Dakle, ovo je moj pogled na trku, pogled osobe (desno oko +0,7, ljevo -1,2) koja je prvi put toliko puno hodala, vozila, veslala, beštimala (psovala op.a.), prominila buvela (zracnica op.a.) i toliko malo jela i spavala.
Oprostit ce te mi na brojevima, jer ja sam još uvik u uvjerenju da trka Bjelolasica 2000 nikako nije mogla imati ispod 1500 km. Ljudi mi kažu da smo prošli nešto više od 200 km. Glupost, no takvo je službeno stajalište i ja kao stranka u manjini moram prihvatit tu cinjenicu, ali zato ako dodam koji kilometar više u redovima koji slijede, to je zato što se moje dupe i ja slažemo da je vožnje bicikle definitivno bilo više od 160 km, a Crikvenica do koje smo morali doveslati, vjerovatno je na trusnom terenu i zbog toga je odsklizala nekoliko desetaka km na jug.

Dakle, 3 našega tima (Irena, Ivica i ja) krenulo je iz Splita, ostatak (1 op.a.) krenuo je iz Zagreba (Boris). Checkpoint – Bjelolasica. To je navodno negdje u Gorskom Kotaru. Toliko smo znali.
Kad bi mene pitali gdje je to, odgovor bi bio...tamo je hladno, Irenin...tamo ima medvjeda, Ivicin...kamenje, prevjesi, ocjene, spitovi...
Do hotela smo došli težim makadamskim putem. Na pola puta nas je zaskocio kamion pun trupaca i vratio na pocetak. Svaka cast Ivici (u ostatku teksta Matan) na višesatnoj vožnji na rikverc.

U Begovo razdolje došli smo popodne (sad cu malo zbrzat jer moran vec jednom doc’ i do hrane), ostavili stvari, ostavili bikele, oprali ruke i spustili se u podnožje hotela malo snimat kakve sve face dolaze na ovu ludost (moje osobno mišljenje).
Nakon osmatranja (primjetio sam nekoliko spomena vrijednih pripadnika nježnijeg, hm, sad baš, no dobro, nekoliko pripadnica onog drugog spola) uslijedila je ždera. Ovo je bio vrhunac mog boravka na Bjelolasici, rucak prije utrke i prežderavanje nakon utrke. Pristupio sam jelu kao vrhunski sportaš.
Uzeo sam malo...od svega, a vjerujte mi bilo je toga. Od gljiva do medvjeda (Irenina šansa da se osjeca superiorno). Matan je isto uzeo malo od svega i sve mu je stalo na jedan tanjir, ja sam po “malo” stavio na zasebne tanjire. U to je stigao Boris i nakon što je on uzeo svoj tanjir, morali smo dovuci još jedan stol jer je Irena vidila nekakvu manistru koju nije zapazila na pocetku i ‘ko zna kad ce opet jest pa...
Ispred nas je prednjacila jedino ekipa HPD Mosor. Oni su vec dovlacili treci stol.

Organizatoru sve pohvale na hrani i smještaju. Jako fino i ugodno. Taj dan pokvarila je cinjenica da smo u kasne sate cekali da dode prevoz koji je trebao ukrcati bicikle. Ni nakon jednosatnog cekanja prevoz za bicikle nije stigao. Na kraju smo ostavili, vjerovatno, najskuplji dio opreme u prašini i mraku i mrtvi hladni otišli spavat. Valjda ce se netko za njih pobrinit.

Jutro (5.00, takoder prvi put) pocelo je urnebesno. Okrenuo sam se i ugledao Matanovu cupavu glavu, te polukrmeljavi pogled iz kojega je zracila nevjerica. Okrenuo sam se u smjeru pogleda i ugledao kombinaciju Supermena i Superhika kako njiše bokovima. Bio je to Boris (u ostatku teksta Cuja) u novokupljenim biciklistickim crvenim gegama i samo za naše oci profesionalno se prošetao po sobi, završivši svoj manekenski put finom piruetom. Smijeh kojim je tada bila ispunjena soba još mi zvoni u ušima. Bili smo budni u trenu.

Ponovo ždera (U neogranicenim kolicinama. Ma tko vam ne bi opet došao!), ponovo uzaludno cekanje prevoza na start trke (ovog puta je prevoz bio vezan za nas, ne za bicikle, one su ipak završile u kamionima) i na kraju rally do starta u osobnim automobilima.

Defile po rivi u Bakru, jako fino, ljudi gledaju, cude se, mi se cudimo njima. Zar oni ne znaju šta se dešava i tko smo mi. Sram ih bilo, no jako su veseli, pozdravljaju nas. Gradonacelnica Bakra je tu, nije šala. Mi ko na Olimpijadi nosimo imena timova, cerimo se blesavo i naivno (jer ne znamo što nas ceka), limena glazba.
Zbog nervoze, mnogi sudionici vrše “inspekciju” zahoda u Bakru. Ocigledno su “ponijeli” više tekucine nego što im treba.
Netko se stvarno potrudio, cijela trka diže se na viši nivo. Male sitnice se pamte. Ovde ih je bilo dosta i kad malo bolje razmislin nisu bile sitnice. Ponovo pohvale organizatoru.

