sve ima svoju cijenu. Nezreli dio nas se nada da možemo dobiti nešto bez da platimo cijenu za to. Sve dok ne postanemo toga svjesni, mi odgađamo ispunjenje naše želje.
Moramo pronaći to nesvjesno razmišljanje, moramo ga tada istražiti tako da pitamo sami sebe: "Što želimo?; Zašto nešto želimo?; Koju cijenu moramo platiti da bismo ispunili određenu želju?; Da li smo u potpunosti i bez rezervi spremni platiti tu cijenu?" Ne bismo sebe trebali prevariti da jesmo kada to emocionalno nismo spremni. Jer dok doista nismo spremni platiti cijenu, bez prinude, to ionako neće djelovati.
Kada provjeravamo svoje emocije u odnosu na određenu želju mi tražimo što to u nama sprječava ispunjenje. Jasno je da pored osjećaja da to ne zaslužujemo i naše nesklonosti da platimo cijenu, postoji veliki broj drugih razloga. Ali navedena dva su najvažniji, a svi ostali izravno i neizravno proizlaze iz njih.
Osjećaj da nešto ne zaslužujemo je osjećaj manje vrijednosti. To je rijetko osjećaj koji je zasnovan na onom što mi svjesno mislimo o sebi. Mi često niti ne znamo zašto imamo takve osjećaje manje vrijednosti i zbog čega se osjećamo beznadno. Da je to nešto što ne možemo promijeniti, mi bismo se tome prilagodili i tada bi osjećaj manje vrijednosti nestao. Ili, mi bismo to promijenili, ako se može mijenjati. Ali budući da ne znamo zbog čega se osjećamo manje vrijedni, mi se osjećamo beznadno. Jer niti jednu sigurnost nije tako teško podnositi kao nesigurnost.
Mi nikada nemamo osjećaj manje vrijednosti zbog nečega što ne možemo promijeniti. Stvarni razlog osjećaja manje vrijednosti su male nesavršenosti koje su rezultat pokušaja da prevarimo sami sebe. Dakle, kada god prevarimo sami sebe, to bilježi naša Istinska ličnost i dok taj proces nije svjestan, to proizvodi osjećaj manje vrijednosti. Što smo manje svjesni da varamo sami sebe, to ćemo se više osjećati manje vrijednima i nećemo znati zašto. Zbog toga je krajnja iskrenost prema sebi samom najvažnija crta ličnosti koja je na Putu. Biti na putu ne znači biti savršen, nego iskren prema sebi. To također znači da vidimo ranjeno dijete ili negativnost u nama bez da okrivljavamo sami sebe i da se osjećamo manje vrijednima.
Ako se vratimo na primjer financijske sigurnosti u slučaju kada imamo pogrešan motiv, kada želimo impresionirati druge. Taj će pogrešni motiv izazvati osjećaj manje vrijednosti u nama, iako je cilj naše želje bio da uklonimo osjećaj manje vrijednosti. Možemo reći da je uzrok osjećaju krivnje u nama to što varamo sami sebe. Varamo sami sebe u pogledu naših motiva: zašto želimo ili činimo određene stvari. I tako upadamo u začarani krug - zbog pogrešnog motiva mi se osjećamo manje vrijedni, pa onda pokušavamo još pojačati takav motiv. Želimo biti bogati da bismo ublažili kompleks manje vrijednosti, a onda pokušavamo biti još bogatiji. Jedini način da prekinemo takav začarani krug je da spoznamo naše motive i želje, kao i ono što uistinu želimo.
Iskrenost prema nama samima će nam dati snagu, sigurnost i samopoštovanje. To znači biti svjestan pogrešnih motiva, stavova i osjećaja, ali i znanje da to ne možemo odjednom promijeniti. Dakle, vidimo svoje pogrešne misli i osjećaje, ali činimo iz Istinske ličnosti. Osjećaji će se postupno sami mijenjati i rasti, a pogrešne misli trebamo provjeravati i tražiti istinu. Te spoznaje upotrebljavamo u svojim svakodnevnim promatranjima naših reakcija. Trebamo biti svjesni da to ne možemo odjednom promijeniti. Rast se odvija kroz takva promatranja iz različitih kutova i aspekata.
Što je spoznaja negativnosti u nama veća, to bi trebalo biti veće naše olakšanje. No, ako nas spoznaja o našim negativnostima deprimira, onda treba otkriti gdje i kako je naš stav pogrešan. Kada to razjasnimo, spoznaja o našoj negativnosti donijet će nam oslobođenje i radost.
Mnogi ljudi vjeruju da im za spoznavanje samih sebe i istraživanje svoje podsvijesti treba neko duboko znanje i da će tada otkriti nešto o sebi što je zapanjujuće. Međutim, kada krenemo u tu potragu trebamo znati da to što tražimo nije nešto o čemu nemamo slutnju. To je puno jednostavnije. Ono što tražimo nalazi nam se upravo pred nosom u našim malim svakodnevnim reakcijama i osjećajima i što uopće nije nesvjesno. Mi smo toliko navikli da na njih ne obraćamo pažnju - kako reagiramo na druge ljude, ili na određene situacije u životu, itd. - umjesto da naučimo istražiti te reakcije i upitati sami sebe što one znače. Što leži iza osjećaja u naizgled nevažnim svakodnevnim situacijama? Koji osjećaj zapažamo na početku, a što leži iza njega, itd. Tako ćemo postupno napredovati do onoga što je sakriveno na dubljim razinama. Istraživanje podsvijesti događa se jednako postupno kao i rast.
Nije lako tražiti istinu o sebi, kao i onu našu iskrivljenu i privremenu istinu. Ono što nam danas može izgledati istinito - a to može biti istinito na određenoj razini, to više ne mora biti istinito sutra ili na dubljoj razini kada steknemo dublje znanje, ne samo općenito, već i o sebi samima. Jedino kako budemo polako odstranjivali slojeve lažnosti, poluistine, iskrivljenja i zbunjenosti, naša Istinska ličnost će dolaziti do izražaja. Tako učimo tražiti istinu o sebi i malo pomalo počinjemo uživati u životu. Naučili smo također uživati u ovom ozbiljnom i iskrenom radu na sebi, bez da očekujemo i tražimo da se dogode čuda, trikovi ili prečice na putu.


POTREBA ZA PRIZNANJEM, IZDAJA

Vidjeli smo u prošloj emisiji da razlog za osjećaj manje vrijednosti taj što ne živimo u našoj istini i zbog toga se javlja osjećaj krivnje, a nije nam jasno zbog čega se osjećamo krivima. Podsvjesno naša Istinska ličnost bilježi kako varamo sami sebe, jer ne možemo podnijeti da nismo savršeni, i zbog toga ne želimo vidjeti taj dio naše ličnosti koji čini greške i ne živi u istini. Tada pokušavamo osjećaj krivnje kompenzirati tako da dobijemo pažnju, divljenje i odobravane. Svatko od nas ima to iskustvo da ma koliko dobili odobravanja, da to vrlo kratko traje i mi se ipak nakon toga osjećamo jednako neispunjeno kao i prije.
Potreba za odobravanjem postoji u svakom ljudskom biću, pa je to masovna slika ili imidž. Sad ne govorimo o tome da svakome treba zdrava podrška i odobravanje. Govorimo o bolesnoj potrebi da nam uvijek i svi odobravaju. Govorimo o ovisnosti. To je rezultat je pogrešnog zaključka malog djeteta da ono takovo kakvo jest nije vrijedno ljubavi. Kada bismo preveli taj zaključak u svjesnu misao ona bi glasila: "Ako dobijem pažnju, odobravanje i divljenje, onda sam vrijedan i u svojim očima, i u očima svijeta. Ako je ne dobijem, onda sam manje vrijedan." To nije svjesna misao, već nesvjesni emocionalni stav. Tko god pogleda u sebe, naći će ga u većoj ili manjoj mjeri. Budući da je to slika, ona je samo iluzija. Rad na sebi znači oslobađanje od iluzija, a to je bolan proces, jer ranjeno dijete u nama vjeruje da ćemo pomoću iluzija izbjeći bol. Niti jedna iluzija nam nikada ne može donijeti sklad, mir i slobodu. Sve što nije istina mora stvarati probleme u našem životu. Ova slika proizvodi mnoge štetne posljedice i lančane reakcije štetnih ishoda za nas same, isto kao i za ljude oko nas.
Podsvjesno negirajući potrebu za odobravanjem često idemo u drugu krajnost, u bunt i prkošenje, i tako uvjeravamo sami sebe da nam nije važno mišljenje drugih ljudi. No, upravo jačina bunta pokazuje koliko nam je upravo stalo do mišljenja drugih ljudi, ali mi to ne želimo sebi priznati. Mi varamo sami sebe, jer ne želimo vidjeti tu ovisnost, a to najviše uzrokuje osjećaj manje vrijednosti. Mi često ne možemo ugoditi drugima i ostati u istini sami sa sobom. Niti možemo ugoditi svim ljudima. Često i bunt i pokoravanje postoje u istoj ličnosti, o tome smo već govorili. Koliko će biti jaka ta potreba za odobravanjem ovisi o karakteristikama ličnosti i njenoj okolini. Slika je rijetko svjesna, budući da su sve slike manje ili više potisnute. Stupanj ovisnosti o tuđem mišljenju, njegove posljedice i na koji način se neka osoba odnosi prema zahtjevima slike su obično potpuno nesvjesni.
Radeći na sebi, prije ili kasnije, mi ćemo otkriti taj dio nas koji vapi da bude prvi i poseban. Možemo sebi objasniti da je to ponos, ali morat ćemo ići dublje od toga. Zašto osjećamo taj ponos? Shvatit ćemo da vjerujemo da ako smo posebni za druge, da će tada taj naš osjećaj manje vrijednosti nestati, a ako se svi slože s onim što mi činimo, vjerujemo i mislimo, onda ćemo moći cijeniti i sami sebe. Naravno, da to ne mislimo svjesno, ali ako prevedemo naše osjećaje u svjesne misli svaki puta kad ne dobijemo odobravanje, vidjet ćemo da oni znače upravo to.
