Dakle trka je počela viješću da od raftinga na rijeci Dobri neće biti ništa jer nema dovoljno vode. Navodno su se radili nekakvi radovi na hidrocentrali i radnici su zatvorili špinu. Zbog toga, sve skupa prebačeno je na rijeku Mrežnicu. Pošto u krajevima u kojima mi pičimo trke nema struje, neugodno nas NIJE iznenadilo da raftove moramo sami napumpati ručnim pumpama. Sam sebi sam uskočio u usta kada sam iznerviran činjenicom što je počelo lagano sniježiti (a ja u tankom i kratkom neoprenu) rekao kako bih volio da mi je malo toplije, jer nakon desetak minuta pumpanja vražjih raftova, znoj je u potocima tekao od ispod neoprenskog odjela. Da stvar bude gora, nakon što smo napumpali otprilike pola rafta, na naš ogroman užas shvatili smo da je raft probijen i da ćemo morat uzet drugi i otegnit j… do poda dok napumpamo ovaj novi. Bili smo već krepani od gori-doli vježbe kojom smo napumpali polovicu probijenog rafta.
Ono čega sam se bojao i od čega sam zazirao, ulazak u hladnu rijeku, sada mi se činilo kao melem na ranu. Ah, koja budala sam bio. Inače su pustolovne utrke priča o ljudima koji mrze ono što trenutno rade (kajak, bicikla, hodanje...) i jedva čekaju da dođe slijedeća disciplina, a kad dođe slijedeća, priča se ponavlja. Mržnja i iščekivanje.
Dakle, nakon što smo kako - tako napumpali raft, ubacili smo ga u rijeku kao zadnji i zaputili se nizvodno do nekakvog mosta, naivno iščekujući trku prema nekakvom ušću ili barem nizvodnoj stanici. Nemalo je bilo iznenađenje kada je organizator rekao da noseve raftova okrenemo uzvodno.
Nakon potpunog kaosa i gungule nastale poluuspiješnim okretanjima raftova u uskom prostoru starta, krenuli smo srčano i jako sa namjerom da razvijemo neslućene brzine veslanja raftom uzvodno. Brzina nam je bila takva da se u raftu povela žučna rasprava o tome da li se krećemo i da mi možda ipak ne klizimo lagano nizvodno.
Kad samo shvatili da se ipak krećemo u smjeru koji je OK, zbog zakona fizike koji kaže da slon ne može stat u pasju kućicu, svi raftovi grupno su zapeli ispod mosta koji je glumio start.
Malo beštimji, malo opakih pogleda, poneko kao slučajno lupanje veslom, malo taktike i još uvijek smo bili pod mostom. Usidreni i očajni.
Organizator je pogledavao čas s jedne, čas s druge strane mosta. Takmičara nigdje.
E, lip' mu je start. Nekako energičan.
Zatim malo više beštimanja, gomila opakih pogleda, već opasno mahanje veslom iznad glave, totalno izbacivanje taktike i napokon smo krenuli. Brzinom spuža koji je uganuo kučicu, ali bolje i to nego provest noć ispod mosta.
Taman kad smo mislili da smo krenuli i da nema više iznenađenja, vidjeli smo da momci i cure iz rafta ispred nas izlaze iz njega i vuku ga uz slap preko jednog plitkog dijela.
Lipo, ništa idemo izaći i mi pa da malo poguramo ovo mrcine preko tog plitkog dijela. Nisam nego rekao, u pokušaju da stanem u taj plitki dio potonuh do grla. Izgleda da sam pronašao, vjerovatno jedinu rupu na tom dijelu rijeke. Nekako sam se iskobeljao iz rupetine, ali sam ostatak puta nastavio u strahu da spretan kakav jesam, ne pronađem još koji takav prirodni fenomen.
Tako je rijeka pomalo prolazila, malo smo raft nosili, nešto manje gurali, a najmanje veslali. Bilo bi bolje da nam je organizator objesio 10 kg oko vrata i poslao nas bez rafta uzvodno, jer stvarno smo ga se nanosili.
Vodopadi preko kojih smo ga trebali uzgurati postajali su sve veći dok na kraju nismo došli do jednoga od 7,5 metara. Uzverali smo se kraj njega i još malo bilo je do prvog KT-a (kontrolne točke).
