Vicko Kapitanovic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Split, 1992.

 

Izdavac:

Zupski ured Nevest

 

 

 

Urednik:

Vicko Kapitanovic

 

Likovna obrada:

ABEPERISA

 

Korektor:

Josip Zupic

 

Tisak:

Sveucilisna tiskara Split

 

Napomena: U internetskom formatu izostavljene su footografije i dijakriticki znakovi

 

 

Rijec citatelju

Knjizica koju imas u rukama, citatelju, govori o zivotu, radu, zuljima, znoju, krvi, vjeri, duhovnosti i nadi covjeka iz srca Zagore. Opisuje proslost na podrucju zupe Nevest, koja je u razlicito vrijeme obuhvacala vise ili manje sela. Glavnina je teksta posvecena selima: Nevestu, Ceri, Visokoj, i Sitnom. No, knjizica priziva u sjecanje i dogadjaje iz susjednih mjesta Zagore, postavljajuci ih u okvire opcih hrvatskih i europskih povijesnih zbivanja.

Zacela se u vrijeme krvavog rata u Hrvatskoj. Pripremana je dok su se oglasavali zavijajuci zvuci koji su najavljivali zracnu i opcu opasnost. Sredjivana je u Rimu, daleko od nekih nuznih pomagala.  Dogotovljena je, u vremenskoj stisci, u Splitu, pred samu proslavu 500. obljetnice zupe Nevest. Izlazi iz tiska dok jos uvijek traje hrvatska tjeskoba.

Sve se to odrazilo i na tekstu ovoga rada. Pristup nekim arhivima bio je nemoguc, drugima do kraja  otezan, pomagala koji put nedostupna, vrijeme za rad kratko i nepogodno. Pri citanju knjizice to je potrebno imati na umu.

Ishod proucavanja, ipak, pokazuje da kisa nije potpuno isprala sjecanja na prolivenu krv i iscureni znoj. Kamen iako, cesto, izkliznuo iz temelja jos uvijek odrazava zuljeve davnih ruku. Dracom i korovom obrasla negdasnja ognjista i danas iskre zrakom topline. Vrijeme nije izbrisalo sve uspomene.

U radu na objelodanjenju ove knjizice doprinijelo je dosta osoba iz pet razlicitih naroda, cija su imena spomenuta na odgovarajucim mjestima. Posebna zasluga pripada zupniku Nevesta fra Pavlu Culjku koji je pokrenuo zamisao o objavljivanju tekstova o zupi Nevest i pobrinuo za tiskanje ove knjizice. Svim pomagacima prijateljski zahvaljujem, a tebi, dobrohotni citatelju, pruzam ovu knjizicu s nadom da ce ti citanje o proslosti otvarati vidike u buducnost.

                                          Pisac

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U tmini davnine

Jezikoslovci, prema nazivu, izvode ime Nevest iz ilirskog jezika[1] pa bi prema tome Nevest mogao biti vrlo staro naselje. Na starinu ukazuju i arheoloski ostaci koji su pronadjeni u okolnim mjestima. Tako su u Podumcima pronadjeni razliciti ulomci kremenih nozeva i strelic. Tu je otkrivena i pretpovijesna spilja s predmetima koje je upotrebljavao covjek iz kamenog i broncanog doba, kao sto su glinena posuda, kopca, igla i nakit od bronce. Citavi niz ulomaka kamenih nozeva i strelica pronadjen je i na polozaju Bitinj u Danilu.[2] Razliciti predmeti iz broncanog i zeljeznog doba pronadjeni su i u Cvrljevu[3], pa je jasno da je stari Zagoranac s lukom i kamenom  strelicom u ruci, a poslije s broncanom i zeljeznom strelicom, setao i Nevestom u potrazi da pribavi lovinu za zivot.

Tesko prohodni kraj i krs stitili su zagorsko stanovnistvo od brojnih lutalaca koji su se, na svojim seobama, pomicali istocnom jadranskom obalom i pljackali sve do cega su dosli. Trajnije tragove oko Nevesta ostavili su Iliri, koji su gradili svoje gradove-tvrdjave na vrhuncima manjih brda. Ilirsko pleme Delmata, koje je prebivalo u Dalmaciji, svladao je (34-33. pr. Kr.) rimski car Oktavijan. On je osobno vodio rat i prosao ruseci ilirske utvrde od Promone (Promine), preko Magnuma (Kljake), Andetriuma (Muc) u Sinjsku krajinu. A u tom ratu je i sam bio ranjen. Jos su se jednom  Delamati pokusali osloboditi "rimskih vukova" ali je njihov otpor (9. p. Kr.) kod Andetriuma (Muc) slomljen, a hrabri vodja Baton odveden je u zarobljenistvo u Ravennu u Italiji. Obala se polako romanizirala. Gradovi Salona (Solin) i Trogir poprimili su rimska obiljezja i latinski jezik. Doseljenici s istoka vec su potkraj  I. stoljeca donosili vijesti o krscanstvu i uspjevali polako nalaziti pristalice za svoju vjeru. Ubrzo su osnovane i prve biskupije kao Salona. I u Dalmaciji je prolivena krv za Krista. Solinski mucenici, medju kojima se isticao biskup Dujam, bili su novo sjeme krscanske vjere, koja se sve vise siri i u unutrasnjost Dalmacije[4]. Ridition, koji Mommsen i Jadrijevic dosta uvjerljivo smjestaju na Danilo[5], dobiva svoga biskupa. Moze se s pravom pretpostaviti da je pod njegovu skrb spadao velik dio danasnje sibenske i trogirske Zagore i sam Nevest.

Seobe naroda, razaranja i opasnosti vjerojatno su prisilile Aurelija  biskupa Riditiona da se povuce u Milano gdje je 475. umro i stuje se kao svetac. Tako, s velikom vjerojatnoscu, Zagora ima i jednog svoga davnog zaborav-ljenog sveca[6]. U razgranicenju na solinskom saboru 533. podrucje Riditiona, mozda vec opustoseno uslijed provala novih naroda, pripalo je Solinskoj biskupiji[7].

Nakon smirivanja seobe naroda na istocnoj obali Jadrana u Trogiru je osnovana biskupija koja je bila jedna od istaknutijih i prostranijih biskupija u splitskoj crkvenoj pokrajini. Prema zakljuccima splitskog crkvenog sabora iz 1185. godine trogirskom biskupu u raspodjeli podrucja medju biskupijama  u juznoj Hrvatskoj pripale su zupe: Trogir, Drid, Sibenik i citavo Zagorje (Zagora)[8]. Tekst saborskog zakljucka nije dovoljno jasan, da bi se moglo sa sigurnoscu ustvrditi da li je Zagorje (Zagora) bilo jedinstvena zupa ili je na tom podrucju bilo vise  zupa. Ipak se cini da se moze pretpostaviti da je citava Zagora u dvanaestom stoljecu bila jedinstvena zupa koja se sterala na sirokom krsevitom podrucju izmedju Kozjaka i Petrove Gore, odnosno Moseca, kako ce se kasnije nazvati ta planina.  U to vrijeme biskupija je bila prilicno bogata sto pokazuje jos i danas divna trogirska katedrala, iz XIII. st. kad je Sibenik bio samo jedna od trogirskih zupa.

U neprestanim borbama koje su se kroz XII. i XIII. st. vodile izmedju ugarsko-hrvatskih kraljeva i Venecije za prosirenje vlasti nad dalmatinskim gradovima i sto sirem podrucju Hrvatske, hrvatski su velikasi i hrvatski gradovi pristajali sad uz jednu sad uz drugu stranu. Uz hrvatske velikase narocito je, medju gradovima, Sibenik znao iskoristiti takvo stanje u svoju korist pa je postigao najbrzi razvoj od svih gradova na istocnoj obali Jadrana. Kako se sibensko naselje sirilo i jacalo Sibenik je  sve vise ceznuo docepati se i biskupske stolice jer je to sobom nosilo  odredjene povlastice. A samo je mjesto u kojemu je stolovao biskup nosilo naziv i uzivalo prava grada. U tim politickim borbama nerijetko se dogadjalo da se Sibenik i sibensko svecenstvo suprostavljalo Trogiru i trogirskom svecenstvu. U borbi za crkvenu samostalnost Sibencani su nasli glavne saveznike u bribirskim  hrvatskim knezovima Subicima. No, vjerojatno su Sibencani znali pridobiti i stanovnistvo u zaledju, koje je u pridruzivanju Sibeniku vidjelo i neku svoju korist[9].

Provala Tatara u zaledje Trogira i Sibenika, gdje su se vodile zestoke borbe[10], opustosila je bez sumnje Zagoru i oslabila njezinu obranu, pa je Zagora postajala lak plijen, onima koji su se zeljeli siriti na njezinu podrucju. Jedan od tih bio je i hrvatski grad Sibenik, koji je u ovom dijelu Zagore gledao svoje prirodno zaledje, narodno i gospodarsko.

U zaledju se Sibensko podrucje sirilo na ustrb podrucja kojim je upravljao hrvatski ban, ali je to prosirenje bilo i na ustrb  susjednih biskupija. Tako je 1251., prema izvjestaju bana Stjepana, Sibenik pomakao svoje granice na podrucje  koje omedjivala linija od Krke na Konjevrate, Pokrovnik, Kosevic[11] Sitnicu (Sit-no), Lepenicu (Boraja ?), Siroku[12] i Orljak Mali kod Rogoznice[13]. Kako je u isto vrijeme sibensko svecenstvo, potpomognuto civilnim vlastima i knezovima Subicima pokusalo izabrati posebnog biskupa za Sibenik ono je i na podrucju Zagore skupljalo crkvenu desetinu pa je zbog toga doslo do zestokog sukoba izmedju sibenskog svecenstva i trogirskog biskupa Treguana. Istina, postignut je 1252. u Splitu sporazum[14], ali on nije zadovoljio Sibencane. Sukobi su se pojavljivali i nadalje. Iako je novoizabrani biskup, franjevac, Kolumban pokusao izgladiti sukob sa Sibencanima i u tome je donekle i uspio pa je 7. veljace 1263. doslo do novog sporazuma[15], ipak je Kolumban, poucen  ranijim iskustvom drzao potrebnim utvrditi svoja prava uticuci se papinoj zastiti.


Prvi spomen Nevesta

Najvjerojatnije na Kolumbanovu molbu papa Klement IV. izdao je 13. srpnja 1266. bulu[16] u kojoj uzima u zastitu posjede trogirskog biskupa, medju kojima  su se nalazili posjedi u Zagori, sela Nevest, Radosic, Gradac, Ostrog, Spelan i Sv. Petar[17].  To je ujedno i prvi izriciti spomen Nevesta. u kojem je Trogirska biskupija imala posjede, s kojih je skupljala desetinu. Papa je spomenutom ispravom  zabranio bespravno mijesanje ili prisvajanje crkvenih posjeda i desetine, zastitio crkvena prava kaznama izopcenja iz crkvene zajednice ili interdikta, tj. zabranom crkvenih obreda u mjestu, selu ili zaselku koji bi se ogrijesio protiv papine isprave. Oprost od kazne bio je pridrzan trogirskom biskupu, splitskom nadbiskupu metropolitu i papi.

 

Trogirska je biskupija papinom bulom zastitila svoja prava u Nevestu,  ali se cini da Nevest nije  papinom zastitom dosao do zeljenog mira. Ipak mu je, vjerojatno, ta zastita omogucila  nesto povoljniji polozaj od ostalih okolnih mjesta. To bi se dalo zakljuciti iz sve vece uloge koju je Nevest imao na granici triju hrvatskih podrucja, trogirskog, sibenskog i banovog, tj. dijela kojim je upravljao hrvatski ban. Ali mu nemirna vremena nisu dopustala nista vise od zivotarenja. Nemiri i nesiguran zivot utjecali su i na standard zivota posebno na granici i vjerojatno primorali neke posjednike da prodaju svoje zemlje. Tako iz notarskih spisa znamo da je 22. ozujka 1272. neki Jure sin Dragane prodao trogirskom plemicu Duji Cegi polovicu svoje polovice sela Unesica koje je granicilo s Nevestom[18]. U  spisima trogirskih notara nalazimo tek rijetke  ugovore iz ovog vremena koji se odnose na Nevest a i ti pokazuju potrebu garancija u to nemirno vrijeme, kao npr. sporazum Strike i Nadimira iz Nevesta koji su 1272. sklopili s Curcom Radinim i s Bogdanom Vukomirovim o isplati nekog konja zbog kojeg su, cini se vec izbijale svadje i parnice, pa je trebalo ugovoriti da se u parnicenje vise nece uplitati ni hrvatski ban iz Knina[19].

Kako se nalazio na tromedji razlicitih upravnih podrucja: Trogira, Sibenika i podrucja kojim je upravljao hrvatski ban, vjerojatno je Nevest nerijetko dozivljavo haranja i pljackaske upade s jedne i s druge strane, a nije iskljuceno da je i njegovo stanovnistvo haralo na tudjim podrucjima. Kao zastitu od pljackasa Mletacka republika, kojoj su se priklonili gradovi Sibenik, Trogir i Split odlucila je 1349. osnivanje posebne pokrajinske straze sastavljene od domacih ljudi, cije bi troskove snosili spomenuti gradovi i Republika. Sibenski su predstavnici predlozili da bi se upravo u Sratoku (danas Bogdanovic) postavilo sjediste te pokrajinske straze kao najpovoljnijem polozaju za zastitu Sibenika i Trogira. To su obrazlagali cinjenicom da se oko tog mjesta nalazi tridesetak osamljenih sela koja bi se uspostavom konjicke straze ubrzo unaprijedila [20].

Sibencani su nakon dugih borba uz pomoc knezova Bribirskih postigli da je papa godine 1298. osnovao u Sibeniku biskupiju i time je Sibenik od tvrdjave postao grad. Ali je Trogirska biskupija uspjela sacuvati svoja prava na podrucju koje je stitila bula pape  Klementa IV[21].