Tako koristimo ponos kao obranu, kao sredstvo za postizanje cilja. Kako budemo radili na sebi, otkrit ćemo, da i mi imamo ponos. Ako tada kažemo sebi da taj ponos ne bi trebao postojati u nama, mi ćemo ga samo ponovno potisnuti. Moramo ići dalje i pitati sebe da shvatimo zašto je taj ponos u nama. Morat ćemo shvatiti da taj nam ponos služi da nešto dobijemo, ili da nas spasi od katastrofe. Tek kada to shvatimo, tek tada ćemo se moći osloboditi ponosa, taštine i potrebe da budemo važni, posebni, jer ćemo shvatiti da za to nema potrebe.
Da bismo sve to shvatiti, prvo moramo otkriti taj dio ranjenog djeteta koji je uvjeren u taj pogrešni zaključak. Moramo ići tako daleko da doista u sebi čujemo unutarnji glas djeteta koje vrišti i zahtijeva odobravanje. I to naročito u događajima gdje je taj glas posebno snažan. Tada trebamo preispitati svoje osjećaje - što oni znače i koje su želje ispod njih. Tada i jedino tada ćemo postati svjesni tog glasa i masovne slike u sebi.
U tim osjećajima na jednoj strani postojimo mi, a na drugoj ostatak svijeta. Postoje mnogi profinjeni osjećaji koji će nam ako ih tako osvijestimo razotkriti da se upravo to događa u nama. To shvaćanje ima veliku važnost. Ali, to je samo početak potrage i shvaćanja mnogih povezanosti. Vidjet ćemo kako je to pogrešno shvaćanje u osnovi mnogih sukoba i problema. Sve dok to shvaćanje ne osvijestimo, mi ga ne možemo mijenjati. Ne možemo vidjeti njegove štetne učinke, pa nam nedostaje poticaja da ga mijenjamo. Tako prvo moramo vidjeti u sebi tu potrebu za odobravanjem, a onda tek možemo povezati tu potrebu i njene štetne učinke u različitim sukobima. Tad ćemo vidjeti mnoge naše probleme u novom svjetlu. Shvatit ćemo koliko sukoba i problema smo mogli izbjeći da smo bili svjesni tog pogrešnog shvaćanja.
Postoje mnogi oblici i načini na koje mi podsvjesno izražavamo tu sliku. Zato su i njena vanjska očitovanja različita. Drugim riječima, mi tražimo divljenje na različite načine. Jedna osoba može vjerovati da će joj materijalno bogatstvo donijeti veći status kod drugih ljudi. Nekome drugome vrijednosti služe za divljenje i odobravanje. To nadalje mogu biti neko osobito postignuće ili talent. Kod drugih to može biti karakter, doličnost, vjernost i inteligencija. U postizanju tih ciljeva je ono što je pogrešno je motiv za odobravanjem, a ne cilj - osobni rast i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi. Kod većine su ta sredstva mješavina mnogih osobina. Čak postoje osobe koje koriste nesreću kao sredstvo za stjecanje simpatija, a simpatija znači odobravanje. Ali o toj rentnoj neurozi drugom prilikom.
Pogrešno uvjerenje u toj slici je da smo bez odobravanja drugih izgubljeni. Duboko u sebi vjerujemo da cijeli naš svijet stoji ili se ruši zbog onoga što drugi misle o nama. Tako ta iluzija dovodi do toga da povremeno prodajemo sami sebe, ili one koje najviše volimo. To se događa na mnoge profinjene načine i jedva da postoji osoba koja to barem jednom nije učinila. Trebamo pronaći područja našeg života u kojima je ta slika jače izražena - bez obzira koliko je profinjena, sakrivena ili prekrivena vrijednim motivima i vjerojatnim racionalizacijama. Što je taj dio u nam dublje potisnut, bit će nam teže da ga pronađemo u nama, ali ćemo ga pronaći ako to uistinu želimo.
Pronaći ćemo ovisnost o javnom mišljenu, bez obzira koliko ona bila profinjena. Onda trebamo pronaći zašto nam je potrebna ta ovisnost i ponos, ili zašto mislimo da su nam potrebni. Iskristalizirajte pogrešan zaključak. Polako ćemo se početi oslobađati lanca koji nas je držao zarobljenim. Shvatit ćemo da smo bili zarobljenici privida. Taj proces treba nastaviti promatranjem naših emocionalnih reakcija u malim svakodnevnim situacijama koje treba prevoditi u svjesne misli da bi ih mogli razumjeti. Trebamo provjeriti svoja pogrešna uvjerenja po kojima smo tako dugo živjeli. Formuliranjem emocionalnih reakcija u riječi, mi doživljavamo istinu ove slike.
Promotrimo jedno iskustvo koje se rijetko povezuje s ovom slikom, a koje je svatko iskusio u životu. To je tuga i razočaranje zbog toga što smo osjećali da smo izdani. I to se upravo odnosi na osobu ili osobe kojima smo najviše dali od sebe. A ta osoba, ili osobe, optužuje nas za izdaju, da bi sebe opravdali. Ukradu čovjeku novce i proglase ga lopovom. To je shema emocionalne eksploatacije o kojoj smo već govorili. To je optuživanje onog koji je bio izdan da je napravio upravo onu stvar koju je toliko bolno iskusio kao žrtva, pa je povreda dvostruka. Izdaju ne bi bilo tako teško podnijeti da ta osoba nije uz to bila optužena da je počinila ono što njoj rade. Osoba postaje duboko nesigurna zbog te strategije prijevare koja služi da bi se nekom naizgled legalno nešto oduzelo. To je kada netko uzima od vas, ali ne želi ponijeti odgovornost za ono što radi, pa vara.
Često smo ovdje govorili kako tama u nama privlači određena iskustva, a da mi ne vidimo tu povezanost. Ne razumijemo zašto nam se događaju takve nepravde, pa one postaju još bolnije. Oni koji rade na sebi polako počinju shvaćati tu povezanost vanjskih događanja s našim unutarnjim krajolikom. Vidimo sada kako ta slika, koja je ojačana još našim osobnim slikama, može privući jedan takav bolan događaj kao što je to izdaja. Tamo gdje u nama postoji ta slika, mi se borimo da budemo na prvom, posebnom mjestu, tako da možemo dobiti sve što mislimo da nam treba. Da bismo to postigli, naša djela će biti sve samo ne dolična i ispravna - ona će morati biti sebična - a često ćemo izdati upravo onu osobu ili uvjerenje kojima želimo biti vjerni. Da bismo dobili to odobravanje, mi smo u iskušenju da učinimo upravo ono što ne želimo učiniti. Ali, iskušenje postoji.
Budući da mi ne želimo činiti takva nedolična djela, mi se nećemo predati iskušenju. Mi ga nejasno osjećamo, ali ga potiskujemo jer se bojimo takvih osjećaja i iskušenja. Mi ne želimo priznati da oni postoje u nama. Naša nam savjest ne dozvoljava da djelujemo u skladu s tim iskušenjem, niti nam dopušta da postanemo u potpunosti svjesni. I tada u mjeri u kojoj potiskujemo svoju lošu stranu, u toj mjeri previše naglašavamo svoju dobru stranu.
Koji je rezultat tog sukoba? Zbog toga što nismo svjesni tog sukoba u nama i unutarnje borbe, tamna strana u nama privlači nepovoljne vanjske događaje, čak i ako je pozitivna strana pobijedila u našim vanjskim djelovanjima. Kad god se odvija bitka u nama, čak i ako dobra strana pobijedi u našim djelovanjima i dobrim namjerama, ako bitku u nama ne osvijestimo, vanjski događaji će se događati kao da je pobijedila naša sebična strana. Vanjski ishodi moraju odgovarati na ono što je nesvjesno.
To ćemo moći shvatiti jedino ako budemo imali i hrabrosti tražiti, vidjeti i osjetiti tu negativnu stranu u nama, a koje se toliko bojimo i protiv koje smo se toliko borili, ali na krivi način, tako da smo je negirali u sebi, pa je onda ona neprepoznata upravljala našim životom. I ona će nam uzrokovati nevolje sve dok se ne suočimo s njom, prihvatimo je i dozvolimo da ona postoji. Ne na način da joj se predamo, ili da je niti ne pokušamo promijeniti nakon što smo je spoznali, nego da shvatimo da ona postoji u nama. Kada to napravimo, možemo pitati sebe zašto ta negativna sklonost postoji u nama. Zašto to iskušenje postoji? Odgovor će biti da je to stoga što želimo posebnu poziciju u očima svijeta da bismo sami sebe uvjerili da su naši osjećaji manje vrijednosti neopravdani. Emocionalno vjerujemo da moramo učiniti sve da to postignemo, a onda i tu sebičnost potisnemo. A naše emocije su također djela, samo što se kod njih posljedica i uzrok ne pokazuju tako brzo, kao što to čine vanjska djela. Ipak svaka misao i stav, bilo da su svjesni ili ne, su određeno djelo. A što su oni nesvjesniji, to su veće njihove posljedice, pa su stoga i više zbunjujuće.