Nakon dolaska do mora i (krivog, naravno) izbora kajaka (nije imao mrežicu za vodu i hranu, sve pohvale Ireni na još jednom izboru), napokon ulazimo u more i dolazimo do startne ravnine. Teško je tu govoriti o ravnini. Posložili smo se ko pijani vozaci. Organizator pokušava dobiti ravninu. Teško. Nakon par minuta shvaca svu uzaludnost tog pokušaja i nakon odbrojavanja trka krece. Negdje sam procitao da su momci i cure u nekom kajaku veslali iza kajaka ostatka tima. To je palo na pamet Ireni i meni, no prvo nismo uspijeli uhvatiti ostatak našeg tima, pa smo se pokušali uvaliti u stražnjicu nekom drugom timu no i oni su nam pobjegli, zato smo pažnju posvetili što pravocrtnijem veslanju, a i to je na kraju bio uzaludan pokušaj. Matan i Cuja u drugom kajaku bili su nam cas sa lijeve, cas sa desne strane.
Mrzim kajak. Tijesan je, žulja mi leda, more me valja, cvike su mi mokre i slane, svaki pokušaj cišcenja je za ludu. Bole me ramena, svako malo san gladan i žedan, a ruke su zauzete!!! Što da radim.
Irena je perpetum mobile. Ne treba joj pogonsko gorivo. Može ona tako jako dugo. Ja moram jest. Samo kako. Da vidimo, ostavimo veslo na kajaku, uzmemo jedan Snikers, nabrzinu ga...i ode veslo. Uslijed naginjanja kajaka veslo zapinje za more, jedan kraj vesla udara u hard working girl zvan Irena i izbacuje je trenutno iz pogona, drugi kraj vesla se dovlaci do mene, udara me u ruku zabija mi Snikers u nos koji (Snikers) na kraju pada u more.
Šta sad!! Zar bih trebao veslati do Crikvenice bez hrane i pica!? Ovo je nevjerovatno. Irena i dalje vesla!
Pokušaj No.2. Jednom rukom držim veslo iznad glave, a drugom rukom trpam Snikers u usta zajedno sa folijom, no podigao sam težište kajaka previsoko, tako da smo se u jednom trenutku skoro prevrnuli.
Prvo je Snikers završija u moru, a sad skoro i mi. Nastavljam veslati proklinjuci more i Crikvenicu, maštajuci o dionici bicikle. Ništa od pica i jela do kopna. Tako je more htjelo, tako ce i bit.
Irena i dalje vesla! Ona voli kajak! Kako perverzno.
Boris i Cuja su tu negdje. Ispred nas naravno. Nije ih lipo vidit, no nedostatak tehnike nadoknaduju sirovon snagom, a šta cu ja bidan. Ni tehnike ni snage. Ja iman jedino Irenu.
Crikvenice nigdi. Odjednom primjecujem kako mi se zaveslaji protiv moje volje skracuju. Šta je ovo? Majko mila, grc u nadlaktici desne ruke. Na silu ispravljam ruku. Prekidam veslati uz gomilu psovki na svoj racun. Irena govori da nema veze, da ce nas ona dovest do kopna. Valjda i hoce, samo kada!?
Grc u desnoj nadlaktici pomalo popušta, da bi primat ustupio grcu u lijevoj nadlaktici. Grc u desnoj se ponovo vraca. Par grceva, jako fino, još dva i poker.
Veslam skupljenih ruku, koristim leda jer su ruke beskorisne. Odjednom me hvala grc u ledima! Šah mat u tri poteza! Koji sam ja invalid! Najbolje mi se cili zgrcit, bacit u more i potonit!
Boris i Cuja su odmaglili, ja se rastežen u ovoj orahovoj ljusci u koju san jedva stao, grcevi ne popuštaju, ali moj glavni pogonski stroj, Irena, ne popušta. Daje mi i svoju vodu. Ljut sam ko pas. Ne samo da san putnik u kajaku, nego joj još pijen i tekucinu. Psovkama, vikom i prijetnjom da cu bacit veslo i plivat do kopna, jedem joj živce. Kad odjednom netko vice Crikvenica. Vidi stvarno, tu je! Odmah lijevo. Grcevi odjednom popuštaju, pocinjem veslati ko blesav. Netko ce pomisliti da sam tako veslao cijelim putem. Neka! Pobjedonosno ulazimo peti u Crikvenicu. Hvala ti Bože ili Sveti Nikola. Svejedno.
Na prvom checkpointu odvijala se vjerovatno najatraktavnija scena u trci uopce. Trebali smo skinuti mokru odjecu i obuci suvu. Za ljepši spol bio je u tu svrhu predviden jedan šator u koji se clanica našeg tima otišla presvuci, no tamo je zatekla nekoliko muških sudionika utrke. Sramežljiva neka celjad.
Dakle, da ne duljimo, naš pripadnik ljepšeg spola presvukao se u parku. Pokazala je golu guzu trima bakicama, jednom ljubavnom paru i jednoj bebi. Ona kaže da nitko nije ništa vidio. Clanica rijeckog pobjednickog tima izašla je gologuza u Jutarnjem listu. Mogu samo zamisliti šta je bilo sa ostalim sudionicima. Matan i ja u onom bunilu skinuli smo se dogola nasred rive, obukli se, sjeli na biciklu, zaboravili ruksak (moja malenkost) i napustili poprište javnog striptease-a.
Ne znam da li ovdje pohvaliti ili kuditi organizatora. Vjerujem da mu prisutni Crikvenicani nisu zamjerili.

Došla je i moja žarko ocekivana biciklisticka dionica. Cekalo nas je neugodno iznenadenje kod preuzimanja bicikla. Cujina nova bicikla bila je jako izgrebana i kabel mjeraca kilometara bio je pokidan, Matanova i Irenina bicikla bile su poprilicno istrugane. Veliki kiks cijele utrke bilo je manipuliranje biciklama. Nije bilo bicikle koja nije bila barem malo oštecena.
Nakon prvih 20-ak minuta vidio sam koliko sam bio u zabludi kada sam htio da što prije sjednem na biciklu. Nagib ceste bio je kao u San Franciscu. Pedale su se upirale, bicikle nisu uopce slušale. Nagib je bio prevelik, shvatio sam da mi treba još manji zupcanik sprijeda i jedan poveliki nazad. Ili benzinski motor!
Nešto gurajuci, nešto malo manje pedalirajuci došli smo na drugi checkpoint. Grižane. Tu smo se raskomotili, narucili Coca-Colu i digli noge.
Timovi su prolazili, ali to je bilo malo bitno. Mi smo se trebali pregrupirati i usaglasiti stavove. Kod usaglašavanja stavova smo malo zapeli. Irenin stav je bio da idemo dalje, a naš da narucimo još po jednu Coca-Colu. Mali zvjerko (Irena) je imao dobre argumente (kao trebali bi završiti trku, ne bi bilo lipo da budemo zadnji...) i tako sjeli smo na bolide i nastavili...put u nebo.
Temperatura je bila oko 38?C. Nas troje iz Splita smetnuli smo s uma da je Cuja iz Zagreba i da tamo slabo poznaju Sunce i njegovu opaku cud kad se vozi bicikla u podne tijekom 8. mjeseca. Dakle, našega Cuju jako brzo Sunce je udarilo u glavu. Nikakva volja ni snaga tada nije mogla pomoci. Teško ga je bilo gledati. Stajao je svako malo i izgledao jako loše. Nama nije bilo mrsko krenuti njegovim stopama u hladovinu, barem ne dok nas nisu poceli prolaziti jedan za drugim, timovi koji su bili iza nas.
Irena i Matan krenuli su naprijed, ja lagano sa Cujom. Kažem mu da ubaci u najmanji prenos i lagano vozi naprijed. Bitno je da se krece. Nakon par metara cujem lom, okrenem se i Cuja je u grmu. Silazi sa bicikle i samo stoji gledajuci u prazno.
Uzimam Cujinu biciklu i zajedno sa svojom je guram, Matan preuzima Cuju i gura ga, a Irena gura svoju i Matanovu biciklu. Push it baby!!
Nakon paklenog uspona po paklenoj vrucini, uslijedio je vrh i put prema dolje, no ne za dugo. Nakon toga uslijedio je put gore-dole po makadamu, ali u sjeni poprilicno guste šume.
Vratili su se Irenini strahovi o neželjenom upoznavanju medvjeda. Cuja je sada na svome, sunce je samo ružna uspomena, Irena brzo pedalira u želji da što prije izade iz medinog dnevnog boravka, Matan je ispred svih, pokazuje nadmoc nove (jako skupe) bicikle. Ja se mudro držin na zacelju, tako da ih sve imam na oku, a pocele su me muciti i stomacne tegobe.
Sve je savršeno, upali smo u ritam i idemo na prvo mjesto. Imamo stici samo 10-12 ekipa, no ništa nije nemoguce, njima se možda probije guma ili se ozlijede i eto nas na prvom mjestu.