Inace o vjerskom zivotu, ne samo u Nevestu, vec i o zivotu u gradovima, Splitu, Trogiru i Sibeniku ne znamo bas mnogo. Zupe su u Zagori, kao sto je vec spomenuto, vjerojatno bile rijetke i o njima ne znamo bas nista. Crkveni zivot u gradovima, a vjerojatno i na selima, odgovarao je vise manje vjerskom zivotu u ostaloj Europi. Svecenstvo ni u Europi jos nije potpuno prihvatilo bezenstvo. Na ovim prostorima, cini se, jos manje. Vjerojatno su na to utjecale ne samo prilike, koje su bile slicne onim u ostaloj zapadnoj Europi, vec i blizina i tradicije istocne crkvene stege. Jos je naime u dvanaestom stoljecu Bizant kroz nesto vise od jednog desetljeca zaposjeo ovo hrvatsko podrucje. Usprkos pobjedi hrvatskog bana Ampudija koji je 1166. osvojio dio Hrvatske sa Sibenikom, bizantski car Manuel Komnen (1143-1180), nakon pobjede ugarsko-hrvatskog kralja Stjepana III. kod Zemuna dobio je mirovnim pregovorom Hrvatsku na jugu od Krke, osim Trogira, Braca, Hvara i Visa koji su drzali Mlecani,  i od dobivenog dijela stvorio je dukat Hrvatske i Dalmacije, koji je drzao do smrti[22]. Premda je vrhovnu upravnu crkvenu vlast i dalje u crkvenim poslovima zadrzao rimski biskup, tj. papa, nije iskljuceno da su poneki svecenici prihvacali s obzirom na zenidbu poglede istocne Crkve, koje je bizantska drzava odobravala. A to je onda na ovim hrvatskim stranama pogodovalo odbacivanju celibata. Dokaze za to imamo u gradovima Splitu i Sibeniku. A iz takvog stanja u obliznjim gradovima gdje bi biskupska vlast trebala biti ucinkovitija, moze se zakljuciti da stanje nije bilo, u tom pogledu, bolje ni po selima koja su bila dalje od ociju sredisnje crkvene vlasti.

 

Na hrvatskoj granici

Kad je 1357. buknuo rat izmedju hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika i Mletacke Republike, nakon prevrata u Splitu i Trogiru, i Sibencani su poslije kratkog pristajanja uz Veneciju izvrsili prevrat i protjerali mletackog Kneza Andriju Justinijana[23]. Poslali su poslanstvo hrvatskom banu Ivanu Cuzu, koji je opsjedao Nin, i izjavili se spremnim prihvatiti kraljevu vlast, zatrazivsi potvrdu svojih  posjeda, prava i obicaja.

14. prosinca 1357. hrvatski ban Ivan Cuz potvrdio je Sibeniku, u kraljevo ime, dotadasnje posjede i prava i darovao jos nekoliko mjesta medju kojima i Nevest, Partimis i Koprno[24]. Kralj Ljudevit je 16. prosinca 1358. godine potvrdio banovu ispravu navodeci posjede u ovom dijelu Zagore pod nesto izmjenjenim imenima, kao Nevest i Unesic u Dubravama i Zitnic[25]. 

Na to je ponovno izbio spor izmedju Trogirske i, u medjuvremenu (1298) osnovane, Sibenske biskupije zbog skupljanja desetine na tom podrucju.  Sibenski je biskup Matej drzao da je kraljevim darivanjem tih posjeda Sibeniku stekao pravo ubiranja desetine, pa je poslao svoje desetinare da skupe desetinu na navedenim podrucjima. Trogirski je biskup Bartolomej, naprotiv, drzao da je kralj Sibenskoj opcini darovao samo sela s obzirom na svjetovne prihode. Po njegovu misljenju to nije utjecalo na crkvenu pripadnost tih podrucja trogirskoj biskupiji i na ubiranje crkvene desetine. Desetina je pripadala Trogirskoj crkvi i prema tome kralj je nije mogao darovati.

Za rjesenje spora kralj je odredio nitrijskog biskupa Stjepana, hrvatskog bana Nikolu Seca i pravnika Ivana de Brandeseth koji su se zbog toga sastali u Sibeniku 1359. godine. Ispitavsi dokumente i svjedoke sudsko vjece je donijelo presudu da unatoc kraljevoj darovnici crkvena desetina i duhovna uprava nad podrucjem, Dubrave, Koprno, Prtemic i Unesic pripada Trogirskoj biskupiji[26].

Inace zbog desetine su nastajali nesporazumi i izmedju seljaka i trogirskog kaptola pa je trogirski knez Luka Tron 1421. rijesio spor na taj nacin da je tezak koji je trebao platiti desetinu davao iskaz koliko je utrosio sjemena i koliko je ulozio troska u obradu zemljista. Utroseni dio bi nakon skupljanja plodova pripadao seljaku a od preostaloga devet desetina seljaku a  jedna  desetina Crkvi[27]. Crkvena destina se potom opet dijelila izmedju zupnika, biskupa i kaptola.

Nesigurnost koja je vladala u sibenskom zaledju i slabo novcano stanje u sibenskoj opcini potakli su Sibenik da 1412. prihvati mletacku vrhovnu vlast[28]. Tri godine kasnije Turci su dosli sve do pred gradske zidine Sibenika. Provalom Turaka prema Sibeniku 1415.  vjerojatno je bio opustosen i Nevest a stanovnistvo se sakrilo i razbjezalo a mozda je netko zapao i u ropstvo[29].  Nema sumnje da su se pred turskom opasnosti tada povlacili i dusobriznici s ugrozenog podrucja i vjerojatno se ponovno povratili kad je prosla opasnost.

Prema kupoprodajnom ugovoru iz 1409. izmedju Venecije i ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava, Venecija se gledala docepati i ostalih hrvatskih gradova na obali. Do g. 1420. prihvatili su mletacku vlast i gradovi Trogir, Split, Korcula, Hvar i Kotor sa svojim podrucjima, tako je Mletackoj republici, uz ono sto je otprije posjedovala, pripala sva hrvatska obala od Dragonje u Istri do Zrnovnice kod Splita. No granica hrvatske drzave zadrzat ce se jos uvijek nedaleko od mora. Kako je zbog granica vise puta dolazilo do nesporazuma izmedju pojedinih podrucja, bilo da su pastiri prelazili sa svojim stadima, bilo da su sjecena drva u pojedinim gajevima i dubravama, ili da su vrsene pljacke, nastala je potreba da se granice jasno odrede. Zbog toga su dvojica izaslanika hrvatskog bana Ivana Cetinskog i trojica sibenskih plemica na licu mjesta utvrdili granice izmedju sibenskog i banova podrucja. O tim su granicama   23. svibnja 1434. donesene isprave koje ih odredjuju do u najmanje pojedinosti. Granica je isla izmedju sela Sedramic, Planjane, Zvonicac (Podumci)  i Prtemic s hrvatske strane i Zitnica, Kosevica, Ljubostinja, Koprna i Unesica s Sibenske, odnosno Mletacke strane.

Granice izmedju Banske Hrvatske i Sibenika na podrucju Visoke, Sratoka i Ljubostinja  prema ispravi sastavljenoj u Sinju 23. svibnja 1434. bile su slijedece:

Prvi medjas pocinje sa strane sela Sitnice, koje pripada Sibenskom okrugu, prema jugu na vrh brda zvanog Skrbac ili Kokuljica, koji se polozaj naziva Gradina, i tu je kriz; odatle pravcem na vrh brda koje se zove Kudrica, tu je kriz; zatim pravcem na vrh brda koje se zove Gradina, gdje je kriz; odatle ravno na jednu staru kamenu gomilu koja se nalazi u Lasu s juzne strane, tu blizu je kriz; dalje pravcem uspinjuci se na brdo Laskijevac na kriz, ubiljezen na jednom kamenu, na strani jedne male klisure, odatle u jednu okruglu dolinicu, koja je smjestena u spomenutom brdu sa strane, izmedju te dolinice i jedne druge dublje na kamenu je kriz, odatle pravcem na jednu kamenicu koja se nalazi pod brdom, koje se zove Orljak[30], gdje je kriz; odatle pravcem na vrh spomenutog brda Orljak, a taj je vrhunac gotovo na sredini spomenute gore ili brda i tu je kriz, odatle pravcem na vrh brda koje se nalazi uz Ladiknu Dragu, s juzne strane spomenute drage tu je kriz; odatle pravcem na vrh brda zvanog Caval gdje je kriz; odatle se nastavlja pravim i starim medjasem sve do mjesta zvanog Buble sedlo, gdje je novi kriz uza stari kriz; odatle na jednu vodu zvanu Vrutica ili Piscet koja se nalazi uz brdo zvano Kovrljica, tu je kriz, ta je voda zajednicka obim kotarevima; odatle na brdasce koje je iznad Kripsine Kamenice, sa sjeverne strane na velikom kamenu je kriz; odatle pravcem prema zapadu na Raskrizje, gdje se naziva pod Divnica Selisce, tu je kriz; odatle na Gomilu koja je na vrh brdasca koje se zove Golo Brdo, tu je blizu kriz; odatle na jezero zvano Rogoznica; odatle prema brdu koje se zove Petrova Gora, na mjesto koje se zove Strazica Glavica, gdje je kriz; odatle spomenutim brdom na mjesto koje se zove Neuzgit Studenac u Obodinmu itd[31].

Razgranicenje nije rijesilo sve nesporazume. Izmedju ugarsko-hrvatskih i mletacko-hrvatskih pripadnika dolazilo je i dalje do novih sukoba. Obje strane su nastojale sukobe rijesiti pregovorima pa je 1448.  doslo do pregovora u Nevestu izmedju sibenskih predstavnikaDragoja Draganica i Ilije Linjicica i vlaskog glavara Blaza i poslanika hrvatskog bana Petra zbog kradja i steta koje su vlasi i banovi podanici cinili po sibenskom kotaru[32].

Sukobi su se ponovno pojavili narocito u vrijeme banovanja hrvatskog bana Ladislava Marka. Pri tom su pocinjene nebrojene stete, a u sukobima je bilo dosta i mrtvih ili zarobljenih. Cini se da su sukobi bili narocito jaki na granici oko sela Sitnog, gdje su stanovnici prijecili jedni drugima prelaz preko granice i izbacivali ih sa svoga podrucja. Zbog toga je 13. svibnja 1469. godine doslo u Zadru do mirovnog pregovora u kojem je izmedju ostalog utanaceno da se razmjene zarobljenici, nadoknade stete ostecenim stranama, da se  razmirice izmedju hrvatskog bana  i Sibencana oko granice sela Sitnice, a i oko drugih rijese sporazumno. Prema tom sporazumu stanovnici s jedne i s druge strane granice mogli su slobodno prelaziti granicu i medjusobno trgovati, a stocari goniti u ispasu svoju stoku[33].

Nemiri na granici i upadi Turaka vjerojatno su oslabili  vlast hrvatskog bana u Zagori, pa je to mozda i razlog da su se Nevescani 1453. podlozili sudbenoj vlasti Sibenika uz uvjet da se mogu ravnati po hrvatskim zakonima[34].  Otada se  veze s Sibenikom jos vise pojacavaju, a neki Nevescani prelaze polako i u sluzbu sibenskih zemljoposjednika. Tako 1480. petorica tezaka iz Nevesta potpisuju ugovor s sibenskim plemicima da ce se trajno preseliti u Sitnicu (Sitno) i obradjivati njihove zemlje[35].

Da li je tih godina nastala i vlastita zupa u Nevestu moze se samo nagadjati[36]. Svakako, 15. travnja 1480. Ivanis Pavlovic ostavio je oporucno upravitelju crkve Sv. Marije i njegovim nasljednicima gonjaj zemlje[37] da mu se izgovori pet misa[38]. Iz tog bi se mozda moglo pretpostaviti da je Nevest tada bio samostalna zupa. No, dokumenat ne iskljucuje ni mogucnost da se radi samo o kapelaniji.

Usprkos nemirnim vremenim i pljackaskim upadima na tom podrucju, Nevest se i dalje uporno nastojao odrzati. Mozda su i ta nemirna vremena uzrokovala da je ostao bez vlastitog dusobriznika. Da bi doskocili tome Nevescani, koji su najvjerojatnije sami izgradili crkvu Sv. Marije i prema tadasnjem crkvenom pravu bili njezini skrbnici, pronasli su u kninskoj biskupiji svecenika Augustina koji je bio spreman prihvatiti dusobriznicku sluzbu u Nevestu. Njihov zastupnik Lovro Lucic i jos neki cije nam se ime nije sacuvalo zastupali su Nevescane u Sibeniku pred generalnim vikarom Hektorom Franceschi i zatrazili da ga imenuje za zupnika. Razmotrivsi njihove zahtjeve generalni vikar Franceschi, na Badnji dan, 24. XII. 1492. prihvatio je svecenika Augustina i po srednjovjekovnom nacinu investiture uveo ga u posjed[39] . 


 

Na turskoj granici

Upadi Turaka u XVI. stoljecu unistili su juzni dio Hrvatskog kraljevstva i rasprsili veliki broj stanovnistva. Stanovnistvo se pred Turcima iz mnogih sela banske i iz granicnih podrucja mletacke Zagore povuklo blize moru, u gradove, na otoke ili je prebjeglo cak u Italiju.  Na prazna podrucja dolazilo je krscansko stanovnistvo s turskog podrucja i tako se granica turske drzave prosirila i na mletacko sibensko podrucje premda ono nije bilo zauzeto silom. Turci nisu htjeli iseliti svoje podanike s tih podrucja izjavljujuci da ih nemaju gdje smjestiti, pa se tako citavo podrucje Sibenske Zagore naslo u turskim rukama[40].

Odmah nakon osvajanja Turci pokusavaju organizirati drzavnu vlast. Na podrucju nekadasnje srednje Hrvatske Turci osnivaju izmedju 1522. i 1528. vilajet Hrvati sa sjedistem u Sinju i kadiluk Skradin[41]. Njima su na podrucju Zagore pripadale nahije Petrova Gora, koja je obuhvacala najveci dio danasnje Zagore a sjediste joj je bilo u Drnisu[42] i  Zminje Polje, koje je imalo podrucje s druge strane Moseca od Crivaca do Zelova i Prugova a u Zagori je toj nahiji pripadalo jedino Cvrljevo.