Suočavajući se s negativnom stranom, mi iskazujemo najhrabriji osjećaj koji postoji - osjećaj iskrenosti prema samima sebi. Stoga se ne moramo sramiti te bitke u sebi. U tu bitku upuštaju se samo najhrabriji. Ta će bitka biti to učinkovitija što će više biti osviještena. Jednostavno ćemo se suočiti s činjenicom da smo pogrešno vjerovali da naš emocionalni opstanak ovisi o mišljenju drugih ljudi, a on ovisi samo o našem mišljenju o nama samima. Izlaz nije niti u lažnom pokoravanju, ili da budemo buntovnici. Srednji put, ili istinu, nećemo naći tako da se pitamo što bismo trebali napraviti. Odgovor se nalazi u iskrenom suočavanju sa samima sobom da bismo našli istinu o sebi - shvaćanje naših osjećaja, motiva, želja i strahova. Poštovanje nas samih ovisit će o tome koliko poznamo sami sebe. Ispravan put će se pokazati kada više nećemo morati ništa dokazivati nikome drugome, ili samima sebi. Naši unutarnji motivi će se promijeniti, a ne nužno naša vanjska djela. Tako ćemo malo pomalo upoznavati sami sebe da bismo sve uspješnije upravljali sami sobom, odnosno živjeli po Božjim zakonima, zakonima istine.


SLIKA ILI LAŽNI UTISAK O RODITELJIMA

Počnimo danas opet od ljubavi, odnosno od sposobnosti za ljubav. Čovjek koji nema ljubavi umire. No, ljubav koju primamo nije najvažnija, nego je to ljubav koju imamo u našim srcima, ili stupanj naše sposobnosti za ljubav. Ta ljubav u našem srcu je pokretačka sila koja daje smisao našem životu. Bez te sposobnosti za ljubav naši bi životi bili prazni, besmisleni i plitki.
U svima nama postoji čežnja da budemo voljeni, no mi često brkamo tu čežnju s našom sposobnošću da volimo. Međutim, to su dvije potpuno različite stvari. Mi možemo osjećati želju da budemo voljeni, a da pri tome nismo spremni ili sposobni dati ono što želimo dobiti. Jer što je ta potreba da nas drugi vole veća, to je više moguće da ona prekriva našu sebičnost ili strah da volimo. Što smo više tjeskobni, zarobljeni i ovisni, to ćemo biti manje sposobni da volimo, i to ćemo se osjećati manje ispunjeno. Jer jedino kada budemo sposobni voljeti, tek tada možemo postati slobodni i tako ispuniti naše potrebe.
Promotrimo danas kako na sposobnost za ljubav djeluje utisak u nesvjesnom o našim roditeljima. To su naši prvi utisci ili slike. Rekli smo već da je djetetovo znanje o životu ograničeno, pa je stoga njegovo emocionalno iskustvo o njegovim roditeljima vrlo iskrivljeno. Drugim riječima, u ekstremnom slučaju dijete emocionalno doživljava svoje roditelje ili kao dobre ili loše, snažne ili slabe, ili kao ljude kojima se treba diviti ili ih prezirati. Ali čak ako to nije tako ekstremno iskustvo, dijete doživljava samo neke značajke i sklonosti svojih roditelja, ali ne vidi ostatak njihove ličnosti. Takvi ograničeni utisci daju pogrešnu sliku roditelja. To je često potpuno nesvjesna slika - i koja može biti potpuno u suprotnosti sa svjesnim intelektualnim razmišljanjem - i ona utječe na naše poimanje nas samih i drugih ljudi, kao i na naša djela i naše reakcije. Budući da ona nije istinita, ona smanjuje našu sposobnost za ljubav, što znači da vidimo sebe i druge ljude istinito.
Ta pogrešna slika utječe na način kako prihvaćamo i odnosimo se prema sebi samima i prema drugim ljudima. U području života gdje imamo najviše problema, možemo biti sigurni da postoji veza između tih problema i našeg utiska o jednom ili oba roditelja, ili još nekoga tko je bio s nama u našem ranom okruženju. Ti pogrešni utisci još i danas utječu na naše reakcije.
Da bismo to promijenili, prvo moramo postati svjesni što uistinu osjećamo prema ljudima u našoj obitelji, ili prema onima koji su nam važni. Moramo osvijestiti te osjećaje i usporediti ih s našim intelektualnim znanjem. Onda trebamo početi razmišljati da li ih doživljavamo kao živa, pogrešiva ljudska bića, ili kao necjelovite, ograničene značajke njihove cjelokupne ličnosti. Kada se osjećamo povrijeđeno ili ljuto zbog jednog ili oba roditelja, da li ih doživljavamo kao ranjive, nesavršene ljude, ili su oni u našim emocijama nešto fiksno i više robotsko nego ljudsko biće. To zapravo znači da svako ljudsko biće ima puno proturječnih značajki. Međutim, naše ranjeno dijete ne vidi da naši roditelji nisu niti crni, niti bijeli, nego da i oni imaju pored Istinske ličnosti i ranjeno dijete u sebi. Stoga mi ne zapažamo stvarnost ljudskog bića koje je bilo naš roditelj. Mi intelektualno možemo savršeno dobro znati da ljudi mogu biti i dobri i loši, ali mi emocionalno ne doživljavamo tu istinu, pa stalno dijelimo ljude u crne ili bijele, a to se naročito odnosi na naše roditelje. Naše emocionalno iskustvo je ili/ili. Zato ti emocionalni utisci naročito utječu na nama najbliskije osobe, odnosno mi ih ne vidimo u njihovoj cjelovitosti, mi ih stvarno ne vidimo.
Tako dugo dok istinito ne vidimo sebe i druge, mi ne možemo istinito reagirati, pa stoga ne možemo biti slobodni, neovisni i snažni. Naravno da smo mogli puno postići na mnoge načine, ali tamo gdje imamo problema mi nismo osvijestili i razriješili ovu pogrešnu sliku o našim roditeljima. Zato je prvi korak da pitamo sami sebe, "kako ja doživljavam moje roditelje? Da li ih doživljavam kao ljudska bića u njihovoj proturječnosti, slijepim pjegama, i njihovim mnogostrukim pomiješanim crtama?". Da li možda osoba koje smo se najviše bojali u našem djetinjstvu još uvijek živi u nama, dok se ona u stvarnosti puno promijenila, tako da mi danas glumimo nekog tko ne može biti povrijeđen, tko nije ranjiv, i to samo zato što nas je ta osoba povređivala u djetinjstvu. Taj fantom iz našeg djetinjstva danas stvara debeli zid oko nas, za koji mi nesvjesno vjerujemo da će nas zaštiti od bola, a u stvarnosti nas priječi da živimo punim životom.
Drugi korak, nakon što smo se upitali što uistinu osjećamo prema nama bliskim osobama, je da se upitamo kakvi su naši roditelji uistinu bili, pa ih onda pokušati razumjeti u cjelini njihovih bića. Trebamo shvatiti njihove živote, njihove unutarnje i vanjske borbe, kao i njihovo djetinjstvo, onoliko koliko znamo o njemu, što ih je učinilo takvima kakvi su bili, koje su bile njihove povrede i frustracije. Trebamo svoje roditelje pokušati zrelo shvatiti kao što bismo zrelo shvatili neku drugu osobu, s onoliko nepristranosti i objektivnosti koliko možemo, a ne samo na osnovu izoliranih značajki koje je vidjelo malo dijete. Ako vidimo samo određene značajke, a izostavimo druge, to uvijek dehumanizira osobu. Čak i ako veličamo naše roditelje, to ih također čini neljudskim zbog nestvarnog veličanja. Ne prihvaćamo ih u njihovoj ljudskoj dimenziji, u njihovoj stvarnosti. U stvari ih odbacujemo onakve kakvi su bili. Same značajke koje smo doživjeli kao djeca mogu biti istinite, ali smo mi na osnovu njih zaključivali na cijelu osobu. Samo ako možemo sagledati neku osobu u njenoj cjelovitosti, tada ćemo moći razumjeti i naše povrede. Jedino će se kroz to shvaćanje razriješiti još skriveni bol i ljutnja da bismo konačno mogli voljeti njih i sebe.
Ogroman je strah u nama da preispitamo realnost viđenja naših roditelja. Možemo osjećati krivnju što ne prikazujemo naše roditelje kao svršena bića. Mi osjećamo da je to naša dužnost kao djeteta da to nastavimo činiti. Ako ih ne idealiziramo, tada se to može poistovjetiti s nepoštovanjem, prijezirom, zamjeranjem, ili mržnjom, i to je sve nesvjesni emocionalni stav. Može biti da je ispod tog veličanja strah, a ispod njega mržnja. Možemo se obraniti da osjetimo tu zastrašujuću mržnju malog djeteta tako da veličamo svoje roditelje. I to ne samo zbog mišljenja drugih ljudi, nego zbog toga što ranjeno dijete u nama još uvijek treba roditelje.
Drugi razlog za idealiziranje roditelja je da su oni bili jedina zamjena za ljubav, sigurnost i prihvaćanje koje smo ikad poznavali. Nesvjestan je stav "da ako me roditelji ne vole, onda me nitko neće voljeti"- nesvjesno mislimo da se tada moramo odreći te ljubavi, sigurnosti i prihvaćanja. Dakle, ako umanjimo vrijednost naših roditelja, izgubit ćemo jedino što je u našem životu vrijedilo.
Nije čudo da se toliko opiremo preispitati našu sliku o našim roditeljima. Isto tako imamo razloga da odemo u drugi ekstrem i da odbacujemo svoje roditelje. Jer ako oni ne vrijede, tada ni bol koji su nam nanijeli nije stvaran. Bojimo se da ako ih vidimo kao realne ljude, da ćemo morati osjetiti bol koju su nam nanijeli, i tako će se povećati naš osjećaj manje vrijednosti. Sve su to emocionalne reakcije koje nisu osviještene. Naravno, mogu biti i drugi razlozi, ali ih svatko mora pronaći sam u svojem radu na sebi.