“Cini mi se da mi se probila prednja guma!”, rece Cuja.
“Aleluja!”, odgovorim ja.
Šta još može krenuti krivo pitam se.

Matan se žali da ga pecka kada mokri. Nema veze, valjda je to od kemije koju konzumiramo tijekom trke. Ništa radikalno. Gomila isotonicnog napitka i ugljikohidrata. Pecka, ali je hranjivo.
Stanemo mi tako da sredimo Cujinu gumu, kad Matan tjeran znatiželjom baci pogled u svoje gege i tom trenutku iz njih izleti pcelica Maja.
“Ajme, ubola me osa u vrh k...!!!”, rece Matan i polu lud izvadi svoga mališu svima na uvid, iako uslijed uboda više nije bio baš mališa. Nije bilo bitno šta smo svi susprezali potencijalno ludacki smijeh i nije bilo bitno što je tu predstavnik ženskog roda, Matan je izvukao oštecenu alatku i fiksirao je pogledom kao da ce mu to smanjiti bol.
Baš fino. Dijelili smo sve, pa i svoju intimu sa ostatkom tima. Pravi timski duh. Dao sam mu nekakvu kremu, tek toliko da postigne nekakav psihološki efekt i eventualno smanji fizicku bol. Matanovu duševnu bol nije mogao nitko zalijeciti. Popravili smo Cujinu gumu i krenuli dalje. Matan je vozio sa suzama u ocima. Istinski junak.
Pokazale su se sve mane moje bicikle bez prednjih suspenzija. Nakon nekog vremena trešnja i poveliko kamenje na makadamskom putu pocelo je ici na živce.
Pokazivaci kilometara su svi pokazivali drugacije, a samo Matanov bio je najbliži tocnim kilometrima, no još uvijek kriv. Nekoliko puta smo krivo skrenuli zbog krivog pokazivanja kilometara. Slijedeci put treba bolje naštimati mjerace km-a.
Svaki clan tima brinuo se za sebe kad je hrana u pitanju. Ja sam se u tom pogledu, što se tice kvantitete, dobro pripremio. Napravio sam gomilu slicnih sendvica, ne razmišljajuci kako su ovo izvanredni uvjeti i kako necu moci jesti kao inace i ono što mi je inace normalno. Ukratko, nakon nekoliko mojih sendvica zgadio mi se njihov ukus, oblik, izgled, opcenito sve vezano za njih, a jedino sam njih imao! Biti ce ovo nekoliko teških dana!
U svu tekucinu stavili smo nekakve dodatke. Malo isostara, malo ugljikohidrata sa cokoladom, proteina od jagode...i bili smo uvjereni da cinimo pravu stvar. Opet greška. Nakon nekoliko gutljaja tog našeg cušpajza, ocajnicki smo žudili za obicnom vodom. Cuja je zamrzio jagode, jer je tog ukusa bio isotonicni napitak.
Zbog makadamskog puta i konstantne uzbrdice sa sporadicnim nizbrdicama kilometri su jako sporo promicali, a vrijeme je teklo jako brzo. Neumitno se bližio kraj dana.
Prošli smo Fužine i Mrkopalj, a svijetlosti je bivalo sve manje i manje. Uvidom u knjigu dolazaka i odlazaka na checkpoint-ovima vidio sam da se predugo odmaramo. Vecina timova stajala bi nekoliko minuta, dok bi se mi poprilicno raskomotili, nerijetko upadali u pricu sa lokalnim stanovništvom, tako da nije ni cudo da smo nakon nekog vremena debelo zagrizli u mrak. Irena je postajala ocajna, jer ako padne mrak (osim što izlaze medvjedi) pada temperatura, a mi nismo imali ništa za obuci osim onoga na sebi, kratkih sportskih hlaca i majice kratkih rukava. Najbolje je malo jace uprijeti pa da se zagrijemo i što prije dodemo do Begova razdolja.
Upalili smo lampe. Od cetiri lampe radile su dvije, jedna je bila neispravna, a u drugoj su bile stare baterije.
Kao Albanska avijacija!
Brzina je pala na puževu, nismo vidjeli ni put, ni brojac km-a, ni jedni druge, a još manje što je u tami. Bilo je jako jezivo kada smo došli nešto prije Begova razdolja. Cuja nam je rekao da stanemo na trenutak.
Covjek je profesor povijesti i zna neke stvari koje mi ne znamo i bilo bi nam draže da ih ni on nije znao.
Rekao nam je da se okrenemo nadesno i osvijetlimo livadu, što smo i ucinili. Ispred nas iz tame su izronili sablasni stupovi poredani na livadi. Strašno! Srce mi je stalo. Cuja nam je manirom pravog profe objasnio da su se na ovoj livadi smrzli partizani i da su stupovi spomen na taj jeziv dogadaj.
Dalje! Što dalje od ovoga mjesta! Da ne bi bio koji stup više. Krv mi se ledila, što od hladnoce što od prizora.
Nakon truckavog spusta po polumraku, napokon Begovo razdolje! Nakon 80-ak km-a, oko 22.00 sati završila je i ova dionica.
Mrzin biciklu. Moje dupe mrzi biciklu. Nikad više necu sjesti na tu nakazu.
Nikad ne reci nikad...
Ostavili smo bicikle momcima koji su se vec dokazano brinuli o njima znajuci da možemo spokojni krenuti dalje (nikad dovoljno sarkazma), te smo otišli presvuci se za hodanje i nadopuniti zalihe hrane i tekucine.
Nije prošlo ni 10-ak minuta što smo ostavili bicikle, kad nam dode jedan od momaka zaduženih za njihov prevoz i sigurnost i govori nam da su nam dvije gume probijene!!
“???????”, recem ja.
Kako se to dogodilo, pa prije 10 minuta predali smo ih neoštecene!?
Na moj upit uslijedilo je nezainteresirano slijeganje ramenima, a jednako nezainteresirano otišao sam ocijeniti štetu. Zanimalo me cije su bicikle platile danak.
Probila se Cujina prednja i Matanova zadnja guma. Srecom imali smo taman još toliko zracnica. Rekao sam momcima da ih ukrcaju takve. Bila mi je puna kapa bicikle i nisam bio spreman nositi se s tim problemom ovaj trenutak. Što možeš napraviti danas, ostavi za sutra!
Vratio sam se do ostatka ostataka mog tima (moral, volja i snaga ostali su nam na makadamskom putu do ovde) i prionio na pripreme za hodanje. Bilo je 22.30, vrijeme približno jednako vremenu kada moja malenkost ide spavati, tako da se meni poceo navlaciti san na oci. Spakovao sam 5% stvari koje mi trebaju i zaspao u Panda položaju, sjedeci, skupljenih nogu i ruku, visece glave. Matan je nešto cackao oko konzerve mesnog dorucka, Cuja je odavno prionuo konzervama, jedino je Irena vrijedno pakirala stvari.
Zamirisao mi je mesni dorucak i trgnuo me iz zasluženog sna, no motorika i refleksi bili su mi nizašta. Uz Ireninu asistenciju nastavio sam pakiranje (Šta radiš, koje to gluposti trpaš u ruksak, pusti mene, ajde briši tamo kod mesnog dorucka...). Ovdje moram napomenuti da nam je Irena bila kao mamica. Daleko je najjaci organizator, pazila je da popijemo vitamine i minerale, te ostale kemijske spojeve, s njom smo se konzultirali oko najbanalnijih stvari, od boje donjeg rublja do tempa kojim smo trebali ici, da ne spominjemo grintanje koje je samo ona bila spremna slušati.
Matan i Cuja sprašili su pakiranje nabrzinu i vidjevši da smo izgubili više od sat vremena nestrpljivo cekali Irenu i mene. Jako me malo to brinulo. Moglo je i nebo pasti po nama, bilo mi je svejedno.