Poslije osvajanja Klisa 1537. Turci su u Klisu osnovali Kliski sandzak kojem je pripadalo prostrano podrucje od Konjica i Jajca u Bosni i Hercegovini do Zadvarja, Solina i Skradina. Oko 1580. osnovan je Zagorski ili Kliski kadiluk  sa sjedistem u Klisu, koji ce potrajati sve do izgona Turaka iz Klisa 1648. godine. Vjerojatno skupa s Kliskim sandzakom uspostavljena je i nahija Zagorje, koja je obuhvacala veliki dio Zagore[43].

Zagora ce se od tada kroz stotinjak godina naci na udaru dvaju svjetova, koji ce lomiti koplja preko njezinog siromasnog stanovnistva. S jedne strane su bili Turci a s druge krscanski svijet: Venecija, koja se zeljela docepati novih podrucja i Habsburgovci koje su od 1527. Hrvati birali za svoje kraljeve. Da je to tako pokazuje  dopisivanje iz 1579-1580. trogirskog arhidjakona, papinskog povjerenika za uskoke, Benka Rottonda i  stajerskog nadvojvode Karla kao i turski dokumenat od 26. X. 1621. u kojem kliski kajmakam zabranjuje vojvodama Drnisa i Zagorja da globe fratre[44].

Nemajuci dovoljno snage da se suprotstavi Turcima austrijski car je poceo pomagati senjske uskoke koji su se zalijetali u tursku drzavu i plijenili njezino stanovnistvo. Ne moguci uvijek dohvatiti Turke, a ne zeleci se vratiti bez plijena, uskoci su vrlo cesto pljackali i katolike, turske podanike. Cinili su to vjerojatno i zbog toga da bi pokazali kako Turska ne moze zastititi svoje podanike i da bi se katolicko stanovnistvo onda priklonilo jacoj i mocnijoj drzavi. U tome su i uspjevali jer je Rotondo, koji je vjerojatno bio i austrijski agent skupio 27 obitelji iz petnaestak zagorskih sela, medju kojima Koprno (Chotoragna), Sratok (Sratog) i Divojevic koje se u to vrijeme nazivalo i Zagoricane (Zagorizane aliter Divoievich),  koji su zatrazili zastitu od senjskih uskoka nudeci  za to cekin po obitelji godisnje.

Ukoliko je u 14 zagorskih sela koja se navode u popisu zaista popisano citavo stanovnistvo onda je Zagora zaista bila vrlo rijetko naseljena jer je u 14 sela bilo svega 27 obitelji, od kojih je u Koprnu bila i jedna turska Bilafa Mustapica.

Iako nije bio odusevljen primanjem Zagorana u svoju zastitu, plaseci se da se s njima ne usuljaju vlaski i turski martolozi, Rudolf je ipak pristao da se Zagoranima osigura zastita. Iako su odnosni dokumenti vec bili napisani, Benko ih je povratio nadvojvodi Karlu, jer je sam upao u neprilike a nije se usudio dokumente povjeriti u tudje ruke da ih prenese odnosnim obiteljima[45].

Turskim zauzimanjem Zagore prestala je u tom kraju redovita crkvena organizacija. Zupnik ili zupnici s tog podrucja nestali su bez traga. Trogirski i Sibenski biskup nisu se vise usudili pomoliti glavu na to podrucje. Brigu za malobrojne krscane koji se nisu jos razbjezali, ili za one koji su tu dosli, preuzeli su visovacki franjevci. Na sirokom podrucju u nahiji Petrova Polja, Petrove Gore, Zmina i Zagorja, tj. od Skradina do Dicma i od Kozjaka do u Bosnu oni su organizirali dvije  zupe: Petrovo Polje i Zmino.

Kad je 1613.  na Visovac prispio novoizabrani skradinski biskup fra Antun Matic, pod zastitom turskih isprava izdanih franjevcima, on je cinjenicno protegao vlast skradinskog biskupa i na nekadasnju Kninsku biskupiju i neka podrucja Sibenske i Trogirske biskupije. Isto je ucinio i njegov nasljednik fra Toma Ivkovic pa je u svom izvjestaju iz 1630. godine u podrucje svoje biskupije ubrojio i zupe Petrovo Polje i Zmino[46]. Na prostranom podrucju Petropoljske zupe od Glamoca do Nevesta bilo je tada svega 268 obitelji i pet crkava od kojih su tri bile obnovljene, dok je zupa Zmino imala 9 crkava od kojih svega dvije koje su bile za upotrebu i 288 obitelji.

Jasno je da je u takvim prilikama gdje je fratar morao odlaziti s Visovca na konju i putovati danima od mjesta do mjesta, a vjernici u zivotu nisu vidjeli biskupa, vjersko neznanje bilo veliko. A bilo je i mana i poroka. Da bi lakse mogli providjati vjernike sakramentima svecenici su u Zagori nastojali isposlovati dozvolu da mogu slaviti misu i u privatnim kucama.

Trogirski je biskup 1638. uputio molbu papi da bi svecenici u turskoj drzavi mogli slaviti misu u privatnim kucama. Ali papa to nije dopustio  vec je dozvolio samo da svecenici za providjanje bolesnika mogu cuvati euharistiju u nekoj od crkava na tom podrucju bez "vjecnog" svijetla i nositi je  bolesniku, o vratu, bez pratnje svijetla[47].

Iz spomenutog se dokumenta cini da je na turskom podrucju u Zagori 1638. bilo vise svecenika. Vinjalic kad govori o fra Franji Bogeticu spominje ga 1646. kao dusobriznika Zagorja[48].  Biskup Maupas  pise da je jedan sinjski franjevac u tursko doba vrsio dusobriznistvo za cijelu Zagoru a da je rezidirao u Visokoj[49]. No prilicno je tesko spojiti tu tvrdnju s onovremenim skrtim dokumentima. Po svemu sudeci na podrucju trogirske biskupije u Zagori djelovali su kroz to vrijeme dva zupnika, jedan za zupu Zmino a drugi za Petrovo Polje kojem je pripadao Nevest, kako se moze razabrati iz kasnijih rasprava o granicama zupa.  

Na presizanje skradinskih biskupa franjevaca nad granicama tuzit ce se kasnije neki sibenski biskupi. Ali i medju franjevcima se pojavio spor zbog granica jer su franjevci iz Visovca i iz Sinja skupljali milodare po istom podrucju. Zbog toga je uprava Franjevacke provincije Bosne Srebrene, kojoj su pripadali ti samostani poslala svog izaslanika fra Juru Skontrica da ispita "medju od zupa" Visovackog samostana.

Skontric je 29. kolovoza 1677. sazvao pedesetak starijih ljudi, koji su izmedju sebe izabrali jednog starijeg covjeka "dobre duse" koji je opisao granice. Prema njegovu iskazu, koji su kasnije potpisali sedmorica franjevaca i dvanaestorica  vjernika, granice izmedju zupa Petrovo Polje i Zmino isle su kroz Zagoru od Rotne Gomile (izmedju Kljaka i Crivaca), na Lulic Gradinu, lokvu Brusnicu, lokvu Sitnicu u Sitnom i Stup kameniti[50]. "Cerkva Nevest" i Grahovo u Bosni pripadale su prema njihovu iskazu Petropoljskoj zupi. Pet dana kasnije (3. IX. 1677.) posvjedocio je i fra Frano Kovacevic da su Nevest, Koprno, Sitno i Unesic uvijek bile kapelanije Petrova Polja.  Kako je starac izjavio da su na toj liniji cetiri medje: kadijine, harambaske, strazarske i fratarske[51] moglo bi se pretpostaviti, a cini se da to potvrdjuju i drugi dokumenti, da je granica izmedju zupa Zmino i Petrovo Polje barem djelomicno isla starom medjom izmedju sibenskog kotara i hrvatske kraljevine.

Premda se drzavna granica odmakla od Nevesta dalje prema Sibeniku, Nevest je bez sumnje trpio mnogo zbog blizine granice. Opasnost se povecavala kad su Turci nadirali prema Sibeniku, kao npr. 1646. ili jos vise 1647. kad je njihova ogromna vojska svoj glavni stab uspostavila u Danilu[52].

Stanovnistvo je ili bjezalo u Sibenik ili se skrivalo po planini. Cini se da je ipak vece iseljavanje bilo cetrdesetak godina kasnije kad je, nakon kandijskog rata, ponovno, u vrijeme beckog rata, doslo do sukoba izmedju Turaka i Venecije. Mletacki podanici ohrabreni uspjehom krscanske vojske pod Becom pojacali su i u Dalmaciji svoja cetovanja i pljackanja turskih podanika po Zagori. Sela koja su se nalazila blize granice sigurno su bila vise na udaru. Nije zbog toga ni cudno da je petropoljski zupnik fra Petar Tintic koji je vidio neprilike svojih vjernika stupio u njihovu zastitu. Nemirne godine 1683. nalazimo ga vise puta kako se zauzima za svoje vjernike. Uznemiren izvjestajima zupnika visovacki gvardijan fra Simun Brajinovic sa zupnicima, Zmina, Petrova Polja i ostalim s turskog podrucja organizirao je u lipnju 1683. prelaz 1300 obitelji u okolicu Skradina. U prosincu je prelaz trazilo jos 1500 obitelji iz Zagore. Harambasa Franjo Mircetic preselio je oko 400 obitelji u okolicu Vrane. Harambasa Mate Nakic posao je u Veneciju ponuditi uvjete pod kojim bi stanovnistvo Zagore, Petrova Polja i Kosova polja  prihvatilo mletacku vlast.  Kako su Turci pripremali napad iz Bosne stanovnistvo je bilo u strahu za vlastite zivote. Bojeci se da ne izgubi zagorsko stanovnistvo, Venecija je konacno prihvatila izbjeglice koje su predvodili njihovi harambase medju kojima i Filip  Sunara. Obitelji pod njegovim vodstvom  smjestile su se u Crnici i u Skradinu[53]. Prema prezimenima lako se vidi da je to svijet upravo s podrucja Nevesta, Visoke i Unesica. No obitelji iz tih sela bilo je i pod zastavama drugih zagorskih harambasa.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pod mletackom vlascu

Godine 1685. u vrijeme beckog ili velikog rata oslobodjen je i velik dio sela u Zagori (Prapatnica, Labin, Nevest, Radosic i Brstanovo). Franjevacki povijesnicari govore o velikim seobama stanovnistva iz Bosne i iz Hercegovine koje su fratri tih godina rata predvodili i smjestali na oslobodjenim podrucjima[54]. Skoro svi spominju i Nevest i Visoku ali ne raspolazemo s dokumentima koji bi nam potanje pojasnili seobu na ovo podrucje. Kad je nakon toga oslobodjena i ostala Zagora stanovnicima iz tih krajeva, koji su se istakli u ratu, Mletacka Republika  dodijelila je zemljista i izvan njihovih sela. Tako su neki stanovnici Visoke i Nevesta dobili zemljiste u drugim dijelovima Zagore. Filip Sunara dobio je u Visokoj vise od 10 kanapa zemljista, u Bracevicu vise od 39  i u Ramnjanima 12 kanapa[55]. U Ogorju  je Ilija Rajcic dobio 5 kanapa, Mate Rajcic 30 kanapa, Mijo Zelalija 14 kanapa, Nikola Pragustin 14 kanapa Petar Pragustin 2 kanapa i nekoliko Rajcica s Unesica. Posebno su se iz Nevesta i Unesica rasprsili Rajcici po citavoj Zagori narocito po Ogorju i Radosicu. No nije jednostavno odgovoriti odakle je zapravo ta obitelj.

 

U svim selima Zagore u kojima su bili ranije zupnici,  franjevci su zadrzali zupnicku sluzbu, kao sto su je obavljali i u vrijeme turske vlasti[56]. Dapace oni su pripomogli i djelomic-nom naseljavanju Zagore kao sto su nekoc s turskog podrucja Zagore poveli stanovnistvo na krscansko podrucje. U crkvenom pogledu Nevest  je i nadalje ostao u trogirskoj biskupiji. Pocele su se obnavljati i crkve ili po selima graditi nove, koje su se zbog slaboce gradnje vrlo brzo rusile, pa su biskupi ponekad da bi prisilili vjernike da ih poprave i odrzavaju zabranjivali u njima govoriti misu[57].

Vjerojatno odmah nakon istjerivanja Turaka 1685. u Nevestu i Visokoj je obnovljena zupa[58]. No fra Ivan Mihaljic se u svom pismu iz Divojevica jos 1694; potpisuje kao zupnik Zagorja. A vikar trogirskog kaptola, kanonik Rosignoli u pismu fra Bernardinu Rajcevicu  1699. oslovljava ga: zupniku Nevesta, Zagor-je[59].

 Zupnici su se dali na obnovu. Zupnik fra Andrija Vuckovic, covjek koji je volio knjigu pa nam je od njega u Splitu ostao vrijedan humanisticki kodeks, sagradio je u Visokoj zupsku kucu, ali umjesto krecom bila je zidana glinom[60]. Ocit dokaz da su druge seoske kuce bile jos siromasnije gradjene. Netom su se prilike ponesto sredile zupnik fra Mijo Stipanovic-Doljanin sagradio je 1745-1746, krecom, na kat, uz pomoc sinjskog samostana, novu zupsku kucu, i pokrio je plocom. Kuca je bila jedna od ljepsih u Zagori. Uostalom seoske kuce su se u to vrijeme jos uvijek gradile suhozidom i bila je prava rijetkost vidjeti kucu gradjenu krecom. U prizemlju kuce bila je kuhinja i konoba. A uz kucu je bila krusna pec, najvjerojatnije prva u Zagori[61].

Prema zupnim knjigama iz 1717-1722, koje je jos biskup Fosco imao u rukama, i prema vizitacijama biskupa Kacica, zupa je do 1726. osim sela Nevesta i Cere obuhvacala Visoku, Divojevic, Kladnjice, Cvrljevo, Sratok (danas Bogdanovic), Vinovo, Utore i Sitno[62]. Tako prostrana zupa ocito je trebala  osim zupnika jos i kapelana. No zupa se ubrzo razdijelila. God. 1727. Biskup Kacic podijelio je zupu na dva dijela: Cvrljevo i Nevest. Zupi Nevest su ostala sela: Nevest, Visoka, Sratok (Bogdanovic), Sitno i Cera. Prema opisu pohoda Biskupa Manole 1761. citava zupa Nevest imala je  ukupno 1262 stanovnika i to prema selima: Nevest 482; Visoka 64; Sratok 324; Sitno 268; Cera 124[63].