Tipično je za ranjeno dijete u nama da sve želi staviti u neki izmišljeni red, da se svatko uklapa na svoje mjesto. Svaki je takav utisak statična slika i to nam daje određeni utisak reda i sigurnosti. Baviti se sa stvarnošću koja je fleksibilna, proturječna i za koju ne postoje kruta pravila, je nešto što nas plaši jer to ne možemo kontrolirati. A život i druge ljude je nemoguće kontrolirati, a da pri tome ne platimo cijenu koja se nikako ne isplati.
Zato kada počnemo provjeravati ljude iz našeg ranog okruženja i kada ih budemo željeli shvatiti u njihovoj stvarnosti, osjetit ćemo otpor prema tome, a ispod otpora strah. Opazimo ga. Budimo ga svjesni. Shvatimo njegovu važnost. Tu se nalazi ključ za rješenje mnogih naših problema za koje nismo mogli ni pomisliti da su povezani sa slikom naših roditelja. Kada se suočimo s našim otporom, tako da tražimo u meditaciji i molitvi istinu o njemu, tada će taj otpor postupno oslabiti.
Psihološki rad na sebi nije ništa drugo već otkrivanje istine o nama samima i o drugima. Često smo govorili o tome da druge vidimo u mjeri u kojoj vidimo sebe. Da ne možemo otkriti istinu u drugima, ako ne vidimo istinu o sebi. Ali nakon što smo na putu spoznavanja samih sebe došli do određene količine istine o nama samima, moramo tada vidjeti i istinu o drugima, naročito nama bliskim osobama, da bismo mogli doći do više istine o nama samima. Želja da vidimo istinu o drugima i njihovim životima, o njihovim ličnostima u cijelosti, dat će nama uvid o vlastitom životu i tome što nama upravlja. To je shvaćanje potrebno da bismo prekinuli s negativnim obrascima u našem ponašanju.
Koji puta nije lako preispitati sliku naših roditelja iz raznoraznih razloga. Međutim, ako to budemo željeli, mi ćemo uspjeti. Naša iskrena volja da vidimo naše roditelje kao cjelovita bića očitovat će se u iskrenoj molitvi, na koju ćemo dobiti odgovor. Božji putovi su toliko prekrasni. Možda sretnemo osobu koja će nam dati nove informacije o njima, ili ćemo najednom uočiti neke detalje kojima nismo pridodavali pažnju, a koji će upotpuniti sliku. Neki događaji će poprimiti novo značenje koje će nam omogućiti da ponovno procijenimo ličnost naših roditelja na objektivan način. To neće ukloniti činjenice koje smo doživjeli, ali će taj doživljaj imati drugo značenje za nas.
U trenutku kada shvatimo svoje roditelje, osjećaj odbačenosti će nestati, čak ako su oni bili okrutni prema nama. U shvaćanju što ih je učinilo krutima, mi ćemo shvatiti da kao njihov problem i možda ćemo po prvi puta shvatiti da to nema nikakve veze s našim osjećajem da ne vrijedimo. Do sada smo to znali intelektualno, ali emocionalno ćemo se osjećati manje vrijednima tako dugo dok: a) osjećamo da su nas naši roditelji odbacili jer nismo bili vrijedni ljubavi, b) zbog tog osjećaja manje vrijednosti mi nismo mogli reagirati tako da bismo se osjećali vrijednima i sigurnima u sebi.
U dječjem shvaćanju roditelji su nekako nadmoćna bića. Djeci ne pada na pamet da su oni ljudska bića koja imaju svoje vlastite probleme i koji se bore s vlastitom zbunjenošću o životu. Kada se pojavi stvarno unutarnje shvaćanje ove istine, naš osjećaj odbačenosti mora nestati. Shvaćamo da njihove greške nemaju ništa s nama i našom vrijednosti. Djelo ostaje isto, ali ga sada ne tumačimo na stari način. U trenutku kada roditelje doživimo kao živu stvarnost - naravno s njihovim manama, ali ih doživljavamo u njihovoj dinamici, utisci i reakcije u nama se moraju promijeniti. To ne znači da moramo u potpunosti shvatiti i znati o njima. Nikad to nitko ne zna, čak ni o ljudima koji su nam jako bliski. Ono što trebamo promijeniti je kruta emocionalna slika u nama i tako će oni postati živa ljudska bića. Shvatit ćemo barem neke njihove probleme. Shvatit ćemo da su djelovali najbolje što su znali i umjeli, kao što to i mi danas činimo. U trenutku kada dođemo do tog shvaćanja, mi više nećemo odbacivati sami sebe. Da bismo prihvatili sami sebe, pored svih drugih uvida, najvažniji je uvid o našim roditeljima kao ljudskim bićima.


MORALIZIRANJE I PRETJERIVANJE

Neprestano govorimo o tome kako je važno da budemo svjesni onog što osjećamo da bi se naši osjećaji mogli razvijati. Recimo danas nešto o tome što možemo očekivati jednom kada osvijestimo naše osjećaje. Nakon što prestanemo potiskivati naše osjećaje, ne samo da ćemo pronaći negativne osjećaje kao što su to neprijateljstvo, ogorčenje, ljubomoru, zavist, agresivnost itd., već ćemo pronaći određene emocionalne stavove koji prevladavaju u psihi. Važno je prepoznati te emocionalne stavove, što oni znače s aspekta zrelosti, te kako oni proizvode negativne osjećaje zbog kojih se svjesno ili nesvjesno osjećamo toliko krivima.
Prvi emocionalni stav je sklonost moraliziranju - sa samima sobom, pa stoga i s drugima. Često se takvo moraliziranje ne pokazuje drugima, ali iznutra postoji do nekog stupnja u svakom ljudskom biću. Već smo govorili o maskama zbog kojih imamo pretjerane zahtjeve i očekivanja prema samima sebi, pa stoga i prema drugima, kao i o krutim standardima prema kojima bismo trebali živjeti. A ako očekujemo od sebe da budemo savršeni, posljedica toga će biti moraliziranje. Moraliziranje je negiranje istine prema kojoj težimo, ono nas čini nesnošljivima i arogantnima, moraliziranje nas sprječava da budemo ponizni i da prihvatimo sebe onakvima kakvi jesmo u ovom trenutku našeg razvoja, pa zbog toga i da volimo sami sebe. A bez toga nije moguće da poštujemo sami sebe.
Važno je da u radu na sebi pronađemo sve te osjećaje i da ih doživimo. Moraliziranje može postojati u vrlo suptilnim oblicima, čak i kod onih ljudi koji se otvoreno bune protiv moraliziranja. Što je loše u moraliziranju? Naravno, da su nam pravila i zakoni potrebni jer čovječanstvo još uvijek nije toliko razvijeno da bi moglo živjeti bez takvih vanjskih zakona. Zato su zakoni na ovom stupnju razvoja zaštita i nužnost. Ali, druga suprotnost je da očekujemo da budemo potpuno bez negativnih impulsa i osjećaja i da odbacujemo sebe zato što oni u nama postoje, zato jer nismo savršeni. To neprihvaćanje nas samih onakvima kakvi smo u ovom trenutku razvoja, potiče nas da skrivamo ono što ne odobravamo od nas samih kao i od drugih. Kad god kriza iznese na vidjelo negativnost u nama, mi moraliziramo i tako odbacujemo dio sebe, ili ranjeno dijete. Potrebno je da budemo svjesni negativnog dijela sebe, ali je štetno i nepotrebno da tada sebi zabranimo da osjećamo ono što trenutno osjećamo jer vidimo negativnost, a onda ne volimo sebe u cijelosti - kao što je čest slučaj -čak i ako mi toga ne moramo biti svjesni.
Tako dugo dok se ispravno ponašamo zato jer se bojimo posljedica neispravnog ponašanja, naša dobrota i ispravnost proizlaze iz moraliziranja i stoga nisu istinske. Mi varamo, i stoga ne možemo uvjeriti ni druge, a ni sebe. Mi prisiljavamo sebe da budemo dobri, jer se bojimo da nismo savršeni, pa se bojimo loših posljedica. Dobrota i ispravnost trebale bi proizlaziti iz unutarnjeg rasta i uvjerenja, a ne krutom primjenom pravila, što je moraliziranje.
Kada smo dobri zbog straha, mi postajemo nesigurni. Radije se držimo pravila, nego da istinu potražimo u sebi. A to nas onda čini još nesigurnijima. To stvara začarani krug. Drugim riječima, ako ne vjerujemo vlastitim procjenama, tada se bojimo svoje vlastite negativnosti koju pokušavamo obuzdati krutim pravilima. Rješenje nije u iživljavanju negativnosti, kao ni u drugom ekstremu, u obuzdavanju negativnosti krutim pravilima, nego uočavanju negativnosti. Trebamo samo promatrati svoju negativnost - pogrešne, djetinjaste, neistinite i iskrivljene reakcije i pristupe. Što ih više promatramo, bit ćemo sposobniji naučiti zašto oni nisu u skladu sa stvarnošću i istinom. Treba shvatiti na koji način su oni pogrešni, neprimjereni, destruktivni, nekorisni i nestvarni. Tada usporedimo pogrešne reakcije s onima ispravnim, bez da se pokušavamo prisiliti da tako osjećamo. Samo ih treba usporediti i shvatiti zašto su pogrešne neproduktivne, a ispravne produktivne. U potpunosti trebamo prihvatiti da još nismo sposobni osjećati i reagirati na željeni način, i bez krivnje i ikakve prisile, u potpunosti trebamo prihvatiti sami sebe kakvi jesmo, ali sa znanjem o našoj nezrelosti. Ako to napravimo, bez da budemo ljuti i nestrpljivi sa sobom, polako će se naši osjećaji započeti mijenjati.