Napokon smo krenuli u mracnu šumu. Nije mi bilo jasno da oko 23.00 sata odlazimo u šumetinu na hodanje dugo 40-ak km-a, oboružani samo sa ceonim lampama, sendvicima i gomilom volje da nadoknadimo propušteno, jer smo u Begovo razdolje stigli kao 14. tim. Užas! Sunce je uzelo svoj danak.
Bili smo obuceni za ekspediciju na Sjeverni pol tako da smo nakon nekog vremena morali stati i riješiti se viška robe. Nju smo potrpali u vec pretrpane ruksake. Osobno sam svukao svu robu i ostao u kratkim hlacama i tankoj majici, dakle, slicno onome što sam imao na sebi kada sam vozio (gurao) biciklu na 38 ?C. Zaista nije bilo hladno.
Putem su nas prošli snimatelji i Šima organizator.
To hodanje po noci bilo je fantastican doživljaj. Ocekivao sam teškoce, hladnocu, zvijeri, gubljenje u šumi, no ništa od toga nije se dogodilo. Bilo je jako ugodno, sa spavanjem nisam imao problema, na nebu je bio skoro pun mjesec, cetiri ceone lampe pokazale su se fantasticno, a zahvaljujuci Cuji, našoj hodajucoj simbiozi karte i kompasa, nije bilo straha da cemo se možda izgubiti. Covjek je u šumi, medu mahovinom i drvecem car. Nalazio je markacije, vodio nas bez muke kroz mrkli mrak i gustu šumetinu kao da se tu i rodio.
Moja jedina obaveza bila je držati za ruku Irenu, koja je s vremena na vrijeme malkice odspavala...na nogama...hodajuci. Matan se oporavio od bliskog susreta sa osicom i sada je medvjede zijevao, naglas razmišljajuci kako ce morati odspavati barem sat vremena.
Što reci za dionicu hodanja. Najduža dionica u utrci (vremenski), definitivno najljepša. Šteta je jedino što smo najveci dio morali proci po mraku. Nijednom nismo rekli da nam je teško, jer to zaista nije ni bilo.

Najimpresivniji trenutak bio je kada smo došli na jednu cistinu koja je bila osvijetljena mjesecevom svijetlošcu, a na rubovima te livade usidrila se gusta magla koja je lagano svijetlila, obasjana mjesecom.
Rekao sam milijun puta, reci cu opet, da su u tom trenutku iz magle izašle vještice i vilenjaci ostao bih potpuno pribran, jer je to u danom trenutku bilo potpuno normalno i ocekivano! Nadnaravan prizor. Matanu, Cuji i meni prekrasan, Ireni jeziv. Mi smo ocekivali vještice (one dobre...sa Zapada), a ona je valjda vidjela medvjede.
Na vrhu Samarskih stijena smo gledali svitanje. Samo mi, stijena, gomila zelenila i...u glavi još 17 timova koji ne leže na vrhu stijene i ne gledaju izlazak Sunca. Ako su mogli to vidjeti, a nisu, propustili su jedan od ljepših prizora u trci.
Hodanje su obilježili i pecati kojima smo morali dokazivati prolazak kroz checkpoint-ove, a koji u nekim slucajevima nisu funkcionirali (ali nema toga što Cujina pljuvacka ne riješava), u drugom slucaju bilo ih je teško naci (tko god da ih je pokušao sakriti, uradio je loš posao, sve smo ih našli).

Hvala organizatoru na dijelu staze koji je trebalo otpenjati do pecata (po Ireninim rijecima 4+) kada sam nakon strucno otpenjanog dijela (zubima i laktovima) zaglavio izmedu dvije stijene na putu prema dole. Da ironija bude veca postojao je i lakši put do kriticne tocke s pecatom, no u upustvima je pisalo: Uzeti put na kojem piše TEŽE!! Valjda ima razloga zašto tako piše, idemo težim putem, pa necemo sad krast kad smo se dovukli sve do ovde... Pošten-j....(Irenina cenzura), u mom slucaju zaglavljen.
Na ovoj dionici stomak je poceo bolno jaukati nezadovoljan tretmanom, te uslijed jednolicne hrane stvarati velike kolicine plinova.
Poznat kao stari uništavac ozona, gentelmenski sam se ponudio da stanem na zacelje. No, izgleda da nisam bio jedini koji je imao takvih problema. Nakon nekog vremena zasuzile su mi se oci i nestalo mi je daha. Posustao sam i Matana koji je bio ispred mene zasuo pogrdama. Prijetio sam mu odlaskom na zacelje, iza mene, što je bila najstroža moguca kazna. Ubojica djecjeg lica se pravdao da nije znao kako toliko smrdi i da nece više, u stvari da ce puno manje(!!!), samo da ga ne stavljam na zacelje...
Covjek je priznao i izvinio se, no moje sumnje da nije bio jedini, potvrdile su se nakon nekoliko minuta kad je i Cuja pokazao svoje pravo lice i “zapjevao” sve u šesnaest.
“Ovo je nevjerovatno!”, bio je njegov komentar. Da, stvarno je bilo nevjerovatno, a još nevjerovatnija je bila osveta oko za oko, smrad za smrad koji nam je priredila osoba od koje smo se to najmanje nadali.
Ležali smo tako na Piramidi diveci se izlasku sunca i komentirajuci kako život i nije tako loš, kad su se Matan i Cuja okrenuli prema meni i bijesno poceli izbacivati uvrede na moj racun. Te kako sam prasac, pa kako mogu u ovakvim trenucima ispuštat bojne otrove, šta ja to jedem...žohare itd. itd.
Stvarno je bilo nesnosno, no ja sam bio nevin kao novorodence. Istina je bila da sam taman spremao jednog goluba, no još uvijek je bio na lansirnoj rampi. Možda se otrgnuo kontroli i odletio bez mog znanja? Nemoguce!
U slijedecem trenutku sve je bilo jasno. Vražji osmjeh na Ireninom licu sve je govorio.