Ne smijem ni zaboraviti kako smo skoro poslali Čuju nizvodno. Vukli smo raft uz jedan slap, a Čuja je bio sa strane prema slapu. Prilikom jednog jakog potezanja, raft smo izvukli, ali Čuju smo lansirali nizvodno. U zadnji čas se uhvatio za raft, proklinjući sve živo. Potrošio je polovinu snage na beštimanje i želju da nam objasni kako ovde neko njega prca (ovako se on izrazio, a profesor, ha), jer da ga stalno guramo i bacamo i da je on izgleda izabra' krivu stranu rafta, jer da stalno upada u nekakve rupe i na kraju je rekao nešto u stilu, j... ti pravdu, povukao se za konop na raftu i vratio na svoju krivu stranu.
Ja sam ga slušao i bilo mi je drago sve to čuti, jer sam se upravo spremao potpuno isto izgrintati. Zaista sam imao osjećaj da samo ja propadam, da me se baca, a kad evo Čuja je u meni probudio novu snagu.
Kada smo počeli nailaziti na timove koji su u povratku, znali smo da je neprirodan čin povlačenja rafta uzvodno, te bacanja Čuje nizvodno, ubrzo gotov.
Na KT-u je trebalo izaći van vode da bi se probušila kartica, što je meni bilo jako teško. Nitko nije primjetio kako sam se koprcao dok su oni već skakali nazad u raft. Obavih i to, bacim se i ja u raft, promašim ga i tresnem u rijeku i kao to je OK, isplutam, mahnem svojima da krenu, jer sad ću ja, samo da malo razgibam udove. Udovi koje sam trebao razgibati, počeli su se već lagano kočiti od hladnoće, tako da sam se brzo dovukao do rafta i uz pomoć cijelog tima uvukao svoje trapavo tijelo unutra.
Krenuo je nama najdraži dio svake trke. Nizbrdica ili u ovom slučaju nizvodno.
Sinac i ja bilo smo straga u raftu, a Čuja i Ljubičica sprijeda. Dogovor je bio da oni ne izlaze, nego da se samo premiještaju naprijed ako slučajno zapnemo. Izlazili smo Sina i ja. Sve je funkcioniralo dobro. Mi veslamo, mi zapnemo, mi izlazimo, mi dižemo. Mi ne možemo. Oni se premiještaju. Raft se oslobađa i kreće. U tim trenucima Sinac i ja trebali smo biti jako brzi. Dok je raft klizio, mi smo se bacali u njega. Večinu puta padali smo na sve dijelove tijela osim na noge ili eventualno dupe, tako da smo slapove prolazili dubeći na glavi ili ležeći na leđima. Čuja i Ljubičica su vikali i uživali u spustu. Sina i ja to nismo znali, jer smo bili zabavljeni izvlačenjem nogu koje bi usred skoka u raft zapinjale ispod dijelova rafta na kojem smo sjedili. Nerijetko smo se Sinac i ja prilikom skoka u raft dočekivali na vrlo tvrda i neugodna vesla. Na jednom dijelu rijeke trebalo je baciti raft niz vrlo visok slap, te skočiti za njim da ne bi odplutao bez nas. Bacili smo raft i trenutak se nečkali prije skoka, zatim se bacila Irena, pa Sinac, pa ja, pa...heh, Čuja je samo bacija pogled, a svoje dragocijeno tijelo je spustio sa strane slapa. Ne bu više nitko njega bacal u rijeku.
Neću trošit vrijeme na opis kada je raft otišao niz slap, a ja zakasnio uskočiti u njega, pa sam morao plivati, pa su me morali grupno uvlačiti u raft, da ne spominjem kako su me izvlačili povlačeći neopren, a onda se taj neopren meni uvukao u du... sad je pitanje gdje prestaje granica dobrog ukusa, a gdje počinje pravi opis pustolovnih utrka. Ostavit ćemo neke stvari za usmenu predaju. Tako se i stvaraju legende. Kao jedna o pčelici i Matanu. Nešto ispričaš i onda pustih svekolikom slušateljstvu da to uveliča do neslučenih razmjera.Šimun je rekao kako smo bili vrlo brzi nizvodno. Naivac jedan. Pa koliko puta moram ponovit kako nam je to specijalnost. Da je utrka na Jupiteru gdje je sila gravitacije nekoliko desetaka puta jača od Zemljine, naš tim bi uvijek bio prvi. Nizbrdo smo najjači!Izvukli smo raft i obukli se, pronašli bicikle i trenutak prije kretanja vidjeli ogroman stol na kojemu je bilo čaja, bureka, slanih kolača sa sirom, pancete, kruha. Dvaput sam se uštipnuo da se uvjerim kako je to zaista stvarno. Kad sam shvatio da bi zaista moglo biti stvarno odlučio sam uštipnuti sadržaj tog stola. Ostavio sam biciklu, progurao se između gladnih organizatora i počeo puniti gorivo. Pri kraju punjenja, napunio sam još sve moguće džepove ovim delicijama, vratio se do bicikle i put je mogao nastaviti.Čekalo nas je otprilike 70 km biciklom i to večinom asfalta, što je za ovakvu vrstu utrke neuobičajeno.