Dakle. postupak se sastoji u tome da jednostavno dozvolimo osjećajima da se pokažu, bez da ih pokušamo promijeniti. Znamo da snagom volje ne možemo mijenjati naše osjećaje. Ne možemo sebi zabraniti da osjećamo kako osjećamo. Jednostavno trebamo prepoznati te osjećaje. Dok to činimo, učimo prihvatiti sebe s negativnim osjećajima. To će više napraviti za poštovanje nas samih, nego sve prisilne težnje za savršenstvom, koje ne možemo odmah postići. Samim promatranjem djetinjastih reakcija, snaga tih reakcija će se smanjiti. Postat ćemo sposobni da promatramo takve osjećaje bez da odbacimo sami sebe, pa stoga i bez moraliziranja. Sumnje u nas same će se smanjivati i konačno nestati, jer počinjemo prihvaćati sebe.
Vidimo negativnost u sebi, bez da pretjerujemo u ocrnjivanju samih sebe. Tako neće jedna nesavršenost imati moć da sebe emocionalno potpuno odbacimo. To nije i intelektualno znanje, nego emocionalno osjećanje katastrofe zbog neke naše greške. Upravo zbog te emocionalne reakcije, mi se pretjerano bojimo svojih negativnih osjećaja. A što ih se više bojimo, to ćemo više moralizirati. Što su zahtjevnije norme savršenstva naše Idealizirane slike ili maske, to ćemo više moralizirati, a to nije naša Istinska ličnost. Posljedica je sve veće otuđenje od nas samih zbog krutosti, straha, nesnošljivosti i nesigurnosti. A onda to često projiciramo na druge.
Gdje god smo nezreli i emocionalno uznemireni, tu ćemo pronaći taj dio nas koji se kruto drži pravila i zbog toga moralizira. Tu značajku naše ličnosti nam često nije lako uočiti. Ona se može pokazati samo u određenim područjima našeg života, i može se očitovati na vrlo neizravne načine. To jedino možemo pronaći tako da prevodimo svoje emocije u jasne misli. Tada ćemo uočiti kako odbacujemo sebe što nismo savršeni, kako ne prihvaćamo sebe samo zato što postoje i negativne emocije u nama. Umjesto da pokušavamo brzo odgurnuti takve osjećaje, trebamo naučiti da prihvatimo sami sebe usprkos tih negativnih osjećaja. Trebamo naučiti vidjeti svoje istinske vrijednosti, kao i naše mane. To je jedini način. Ako pokušamo negirati te negativne osjećaje, to dovodi do potiskivanja, pa lažna slika o nama samima samo raste. To ne dovodi samo do toga da varamo sami sebe, nego i do toga da se otuđujemo od svoje Istinske ličnosti ili stvarnog Ja. A to sve proizvodi moraliziranje, kao i svu krutost koja je povezana s moraliziranjem.
Tako da mi više vjerujemo u pravila, nego sami sebi. A ta nesigurnost onda dovodi do toga da i pravila pogrešno primijenimo. To onda samo povećava našu zbunjenost i nesigurnost. Budući da ne možemo prihvatiti da smo pogrešiva ljudska bića, koja često ne znaju odmah sve odgovore, mi se sramimo da ne znamo sve odgovore i osjećamo se nevrijedno. Stoga, prvo što moramo naučiti na putu upoznavanja samih sebe je da shvatimo da je nemoguće živjeti bez grešaka i da često ne znamo odgovore. Ako to naučimo, a pored toga možemo voljeti sami sebe, tada će se postupno početi mijenjati naši osjećaji, naše reakcije će se promijeniti, a slijedit će i zdravo povjerenje u naše spontane reakcije. Postat ćemo puno blaži sa sobom i više nećemo trebati savršenstvo da bismo mogli sebe poštovati.
Ova tema zahtijeva intenzivan rad na sebi. Većina ljudi osjeća se nesretno kada ne može riješiti problem, kada ne možemo primijeniti svoja poznata pravila i zakone na situaciju koja nas muči. Prvo moramo otkriti što nas muči. To sama po sebi, nije toliko neugodna situacija, već je to uloga koju mi u tome igramo - kad ne ispunimo naša idealizirana očekivanja o nama samima, a ona pretpostavljaju da mi uvijek savršeno reagiramo i da trenutno znamo sve odgovore. Kad se to pokaže nemogućim, ispod naše gorčine i samosažaljenja, mi sebi ne opraštamo nesavršenost. Mi moraliziramo sami sa sobom. Mi osjećamo da smo u cijelosti loši, iako to ne moramo to svjesno misliti. Trebamo uočiti kada moraliziramo sami sa sobom jer ne opraštamo sebi da nismo savršeni. Možda će prvi korak biti u tome da postanemo svjesni unutarnje krutosti i nesnošljivosti sa sobom i drugima. Mnoge depresije i očaj temelje se na neispunjenim očekivanjima koje ne možemo postići.
Uz moraliziranje uvijek ide i pretjerivanje, što se može, ali i ne mora, očitovati kao dramatiziranje. Kako ćemo postajati svjesni svojih osjećaja, ne samo da ćemo pronaći negativne osjećaje, nego i moralizatorski stav u nama, a otkrit ćemo i kako pretjerano reagiramo u odnosu na stvarnost. To se odnosi kako na negativne, tako i na pozitivne situacije. To je posljedica emocionalne nezrelosti, ili djetinjeg stava ili/ili. Ili je crno, ili je bijelo. Ta neistinita procjena stvara emocionalnu uznemirenost, nezrelost i loše zdravlje, moralizatorski stav, kao i nesrazmjerne emocionalne reakcije.
Primjerice, mali kompliment, koji je sam po sebi nevažan, može nam uljepšati dan. Prolazno odobravanje može utjecati na naše raspoloženje. Po istom principu, svaka mala kritika ili neodobravanje može u potpunosti pokvariti naše raspoloženje. Ono prvo nesrazmjerno podiže naše raspoloženje, a ovo zadnje ga nesrazmjerno smanjuje. U oba slučaja, mi se dižemo ili padamo samo zbog jedne značajke - bilo točne ili netočne - ovisno kako neka druga osoba razmišlja o nama. Ili ćemo se vezati na to hoće li nacionalna momčad dobiti utakmicu ili će izgubiti. U prvom slučaju, emocionalno mislimo kako smo divni i krasni, voljeni i bez greške, a u drugom slučaju se osjećamo da smo zbog male kritike potpuno loši. To je teško uočiti, jer mi intelektualno znamo da je to besmisleno, pa kad god se pojavi takva emocionalna reakcija, mi je potisnemo. Tada pripisujemo te osjećaje nekim drugim faktorima koji nisu niti upola toliko odgovorni, ili jednostavno zanemarujemo razlog zašto smo tako emocionalno reagirali. Mi potiskujemo naše osjećaje i ono što ih je izazvalo, i tako se udaljavamo od stvarnosti. Više ne vidimo sebe u odnosu na svijet u istini. Jedna mana iskrivljuje našu percepciju, pa smo mi ili svijet, ili bijeli ili crni. Tako se ne možemo nositi s kritikom na konstruktivni način. Umjesto da potražimo u sebi da li je kritika, pa makar i 1%, osnovana, mi idemo u obranu kao da nam je život u pitanju, samo zato jer moramo biti savršeni.
Jedan znak zrelosti je da se nosimo s kritikom i frustracijom na konstruktivni način. Zrela osoba je to u stanju napraviti jer ona živi u stvarnosti. Ona ne očekuje od sebe da bude svršena, ona prihvaća sebe u cijelosti. Stoga, ona zna da je kritika ne čini skroz lošom ili skroz pogrešnom. Drugim riječima, kada naiđemo na kritiku ili smo frustrirani, jer nešto ne možemo odmah postići, zbog naših vlastitih neuspjeha, ili neuspjeha drugih ljudi, mi ćemo to moći prihvatiti. Znat ćemo da s tom jedno značajkom nije u pitanju naše cjelokupno postojanje, da je to samo jedna naša značajka. Tada ćemo počet vjerovati u sebe i u to da smo sposobni da to prihvatimo, te da smo sposobni učiti iz takvih iskustava. Tako nas kritika ili nepovoljan događaj neće zgaziti, već će nam dati nove spoznaje i shvaćanja o nama samima i drugim ljudima. Dakle, nećemo se više bojati kritike, frustracije, ili neuspjeha, kao katastrofe od koje se neprestano moramo braniti. Takve su obrane, kada nema potrebe za njih, štetne i za nas, kao i za druge ljude. Stvaraju povrede, umjesto da učimo iz njih. Bez tih obrana, naše će srce biti otvoreno i opušteno, i uvijek ćemo biti otvoreni na nova iskustva stvarnosti. S tako postavljenim temeljima, kao rezultat se mora pojaviti poštovanje i pouzdanje. Pravilnim odnosom prema našoj ljudskosti, sa svim njenim neuspjesima i uspjesima, mi gradimo na kamenu.


OBRAMBENI MEHANIZMI

Reakcija da branimo sebe je toliko postala naša druga priroda da većinu vremena nismo svjesni da se branimo. A kada se branimo, mi smo preplašeni, osjećamo se ugroženo i u opasnosti. Sigurno postoje opasne situacije kada je strah opravdan i mi imamo sposobnost da se nosimo s njima. Ako budemo doista napadnuti, sve naše sposobnosti će se usmjeriti na opasnost. Da bismo se mogli nositi s trenutnim hitnim problemom, mi ćemo usmjeriti sve naše sposobnosti na taj problem. Te sposobnosti u psihologiji nazivamo sposobnost za rekciju bijeg ili napad.