“Eto van na prasci jedni. Trpin vas cilin puten i dišen vaše šporkarije. Sad vi malo dišite moje! Sad znate kako mi je bilo cilo vrime...”- samo su neke stvari koje nam je izgovorila naša pripadnica ljepšeg i nježnijeg spola na svom silasku sa Piramide.

Preostaje mi samo da se izvinem za ovih nekoliko gore napisanih redaka osobama sa slabim stomakom i onima strožeg odgoja, no bilo je nemoguce zaobici tu temu, jer je ona, nažalost, obilježila dobar dio našeg mukotrpnog puta od starta do cilja.

Prije nego nas dovedem na kraj ove dionice, još jednom moram reci da je priroda bila velicanstvena, checkpointovi originalni, pogotovo Ratkovo sklonište, u koje smo došli u rano jutro dok su u kolibi svi spavali. Bili smo željni malo caja ili makar tople zašecereme vode. Kada smo ušli unutra, onako umorni sa svježeg zraka i kada nas je zapuhnuo, budimo fini i recimo samo, težak zrak zacinjen aromom carapa koje su prošle dug i težak put, u trenutku nas je prošla volja za cajem.
Na drvenim krevetima spavali su navijaci i suporteri ekipe HPD Mosor. Bilo ih je malo, ali opako su otežali zrak! Popili smo caj na svježem zraku, procavrljali s navijacima i nastavili dalje. Put do predzadnjeg checkpointa, Bijelih stijena.
Na Bijelim stijenama smo saznali da smo trenutno 6. i to je bila jako dobra vijest.
Nakon onog fijaska s biciklama ovo je bilo osvježenje. Ovim putem se zahvaljujemo ljudima na Bijelim stijenama na ustupljenoj marendi i ujedno se izvinjavamo ekipama koje su došle poslije nas što im nismo ništa ostavili.

Najteži komad dionice hodanja bio je dio Bijelih stijena do Stalka.
Nastupilo je zasicenje hodanjem, znali smo da je zadnja dionica i željeli smo što prije doci do bicikli, jer nas onda navodno ceka nizbrdica. To nam je ocajnicki trebalo. No, zato smo na zadnjoj dionici hodanja imali nizbrdicu i to nam definitivno nije trebalo. Noge su bile umorne, tetive oslabljene i samo sam cekao kada cu se izvrnuti i otkotrljati do Stalka (što ne bi bilo tako ni loše).
Ponosno izjavljujem da smo na zadnjoj dionici uspijeli ignorirati maline, te usprkos Ireninom ceznutljivom pogledu nismo pojeli više od 20 komada.
Silazna putanja na ovoj dionici samo prividno se cinila lakšom nego ostale. Irena i ja smo poprilicno naceli koljena i poceli smo lagano osjecati bol u vanjskom dijelu koljena na obje noge.
Da li je to zbog toga što se bližio kraj hodanju ili je zbilja ovo bila duga dionica, ne znam, no cinilo nam se da je sve šta smo prošli tek polovica hodanja, a ova golgota do Stalka druga polovica. Zaista se cinilo kao da nema kraja.
Prije Stalka još smo jednom krivo skrenuli i malo dužim putem došli do kraja dionice hodanja. Volio bih da mogu još nešto reci o dionici hodanja, ali sjecanje me izdaje i samo znam da sam jako dugo bio (i još uvijek sam) pod dojmom Samarskih i Bijelih stijena, vrha Bjelolasice, te ostalih brda i brdašaca cijih se imena više ne sjecam, a svaki je zaslužio da ga se spomene.
Volio bih da imam dara i pameti jednog Ernesta Hemingway-a pa da kvalitetno opišem tu raskoš kroz koju smo prolazili, no pošto to nije moguce mogu samo preporuciti svima koji tamo nisu bili, a žele vidjeti nešto prekrasno i jedinstveno, neka odu prvom prilikom.

Razmišljali smo samo o hrani i o tome kako ne možemo dugo stati na Stalku ako želimo zadržati ovu poziciju ili postici bolju. U glavi mi je samo bila misao o tome kako cu se namijestiti na biciklu i sjuriti do...majko mila...Kleka...penjanje i zatim spuštanje sa nekih 100 metara!
Malo objašnjenje, vezano uz ovo što pokušavam reci. Dakle, bez obzira na to što se naš tim zvao “Climbing Spirit” (Penjacki duh) i bez obzira što su u njemu bili ponajbolji slobodni penjaci u hrvatskoj i to u ženskoj i muškoj konkurenciji, ja sa penjanjem imam zajednicko jedino strah od visine.
Zazirem od visine i situacije u kojoj mojih 98 kg visi na konopu promjera jednog centimetra!
To je bila nešto o cemu sam tada poceo razmišljati. U tom trenutku sam pomislio kako bi se lako moglo dogodit da preskocim to penjanje, ili barem spuštanje koje mi je zvucalo mnogo zlokobnije. Nisam osoba koja bježi od ludih stvari, ali ovo mi je jednostavno bilo malo previše ekstremno. Kvragu, neboder u kojem živim je visok 40-ak metara i kad se popenjem na njegov vrh sledi mi se krv u žilama!
No, kad smo stigli na Stalak sjetio sam se da nas ceka još jedno (dvostruko) mjenjanje guma koje smo potpuno smetnuli s uma. Mrtvi hladni sjeli smo u hlad i prionuli na jelo. Bicikle neka cekaju, a meni se ionako nije žurilo na Klek. Bio je to pravi mali piknik. Stomak je dobio svoje slijedovanje i pobuden iz zimskog sna poceo je funkcionirati. Poslijedica toga bila je da sam naglo trebao otici na jedno mjesto.
Zavukao sam se što dublje u šumu, postavio “minu” na skrovito mjesto i da se ne vracam cijelim putem okolo nekakvog šipražja, odlucio sam skratiti put.
Što reci, ja sam dijete iz grada i zaista ne znam kako izgleda kopriva (osim na bocici od šampona) ali jako brzo bio sam svjestan da je to upravo biljka kroz koju sam prošao!
Peckanje je pocelo lagano i vrlo brzo je preraslo u živu vatru. Necu opisivat mijenjanje gume kojemu sam asistirao, samo cu reci da sam lagano oštetio Matanovu felgu, ozlijedio prst, izvrijedao Cuju (bez razloga, kome treba razlog) i žarko se želio potuci sa clanom jednog tima koji je ležao na travi i u jednom trenutku se ponio kao potpuna budala (nešto kasnije u toku trke isti clan tima je pokušao biti “pametan” i ponovo se ponio kao potpuna budala). Nisu bitna imena, možda se doticna osoba i prepozna, no svejedno, po njegovom se stavu moglo zakljuciti da ovo nije njegov tip utrke i vjerovatno ga više necemo vidjeti. Hvala Bogu! Inace su cure i momci iz ostalih timova bili fenomenalni, zaista spremni pomoci u svakom trenutku. Ovim putem se zahvaljujem timu kojemu se ne sjecam imena, no kada nam se prvi put probila guma, stali su dok smo je promijenili, te nam posudili i pumpu. Cini mi se da su odustali na Ratkovom skloništu jer nisu imali više vode.