 

Crkve i kapele

U zupi su bile cetiri crkve: u Nevestu Ociscenje B.D. Marije (Prikazanje Gospodinovo), Visokoj Svi Sveti, Sratoku Sv. Nikola biskup i Sitnom, Sv. Jure mucenik, dok su vjernici iz Utora i Cere isli na misu u Nevest.

Podaci o crkvama neposredno nakon oslobodjenja od turske vlasti nisu poznati, no crkve su morale biti skromne, siromasne i zapustene[64].  Samo godinu dana prije odjeljenja Cvrljeva od Nevesta 1726. znamo da je crkva u Cvrljevu jos bila drvena, pokrivena slamnatim krovom. 

Da bi kako-tako, mogao obavljati, barem donekle dostojno sluzbu Bozju, zupnik  fra Andrija Vuckovic dao je podignuti 1725. godine u Visokoj drvenu kapelu koju je pokrio slamnatim krovom i posvetio je Zalosnoj Gospi. Blagoslovio ju je generalni vikar Nikola Calebota. Nesto malo kasnije zupnik fra Marijan Suric dao ju je prosiriti tako da je mogla primiti dvadesetak osoba i pokrio ju je crijepom[65]. Kako je zupniku bilo lakse i blize slaviti misu u zupnoj kapeli to je bilo na ustrb ostalih crkava za koje se zupnik manje brinuo. Na prituzbe zupljana da zupnik slavi misu u kapeli i bez narocite potrebe zapostavljajuci tako ostale crkve biskup Kacic je 1726. zabranio slaviti misu u kapeli i zapovijedio da se oltar u kapeli porusi[66].

Uz crkvu sv. Jure u Sitnom izgradjen je, oko 1720. zvonik, za kojeg biskup Antun Kacic u vizitaciji iz 1723. istice da je ljepsi od svih u Zagori[67]. Polovicom XVIII. st. crkva je dogradjena i prosirena. Stara je crkva  ostala kao prezbiterij nove crkve, a  prosirenje je izvedeno bez prozora. Izvedbene radove izvodili su Crnogorci.  Crkva je pribavila sliku sv. Jure i srebrni kalez s pliticom[68].  Sluzila je kao zupska crkva i vjernicima iz Mirlovica, koji su pripadali Sibenskoj biskupiji, pa su se tako u jednoj crkvi sastajale dvije biskupije, dva zupnika i dvije zupe. Ali su zbog toga nastali oko 1726. nesporazumi izmedju dviju biskupija kad je sibenski biskup Donadoni nasilno vizitirao zupu[69]. Nesporazume je nekako uspio izgladiti fra Filip Surkovic kao delegat sibenskog biskupa.

Nekako u to vrijeme izgradjena je ili potpuno obnovljena zupna crkva u Nevestu. Posvetio ju je  biskup Antun Kacic 1. lipnja 1730. i odredio da se blagdan posvete slavi na blagdan sv. Ivana 27. XII[70]. Poslije toga zidar Ivan Avian prosirio je crkvu na istocnom dijelu, skoro za polovicu, i na juznoj strani otvorio prozor ali vrlo nevjesto tako da su se znakovi dogradnje jasno zapazali. Na oltarnoj pali koja je prikazivala prizor ociscenja BDM, sa starcem Simunom u plastu. Crkva u Nevestu imala je srebrni kalez, pliticu i srebrnu piksidu, a uz to tri krune od srebra iznad glava svetaca i 18 zavjetnih darova od srebrnog lima[71]. U groblju u Nevestu bilo je dosta i stecaka[72].

 

U Visokoj je crkva prema nekim podacima sagradjena 1686. godine[73]. Morala je biti temeljito preuredjena dvadesetih godina XVIII. st. U vrijeme drugog pohoda biskupa Kacica 1726. jos je bila nepokrivena ali je vec bio nabavljen crijep[74]. God. 1736. nabavljena je za crkvu oltarna pala Svih Svetih i za nju je placeno 6 zlatnih cekina[75]. Prema opisu pohoda biskupa Manole crkva je posjedovala kalez, kojemu je samo kupa bila od srebra,  patenu i srebrnu piksidu, ali su crkovinari, prema biskupovu misljenju, slabo upravljali crkvenom imovinom pa ih je biskup pozvao na odgovornost[76].

Crkva Sv. Nikole u Bogdanovicu izgradjena je vjerojatno u prvoj polovici XVIII. st. klesanim kamenom i pokrivena je crijepom. Glavni je oltar posvecen sv. Nikoli biskupu. God. 1736. izradjen je oltar u crkvenoj ladji i posvecen Gospi od ruzarja, sv. Katarini i sv. Dominiku[77]. Na oba oltara su postavljene oltarne pale. Kalez je bio od srebra. God. 1752. nabavljeno je srebrno procesionalno propelo s likom sv. Nikole na prednjoj strani i s likom Bogorodice na poledjini ispod koje je urezana godina 1752. kad je propelo izradjeno[78].

Crkve u Nevestu i Visokoj imale su zvono dok se u drugim dvjema zvono ne spominje.

 

Uzdrzavanje crkava i svecenika

Troskovi za crkvu pokrivani su doprinosima vjernika, bratovstina ili od prihoda zemljista koje je crkva posjedovala. Crkva u Nevestu i Visokoj imala je 4 kanapa zemljista s kojeg je mogla dobiti 5-15 kvarata psenice, prema tome kako bi rodila godina. Od toga su se oduzimali troskovi za obradjivanje a ostatak je pripadao crkvi. Crkve u Sratoku i Sitnom nisu imale nepokretnih dobara[79]. Tu su crkvi narocito pripomagali bratimi. U Sratoku ih je 1759. bilo 46, a doprinosili su po varicak ili dva zita po osobi i runo vune. U Sitnom ih je bilo 30, a u Nevestu 35[80].

Zupnik se uzdrzavao od prihoda koji su se nazivali redovinom, od koje je jedan dio davao maticnom samostanu za uzdrzavanje bolesnih redovnika i odgoj i skolovanje buducih svecenika.

Redovina je iznosila varicak zita po odrasloj osobi, jedno janje ili jare i runo vune po pojedinoj obitelji koja je imala stoku,  po jedan sir, sto je iznosilo 20-ak sireva za citavu zupu, i po  jednu kokos.  Za Bozic je dobivao kao dar ponesto vina a za  Uskrs  petnaestak komada suhog ovcijeg mesa i nesto jaja. Osim toga svaka je obitelj bila duzna dovesti tovar drva i vrecu slame. No i prema iskazu vjernika jedna trecina ili cak i polovina nije davala te doprinose, a zupnik je opet katkada pomagao siromasne i gladne obitelji[81].

 

Religiozni zivot

Mise su se u pojedinim crkvama nacelno slavile svake cetvrte nedjelje. Zupnici Nevesta, Unesica i Cvrljeva napravili su takav raspored bogosluzja da su gorljiviji vjernici ipak mogli prisustvovati misi svake nedjelje. Kad se slavila misa u Nevestu, vjernici iz Bogdanovica mogli su sudjelovati na misi u Kladnjicama. Kad je bila misa u Sitnom vjernici iz Nevesta i Cere mogli su ici na misu u Unesic, vjernici iz Utora u Cvrljeva, a vjernici iz Visoke i Bogdanovica u Sitno. Kad se misa slavila u Sratoku vjernici iz Nevesta i Cere mogli su ici u Koprno, vjernici iz Utora u Vinovo a vjernici iz Kladnjica i Sitnog u Sratok[82].

Poslanica i evandjelje citali su se hrvatski u sve cetiri crkve, kao i po ostalim zagorskim zupama.

Vjerski zivot u zupi bio je dosta dobar. Tu i tamo moglo se ipak dogoditi i tezih ispada[83]. Bilo je i vjerskog neznanja koje se priblizavalo praznovjerju[84]. A u Sitnom se 1733. spominju i dvojica lihvara[85].

Vrijedno je zabiljeziti i obicaj sedmine  a bio je prosiren po citavoj Zagori.

Kad je netko u selu umro njegovi su ukucani trebali pripremiti dosta vina, kruha, mesa, sira i drugih jela. Okupilo bi se mnogo osoba. Domacin ili netko tko bi predsjedao posmrtnoj gozbi pozvao bi sve da ustanu i nakon sto bi izmolio neke molitve izmolili bi tri ocenasa i tri zdravomarije za pokojnika. To bi ponavljali nekoliko puta dodajuci uvodnoj molitvi ponekad 5 a ponekad 7 ocenasa i  zdravomarija, mijesajuci, kaze zapisnik pohoda, sveto i svjetovno. Predsjedavajuci bi potom nalozio prisutnima da kroz sedam dana mole te molitve a ako ih netko izostavi da ce smrtno sagrijesiti. Biskup Josip Caccia je zabranio te posmrtne gozbe i nalozio da se umjesto troska za tu gozbu da izgovoriti nekoliko misa za pokojnika[86] ali ne znamo da li je u tome uspio.

Prema zupnikovu mjestu stanovanja, zupa se u dokumentima od polovice XVIII. st. sve vise naziva Visoka umjesto Nevest[87].

Stanovnistvo je zivjelo obicnim tezackim zivotom. Vjerojatno je malo bilo onih koji su znali citati i pisati jer biskupski dnevnik spominje izricito crkovinara Jozu Bosnjaka kao covjeka koji zna citati i pisati. A jos 1825. godine glavari sela Ante Balov i Mate Drazic nisu znali potpisati zapisnik vec su umjesto potpisa upisali kriz. Seoski se zivot odvijao u radu i jednostavnim zabavama.

Blagdani kojih je u to vrijeme bilo dosta i svecanije zgode uvelicavane su i slikovitim povorkama seoskih straza koje su se sastojale od konjice i pjesadije a posjedovale su i oruzje uglavnom, kubure i handzare a imale su i bubanj[88].

Pad Venecije iznenadio je stanovnistvo u Zagori. Oslonivsi se s potpunim povjerenjem na vodstvo franjevaca Zagorani su podrzali pokusaje za sjedinjenje Dalmacije sa sjevernom Hrvatskom pod okriljem Austrije. Promjena drzave nije za njih znacila mnogo. Austrija je ostavila mletacku organizaciju stanovnistva. Prema toj organizaciji svako selo je sacinjavalo posebnu upravnu jedinicu koju su sacinjavali domacini svih obitelji iz svakog pojedinog sela. Oni su zatim birali svoje predstavnike i snosili troskove izbora koje je podmirivala Crkva iz doprinosa koji su joj davali seljani[89].

 

 

Pod francuskom vlascu

Kad je Austrija, nakon kratkotrajne uprave (1797-1806) prepustila Dalmaciju Francuzima, Francuzi su zadrzali mletacku vojnicku organizaciju u Dalmaciji. Dalmacija je bila podijeljena na 6 okruga ili kotareva (circondario) i 32 odsjeka ili opcine (riparto). Splitski okrug imao je 6 odsjeka. Peti splitski odsjek imao je sjediste u Ogorju a obuhvacao je sela: Brstanovo, Vinovo, Pribude, Cvrljevo, Milesina, Ramnjane, Utore Gornje, Utore Donje, Visoka, Divojevic, Unesic, Sratok (Bogdanovic), Nevest, Sitno, Lecevica, Korusce, Kladnjice, Bracevic, Radunic, Crivac i Nisko. Pomocnik zapovjednika odsjeka imao je sjediste u Sratoku[90]. Takva vojnicka organizacija sela objasnjava i organiziranost pobune u petom odsjeku, koja se zapravo pretvorila u prevrat nezadovoljnog stanovnistva.

U Dalmaciji su, naime, zbog francuskih postupaka, narocito zbog nedovoljnog postivanja vjere i zbog novacenja vojnika vise puta, po selima, izbijali neredi. I u unesickom kraju se otpor pojavio otpocetka. Cini se da ga je narocito podgrijavao zastavnik Mrcela. Kad se potom u rujnu 1806. pocelo suskati o Mrcelinu hapsenju, zbog podgrijavanja pobune u Koprnu i Sitnom, izbili su novi nemiri. Neki Zelalija dojavio je Mrceli da su Francuzi poslali poznatog harambasu Marka Vucemilovica, Zvanog Barcilo s grupom Cetinjana da ga uhapse. Na to je Mrcela uzbunio narod i u njegovu  se obranu, prema ocevicima, skupilo samo za jedan dan i jednu noc oko 600 naoruzanih ljudi. Iako je brojka vjerojatno pretjerana, s obzirom na jos uvijek rijetku naseljenost po Zagori, moze se predociti koliko je obrana bila sirokih razmjera.

Nezadovoljstvo se ocitovalo i u Nevestu, posebno 7. rujna 1806, u vrijeme kad su se u Sitnom sastali fra Ante Juric, zupnik Mirlovica i fra Ilija Soldo, zupnik Nevesta da slave misu svaki za svoje zupljane. Na misi se okupilo dosta svijeta iz obiju zupa. Drzeci da su zupnici ustupili matice za popis novih vojnika zupljani su ih htjeli kamenovati. Neki vatreniji cak su i bacili po koji kamen, ali su ih Jure Jakelic iz Sitnoga i Ilija Paic iz Ljubostinja uspjeli smiriti pa je misa ipak odrzana[91].