Kada mozak signalizira alarm zbog opasnosti cijelo tijelo priprema se za obranu, bilo da je to bijeg iz opasne situacije, ili napad, da spomenemo samo te dvije krajnosti. Priprema tijela je ubrzavanje rada srca i metabolizma, disanja; mišići se zatežu i spremaju za akciju, koncentracija se povećava. Taj sindrom stresa je rezultat djelovanja hormona. Hipofiza aktivira svojim hormonima nadbubrežnu žlijezdu, a njeni hormoni dovode do povećanja šećera u krvi i ubrzanja metabolizma. Ako ne reagiramo zbog bilo kojeg razloga - potiskivanja ili straha, primjerice - stupa u akciju inhibitorni sistem i oslobađaju se brojne supstance ( noradrenalin, glikosteroidi) koji djeluju na kardiovaskularni sistem, vazomotorni sistem i metabolizam. Ako stres i dalje traje sve se više oslobađaju hormoni nadbubrežne žlijezde (glikosteroidi) i imaju vrlo štetne posljedice za zdravlje: razaranje proteina važnih za život, izazivaju zadržavanje vodi i soli, krvna masa se jako povećava, a noradrenalin sužava krvne žile (visok tlak), štetno djelovanje na timus - žlijezda koja oslobađa "T"-limfocite bitne komponente imunog sistema.
Dakle, jednostavno govoreći, ako postoji opasnost, primjerice da se pojavi čovjek koji bi nam mogao nauditi, naš mozak signalizira opasnost i cijeli organizam mobilizira svoje snage za obranu. Međutim, ako se taj čovjek ne pojavljuje tada i opasnost ne jenjava. Nastaje produženi stres koji truje organizam. Kad bi se taj čovjek pojavio, mi bismo riješili situaciju, bilo da se obranimo ili pobjegnemo, ali to bismo riješili i tada bismo se opustili. Takvu reakciju nazivamo konstruktivnim stresom, jer inače s našim normalnim sposobnostima i opažanjima ne bismo mogli postići ono što je potrebno da bismo se zaštitili, dok je produženi stres štetan za zdravlje.
U prosječnom životu, takve stvarne opasnosti se jako rijetko događaju. Tvari koje izlučuje naš hormonalni sustav neće nam naštetiti, ako naši obrambeni mehanizmi djeluju samo u tim rijetkim slučajevima kada se pojavi stvarna opasnost. Nakon što ta opasnost prođe i nakon što se naš sustav vrati na normalno djelovanje, taj se otrov upija i rastvara. Taj je otrov neophodni stimulans u tom trenutku, ali ako bi situacija trajno ispunjavala naš sustav, šteta bi se morala dogoditi.
Kada se zbog psiholoških i zbog iracionalnih i nestvarnih razloga branimo, naš hormonalni sustav to ne uzima u obzir. Otrovna tvar se počinje izlučivati u trenutku kada se počinjemo plašiti. Kad se branimo, mi smo preplašeni. Zato je važno prepoznati nestvarne strahove, jer će inače, prije ili kasnije doći do oštećenja različitih organa. To je fizički aspekt stresa.
Što se tiče mentalne strane, kad se nalazimo u stvarnoj opasnosti, naše će se cjelokupne mentalne sposobnosti automatski usredotočiti - uz pomoć otrovnog stimulansa - na problem. Da bismo to mogli napraviti, mi se nećemo moći usredotočiti ni na što drugo osim gorućeg problema. Sve mudrosti i misli, koje su inače važne za skladni i smisleni život, bit će isključene. Ako se to događa u trenucima stvarne opasnosti, to onda povećava snagu naših misli da riješimo problem. Kada stvarna opasnost prođe, naši se procesi razmišljanja mogu ponovno usredotočiti na mnoge strane života.
Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, tamo gdje zapravo nema opasnosti, razvoj i djelotvornost naših mentalnih procesa se smanjuje, mi reagiramo nezrelo i ograničeno, čak i ako imamo visok kvocijent inteligencije. Mi više ne možemo vidjeti da nezrelo reagiramo, ne vidimo istinu o sebi i drugima, i o životu. To nas sprječava da vidimo svoje potencijale u donošenju zrelih odluka. To se događa jer je naš cjelokupni mentalni sustav orijentiran na nestvarnu opasnost da nas obrani od nje, pa se ne može baviti s rješavanjem svakodnevnih životnih situacija. U stvarnoj opasnosti mi odabiremo svrsishodnu reakciju - bijeg ili napad. Slična procedura odvija se u lažnom alarmu. Mi tada odabiremo lažno rješenje agresivnosti, ili/i se povlačimo od života, ili/i odabiremo popustljivost koja naš košta našeg poštenja. Ako realno ne vidimo situaciju zbog straha od opasnosti, mi tada odabiremo pogrešnu reakciju. I to je pogrešna odluka ili greška. Mi se tada stalno nalazimo u situaciji rata, s glavnim dijelom naših sposobnosti usredotočenih na obranu, i ne možemo se više nositi s životom na primjereni način.
U našim emocijama, kada se suočimo sa stvarnom opasnosti mi teško da imamo vremena i prostora za osjećaje drugačije nego što su strah i ljutnja. U rijetkim slučajevima stvarne opasnosti, dobro je da tako osjećamo jer nam ta dva osjećaja daju snagu da bismo se obranili. Svi drugi osjećaji se povlače u tom trenutku i orijentiraju se na taj problem. Da u takvim trenucima imamo druge osjećaje, naša obrana ne bi bila efikasna. Kad stvarna opasnost mine, naši osjećaji se vraćaju u naš emocionalni sustav.
Međutim, ako smo stalno u stanju obrane, prevladavajući osjećaji su strah i ljutnja. Kad god smo povrijeđeni, mi pogrešno vjerujemo da je to napad na nas. To opet pogrešno predstavlja napad na nas. Jer u većini slučajeva kada nas drugi ljudi povređuju, oni se brane, oni nas ne žele povrijediti. Onda mi to doživimo kao opasnost i začarani krug međusobnog povređivanja se nastavlja prelazi u osobni rat - a tu je onda stalna nestvarna opasnost.
Kada pogrešno prepoznamo nešto kao opasnost, dakle, nešto smo prepoznali kao napad na nas jer smo povrijeđeni, primjerice, kada dugi ljudi nisu ono što mi mislimo da bi trebali biti, mi u trenutku potiskujemo tu povredu - a to je primarni osjećaj - mi tada doživljavamo ljutnju i neprijateljstvo da ne bismo osjetili bol. Dakle, ljutnja postaje obrana od bola. Mi se počinjemo braniti, bez obzira koje lažno rješenje odabrali. Ne nalazimo se više u istini. Ne samo što povreda koju smo doživjeli nije opasna po život i ne zahtijeva obranu koju smo pokrenuli, nego što je obrana neizmjerno štetnija od same povrede. Ali i zato što nismo svjesni povrede nego samo svoje ljutnje. A to varanje nas samih stvara osjećaje krivnje zbog kojih ne poštujemo sami sebe.
Problem takve štetne obrane je u tome što je to postala naša druga priroda - mi takvih pogrešnih obrana više nismo svjesni. Mi se branimo kao da nam je život u opasnosti. Također osjećamo katastrofu kad god nešto nije takvo kakvim mi mislimo da mora biti, kada nije u skladu s našim željama. Izgleda, kada se prevede u jasne misli, da ako nešto nije u skladu s onim što mi želimo, mi ne možemo biti sretni. Ne želimo sreću, ako nije po našem. Jasan primjer samovolje. A sve što je za nas nepoželjno ne mora biti opasno. Ali je ipak obrambeni mehanizam, upravo po svojoj prirodi, proces odbijanja opasnosti. Ako te procese koristimo za stvarnu opasnost, to onda ima smisla. Ako to ne učinimo, naš cjelokupni sustav ispada iz ravnoteže. To znači da pretjerano reagiramo na opasnost kada je u stvarnosti nema. Psiha je izbačena iz ravnoteže zbog stalnog osjećaja tjeskobe.
Kada se naši osjećaji pretežno ograničavaju na strah i ljutnju, to više ne ostavlja mjesta za osjećaje ljubavi, topline, pažnje, razumijevanja i suosjećanja. Drugim riječima, u trenucima opasnosti mi se povlačimo u sebe i spremamo se za napad ili povlačenje. Mi više ne pokušavamo premostiti jaz između nas i drugih ljudi, mi ne komuniciramo, jer se zatvaramo. Kad se manje ili više stalno branimo, zbog pogrešnog uvjerenja da je svaka povreda, frustracija, kritika ili odbijanje, opasnost od koje se moramo braniti, mi ograničavamo svoje osjećaje, kreativnost, komunikaciju, našu sposobnost da volimo i da razumijemo, da osjećamo i da se izražavamo. Ukratko, naš duhovni život je duboko oštećen i oslabljen. Sami sebe ograničavamo i privlačimo u naš život upravo ono što smo takvim obranama htjeli izbjeći - drugi će nas povređivati još više jer ih nesvjesno odbijamo. Zato se moramo još više braniti i tako nastaje začarani krug u nama i između nas i drugih, koji stalno povećava obrambene mehanizme i tako stvara da obje strane uzajamno odbijaju jedna drugu. Ukratko, život potvrđuje naša pogrešna uvjerenja.
Ponovimo da su stvarne opasnosti za koje su potrebni ovakvi mehanizmi obrane za smrtnu opasnost izuzetno rijetke u normalnom životu. Ovaj obrambeni mehanizam je urođen i čak će i dijete znati kada ga upotrijebiti. Međutim, što više neprimjereno koristimo te obrambene mehanizme, to ćemo manje biti sposobni da se obranimo u stvarnoj opasnosti. Mi smo tada paralizirani i bespomoćni, zapravo lako postajemo plijen - samo zato što pogrešno vjerujemo da smo bespomoćni, kada to zapravo nismo. To nikada ne možemo riješiti pojačanom obranom, ali to možemo riješiti ako se prestanemo braniti kada za to nema potrebe.