Nastavimo. Napumpali smo gume i taman smo htjeli krenuti kada nas je dostigao tim Pizzerija “Maslina” (u ostatku teksta Maslina).
Tako ti je to kad minjaš puste gume, jedeš, upadaš u koprivu. Idemo, idemo... Sjurili smo se nizbrdo i uživali u cinjenici da se krecemo, a ne umaramo se.
Jedina cinjenica na ovom dijelu puta vrijedna spomena bila je ta da smo mi žurili prema Kleku (prije toga Bjelsko, ali Klek mi je bio u glavi), a na Kleku nas je cekao penjacki dio za koji nam je trebala penjacka oprema koju smo netom svi uzeli na Stalku. Kljucna rijec ovdje je svi...jer svi je nismo uzeli.
Na pola puta Matan (legenda hrvatskog penjanja) je shvatio da ce morati solirati (penjati bez osiguranja)...jer je zaboravio svu opremu!
Pustio sam upravljac i uhvatio se za glavu. Svašta mi je palo na pamet, od diksvalifikacije do vracanja cijelim putem (uzbrdo) nazad do Stalka.
“Nisam namjerno!”, rekao je Matan. Vidjelo se da mu je stvarno krivo, ali što sad.
Jednoglasno je odluceno da moramo poceti pedalirati. Nema više kretanja bez znoja. Treba uprit da stignemo na vrijeme i uhvatimo neki od timova koji se vracaju sa Kleka, pa da od njih posudimo opremu. Tako i bi.
Teškom mukom uposlene su jadne noge i došli smo do Kleka zaista u rekordnom roku. Tu smo na naše zadovoljstvo vidjeli da ima još nekoliko timova koji su još uvijek na Kleku i odlucili smo da ih pricekamo...sjedeci i jeduci, naravno. Malkice nas je brinulo što ce za koji trenutak stici Maslina i oduzeti nam teško stecenu poziciju, ali stvarno smo ovdje bili iscjedeni. Nismo ništa spavali, malo smo jeli, vecinom gluposti i potrošili smo zadnje atome adrenalina. Za mene, sve je stalo. Matan mi je nicim potaknut izmasirao noge, jer su me koljena sve više boljela. Hvala ti Matane!
Irena je imala slicnih problema, ali nije pokazivala da joj smeta. Cuja je došao na svoj teren i nije više bilo problema. U stvari svi su bili na svom terenu osim mene. Sto metara! Previše!
Spustila se ekipa HPD Mosor kod kojih smo “pokrali” opremu za Matana i krenuli u susret sudbini. No taj put do sudbine bio je sve samo ne lak. 45 minuta hoda uz jako strmu uzbrdicu bez hrane i vode. Jedino je Irena imala malu bocicu sa vodom iz koje smo svi lagano cuclali.
Zadihao sam se ko životinja, šta od napora, što od straha. Da stvar bude gora pocela mi je teci krv iz nosa po bijeloj majici.
Tako sam hodao uzbrdo, žedan, suhih ispucalih usana, sa nosom iz kojega je uporno kapala krv. Bio sam prekrasan prizor za izletnike koji su se vracali sa Kleka, da ne govorimo o reklami za trku. Dodite, probajte, pogledajte mene! Šta mi fali.
U biti sam izgledao gore nego što sam se osjecao.
Došli smo do sipara i poceli se lagano spuštati prema pocetku smjera. Cuja i Matan su odsurfali do dna u par sekundi. Ja sam, ko medo na žici, lagano krenuo hvatajuci se za nešto jadnih zelenih izdanaka koji su rasli u blizini i pazio da ne pokrenem lavinu koja bi zatrpala Irenu koja se spuštala ispred mene. Kaže Cuja da se zatrcim i kocim nogama. Mislim se u sebi, ako se ja Cuja zatrcim nema tih kocnica koje ce mene zaustaviti.
Nekako smo došli do Cepinaškog smjera i krenuli prema gore. Matan je bio na vrhu za nekoliko sekundi, Irena je bila ispred mene i pokušavala je nekakvo fino penjanje, no kad je vidila da ne ide, zgrabila je konop i odšprintala do vrha. Iza Irene išao sam ja, zatim Cuja. On je pazio da se ja krecem i da se ne predomislim i vratim nazad. Uzmak mi je bio odsjecen. Moglo se samo gore. Kad sam krenuo, pokrenuo sam i gomilu kamenja koja su našla utocište na Cujinoj glavi.
“Pazi, ne guraj kamenje na mene!”, govorio mi je Cuja jedno sto puta.
Kako da to izvedem kad se cijela stijena raspada! Nakon što produ svi timovi nece ništa ostat od nje!
Zgrabio sam konop i pomažuci se svim dostupnim sredstvima došao do vrha, nadajuci se da je Cuja preživio onih nekoliko tona kamenja koja sam mu poslao. Šta bi bilo da nisam pazio!
Cuja je stigao živ, malo manje izgreban od njegove bicikle i krenuli smo prema spustu. Moji dragi supatnici u timu su me svi odreda ishvalili kako sam dobro i brzo izvukao Cepinaški smjer, no što ce biti kada im recem da nisam u stanju svoje tijelo povjeriti tankom konopu i malom spitu u stijeni (koja se onako zdušno maloprije mrvila).
Bio sam poprilicno iscrpljen od penjanja, dok ovi moji penjaci nisu to ni osjetili. Izmedu sebe su pricali kako bi sada trebali još jace zapeti da pokušamo nadoknaditi još malo vremena. Super!
Stigli smo do mjesta za spust. Prvi su otišli Matan i Irena. Nadao sam se da ce se spuštati barem nekoliko minuta tako da se mogu pribrati. Nije bilo tako. Oboje su bili na dnu u jako kratkom vremenu.
Došao je red na mene. Kako reci Cuji da bih se ja spustio...okolo, pješke, turisticki...
Kvragu, kad se mora mora se!
Cuja mi je namijestio konop i lagano, mic po mic došao sam do prevjesa i poluzatvorenih ociju poceo spust. Iz podnožja su se culi Irenini i Matanovi povici odobravanja i podstreka. Pomislio sam kako im je lako tamo dolje vikat, sa obe noge na cvrstome. Bolje bi im bilo umuknit da im ne bi eventualni produkt moga straha aterirao na glavu!
Prošlo je i to. Sad sam bio uvjeren da cemo završiti utrku. Više nije bilo nepredvidljivih faktora.
Vratili smo se nazad istim putem kojim smo se penjali 45 minuta. Ponovo mi je krv tekla iz nosa po bijeloj majici, usta su bila još suša, a faca blijeda. Ponovno prizor za izletnike. Primjeceno je da ih se nekolicina vratila nazad. Razlog?
Uslijedila je brzinska ždera u obližnjem ducanu. Nestalo im je kruha. Jeli smo što je bilo. Bitno je bilo popuniti prazan prostor ispod pluca.
Sjeli smo na biciklu, pomolili se bogu neprobijenih zracnica i krenuli prema Kamacniku i Vrbovskome gdje smo se službeno trebali rastati od dvokotacnih prometala.