Sitnih epizoda nemira bilo je 1806. po Zagori dosta. Jedna od vecih pobuna bio je organizirani odlazak muskaraca sposobnih za oruzje iz  Kladnjica, Divojevica, Brstanova, Lecevice, Radosica, Ogorja, Sitnog, Nevesta i ostalih sela iz petog odsjeka u Kastela da obrane Kastelane od robljenja. Prema iskazu Vasilija Janjica iz Biocica koji je, na povratku iz Segeta dao u Kninu, on je 14. rujna 1806. susreo vise skupina naoruzanih ljudi medju kojima se posebno isticao stasiti harambasa Sunara[92]. U jedan sat po ponoci povjerljivi francuski dousnici vec su dali iskaze da su i oni prepoznali spomenutog harambasu Antu Sunaru iz Nevesta,  harambasu Tomu Jurica iz Sratoka i sarzenta (podnarednika) drugog Antu Sunaru iz Nevesta[93].  Kad se Francuzi nisu suprostavili tom naoruzanom mnostvu jedna je grupa pobunjenika, na povratku, pokusala uhititi francuskog pristalicu harambasu Zovica u Labinu.  Kako ga nisu mogli pronaci iskalili su bijes na njegovoj kuci i pojati. Medju vodjama te grupe bio je i podnarednik Ante Sunara[94]. 

Slijedece godine nemiri su se u Dalmaciji obnovili, posebno u Poljicima i Makarskom primorju. Nevest i Visoka naizgled su bili mirni. Ipak su 28. lipnja 1807. francuski vojnici odveli u Split zupnika fra Matu Radanovica pod optuzbom, koju mu je prisio neki Kastelanac, da je pisao poljickom knezu da ce se sa svojim zupljanima pridruziti poljickim pobunjenicima. Radanovic se uspio opravdati ali je ipak udaljen iz Visoke. Umjesto njega zupu je preuzeo profesor s generalnog ucilista u Sibeniku fra Marko Basic[95]. Kako je Basic uskoro postigao jubilaciju na generalnom ucilistu povukao se potpuno s ucilista[96] i ostao na zupi. Medjutim obolio je i nije mogao uzimati nikakvu hranu. Zbog te  bolesti je uskoro morao napustiti zupu i poci se lijeciti u Sibenik ali je uskoro umro od neishranjenosti. Na zupi ga je ponovno zamijenio prognani fra Mate Radonic [Radanovic], kojemu, zacudo, francuske vlasti nisu vise zabranile zupsku sluzbu[97].

Vjerojatno i zbog ucestalih pobuna francuske su vlasti u vrijeme uspostave Ilirskih Pokrajina donekle izmjenile i politicku organizaciju sela u Zagori. Dotadasnje srediste okruga u Ogorju, u kojem je 1806-1807. vladao veliki otpor francuskoj vlasti, dokinuto je i uspostavljena je  opcina (arrondissement) Ramnjane. Novoj su opcini u civilnom pogledu pripadala sela: Ramljane, Ogorje Donje i Gornje, Radunic, Bracevic, Milesina, Pribude, Crivac, Cvrljevo, Utore Donje i Gornje, Vinovo, Nevest i Cera[98]. Citava opcina brojila je 2.404 stanovnika.

 

 

 

 

 

 

 

 

U vrijeme austrijske vladavine

Godine 1813. Austrija je ponovno preuzela Dalmaciju. Austrijska vladavina nije donijela seoskom stanovnistvu Zagore narocite promjene. Franjevci su nakon uspostave nove drzave morali dokazivati svoja prava na zupe pa su i za svoj rad u Zagori dobili pohvalna svjedocanstva od trogirskog i sibenskog ordinarijata. Zivot je inace u prvim desetljecima nove vlasti tekao mirno. Iz zapisnika pohoda zupa u trogirskoj biskupiji koji je kao provincijalov izaslanik obavio profesor fra Frano Skarica s tajnikom prof. fra Antom Paicem saznajemo da je stanje u zupi bilo dosta dobro. Kuca je bila uredna. Novije knjige misa su vodjene uredno, dok su starije stradale u nekom pozaru. Prema iskazu glavara Ante Balova i Mate Drazica zupnik fra Ante Tomasevic i kapelan fra  Josip Majstorovic su brizno poucavali narod u krscanskom nauku, propovijedali na sve blagdane, brizljivo obavljali bogostovne obrede, pohadjali bolesnike, vladali se skladno redovnickom drzanju. Jedino su koji put u ljutnji znali izgovoriti i po koju psovku, a kapelan Majstorovic je u civilnom odijelu odlazio u lov, ali im to zupljani nisu puno zamjerali[99].

U vrijeme narodnog preporoda franjevci su budili narodnu svijest svojih zupljana po Zagori. Zbog toga su ih dalmatinski autonomasi zestoko napadali. Oko zupnika Ljubitovice digla se prava afera koja se sudbeno vodila sve do Beca.  Fra Stjepan Zlatovic u vezi s tom aferom govori o pravom teroru "kad je ugrozena sigurnost mnogih otaca po Zagori"[100].

1. veljace 1880. biskup Fosco je od Visoke odijelio Nevest i pripojio ga punopravno (pleno iure) samostanu u Sinju[101]. Od 1883. u Nevestu djeluju i dvije bratovstine, Presv. Sakramenta i B.D. Marije[102]

Pocetkom ovog stoljeca Zagoru je pogodila susa i glad. Prema dr. Marusicu u Zagori je izmedju 1903-1906. bilo svega sto smrti treba. I bolesti i glada i zapustenosti i necisti i zdvojnosti i resignacije, molitava i prokletstava. Kuce izumiru, komsiluci pustose, a sela su prostrane grobnice velikim mucenicima[103].

 

 

 

 

Od I. svjetskog rata do danas

II. svjetski rat donio je sobom razaranja mnogih zupskih kuca, iz kojih su se zupnici morali skloniti  da bi sacuvali glavu. I u Sibenskoj biskupiji poruseno je sedam zupskih kuca. Medju njima bila je i zupska kuca u Visokoj[104]. Nakon II. svjetskog rata nesto naravnim pomicanjem stanovnistva sa sela u gradove, ponesto namjernom proletarizacijom stanovnistva, Zagora je izrazitije od ostalih djelova Hrvatske dozivjela iseljavanje stanovnistva prema obali, narocito prema Splitu Trogiru i Sibeniku. Pojedina su se sela takodjer pocela sve vise primicati prometnicama. Uz prometnice su se pocela stvarati nova naselja. Potreba vece povezanosti s obliznjim gradskim sredistima i ubrzaniji nacin zivota zahtijevao je i novu preraspodijelu zupa medju samostanskim okruzjima. Zbog toga su kapituli Provincije presv. Otkupitelja u Splitu, 1946 i 1967. zbog bolje povezanosti, organizacije i plodnijeg navjestanja evandjelja zakljucili da se zupe  prikljuce samostanima u blizim vecim gradskim sredistima.  Po toj raspodjeli Nevest i Visoka, kao i visovacke zupe Mirlovic i Unesic  prikljuceni su samostanskom okruzju Sv. Lovre u Sibeniku.  Nova razdioba  nije medjutim utjecala na pravno imovinsko stanje u tim zupama[105]. 

Malo naselje oko zeljeznickog kolodvora  u Perkovicu, sve je vise raslo. Da bi lakse mogao evangelizirati zupu, zupnik Visoke fra Milan Lapic preselio se 1968. blize kolodvoru na Perkovicu. Iznajmio je mali stan i u njem uredio kapelicu[106]. Dana 15. lipnja slijedece godine  udareni su temelji novoj zupnoj kuci i kapelici u Perkovicu[107].

Kad je kuca izgradjena biskup Josip Arneric je 18. studenoga 1970. od sela Bogdanovic, Sitno i Perkovic uspostavio novu zupu Perkovic posvecenu sv. Nikoli Tavelicu, s "privremenom" zupnom crkvom Sv. Jure u Sitnom.  Predio Visoka pripojen je istom odlukom zupi Nevest[108].

Kroz to je vrijeme Nevest u borbi za boljim zivljenjem gubio clanove koji su odlazili prema gradu.  Zupnik fra Stanko Huljic vec poodmakao u dobi, mucio se i sam da uljepsa zivot u oronuloj i staroj kuci[109]. God. 1965. obnovio je, skromno, zupni stan, uveo tekucu vodu,  i pokusao obnoviti preko puckih misija savjesti vjernika[110].

Nekoliko godina kasnije i u zupi Visoka zupnik fra Josip Dodig poduzeo je uz pomoc vjernika dovrsenje vec davno zapocetog zvonika i obnovio sakristiju i djelomicno crkvu[111],  kasnije je zupnik fra Albert Maric preuredio kucu i obnovio zupnu crkvu u Nevestu[112].

Zivot zupnika u Zagori bio je oduvijek tezak, ali zbog naklonosti koju vjernici iskazuju prema fratrima bio je ponekim fratrima privlacan. Da bi se barem donekle doskocilo poteskocama zupnika provincijal fra Petar Capkun snivao je o tome kako u Provinciji osnovati podrucne sredisnjice koje bi sluzile kao stjecista za okolne zupnike franjevce. Zamisao se poklopila s ceznjom biskupa Josipa Arnerica, ljubitelja Zagore, koji je snivao o osnivanju pastoralnih centara u tom djelu biskupije.  Zahvaljujuci biskupu Arnericu na Unesicu je podignuta kuca za casne sestre, koja je postala i biskupovo boraviste i time pridonijela i evangelizaciji Zagore[113].

Vjerski zivot odvijao se inace i u poslijeratnom razdoblju svojim utrtim tokom. Posjet nedjeljnim misama bio je, narocito zbog zaposlenosti vjernika izvan podrucja zupe i zbog drzavnog pristiska, umanjen. No stanovnistvo se nije odricalo vjere. Osmrtnice umrlih iz Zagore objavljene u Slobodnoj Dalmaciji isticu se iznad ostalih u poslijeratnom razdoblju u javnom ispovijedanju vjere. U vanjskim oblicima  religioznost se ocitovala vise u vrijeme vecih crkvenih svetkovina, prve pricesti, krizme i  posjeta biskupa zupi ili u vrijeme misija. Zupnik fra Marko Duran cak je ustvrdio da u vrijeme puckih misija 1990. "gotovo nitko nije ostao bez sakramenata"[114]. Svjedocanstvo je to vjere upornog vjernika iz skrtoga zagorskog krsa koji se nije dao slomiti. Ostao je uspravan do danas.

Prilozi:

Stanovnistvo Visoke 1711.*

Prezime

Domacin obitelji

Clanovi

Bilus

Jure

10

Brkarevic

Mijo

4

Burilovic

Bartol
Grgo
Luka

4
13
7

Drazic

Ilija
Filip
Petar

22
11
5

Labrovic

Petar

7

Nevolic

Petar

12

Zaic

Jure

19

Zupanovic [bez zemalja]

Mate

3

Ukupno:

12 obitelji

117 clanova

 

 

 

 

 

 

 

Zupnici i kapelani:

1. Nevest:

1492           Augustin iz Knina
1694           Fra Ivan Miljic
1699           Fra Bernardin Rajc(ev)ic
1722-1726 Fra Andrija Vuckovic iz Brnaza (Sinj)
1730           Fra Andrija Stanicic
1731-1733 Fra Marko Martinovic iz Sinja
1733-1736 Fra Nikola Zanko
                   Fra Marijan Suric iz Sinja
                   Fra Mijo Stipanovic-Doljanin
1774           Fra Mijo Titlic iz Potrtavlja (zupnik)
                   Fra Blaz Jelic iz Cavoglava, (kapelan)
1806           Fra Ante Juric iz Rupa
1825           Fra Ante Tomasevic iz Brnaza (zupnik)
                   Fra Josip Majstorovic (kapelan)
1881-1882 Fra Jere Runjic iz Labina
1882-1884 Fra Andrija Maric iz Vrpolja (Knin)
1884-1890 Fra Ivan Cavka iz Divojevica
1890-1891 Fra Vlado Krolo iz Tijarice
1891-1892 Fra Martin Bajic iz Vojnica
1892-1896 Fra Vlado Krolo iz Tijarice
1896-1897 Fra Simun Perkovic iz Sinja
1897-1900 Fra Josip Tomas iz Kastel Luksica
1900-1902 Fra Marko Laco iz Vrlike
1902-1903 Fra Frane Misica iz Kastel Gomilice
1903-1904 Fra Josip Tomas, drugi put
1904-1905 Fra Marko Laco, drugi put
1905-1906 Don Josip Buksek iz Ceske
1906-1916 Fra Ante Gojak iz Velikog Brda
1916-1919 Fra Andrija Vukicevic iz Radonica
1919-1928 Fra Martin Bajic
1928-1934 Fra Metod Radic iz Bola
1934-1938 Fra Frano Boric iz Podgore
1938-1942 Fra Pijo Karadzole iz Sibenika
1942-1946 Fra Jerko Poparic iz Brnaza kod Sinja
1946-1949 Fra Spiro Zivkovic iz Zatona
1949-1953 Fra Stanko Huljic iz Bogomolja
1958-1961 Fra Vitomir Stih iz Zagreba
1961-1970 Stanko Huljic iz Bogomolja
1970-1971 Fra Frano Samodol
1971-1976 Fra Josip Dodig iz Podbablja
1976-1985 Fra Albert Maric iz Suhaca
1985-1988 Fra Ljubo Muslim iz Radunica (Ogorje)
1988-1989 Fra Milan Lapic iz Citluka
1989-1991 Fra Marko Duran iz Graca
1991-         Fra Pavao Culjak iz Klobuka

 

2. Visoka:

1857-         Fra Donat Bulic

1887-         Frano Jadric

1897-1906 Fra Martin Bajic

1908-1910 Fra Marko Cigic iz Mirilovica
1911-1912 Fra Dominik Labor iz Drnisa
1912-1914 Fra Rikardo Tripalo Klapez iz Trilja
1915-1917 .............. Fra Metod Radic iz Bola
1925-         Fra Vice Gruica
1927-1931 Fra Spiro Zivkovic iz Zatona
1928-         Fra Pavao Silov (zup. pomocnik)
1931-1947 Fra Jerko Poparic iz Brnaza kod Sinja
1934-1935 Fra Josip Poljak, (zup. pomocnik)
1939           Fra Rafo Romac (zup. pomocnik)
1939-         Fra Serafin Raic iz Ciste (zup. pomocnik)
1946-         Fra Spiro Zivkovic, iz Zatona
1953-1958 Fra Petar Jankovic iz Hrvaca
1958-1967 Fra Vitomir Stih iz Zagreba
1967- 1970........ Fra Milan Lapic, iz Citluka
1970.          Visoka pripojena Nevestu

 

 

Svecenici iz Nevesta:

Fra Mijo Sunara,  bio je zupnik u Hrvacama 1772-1778, Ogorju 1778-1784, Dicmu 1788, Krusevu 1829-1844.