Takve pogrešne obrane javljaju se naročito kada smo izloženi kritici, odbacivanju, frustraciji zbog nečeg što ne možemo postići ili dobiti. Kada smo optuženi zbog nečeg istinitog, poluistinitog ili neistinitog, mi osjećamo smrtnu opasnost. Jasno da bismo to spoznali trebamo prevesti naše osjećaje u jasne misli. No, čak nas i neopravdana kritika ne može dovesti u opasnost pod uvjetom da je naš stav prema njoj zreo i realističan. Ne događa li se često da kritika protiv koje se branimo, da ona prijeti da će razotkriti nešto s čime se ne želimo suočiti? Nešto što ne želimo mijenjati, ili se bojimo da će nas drugi zbog toga odbaciti. Koji god da su razlozi za takvu obranu, mi bježimo od istine. Branimo se od istine, iako može doći od drugih ljudi koji su jednako nesavršeni kao i mi. Mi se branimo tako da drugoj osobi onda ukazujemo na njene greške, koje ona također ne želi vidjeti. Tako dvije strane ukazuju stinu onoj drugoj - i svaka može do neke mjere biti istinita - dok istovremeno ne želi vidjeti istinu o sebi.
Mi pogrešno vjerujemo da ako se razotkriju neke naše mane da će drugi imati pravo da nas odbace i da nas ne vole. A to ne možemo podnijeti, pa se branimo kao da nam je život u opasnosti, da bismo sačuvali njihovu ljubav kao bića vrijedna ljubavi. A drugi ljudi nas nikada ne odbacuju samo zbog neke naše stvarne mane, nego zato što varamo da bismo prikrili neku manu. Otvoreno i odgovorno pokazivanje naših mana dovodi do prihvaćanja, jer nas se ljudi ne boje zbog naše navodne savršenosti, dok će obrana zbog straha od razotkrivanja dovesti do prijezira, odbacivanja, straha i do toga da se i druga osoba počne braniti. Naša tama izazvala je tamu u drugoj osobi.
Kad god se ovako pogrešno branimo, naš cilj ne može biti istina. U stvarnoj opasnosti, ta stvarna opasnost je istina tog trenutka. A u nestvarnoj opasnosti, istina je negdje drugdje. Mi se u takvim trenucima ne pitamo: "Gdje je istina? Da li je to ispravno? Ima li u tome zrnce istine?" Mi ne tražimo istinu. Mi tvrdimo da smo mi u pravu, ili je katastrofa. To su dva bazična stava ili stanja svijesti: samovolja ili traženje istine.
To je ograničeno vjerovanje "ja protiv druge osobe", koje nas sprječava da vidimo istinu. Postoji velika razlika da li se branimo da bismo dokazali da smo mi u pravu - branimo naše nepoželjne osobine, ili to činimo u ime istine i pravde. Ako se krivo branimo, mi bježimo od istine, dakle i od samih sebe i života. To proizvodi izlike, otuđenje od nas samih i drugih, i do izolacije. Kada se branimo na taj način, mi ne samo da oštećujemo naše fizičko tijelo, već ograničavamo i svoje misli, opseg naših osjećaja, pristupe, kreativnost, duhovni život, našu sposobnost da se neovisno vežemo s drugim ljudima, našu unutarnju slobodu, našu zaokupljenost istinom, pa stoga i našu sposobnost da volimo i poštujemo sami sebe i druge.
Tako štetu koju nanosimo sami sebi, i onima oko nas, kao i nesklad i odijeljenost koja se stvara zbog pogrešne obrane, nije moguće niti opisati u njenom potpunom učinku. Tako ne možemo ispuniti svoje niti tuđe potrebe. Oslobođenje koje doživljavamo kada se prestanemo pogrešno braniti, nije moguće opisati. To se jednostavno mora proživjeti da bi se osjetila ta radost. Trebamo naprosto teći s životom - otpustiti i primiti što god nam dođe. Budi volja Tvoja. Sve što dođe, u tome trebamo tražiti istinu. U tom bazičnom stavu prema životu naše reakcije će se promijeniti. Ako samo naučimo promatrati, opažati i shvaćati - pa stoga i konačno se prestati krivo braniti -oslobodit ćemo se iluzija. Ne postoji veća poteškoća i veći zatvor od privida, iluzija ili laži. Ne postoji ništa destruktivnije od ljudi koji se bespotrebno brane. Ne postoji ništa što stvara više nesklada, neistine, neprijateljstva i razdora u osobnom, isto kao i u javnom životu, od lažne obrane. Kad se nje oslobodimo, cijeli naš život će se promijeniti i postati ispunjen, kao što to Bog i želi za nas.


UZAJAMNOST ili DAVANJE I PRIMANJE - OTVORENOST

Da bismo nešto postigli, ma o čemu se radilo, mora postojati sinteza kreativnosti, mašte i ideja, s jedne strane i izvršenja s druge. Dakle, uvijek prvo postoji duhovno stvaranje, a onda materijalno stvaranje. Ta dva stava - ideju i izvršenje - nazivamo uzajamnošću. Uzajamnost je načelo stvaranja bilo o čemu da se radi. To je kretanje prema ujedinjenju. Kreativnost proizvodi ideje, a naporan rad, trud, ustrajnost i disciplina ih provodi u djelo. Kreativni smo kada smo emocionalno i duhovno otvoreni i imamo disciplinu da te ideje ostvarimo. Kada nemamo disciplinu, tada se nismo spremni suočiti s poteškoćama, pokušajima i pogreškama. A kada nismo kreativni, to je zbog toga što potiskujemo svoje osjećaje, pa smo zgrčeni zbog straha. Ta dva stava u osobi se počinju usklađivati kada osoba krene na put razvoja. Zdrava i uravnotežena osoba, koja je našla sebe, je kreativna i u toj kreativnosti nalazi svoje zadovoljstvo i ispunjenje.
Ta neravnoteža je naročito vidljiva u području međuljudskih odnosa. Kako se često događa da početni stvaralački čin međusobnog privlačenja spoji dvoje ljudi u ljubavi odnos koji se izgubi jer smo zanemarili naporni rad na razrješavanju problema, budući da djetinjasto vjerujemo da bi sve trebalo teći glatko i bez našeg truda. Da bi došlo do uzajamnosti mora postojati skladno međusobno davanje i primanje, uzajamna suradnja i pozitivna otvorenost.
Međutim, u svakom čovjeku postoji strah da se otvori drugom ljudskom biću, ali postoji sram da se to vidi u sebi i prizna, jer pogrešno vjerujemo da moramo biti savršeni. Radije biramo kontrolu, jer se tako osjećamo sigurnijima, ali ona je proizvod straha i stvara zgrčenost koja onemogućava kreativnost. U mjeri u kojoj kontroliramo život, mi onemogućavamo uzajamnost. To ne znači da u nama ne postoji potreba za bliskošću, ali i to potisnemo, zatvaramo se, a iza zidova je usamljeno. No, to nam izgleda kao manja prijetnja.
Kako se razvoj nastavlja, ta čežnja postaje snažnija i svjesnija. Postoji voljnost da se osoba otvori, ali ona se još uvijek boji tog otvaranja. Pogrešno misli da je njena čežnja stvarna spremnost za odnos. Kada se to ne dogodi, jer njen nesvjesni strah blokira ostvarenje čežnje, ona to pripisuje manjku sreće da sretne pravog partnera. Kada se partner i pojavi, on nije ono što je osoba očekivala, odnosno partner je upravo onakav kakav je u našem nesvjesnom očekivanju. Neuspjeh u odnosu pokazuje da osoba nije spremna na istinsku uzajamnost.
Mnogi ljudi naizmjenično prolaze periode usamljenosti i periode neuspješnih odnosa. Razočaranje koje slijedi iz toga još pojačava nesvjesni strah od otvaranja, i toga da tečemo sa životom. Bol i zbunjenost su rezultat tog stanja. Kada bol postane prejak, odnosno kada je kriza ispunila svoju funkciju, osoba postaje spremna da spozna unutarnji uzrok kolebanja između zatvaranja i otvaranja. Uzrok bolu je nedostatak svjesnosti o stvarnom značenju kolebanja. Kada osoba u samoći bude spremna da se otvori u relativnoj sigurnosti tako da ona prepozna teškoće s kojima se susretala kada je bila u odnosu, ona je napravila veliki korak naprijed. Ali, na jednoj točki razvoja, svaki pojedinac, shvati značenje ovog bolnog kolebanja između usamljenosti i bolne povezanosti, a tada on postaje sposoban za otvorenu uzajamnost i ispunjenje, za međusobnu suradnju. To znači napuštanje lažne sigurnosti, jer smo spremni za učenje u odnosu, spremni smo pokušati i riskirati uzajamnost, ljubav, zadovoljstvo i sigurnost u otvorenosti.
Jako zrela osoba je spremna biti u relativnoj uzajamnosti - ne u mašti, ne u čežnji, ne u "što ako" situacijama. Takva osoba stvara postojani odnos zasnovan na stvarnoj uzajamnosti. Ti različiti stupnjevi uzajamnosti, od najmanje do najveće, moguće da se preklapaju u jednoj osobi u raznim područjima života, ali i u različitim periodima.
Uzajamnost, odnosno otvorenost za razmjenu - davanje i primanje, može postojati u mjeri u kojoj se ne bojimo drugih ljudi. Drugih ljudi se bojimo, jer se bojimo vidjeti svoju tamnu stranu. Dakle u mjeri u kojoj smo osvijestili tamu u nama, i tako je i u najvećoj mogućoj mjeri pokorili, u toj mjeri sposobni smo za uzajamnost. Kada smo svjesni te destruktivnosti u nama, mi nećemo nesvjesno utjecati na destruktivnost u drugoj osobi, pa se ona neće zatvarati. Ako je nismo svjesni, to će utjecati negativno na odnos, i mi ćemo se osjećati neispunjeno. Najveći strah u nama je vidjeti tu nesvjesnu destruktivnost u nama i tako premostiti jaz između svjesne dobrote i nesvjesne destruktivnosti. Jer jaz u nama utječe i na jaz između nas i drugih ljudi. Toliko mnogo snage ulažemo da bismo negirali zlo u nama, a dok to činimo mi ne možemo biti ispunjeni i sretni. Ključ je svjesnost o svim dijelovima naše ličnosti. Samo tako neće zlo u nama upravljati sa nama.