Put do Mrkopalja i Vrbovskoga bio je ugodan, problem je bila jedino sve jaca bol u koljenima. Markacije su bile vidljive, makadam sitan, povremene nizbrdice strme, ali kratke i sve je bilo idealno do jednog križanja gdje nije bilo ni markacije ni pameti kamo skrenuti.
Kud svi tu i mali Mujo, rekao je netko od mojih u timu. Potražili smo tragove onih koji su bili tu prije nas, onih pametnijih. Tragova je bilo na obje strane. Izgleda da su ljudi bili zbunjeni više od nas jer su tragovi vodili u svim smjerovima. Cas je trag vodio lijevo zatim se vracao, da bi se izvrtio u krugu 2-3 puta, zatim desno, pa lijevo, pa...netko je definitivno bio u vecoj nedoumici od nas. Pobijedilo je desno skretanje jer je tamo bilo više tragova guma. S te strane je bila i jako strma i fina nizbrdica. To! Da vidimo što mogu ova naša prometala.
Na silovitom spustu prema dolje naišli smo na tim HPD Mosor koji su se u suprotnom smjeru vec vracali s konjem. Izgledali su poput pijanih izletnika. Vukli su jadnog konja, brali cvijece, hranili konja, razgledavali prirodu...
Kad smo vec naišli na njih zakljucio sam da smo na pravom putu. Kada smo ih prošli, cuo sam kako se netko od njih zaderao kako smo na krivom putu! Racunajuci kako su ljudi iz Splita, pa im je drago zbijat glupe šale, Matan i ja smo se sjurili poprilicnom brzinom nizbrdo. Spust je bio dug i poprilicno strm. Poslije lude vožnje makadamom naišli smo na asfalt i zahvalni seljanima na tome, još više ubrzali i došli do nekakvog sela. Nisam se sjecao nikakvog sela na karti! Matan i ja smo stali i pricekali Cuju i Irenu.
Prvo što je Irena rekla kad je stigla bilo je kako smo mi totalne budale i da nam je dovoljno vidjeti nizbrdicu da nam poskoci adrenalin. Izgleda da smo potpuno promašili skretanje. Trebali smo se vratiti cijelim putem nazad do onog skretanja sa tragovima guma! Uzbrdo! Uhvatila me mala snaga.
Tada smo iza leda zaculi glasove tima Masline. Dopilotali su do nas i rekli nam kako su jako sretni što su nas uhvatili jer da su izgubili kartu i da je ovo što su naišli božja providnost jer to znaci da su dobro skrenuli na onom raskršcu sa tragovima guma i da su sad spašeni!!??
Nije bilo lako gledati njihova lica kada smo im rekli da smo mi totalno promašili put!