Fra Bonaventura Sunara. Bio je zupnik Ogorja i Cvrljeva 1806. U saslusanju togirskog trgovca Jure Silovica francuske vlasti su se zanimale i o Sunarinu  drzanju u vrijeme nemira. Vjerojatno racunajuci da ima posla s dousnikom Sunara je izjavio jednostavno da se cudi zasto narod mirno ne prihvati novacenje[115].

Don Bare Budisa bio je zupnik Ljubitovice 1806-1807. Pokopan je u rodnom mjestu, gdje mu  na grobu ima natpis.

 

Summary

The parish of Nevest is situated on the rocky ground of Zagora, in the hinterland of the coastal cities of Sibenik and Trogir. This region had already been inhabited at the stone-age and Nevest is mentioned for the first time in the Bull of Pope Clement IV, of the 13th July 1266 as a possession of the diocese of Trogir. In a document of 1480 record is kept of the parish-priest (plebanus) of the Church of St. Mary in Nevest. This could well mean that during that period Nevest was an independent parish. In 1492, the priest by name Augustine of the diocese of Knin was appointed pastor. Under the Ottoman domination, on this  Croatian territory (1522-1685), Nevest belonged probably to the Parish of Petrovo Polje. After the expulsion of the Turks, the parish was renovated and to it belonged the countries of Nevest, Cera, Divojevic, Kladnjice, Cvrljevo, Bogdanovic, Vinovo, Utore and Sitno. Since that time the boundaries of the parish have been changed various times, and from the year 1828, when the diocese of Trogir was suppressed, the parish belongs to the diocese of Sibenik. Today the parish comprises the countries of Nevest, Visoka and Cera.

Translated by Ivo Tonna

 

 

Sommario

La parrocchia di Nevest situata nel sasseto della Zagora, nel retroterra delle citt litorali di Sibenik (Sebenico) e Trogir (Tra). Questa regione era gi abitata allet della pietra e Nevest menzionato per la prima volta nella bolla del papa Clemente IV,  del 13 luglio 1266, come possesso della diocesi di Trogir. In un documento del 1480 viene ricordato il parroco (plebanus) della chiesa di Santa Maria in Nevest. Ci potrebbe significare che in quel periodo Nevest fosse parrocchia indipendente. Nel 1492 viene nominato parroco il sacerdote Agostino della diocesi di Knin. Sotto la dominazione ottomana, su questo territorio croato (1522-1685), Nevest probabilmente apparteneva alla parrocchia di Petrovo Polje. Dopo la cacciata dei Turchi, la parrocchia fu rinnovata e ad essa appartenevano i paesi di Nevest, Cera, Divojevic, Kladnjice, Cvrljevo, Bogdanovic, Vinovo, Utore e Sitno. Da allora i confini della parrocchia sono stati cambiati diverse volte, e dal 1828, quando viene soppressa la diocesi di Trogir, la parrocchia appartiene alla diocesi di Sibenik.  Oggi la parrocchia abbraccia i paesi di Nevest, Visoka e Cera.

Traduzione di Ana Juric

 

 

Zusammenfassung

Die Pfarrei Nevest liegt im Gebirge von  Zagora, im Hinterland der am Meer gelegenen Stdte Sibenik  und Trogir. Diese Gegend war schon im Steinzeitalter bevlkert, und Nevest wird zum erstenmal in der Bulle Papst Clemens IV. von 13. Juli 1266 als Besitztum der Dizese Trogir erwhnt. In einem Dokument von 1480 wird der Pfarrer (plebanus) der Marienkirche in Nevest genannt. Das knnte bedeuten, dass in dieser Epoche Nevest eine selbststndige Pfarrei war. Im Jahr 1492 wird als Pfarrer der Priester Augustinus der Dizese Knin eingesetzt. Whrend der ottomanischen Herrschaft ber dieses kroatische Gebiet (1522-1685) gehrte Nevest  wahrscheinlich zur Pfarrei Petrovo Polje. Nach der Vertreibung der Trken wurde die Pfarrei wiedererrichtet, und es gehrten zu ihr die Orte Nevest, Cera, Divojevic, Kladnjice, Cvrljevo, Bogdanovic, Vinovo, Utore und Sitno. Seit  der Auflsung der Dizese Trogir im Jahre 1828 gehrt  die Pfarrei zur Dizese Sibenik.  Heute umfasst die Pfarrei die Orte Nevest, Visoka und Cera.

bersetzt von Heinz-Meinolf Stamm

 

Rsum

La paroisse di Nevest est situe dans le terrain pireux de   Zagora, derrire les villes ctires de Sibenik et Trogir. Cette rgion tait dj habite l'ge de la pierre et Nevest fut mentione pour la premire fois par le pape Clment IV dans une bulle date le 13 juillet 1266 comme proprit de la diocse de Trogir. Dans un document de 1480 fut mentionn le nom du cur (plebanus) de l'glise de Sainte Marie de Nevest. Cela  veut dire que depuis ce temps  la paroisse de Nevest fut dj une paroisse autonome. En  1492 fut nomin cur de la paroisse le prtre Augustin de la diocse de Knin. Sous la domination ottomane sur ce territoire de la Croatie (1522-1685) Nevest appartenait probablement la paroisse de Petrovo Polje. Aprs la dfaite des turcs, la paroisse fut rnove et elle comprenait les villages de  Nevest, Cera, Divojevic, Kladnjice, Cvrljevo, Bogdanovic, Vinovo, Utore et Sitno. Ds lors les limites de la paroisse furent changes  plusieurs fois, et partir de 1828, quand  fut supprime la diocse de Trogir, la paroisse appartient la diocse de Sibenik. Aujourd'hui la paroise comprend les  villages de   Nevest, Visoka et Cera.

Traduit par Nguyen Van Si

 

 

Sumario

La parroquia de Nevest est situada en el territorio rocoso de Zagora, tierra adentro de las ciudades de Sibenik y Trogir. Esta regin estaba ya habitada en la edad de la piedra; Nevest es mencionada por primera vez en la bula del papa Clemente IV, del 13 de julio  de 1266, como posesin de la  dicesis de Trogir. En un documento del 1480 es recordado el prroco (plebanus) de la iglesia de Santa Mara en Nevest. Esto podra significar que en aquel perodo Nevest era parroquia independiente. En 1492 es nombrado prroco el sacerdote Augustn de la dicesis de Knin. Bajo la dominacin otomana sobre esto territorio croato (1522-1685), Nevest probablemente parteneca a la parroquia de Petrovo Polje. Despus de la expulsin de los Turcos, la parroquia fue renovada y pertenecan a ella los lugares de Nevest, Cera, Divojevic, Kladnjice, Cvrljevo, Bogdanovic, Vinovo, Utore y Sitno. Desde entonces los lmites de la parroquia fueron cambiados en diversas ocasiones, y desde 1828, al ser suprimida  la dicesis de Trogir, la parroquia pertenece a la dicesis de Sibenik.  Hoy la parroquia comprende los lugares de Nevest, Visoka y Cera.

Traduccin de Isaac Vzquez Janeiro

 

 

 

 

Kazalo imena

 

Ampudije 18

Andetrium 8

Andrija Justinijan 20

Arneric, Josip 59; 60

Augustin 28

Aurelije, biskup Riditiona 10

Austrija 49; 51

Avian, Ivan 43

Balov, Ante 49; 56

Barcilo, v. Vucemilovic Bartolomej 20

Basic, fra Marko 54

Baton 8

Bec 36; 56

Rottondo, Benko 30; 31

Mustapic, Bilaf  31

Biocic 52

Bitinj 7

Bizant 18

Blaz, vlaski glavar 26

Bogdan Vukomirov 16

Bogdanovic 17; 40; 41; 45; 47; 51; 59

Bogetic, fra Franjo 34

Boraja 12

Bosna 32; 35; 36

Bosna i Hercegovina 38; 30

Bosna Srebrena 34

Bosnjak, Jozo 49

Brac 18

Bracevic 38; 51; 55

Brajinovic, fra Simun 36

Bribirski 17

Brstanovo 38; 51; 52

Brusnica 35

Buble sedlo 24

Calebota, Nikola 42

Cera 40; 41; 42; 55

Cetinski, Ivan 23

Cetinjani 51

Crivac 30; 35; 51; 55

Crnica 36

Capkun, fra Petar 60

Caval 24

Culjak, fra Pavao  6.

Curco Radin 16

Cvrljevo 7; 30; 40; 42; 47; 51; 55

Cuz, Ivan 20

Dalmacija 8; 18; 36; 49; 51

Danilo

Danilo 7; 8; 36

Delamati 7; 8

Dicmo 32

Divnica Selisce 24

Divojevic 31; 39; 40; 51; 52

Dodig, fra Josip 60

Dominik, sv. 46

Donadoni 43

Draganic, Dragoje 26

Dragonja rijeka 23

Drazic, Mate 49; 56

Drid 10

Drnis 29; 30

Dubrave 20; 21

Dujam 8

Dujo Cega 16

Duran, fra Marko 61

Europa 18

Fosco, Josip, biskup 40; 57

Franceschi, Hektor 28

Francuzi 51; 54

Glamoc 33

Golo Brdo 24

Gradac 14

Gradina 23

Grahovo 35

Habsburgovci 30

Hrvati 29; 30

Hrvatska 10; 11; 18; 23; 29; 49; 58

Huljic, fra Stanko 59

Hvar 18; 22

Iliri 7

Ilirske Pokrajine 55

Istra 23

Italija 8; 29

Ivan de Brandeseth 21

Ivkovic, Toma 33

Jadran 10; 11

Jadrijevic 8

Jajce 30

Jakelic, Jure 52

Janjic, Vaso 52

Jure sin Dragane 16

Juric, fra Ante 52

Juric, Toma 53

Kacic Antun40 42; 43

Karlo, nadvojvoda 30; 31

Kastela 52

Katarina sv. 45

Kladnjice 40; 47; 51; 52

Klement IV 14; 17

Klis 30

Kliski sandzak 30

Kljake 8; 35

Knin 27; 33; 52

Kokuljica 23

Kolumban 13; 14

Konjic 30

Koprno 20; 21; 23; 31; 35; 47; 51

Korcula 22

Korusci 51

Kosevic 23

Kosovo polje 36

Kotor 22

Kovacevic, Frano 35

Kovrljica 24

Kozjak 10; 32

Kripsina Kamenica 24

Krist 8

Krka 12; 18

Kudrica 23

Labin 38

Ladikna Draga 24

Ladislav Napuljski 22

Ladislav Marko 26

Lapic, fra Milan 59

Las 23

Laskijevac 23

Lecevica 51; 52

Lepenica 12

Linjicic; Ilija 26

Lucic, Lovro 28

Ludovik, kralj 20

Lulic Gradina 35

Ljubitovica 56

Ljubostinje 23; 52

Magnum 8

Majstorovic, fra  Josip 56

Makarsko primorje 54

Manola 41; 45

Manuel Komnen (1143-1180) 18

Maric, fra Albert 60

Marusic 57

Matej, biskup 20

Matic Antun 33

Maupas 34

Mihaljic Ivan 39

Milano 10

Milesina 51; 55

Mircetic, Franjo 36

Mirlovic 43; 52; 58

Mlecani 18

Mletacka republika 17; 20; 23; 38

Mommsen 8

Mosec 11; 29

Mrcela 51; 52

Muc 8

Nadimir iz Nevesta 16

Nakic, Mate, 36

Neuzgit Studenac 24

Nevest 7; 10; 14; 15; 16; 18; 20; 22; 27; 28; 33; 34; 35; 37; 38; 39; 40; 41; 42; 43; 44; 46; 47; 49; 51; 52; 54; 55; 57; 58; 59; 60

Nevescani 26; 27

Nikola Sec 21

Nikola sv. 46

Nin 20

Nisko 51

Obodinm 24

Ociscenje B.D. Marije 42

Ogorje 38; 51; 52; 55

Oktavijan 8

Orljak 12; 24

Ostrog 14

Paic, fra Ante 56

Paic, Ilija 52

Partimis 20

Pavlovic, Ivanis 27

Perkovic 58; 59

Petar, hrvatski ban 26

Petrova Gora 10; 24; 29; 32

Petrovo Polje 32; 33; 34; 35; 36

Pistet 24

Planjane 23

Podumci 7; 23

Poljica 54

Pragustin, Nikola 38

Pragustin, Petar 38

Prapatnica 38

Pribude 51; 55

Prikazanje Gospodinovo 42

Promona 8

Provincija presv. Otkupitelja 58

Prtemic 21; 23

Prugovo 30

Radanovic, fra Mate 54

Radonic, v. Radanovic Radosic 14; 38; 52

Radunic 51; 55

Rajcevic, Bernardin 39

Rajcic, Ilija 38

Rajcic, Mate 38

Ramnjane. 38; 51; 55

Raskrizje 24

Ravenna 8

Ridition 8; 10

Rogoznica 12; 24

Rosignoli 39

Rotna Gomila 35

Rotondo 31

Rudolf 31

Salona 8

Sedramic 23

Seget 52

Senj 31

Sinj 8; 23; 29; 34; 57

Sitnica 12; 23; 26; 35

Sitno 12; 26; 27; 35; 40; 41; 42; 43; 46; 47; 48; 51; 52; 59

Skontric, Jure 34

Skradin 29; 30; 32; 33; 34; 36; 37

Soldo, fra Ilija 52

Solin 8; 10; 30

Spelan 14

Split 10; 13; 15; 17; 18; 20; 22; 23; 39; 51; 54; 58

Sratok 17; 23; 31; 40; 41; 42; 46; 47; 51; 53

Stipanovic-Doljanin, fra Mijo 40

Stjepan, ban 12

Stjepan, nitrijski biskup 21

Stjepan III 18

Strazica Glavica 24

Striko iz Nevesta 16

Stup kameniti 35

Sunara, Ante, harambasa 52

Sunara, Ante, podnarednik 54

Sunara, Filip 36; 38

Suric Marijan 42

Surkovic Filip 43

Sv. Jure 42; 43; 59

Sv. Lovre 58

Sv. Marija 27

Sv. Nikol

Sv. Nikola 42; 45

Sv. Petar 14

Svi Sveti 42

Sibencani 11; 13; 17; 20

Sibenik 10; 11; 12; 16; 17; 18; 20; 21; 22; 23; 26; 28; 34; 35; 36; 54; 58

Sibenska biskupija 43

Sibenska opcina 21

Sibenska Zagora 29

Simun starac 44

Siroka 12

Skarica, fra Frano 56

Skrbac 23

Subici 11; 12

Tatar 12

Tavelic, Nikola, sv. 59

Tintic, fra Petar 36

Tomasevic, fra Ante 56

Treguan, biskup 13

Trogir 8; 10; 11; 12; 14; 15; 16; 17; 18; 20; 21; 22; 30; 32; 33; 39; 58

Tron, Luka 22

Turci 22; 26; 29; 30; 31; 35; 36; 39

Unesic 16; 20; 21; 23; 35; 37; 38; 47; 51; 58; 60

Uskoci 31

Utore 40; 42; 47; 51; 55

Venecija 11, 20; 22; 30; 36; 49

Vinovo 40; 51; 55

Vinjalic 34

Vis 18

Visoka 23; 34; 37; 38; 39; 41; 42; 45; 46; 47; 49; 51; 54; 57; 58; 59; 60

Visovac 33; 34

Vrana 36

Vrutica 24

Vucemilovic, Marko 51

Vuckovic, fra Andrija 39; 42

Zadar 26

Zadvarje 30

Zagora 7; 10; 12; 13; 14; 18; 20; 26; 29; 30; 31; 32; 33; 34; 35; 36; 38; 39; 40; 43; 48; 49; 52; 55; 56; 57; 58; 60

