Jadranka to zove: "tvrdi i meki rubovi/ more i nebo", u stvari to je 
nekoliko kila papira 
iskidanih i 

oslikanih jedno ljeto, negdje na Mljetu ili Cresu. Dakle, sve pocinje ovako: pokida se veliki akvarel papir 

 na komade velicine dlana. Nastali komadi su nepravilni, razvedenih i mekih rubova. Potezi su 

nastali u  nekoliko sekundi, uglavnom su plavi, transparentni i siroki. Naravno mogu  se uociti  i varijante. 

Tako ce potez negdje biti sasvim tanak, linijski, negdje ce se pojaviti i crvena pa ljubicasta boja, a ponegdje i sjaj sedefa. 

Jadranka poteze zove pejzazima. Kaze da se ovo plavo, koje se  razlijeva i upija moze prepoznati kao pejzaz. 

 Vidimo nebo i more, samo nebo, samo more, tocno odredjeni komad neba, tocno odredjeno more. 

 Baš onda kad smo bili sigurni da je to onaj nas vidik koji cesto promatramo, koji sigurno prepoznajemo, sasvim ga se dobro sjecamo - sve se izgubi.