Srecom imali smo Cuju koji je nakon kratkog studiranja karte rekao da je do Mrkopalja moguce doci i ovim putem, jedino cemo morati prvo proci kroz Vrbovsko.
Cuja, spasioce!!!
Tako je i bilo. Jedina mana je bila u cinjenici da smo na putu do Mrkopalja vidjeli koliki nas put ceka na povratku, a pošto smo do Mrkopalja bili blagoslovljeni nizbrdicom, na putu nazad cekao nas je, dakle, poprilican uspon.
Irena i ja smo skoro u jednom trenutku pregazili lisicu koja je izlazila iz dvora necije kuce i nosila nešto u zubima. Ludi neki kraj.
Tako su naša dva tima krenula na ovaj put zajedno. Jedni druge smo tjerali da brže vozimo. Moram reci da me je iznenadila forca Ancice (ženskog clana tima Maslina) u vožnji bicikle. Poprilicno sam se namucio da s njom držim korak (odnosnio okretaj, jel).
Na putu nas je uhvatio mrak, a radila je samo jedna lampa na bicikli. Uz malo srece i ludosti došli smo do Mrkopalja i zatim nazad do Vrbovskoga gdje smo stigli oko 22.00 spremni da preuzmemo naše kljuse.
Imali smo vrsnog jahaca Irenu “cetiri pištolja” tako da nas nije brinuo moguci fijasko kod jahanja ili guranja (poput HPD Mosor) konja.
Došavši na taj checkpoint docekalo nas je veoma neugodno iznenadenje. U stvari najveci kiks na utrci bilo je ovo što nam se dogodilo u Vrbovskom. Kada smo došli do staje gdje smo trebali preuzeti konja, nije bilo ni konja ni njihovog vlasnika koji nam ih je morao dati! Tu je bila jedino cura je zapisivala dolaske i odlaske i koja nije imala pojma što sad napraviti. Cinjenica je bila da ce, dok mi cekamo da se razmrsi ovaj gordijski cvor, doci i preostali timovi i zaludu nam je sva muka koju smo prošli. Nije nam se spavalo, a bilo je i bitno da ostanemo topli, jer ako stanemo i ohladimo se, gotovo je.
Do sada me držala ludost i adrenalin koje je moje tijelo proizvodilo u neogranicenim kolicinama. Ako ta proizvodnja prestane i pocme me bolit sve ono što na meni ne valja...ja sam mrtav covjek!! Slicna situacija bila je sa svima nama.
Nakon mobitelne veze sa Šimunom receno nam je da ostanemo ovdje do ujutro i da ce nam tada reci što dalje. Momak nam je donio nekakve vrece koje smo prostrli po sijenu i tu smo se Irena i ja izvalili. Matan i Cuja su ostali jesti nekakav grah koji je netko donio. Poslijedice toga graha slušali smo cijelu noc!
Nemoguce je ovdje govoriti o spavanju i odmoru. Bilo je to ležanje u bunilu i nemogucnosti da se udobno smijestimo i barem malo stvarno odmorimo. Ležao sam u išcekivanju zore, jednim uhom slušao sam što se dogada. Bilo je svega. Oko ponoci netko nije mogao naci mjesto za spavanje, pa je viknuo da je 6.00 sati i da se dižemo. Kada nije uspio u svom naumu, nakon nekog vremena je vikao da se dižemo jer se ide dalje bez konja. Cuo sam samo Cuju kako mrmlja nešto u stilu: “Šuti budalo, spavaj vani u blatu...”
U 5.00 zvonio mi je sat. Poceo sam buditi sve oko sebe. Matanova cupava glava prva je izvirila iz sijena. Izgledao je kao covjek od slame iz “Carobnjaka iz Oz-a”. Ništa me nije razumio. Nema veze, otišao sam vani izvidjeti situaciju.
Na putu vani stao sam nogom na clanicu tima HV-a koja je spavala u jednom uskom mracnom prolazu. Nije se niti trgnula, a kamoli probudila. Poslije je po njoj gazilo još nekoliko ljudi, no ona je i dalje mirno spavala.
Vani je bilo poprilicno hladno. Noge me nisu slušale, a noge se nisu dala savinuti u koljenima, u stvari bilo me je strah uopce pokušati takvu glupost da ne bi nešto puklo. Stopala nisam osjecao. Bila su potpuno izljepljena ljepljivom trakom koja mi je cuvala miljun i tristo žuljeva sakupljenih tijekom hodanja.
Vani mi je dežurno celjade reklo da je upravo primio informaciju kako se dalje ide biciklama.
U nevjerici sam se vratio nazad i bacio se na mukotrpan zadatak budenja mog tima i tima Masline. Smiješno je bilo vidjeti kako njih 5-6 izranjaju iz sijena.
Ancica je odbila nastaviti dalje ako ne dobije svoga konja, jer ona se tome nadala i dosta joj je bicikle. Zatrpala se opet sijenom i nastavila spavati. Ostali clanovi tima Masline morali su zdušno prionuti i nagovoriti je da nastavi trku bez konja.
Nabrzinu smo se pripremili, uzeli omražene nam bicikle i taman kad smo trebali krenuti, nema Ancice. Navodno se otišla pozdraviti s konjima! Imali smo i mi jednog takvog fanatika za konje (Irena “cetiri pištolja” op.a.) no nju su boljela koljena i znala je da cemo je skupno udavit ako pocme komplicirat trku ovako rano ujutro.
Rekli smo Maslini da cemo potražiti vodu, a da ce nas oni ionako stici.
Kada smo napokon krenuli, moji zglobovi su doslovno škripali, Irenu je toliko boljelo da je jedva susprezala suze. Bilo je hladno i maglovito.
Napokon smo došli do nekakvog sela gdje nije bilo nikakve vode. Dok smo tražili vodu, neka starica je izašla iz kuce i ponudila se da nam dade vode. Draga neka bakica. Pokupila je sve posude što ima u kuci i donijela vode. U meduvremenu došli su i clanovi tima Maslina i fina starica je i njih opskrbila, cudeci se oskudnoj odjeci i našem opcem izgledu.
Nastavili smo dalje, ignorirajuci bol. Cuja je takoder imao problema sa koljenima. Bilo je relativno dobro kada bi se noge zagrijale, no stalno stajanje, provjeravanje karte, te cekanje zaostalih clanova iz oba tima, samo je pogoršavalo stanje zglobova koja su se vrlo brzo hladila.
Irena je rekla da ne može više stajati i da ce ona lagano naprijed bez stajanja, a da je mi stižemo. Meni je bol smetala, ali iz nekakvog dišpeta sam samo jace upirao tako da smo Matan, Ancica i ja vodili skupinu dok mene nije pocela zafrkavati zadnja guma. Nije se probila, ali je lagano dušila tako da sam vozio skoro na goloj felgi.
Put je vodio stalno uzbrdo. Pratili smo znakove za konje i nadali se da ce nas do kraja pratiti sreca koja nam je vec pomogla nekoliko puta.
Uslijedila je žarko ocekivana nizbrdica i to vjerovatno najstrmija do sada. Zbog umora i nezainteresiranosti, nisam imao želju za jurcanjem, no kada sam vidio Ancicu kako se razletila nizbrdo, morao sam braniti muški ponos i strmoglavio sam se za njom. Ni ona ni ja nismo imali prednje suspenzije. Bilo je dosta velikih kamenja koje smo ili zaobilazili ili preskakali. Imali smo više srece nego pameti. Sve se toliko treslo da sam mislio kako ce mi poispadati sve plombe iz zuba. Stari dobri adrenalin vratio se u silovitom naletu.
Niz potpuno nezgodan teren vozili smo preko 50 km/h! Ništa više nije bilo bitno, cilj je blizu i samo je to bilo bitno. Kada smo napokon došli do asfaltne ceste znali smo da je ubrzo napokon sve gotovo. Iznenadilo me je da je ubrzo došao i ostatak clanova naša dva tima koji su se, izgleda, takoder strmoglavili niz zadnji makadamski spust.
Uslijedio je ugodan put cestom do sportskog centra Bjelolasica i vec prethodno dogovoren zajednicki ulazak dvaju timova kroz cilj. Došli smo šesti. Mogli smo bolje, ali i gore. Bitno je da smo stigli.
Zatim piva (ne biste vjerovali kako vas “okine” jedna piva nakon ovakve utrke), nekoliko inteviewa, gomila hrane, nekoliko puta repete, nestalo je tanjira (izvinjavamo se timovima koji su na dorucak došli poslije nas, he, he) i zaslužen odmor.
Irena je iza hotela vidjela nekakve konje i mrtva umorna sjurila se dolje pricati s njima dok sam ja tonuo u san.