Zagorizane aliter Divoievich 31

Zelovo 30

Zemun 18

Zlatovic 56

Zmino 32; 33; 34; 35; 36

Zminje Polje 29

Zovic, harambasa 54

Zvonicac 23

Zelalija 51

Zelalija, Mijo 38

Zitnic 20; 23

Zrnovnica 23

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vrela i literatura

Arhivska vrela

Arciheves Nationales Paris, F1E66, Tableaux general de la division teritoriale des Provinces Illyriennes.

Arhiv Franjevacke provincije Presv. Otkupitelja Split.

Arhiv franjevackog samostana Omis,  Visita de'Padri parrochi di Zagorje nella diocesi di Tra 1825. Bez signature.

Arhiv Franjevackog samostana Sinj.

Historijski arhiv Zadar, (HAZd), Spisi Goess, god.  1803-1804, filca II [dos. VI] br. 878, f. 542; Arhiv putovanja opceg providura 1806, prilog broju 288, f. 768r.

Nacionalna biblioteka sv. Marka, Venezia, Ms, VI, 292 (=5775), p. 169-170.

Nadbiskupijski arhiv Split, Trogirska biskupija (NAS, T.), 32; 38; 47; 68.

objavljena vrela

Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae [nadalje: CD] II, Zagreb 1904.

Comissiones et relationes Venetae, III,  [MSHSM,  XI],

[Fosco, J.] Documenti, Folium Dioecesanum, 1(1882), br. 1, 2(1883) 6.

Ljubic, S. Listine o odnosajih izmedju juznoga Slavenstva i Mletacke Republike, III, (MSHSM, III), Zagreb 1872.

Omasic, V.  Katastik trogirskog dijela "nove stecevine", Gradja i prilozi za povijest Dalmacije, [Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 8] Split 1974.

Izabrana literatura

Andreis, P. Povijest grada trogira, Split 1977.

Barada, M. Trogirski spomenici I/I, (Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium [MSHSM] 44.

Capkun, P. De organisatione curae pastoralis franciscanorum apud Croatorum gentem, Sibenik 1940.

Dodig, J. Visoka: Radovi na zvoniku i crkvi, Vjesnik Franjevacke provincije Presvetog Otkupitilja, [Vjesnik] 21 (1972) 73.

Sibenik, spomen zbornik o 900. obljetnici,  Sibenik 1976.

Duran, M.  Nevest, Vjesnik 39 (1990) 177.

Farlati, D.- Coleti, J.  Illyricum sacrum, IV.

Gabric, N.  Arheoloska zbirka franjevackog samostana u Sinju, Sinjska spomenica 1715-1765, Sinj, 1965.

Gunjaca, S.  Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, IV, Zagreb 1978.

Jedna zalosna statistika, Okruznice 1963, V, 13.

Kapitanovic, V. Nemiri u srednjoj Dalmaciji 1806-1809, Kacic, 6 (1974).

Katic, Povijesni podaci iz vizitacija Trogirske biskupije u XVIII. stoljecu, Starine Jazu, 48 (1958).

KOSOR, K., Drniska krajina za turskog vladanja,  Kacic, 11 (1979).

Kovacic, S. Crkva na skradinsko-kninskom podrucju u XVII. stoljecu prema izvjestajima skradinskih biskupa Svetoj stolici, Croatica christiana periodica, 1 (1977).

Lucic, I. Memorie istoriche di Tragurio ora detto Trau, Venezia 1674.

Markovic, I. Le parrocchie francescane in Dalmazia, Zara 1885

Nevest: Izvedeni radovi u zupskoj kuci i crkvi - krizma,  Vjesnik, 27 (1978)  204.

Novi zupski stanovi, Vjesnik, XV, 1966, 87.

Promjena granica zupe Nevest - novi naziv dosadasnje zupe Visoka  Okruznice 1970, V, 43; Vjesnik, 19 (1970) 210.

Sestarska kuca u Unesicu, Okruznice 1977, 6, 14/16.

Soldo, J. Civilna varia arhiva Franjevackog samostana u Sinju,  Kacic, 12 (1980).

Status personalis et localis Dioecesis Sibenicensis et Administraturae Apostolicae partis Jugoslavicae Archidiocesis Jadrensis a. D. 1928, Sibenici 1928.

Stosic, K.  Sela sibenskog kotara, Sibenik 1941.

Zidarski pomocnici i zajednicko trazenje punine, Vjesnik, 202-203.

Zlatovic, S.  Franovci drzave presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988.

 

 

Sadrzaj

Rijec citatelju.................................................... 5

U tmini davnine................................................ 7

Prvi spomen Nevesta...................................... 14

Na hrvatskoj granici....................................... 20

Na turskoj granici.......................................... 29

Pod mletackom vlascu.................................... 38

Crkve i kapele                                      42

Uzdrzavanje crkava i svecenika            46

Religiozni zivot                                    47

Pod francuskom vlascu.................................. 51

U vrijeme austrijske vladavine........................ 56

Od I. svjetskog rata do danas......................... 58

Prilozi:

Stanovnistvo Visoke 1711.............................. 63

Zupnici i kapelani:.......................................... 64

Nevest:                                                64

Visoka:                                                65

Svecenici iz Nevesta....................................... 66

Sazeci:

Summary                                             67

Sommario                                            67

Zusammenfassung                              68

Rsum                                               69

Sumario                                               69

Kazalo imena................................................. 71

Izvori i literatura:

Arhivska vrela                                      77

Objavljena vrela                                   77
Izabrana literatura                                77

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


[1] P. Skok, Studije iz ilirske toponomastike,  Glasnik Zemaljskog muzeja za Bosnu i Hercegovinu, 1919, 154-155.

[2] Predmeti se danas cuvaju u Arheoloskoj zbirci franjevackog samostana u Sinju. Usp. N. Gabric,  Arheoloska zbirka franjevackog samostana u Sinju, Sinjska spomenica 1715-1765, Sinj, 1965, 248.

[3] G. Novak, Proslost Dalmacije I, Zagreb 1944, 18,20.

[4] O solinskim mucenicima usp. Jacques Zeiller, Les origines chretiennes dans la province romaine de Dalmatie. Paris 1906 [Pretisak Roma 1967]; Victor Saxer, Les saints de Salone. Examen critique de leur dossier, U sluzbi covjeka. Zbornik nadbiskupa-metropolite dr. Frane Franica, 293-325.

[5] A. Jadrijevic, Gdje se je nalazio Riditio(n), biskupski grad sv. Aurelija?, Nova revija,15 (1936), 3-4, 194-204. Isti,  Osvrt na kritiku velec. dra Miha Barade u pitanju moje ubikacije grada Riditio(na),  Nova revija, 17 (1938) (, 257-265.

[6] Usp. A. Bacotich, Per la riscoperta di un santo Dalmata, Archivio storico per la Dalmazia,  vol  VIII, 4 (1929), 381-398.

[7] F. Sisic, Prirucnik izvora hrvatske historije, 1/1, Zagreb 1914. 162.

[8] Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae [nadalje: CD] II, Zagreb 1904,193.

[9]  F. Dujmovic, Postanak i razvoj Sibenika od 1066. do 1409. godine, Sibenik, spomen zbornik o 900. obljetnici,  Sibenik 1976, 81-99.

[10] Usp. J. Soldo, Provala Tatara u Hrvatsku, Historijski zbornik 21/22 (1968/69) 371-388.

[11] Dujmovic (Postanak i razvoj Sibenika od 1066. do 1409. godine, Sibenik, spomen zbornik o 900. obljetnici,  Sibenik 1976, 93) drzi da je to danasnje selo Radonic. Soldo (Franjevacka provincija presvetog Otkupitelja, Split 1979, 108), usvaja Stosicevo misljenje i drzi da je to Slivno u zupi Danilo (usp. K. Stosic, Sela sibenskog kotara, Sibenik 1941, 100-101), S. Gunjaca, (Ispravci, IV, 169) drzi da je to Mirlovic Zagora.

[12] Istocno od Primostena. usp. Gunjaca, Ispravci, IV, 173.

[13] CD IV, 465; Dujmovic,Postanak, 93.

[14] CD, IV, 512-513.

[15] Usp. CD, V. 159, 247; Dujmovic, Postanak, 91-92.

[16] CD, V, 380-382. D. Farlati - J. Coleti, Illyricum sacrum, IV, 350B. Prema Ivanu Lucicu, Memorie istroiche di Tragurio ora detto Trac, Venezia 1674, 89, istovrsnu bulu izdao je 11 rujna 1274. papa Grgur X. Bulu medjutim ne nalazimo u izvornim registrima doticnih papa koji se cuvaju u Tajnom vatikanskom arhivu pa nije iskljuceno da je bulu krivotvorio trogirski biskupijski ured.. Usp. . Jordan, Les registres de Clment IV (1265-1268). Recueil des Bulles de ce pape publies ou analises daprs les manuscrits originaux des Archives du Vatican I, Paris 1893; M. J. G. Registres de Gregoire X, Paris 1892. 

[17] Na prvi bi se mah,  mozda, moglo uciniti da bi se imena Ostrog, Spelan i Sv. Petar mogla odnositi na sela Ostrogasicu, Zaplanje, odnosno Sitno  i Unesic. Premda se, naime, Sitno u ranijim dokumentima naziva Sitnica jos u XVIII. stoljecu sacuvala se predaja da se selo prije zvalo Zaplanje a tako je upisano i na nekim zemljopisnim kartama. Usp. Katic, Povijesni podaci iz vizitacija Trogirske biskupije u XVIII. stoljecu, Starine Jazu, 48 (1958) 306 i zemljopisnu kartu na nutarnjoj strani korica. A na Unesicu se nalazila crkva sv. Petra pa se po njoj moglo nazivati i selo. No kako se upravo tih godina vodio spor o granicama izmedju Trogirske i Sibenske biskupije nema sumje da se imena odnose na Ostrog kod Trogira ispod kojeg se i danas nalazi granicni kameni stup, Spiljan i na imanja crkve Sv. Petra  mozda u Klobuccu. Opsirnije o Spiljanu i Ostrogu v. V. Omasic, Povijest Kastela od pocetka do kraja XVIII stoljeca, Split 1986, 68-76; 83-85.

[18] M. Barada, Trogirski spomenici I/I, (Monumenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium [unaprijed MSHSM, 44], 331.

[19] M. Barada, Trogirski spomenici I/I,  44, 341-342.

[20] S. Ljubic, Listine o odnosajih izmedju juznoga Slavenstva i Mletacke Republike, III, (MSHSM, III), Zagreb 1872, 145.  Dujmovic, Postanak, 110

[21]  Pogresne navode koji su se uvukli u historiografiju da je osnivanjem biskupije u Sibeniku Nevest pripao Sibenskoj biskupiji ispravio je Frano Dujmovic.  Usporedjujuci dokument koji je objavio biskup A.J. Fosco u Folium Dioecesanum, 1 (1882), br. 1, s drugim dokumentima Dujmovic je dosao do zakljucka da je katalog u kojem se nabrajaju zupe Sibenske biskupije, domacinstva i broj stanovnika, mogao nastati najranije u drugoj polovici XV. stoljeca. F. Dujmovic, Postanak, 98-99.

[22] J. Ferluga, Vizantiska uprava u Dalmaciji (SAN, Pos. Izdanja, knj. CCXCI, Vizantoloski institut, knj. 6), Beograd 1957, str. 134-147.

[23] O tom ratu i njegovim posljedicama za Hrvatsku usp. N. Klaic,  Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku, Zagreb 1976, 619-635.

[24] CD, XII, 439; Dujmovic, Postanak, 111.

[25] CD, XII, 535.

[26] Farlati-Colleti , Illyricum, IV, 385-386. Usp. takodjer P. Andreis, Povijest grada trogira, Split 1977,  101-102; J. Soldo, Civilna varia arhiva Franjevackog samostana u Sinju,  Kacic, 12 (1980),  214. Jedan prijepis sinjskog primjerka nalazi se u NAS, T. 12 u svescicu koji donosi razlicite dokumente o zupi Nevest i Zagori. Gradu Sibeniku ostao je nadzor nad civilnim poslovima. Pa je tako uredba o ciscenju bunara na Nevestu usla i u Sibenski statut. Sibensko Vijece petnaestorice odredilo je naime 1. kolovoza 1401. da pojedina sela trebaju zajednicki cistiti svoje bunare. Nevest, Koprno, Slivno i Sitnica (Sitno) trebali su, prema toj odredbi, zajedno cistiti svoje bunare Usp. Volumen statutorum legum et reformationum civitatis Sibenici, Venetiis 1608. [Pretiskano u]  Knjiga statuta, zakona i reformacija grada Sibenika, Sibenik 1608. cap. CVIII.

