~ Što je hospital? ~

Samostanski redovi


U ranosrednjovjekovnoj Zapadnoj Europi, samostani su bili jedina veza novog društva s kulturom antike. U benediktinskim samostanima poput Monte Cassina u južnoj Italiji redovnici su prevodili na latinski antičke medicinske tekstove, poput Galenovih djela ili Corpusa Hippocraticusa, te suvremene arapske autore. Organizirani kao autarkične zajednice, samostanski kompleksi su redovno obuhvaćali i vrt s ljekovitim biljem te infirmarije, dijelove samostana u kojima su posebno zaduženi i obučeni redovnici, infirmariusi, brinuli o oboljeloj braći. Nerijetko se u sklopu samostana nalazio i prostor namijenjen boravku hodočasnika, putnika, ali i siromašnih i bolesnih kojima su redovnici pružali hranu i osnovnu medicinsku njegu.

U vrijeme križarskih ratova, osnovan je samostanski red vitezova hospitalaca (poznat i kao vitezovi ivanovci, kasnije malteški vitezovi) čija je osnovna zadaća bila rad u hospitalima za skrb oboljelih i ranjenih križara i hodočasnika. Kasnije je druga zadaća, borba protiv muslimana i kršćanskih heretika, prevladala nad hospitalstvom. I hospitalci i najstariji vojnički samostanski red, vitezovi templari, su u hrvatske krajeve došli polovicom 12. stoljeća. Početkom 13. stoljeća, hospitalci su osnovali samostan s hospitalom u Varaždinu. Templari su također osnivali hospitale/hospicije, poput onih u Istri: u Puli, zatim uz rijeke Mirnu i Rizanu, uz Limski kanal, te na brežuljku Božje polje kraj Vizinade. Samostan s hospicijem uz Vransko jezero u Dalmaciji je prvo bio u rukama templara, pa zatim hospitalaca.

Nakon pada Jeruzalema te ukinuća templara i povlačenja hospitalaca na Rodos u prvoj polovici 14. stoljeća, njihovi su hospiciji/hospitali počeli propadati odnosno dolaziti u ruke drugih samostanskih redova poput franjevaca. Samostani su i dalje imali važnu ulogu u osnivanju, a posebice upravljanju hospitalima, kao što možete vidjeti i na sljedećim stranicama. Također, samostanski hospitalski redovi, poput reda sv. Duha ili sestara milosrdnica sv. Vincenta Paulskog, su osnivani neprekidno kroz srednji i novi vijek. Pa ipak, težište hospitalstva u razvijenom srednjem vijeku prelazi u nova kulturna središta - gradove.

Bolnice u današnjem smislu riječi, kao institucije namijenjene isključivo dijagnostici, liječenju ili oporavku oboljelih, znanstvenom istraživanju i edukaciji liječnika, nastale su krajem 18. stoljeća. U sljedeća dva stoljeća postupno su zauzele važno mjesto u društvu: životni događaji poput rođenja ili smrti kojima je nekoć neizostavno bilo mjesto kod kuće, danas se odvijaju u bolnicama. Možemo očekivati da će se sličan trend nastaviti i u budućnosti.

Cilj ovog websitea je prikazati povijest prethodnica moderne bolnice zaključno s 18. stoljećem, to jest povijest institucija koje su u antičkom, srednjovjekovnom i ranonovovjekovnom obavljale neke od funkcija koje danas ima bolnica. Da bismo ih razlikovali od moderne bolnice, koristimo riječ 'hospital'.
Klikom na linkove u desnom stupcu možete saznati više o hospitalima u različitim povijesnim razdobljima i zemljopisnim područjima, od stare Grčke do dalmatinske obale u 17. stoljeću.