Ako ne možemo prihvatiti zlo u nama, pa nesvjesno očekujemo da prvo moramo biti savršeni prije nego što možemo prihvatiti, voljeti i poštovati sami sebe, mi tada imamo ista očekivanja prema drugoj osobi. Dakle, ona mora biti svršena, ili je ne možemo voljeti, pa je odbacujemo u cijelosti. Ili je bijela, ili je crna. Naravno, to je rijetko svjestan stav, ali ako prevedemo naše emocije u svjesne misli, vidjet ćemo da upravo tako osjećamo i mislimo. Takav naš nesvjestan stav stvara zid odijeljenosti između nas i dugih, pa to stvara plitki odnos kojem nedostaju dubina i zadovoljstvo, i u kojem se tek djelomično razotkrivamo. Mi nismo svjesni naše netolerancije, kritičnosti i odbijanja da prihvatimo drugu osobu u njenoj cjelovitosti, pa nismo svjesni ni da to radimo i sa samima sobom. Doista je onda teško prihvatiti zlo u drugima, koji upotrebljavaju obranu koja je destruktivnija od onoga od čega se brane u sebi. Naša nesposobnost da se nosimo s destruktivnim ponašanjem drugih prema nama, odražava naš nedostatak svjesnosti o tome kada i kako mi radimo istu stvar - možda samo na drugačiji način. Kada budemo svjesni naših reakcija prema drugima, tada ćemo biti svjesni što radimo sebi. Negirajući neprihvatljive dijelova sebe, mi pojačavamo mržnju prema nama samima i produbljujemo rascjep u sebi. Tako princip uzajamnosti prvo mora biti primijenjen na nas same, na prihvaćanje sebe, a onda ćemo u mjeri u kojoj smo to uspjeli napraviti sa sobom, biti u stanju da učinimo i s drugima. Tada ćemo naučiti da i u odnosima ostanemo otvoreni jedno prema drugom.


SAMOVOLJA ILI OTPUŠTANJE

Cilj i svrha našeg razvoja je sve veće usklađivanje naše volje s Božjom voljom da bismo bili sretni u mjeri u kojoj smo postigli to usklađenje. To znači čuti Boga u svom srcu - to je krajnji cilj razvoja. Da bismo to mogli moramo se odreći strahova, nepovjerenja, pogrešnih shvaćanja i sumnji. Ali to također znači odricanje od stava koji kaže: "Ja jedino mogu biti sretan ako taj i taj napravi ovo ili ono, ili mi život odgovara na način kako sam ja to zamislio." I onda nam odricanje od samovolje izgleda kao skok u ponor, jer izgleda da se moramo odreći nečeg dragocjenog bez čega nije moguće živjeti. U našim odnosima je lako promotriti taj unutarnji pritisak koji kaže "moraš me voljeti", a koji onda stvara upravo suprotan odgovor. Ljubav nikada ne može biti iznuđena, makar drugoga "lovili na med", ipak je ispod strah da ne možemo živjeti bez te osobe - dakle to je prisila.
Osoba koja radi na sebi, sretat će se neprestano s tom napetosti u sebi, tim strahom i tim ustrajavanjem. Ta napetost je uvijek rezultat borbe tame i svjetla u nama. Da bismo u tome uspjeli moramo proći kroz ono što smo stvorili, a to je bol i zbunjenost, praznina i strah. Kakvo god da je to stanje mi ga moramo prihvatiti, tako da ga možemo istražiti, razumjeti, pa tako i razriješiti. Trebamo znati da je to stanje samo privremeno, jer će inače otpor prema otpuštanju, ma o čemu se radilo, biti prejak. Ta odluka prema otpuštanju mora se često ponavljati. To znači da se moramo odreći želje, ali to ne znači odreći se je zauvijek. Privremeno se moramo odreći od tko, što, gdje, kada i kako ispunjenja želje. Jer inzistiranje na ispunjenju naše želje na određeni način, često ometa njeno ispunjenje. Ako budemo imali povjerenja u Božju volju, želja će se ispuniti ali u drugačijoj emocionalnoj klimi, i to na puno bogatiji način. Tako da je često točno, da nešto možemo dobiti tek nakon što smo se toga odrekli. Odrekli smo se inzistiranja koje je bilo rezultat straha da ako ne bude po našem da će to značiti katastrofu, a to je samovolja.
Mogli bismo reći da je to generalna dvojba koja proizlazi iz sukoba u kojem se ili borimo protiv bola, praznine i straha od usamljenosti, ili postajemo beznadni i negativno raspoloženi. To se rijetko odnosi na sva područja našeg života, ali se sigurno odnosi na neka. Primjerice, mi možemo biti dominantni i agresivni da bismo pokorili druge, bilo čistom silom, pametnim uvjeravanjem ili neiskrenom manipulacijom. Na taj način "nosimo" se s nepovjerenjem u život i vlastitom prikrivenom beznadnosti. Ili idemo u drugu krajnost gdje postajemo pretjerano pokorni, jer se želimo slagati s drugima, o njima ovisiti, a ne biti neprijateljski raspoloženi, da bismo druge pomoću utjerivanja krivnje natjerali da nam služe. Tu postoji prikrivena želja da dominiramo. Prilikom rada na sebi treba pronaći takva prikrivena "rješenja", odnosno namjere. Ta rješenja su privid naše uspješnosti življenja, odnosno izbjegavanja da osjetimo unutarnju prazninu, i kada to shvatimo bit ćemo dovoljno motivirani da to promijenimo. Jer ne možemo na ovaj način dobiti stvarno ispunjenje, zapravo ga takvim "rješenjima" sprječavamo.
Pretpostavimo da želimo da budemo u ljubavi s drugim ljudskim bićem, ali nismo sigurni da to možemo postići kroz njegovu slobodnu volju. Pretpostavimo da tada počnemo vladati kroz posesivnost, dominaciju, ljubomoru, prisilu i zahtjevnost. To možemo činiti otvoreno ili prikriveno. Također možemo odigravati pretjerano "slabu" osobu i kroz druge igre koje proizvode krivnju. Ako nas druga osoba djelomično uistinu voli, ali nas djelomično i neurotično treba, ili nas želi iskoristiti, ona će se pokoriti našim pravilima, ali će nam istovremeno i zamjerati i okrivljavati nas, mrziti nas i prkositi zbog toga, iako i ona igra naše igre. Tako, da čak i ako "uspijevamo", to nas neće ispuniti, jer se stalno borimo protiv tih reakcija za koje smo suodgovorni. To stvara začarani krug koji osnažuje našu negativnu sliku o svijetu.
A što će se dogoditi ako imamo hrabrosti otpustiti uzde i suočiti se sa strahom da ćemo izgubiti tu osobu ako prestanemo manipulirati. Ako je i izgubimo, što smo izgubili? Zar to znači da zauvijek moramo biti sami? Zar se neće naći netko tko će nas voljeti zbog nas samih, bez da zbog straha glumimo nekog tko nismo, a to još više umanjuje naše samopoštovanje. Ali ako ta osoba ostane s nama, dobit ćemo neizmjernu radost da nas druga osoba želi voljeti slobodno bez naših manipulacija i dominacije. Stvorit ćemo povjerenje u odnosu koje će se bazirati na našoj vjeri da smo vrijedni ljubavi takvi kakvi jesmo.
Znanje o našem bogatstvu podrazumijeva, kao prvi temeljni korak, da budemo dovoljno snažni, dovoljno velikodušni, dovoljno ponizni, dovoljno iskreni i da ne upotrebljavamo silu na druge, bez obzira koliko mi to profinjeno radili. Jer ironija je u tome da često ono što bismo slobodno dobili postaje nepristupačno kada upotrijebimo silu. Raste naš osjećaj vlastite nevrijednosti, i pojačava se osjećaj da moramo krasti, ostajemo siromašni, jer samo oni koji žive svoju istinu osjećaju da zaslužuju bogatstvo.
Bogatstvo koje je neophodno za život u sreći u kojem imamo ljubav, jedino možemo stvoriti kada toliko potpuno dajemo koliko želimo dobiti. Spremnost da se odreknemo samovolje počet će nam davati ono što nam je uistinu potrebno da bismo bili sretni. Postajemo sve sposobniji da bez lažnog osjećaja krivnje vidimo svoje nedostatke, ograničenja, pogreške i negativnosti zbog kojih kršimo Božje zakone, pa tako nismo najdublje pošteni. Ako nam je najdublje žao zbog toga, ako prepoznamo da tako nanosimo bol drugima i nama samima, i ako ih iskreno želimo promijeniti, a da ne izbjegavamo strpljiv i težak rad na sebi, poniznost i bol od neophodnog suočavanja sa samima sobom, mi ćemo biti na Putu. Naučit ćemo donositi razne odluke, uvijek tražeći istinu. Svaki gubitak će se pokazati kao privid. Sve ćemo više biti vođeni istinskim razmatranjima, ne strahom od neodobravanja, o ovisnosti o dobrom mišljenju drugih ljudi, niti zbog straha da ne možemo podnijeti trenutno neispunjenje. Stvarana ljudska bolest je rezultat toga što ne koristimo svoje potencijale za stvaranje dobrog života. Shvatit ćemo da nema suprotnosti između našeg ispunjenja u najdubljem smislu i interesa drugih ljudi. To stanje svjesnosti u kojem uvijek tražimo istinu će sve više opažati, doživljavati i postizati neograničeno obilje koje nam Bog želi dati. Naš život će postajati sve bogatiji, jer će se bazirati na istini i ljubavi.