[27] Farlati-Colleti , Illyricum, IV, 398B.

[28] Usp. S. Grubisic, Sibenik i Venecija 1409-1412, Sibenik, 121-131. Venecija je inace 1409. kupila od Ugarsko-hrvatskog kralja Ladislava Napuljskog prava na Dalmaciju.

[29] Antun Vrancic opisuje nam turske pljackaske horde u okolici Sibenika koje su sigurno jednako plijenile i po Nevestu.

[30] Brdo Orljak kao i Orlije Stine (izmedju Zitnica i Sedramica?) moglo je dobiti naziv po Orliju, ocu Nadimira i Strike iz Nevesta. Usp. Barada, Trogirski spomenici, 341.

[31] S. Ljubic, Listine, IX, 67-69; G. Novak Sibenik u razdoblju mletacke vladavine 1412-1797, Sibenik,  143.

[32] Stosic, Sela, 90

[33] S. Ljubic, Listine, X, 440-442; G. Novak Sibenik, 152-153.

[34] HAZd, Notar Sibenika Carotus Vitalis, sv. 15/V, str. 29  [Navod prema F. Dujmovic, Postanak 90, bilj. 127].

[35] Stosic, Sela, 89.

[36] Stosic drzi da je Nevest u vrijeme nastanka Sibenske biskupije (1298) pripadao zupi Sitnica  (Stosic, Sela, 90), no vec je upozoreno da se misljenje zasniva na pogresnom tumacenju dokumenta. 

[37] Prema Zlatku Herkovu (Stare sibenske mjere, Knjiga Statuta, 395-396) velicina sibenskog gonjaja do uvodjenja mletackih mjera 1436.  bila je 788,48 m2, a poslije te godine  851,252 m 2.

[38]  HAZd, Sibenski biljeznici,  sv. 10/VII, oporuke 31 [navedeno prema Stosicu].

[39] Folium dioecesanum,  2 (1883) 5. Datiranje ovog dokumenta je  sumnjivo.  Isprava je, naime, datirana u utorak 24. tekuceg mjeseca [prosinca 1492],  medjutim 24. prosinca te godine bio je  ponedjeljak. Mozda bi godinu trebalo citati  kao1493, kad je 24.  prosinca bio utorak. Biskup Fosco objavljujuci u Folium Dioecesanum  spomenuti dokumenat iz 1492. popratio ga je kratkom uvodnom biljeskom da je tada, kako se cini, osnovana i zupa Nevest. Stosic, koji je poznavao i raniji dokumenat iz 1480. u kojem se govori o upravitelju crkve sv. Marije, jednostavno tvrdi da je Nevest tada imao samostalnu zupu (Sela, 90). Soldo sluzeci se Stosicem  navodi da je 1492. Nevest postao samostalna zupa (Franjevacka provincija, 112).

[40] Comissiones et relationes Venetae, III,  [MSHSM,  XI], 91-94, 238-242; Novak Sibenik, 173-174, 220; Gunjaca, Ispravci, IV,  169-180.

[41] Hazim Sabanovic, Bosanski pasaluk, Sarajevo 1959. (Djela NDBH, knj. XIV, Odjeljenje istorisko-filoloskih nauka, knj. 10) Sarajevo, 1959, 176

[42] Sabanovic, Bosanski pasaluk, 208. Godine 1528 i 1574 nahija Petrove Gore pripadala je vilajetu Hrvati i Skradinskom kadiluku.

[43] Kadiluk Zagorje ili Klis obuhvacao je prema Sabanovicu podrucje izmedju Cetine i Cikole, tj. nahije: Radobilju, Poljica, Klis, Sinj i Cetinu, Dicmo, Zminje Polje, Zagorje, Vrliku, Petrovo polje, odnosno Drnis,  i Petrovu Goru (Sabanovic, Bosanski pasaluk, 207-208, 215).

[44] Visovac, Turski dokumenti, I, A,32.  Ponekad je vojvoda bio isti za Petrovo Polje i Petrovu Goru. [Navod prema: Sabanovic, Bosanski pasaluk, 207].

[45] R. Lopasic, Spomenici Hrvatske krajine I (MSHSM, 15), Zagreb 1884, 81-82, 87-90, 93-94, 105-

[46] Usp. S. Kovacic, Crkva na skradinsko-kninskom podrucju u XVII. stoljecu prema izvjestajima skradinskih biskupa Svetoj stolici, Croatica christiana periodica, 1 (1977), br. 1,  25-27.

[47] Farlati-Colleti , Illyricum, IV, 428B.

[48] Kosor, Drniska krajina, 163.

[49] Prospetto cronologico della storia della Dalmazia, Zara 1863, 279.

[50] S. Zlatovic,  Franovci drzave presvet. Odkupitelja i hrvatski puk u Dalmaciji, Zagreb 1988, 144; Soldo, Samostan Majke od Milosti na Visovcu, Kacic, 2 (1969), 224. KOSOR, Drniska krajina za turskog vladanja,  Kacic, 11 (1979), 163. Soldo cita tekst kao lokvu Brusnicu a Zlatovic i Kosor citaju lokvu Krusnicu. Kameni stupovi su se u srednjem vijeku cesto upotrebljavali za oznaku granica. Stup kameniti mogao bi se odnosti na jedan od takvih stupova, a nije iskljuceno da bi to mogao biti i naziv kamenog stupa pod Ostrogom koji je dijelio Sibensku i Trogirsku biskupiju.

[51] Soldo, Samostan, 224

[52] Kosor, Drniska krajina, 143.

[53] Kosor, Drniska krajina, 164-170, 190-191. Popise izbjeglica u Skradin donosi i S. Bacic, Visovacki franjevci, 230.

[54] Usp. npr. Markovic, Le parrochie, 15;  Zlatovic,  Franovci, 154; Capkun, De organisatione, 197.

[55] Padovanski kanap je mjera za povrsinu koja je obuhvacala oko 3656 m2 (usp. V. Danilo, Il sistema metrico decimale, Zara 1874, 14; Herkov, Stare sibenske mjere, 397).

[56] Farlati-Colleti , Illyricum, IV, 439A

[57]  Farlati-Colleti , Illyricum, IV, 446B

[58] Prema Status personalis et localis Dioecesis Sibenicensis et Administraturae Apostolicae partis Jugoslavicae Archidioecesis Jadrensis a. D. 1928, (Sibenici 1928, 46) u Visokoj je zupa ustanovljena 1686. godine i podignuta crkva.

[59] NAS, T. 12.

[60] Katic, Povijesni podaci iz vizitacija Trogirske biskupije u XVIII. stoljecu, Starine Jazu, 48 (1958) 305.  Fra Andrija Vuckovic bio je gvardijan u Splitu 18. IX. 1748-17. IV.1751. i tu je umro. O njegovu kodeksu usp. V. Kapitanovic, Un codice quattrocentesco francescano di Split, Archivum Franciscanum Historicum, 71 (1978),  450-459; Isti, Neobjavljeni liturgijski kodeks, rimsko franjevacki kalendar iz XV. stoljeca, Sluzba Bozja, 26 (1986) 77-95.

[61] NAS, T. 47, f. 243v.

[62] [Fosco] Documenti ,  2(1883) 6.

[63] God. 1824. zupa Nevest je brojila 1314 stanovnika i to prema selima: Nevest 194; Utore G. 76; Utore D. 118; Unesic 48; Cera 109; Visoka 185; Sitno 230; Sratok 354 (usp. NAS, T. 68, f. 91).

[64]  NAS, T. 47, f. 234.

[65] NAS, T. 47, Prima visitatio generalis civitatis et diocesis illustrissimi et reverendissimi domini, domini Didaci Manola episcopi Traguriensis de anno 1756, f. 243r.

[66] NAS, T. 32, f. 171v i 173v.

[67] NAS, T. 32, f. 79r.

[68] NAS, T. 47, f. 245v.

[69] Usp. NAS, T. 32, f. 78v.

[70] NAS, T. 32, f. 172r.

[71] NAS, T. 38, f. 23v; T. 47, f. 240v-241r. Krune na Gospinoj slici i na slici sv. Petra i Pavla sacuvane su do danas. Netko ih je obojio zlatnom bojom tako da je srebro postalo neuocljivo. Ostali su zavjetni darovi netragom nestali.

[72]  Katic, Povijesni podaci, 304-305.

[73] Status, 46.

[74] NAS, T. 32, f. 79r.

[75] NAS, T. 38. f. 21r.

[76] Crkovinari koje je biskup pozvao na odgovornost bili su Ivan Burilovic i Ivan Drazic Bosnjak. A prije njih su bili crkovinari Mate Labrovic, Pavao Ziic, Mihovil Drazic i Stjepan Drazic (NAS, T 47, f. 238r). Crkva je ponovno obnovljena 1880. Gospinu sliku [na pobocnom oltaru] provincijal fra Petar Grabic okrunio je 1929. Usp. Status, 46; Balic, Kroz Marijin perivoj, 7; Stosic, Sela, 91.

 

[77] NAS, T. 38, f. 19v.

[78] NAS, T. 47, f. 244v.

[79] NAS, T. 47, f. 386v-390r.

[80] NAS, T. 47, f. 388r-390r.

[81] NAS, T. 32, f. 38r-v; T, 47, f. 388v.

[82] NAS, T. 47, f. 235v-236r.

[83] Tako je Manda, zena Frane Slipcevica dobila dijete sa svojim djeverom Antom koje je prema iskazu Simuna Rajcica umorila i izlozila u gaju. Ante je zivio s Mandom pa nije mogao zbog toga pristupiti na sakramente, a njegov brat Frano se tuzio biskupu (NAS, T. 32, f. 80r).

[84] NAS, T. 38, f. 22r-v.

[85] NAS, T. 37, f. 54r.

[86] NAS, T. 38, f. 18v.

[87] I. Markovic, Le parrocchie francescane in Dalmazia, Zara 1885,  117; NAS, T. 47, 385.

[88] Katic, Povijesni podaci, 304-305.

[89] HAZd, Spisi Goess, god.  1803-1804, filca II [dos. VI] br. 878, f. 542.

[90] Nacionalna biblioteka sv. Marka, Venezia, Ms, VI, 292 (=5775), p. 169-170. Sela su navedena redom kao sto su upisana u izvorniku.

[91] V. Kapitanovic, Nemiri u srednjoj Dalmaciji 1806-1809, Kacic, 6 (1974), 73. U izvoru se za Soldu, prema mjestu njegova  stanovanja, kaze da je zupnik Visoke.

[92] Kapitanovic, Nemiri, 74, b. 22.

[93] HAZd, Arhiv putovanja opceg providura 1806, br. 97, f. 277r.

[94] Kapitanovic, Nemiri, 75.

[95] Gluncevic,  Observationes non paucae, f. 16r.

[96] Gluncevic, f. 19v

[97] Gluncevic, Osservazione 9;  8. XII. 1808. Osservazione 5.

[98] Arciheves Nationales Paris, F1E66, Tableaux general de la division teritoriale des Provinces Illyriennes, p. 96.

[99] Arhiv franjevackog samostana Omis,  Visita de'Padri parrochi di Zagorje nella diocesi di Tra 1825. Bez signature.

[100] K. Kosor, Sinjski franjevci u borbi za narodni preporod u Sinju i Cetini od 1860. do 1870. godine, Sinjska spomenica, 208-209.

[101] Arhiv Sinj P. Capkun, De organisatione curae pastoralis franciscanorum apud Croatorum gentem, Sibenik 1940, 214. Prema sematizmima zupa je podijeljena 1881. usp. Status 46.

[102] Status,46.

[103] Nasi dopisi osobiti,  Narodni list,  43 (1904), 10-12 i 35.

[104] Jedna zalosna statistika, Okruznice 1963, V, 13.

[105] Nova samostanska okruzja, [spis, br. 70/68] Vjesnik Franjevacke provincije presvetog Otkupitelja Split, 17 (1968), 1, 24-25.

[106]  Vjesnik, 17 (1968),1,  34.  

[107] Gradjevinske radove izvodili su mladi bogoslovi iz Makarske i franjevacki pripravnici iz Zaostroga pod vodstvom fra Nikole Radica. Na zavrsetak izgradnje okupilo se osim bogoslova-radnika preko 30 svecenika-fratara iz samostana i sa zupa. U Perkovicu, Nova zupska kuca pod krovom Vjesnik, 18 (1969) 200; Zidarski pomocnici i zajednicko trazenje punine, Vjesnik, 202-203.

[108] Tekst odluke o promjeni granica, spis br. 1012/70 - Promjena granica zupe Nevest - novi naziv dosadasnje zupe Visoka v. Okruznice 1970, V, 43; Vjesnik, 19 (1970) 210.

[109] Prema pisanju sluzbenog biskupijskog glasila kuca je trebala vece popravke. Jedna zalosna statistika, 13

[110] Novi zupski stanovi, Vjesnik, XV, 1966, 87.

[111] J: Dodig, Visoka: Radovi na zvoniku i crkvi, Vjesnik, 21 (1972) 73. Radove je vodio domaci majstor Ante Karolic.

[112] Nevest: Izvedeni radovi u zupskoj kuci i crkvi - krizma,  Vjesnik, 27 (1978)  204.

[113] Sestarska kuca u Unesicu, Okruznice 1977, 6, 14/16.

[114] M. Duran, Nevest, Vjesnik, 39 (1990) 177.

* V. Omasic,  Katastik trogirskog dijela "nove stecevine", Gradja i prilozi za povijest Dalmacije, [Izdanje Historijskog arhiva u Splitu, 8] Split 1974,  115-116.

[115] HAZd, Arhiv putovanja opceg providura 1806, prilog broju 288, f. 768r.