O putu biciklom ne može se puno toga reći osim da su mene nakon rafta na bicikli strašno boljela leđa i to njihov donji dio. Hvatali su me i grčevi u tricepsu, jer je upravljač bicikle bio prenizak, a ruke sam umorio kontravanjem rafta veslom.Gurali smo kilometre pomalo, krajolik je bio prekrasan. Pretpostavljam da stanovnici Gorskog Kotara ne znaju za riječ stres. Prekrasno.Slijedeća etapa koju smo trebali odraditi bila je absail sa Kleka. To sam već jednom prošao tako da sam znao što me čeka. Spuštanje niz konop sa čvrsto zatvorenim očima. Visina je ogromna. Horor.
Bila je samo jedna stvar s kojom smo se šalili pedalirajući prema Kleku. Na sastanku prije utrke Šimun je rekao da ćemo bicikle gurati uz Klek, a onda da ćemo ih voziti nizbrdo. Čuja se nasmijao i rekao kako Šimun ima čudan smisao za humor. Nadovezao se i kako se ne može on tako šaliti, jer da su sastanci ozbiljna stvar. Mogao bi ga netko shvatiti ozbiljno i stvarno odvući biciklu uz Klek.
Tako smo mi došli do Kleka spremni da ostavimo bicikle i odvučemo se pješke uz jako strmu i napornu stazu, kad tamo nema bicikli timova koji su došli prije nas. Šta je ovo. Šala. Nije valjda onaj luđak ozbiljno mislio kad je rekao da se treba bicikla gurati uz Klek!
Nije bila šala. Razočarani što Šimun ipak nema smisla za humor, pa makar i čudan, počeli smo gurati limene utege prema našem cilju.
Malo prije vrha, nekoliko timova prošlo je na spustu kraj nas. Večina je bicikle gurala. Ja sam vidio samo jednoga da vozi i to je išao sporije od ovih koji su trkali vukući bicikle sa sobom.
Izmjenjivali smo se u pomoći Ireni koja se nikako nije mogla oporaviti od vožnje bicikle.
Stigli smo do KT-a, ostavili bicikle, otrčali do mjesta za absail. Spustili se. Neki su premrli od straha. Vratili smo se nazad, uzeli bicikle i strmopizdili se nizbrdo. Nezgodna neka staza. Bacalo me je na sve strane. Irena je bila ispred mene i na momente sam vidio da su joj kola usred kočenja potpuno blokirana, a ona je, zbog velikog nagiba i dalje klizila. Znao sam da se boji ovakvih spustova, tako da mi nije bilo jasno zašto vozi, a ne gura je. Na jednom dijelu, nakon što nije mogla stati, dakle klizila je nekoliko metara, zapela za korijen stabla uz stazu i pala. Bio sam uvjeren da će nastaviti spust hodajući i vukući razlog svojih problema, ali samo mi je viknula da je dignem, bacila se na biciklu i nastavili voziti, u stvari kliziti nizbrdo.
Kada smo stigli u podnožje, uhvatio sam samo dio njenog poluludog pogleda, ublaženog sa idiotskim smiješkom koji se protezao oko glave. Na moj upit kako je, hrapavim glasom je rekla da je ovo najbolji dio utrke i da će ona ponovo gore, pa dole, pa gore...
Otkrila je čari adrenalinskih šokova koje pruža bicikla pri blesavim spustovima.
Nakon ovoga odvozili smo još desetak kilometara, te smo došli do HOC Bjelolasica. Bio je to kraj prvog dana. Otišli smo u sobu, najeli se manistre, popili po dva andola, namazali se svim mastima za ublažavanje bolova i otišli spavat. Ustajanje sutra bilo je u 6.U 6 sati oglasili su se Sinišin i moj mobitel. Digao sam se odmah jer sam prethodni dan legao prvi već u 8.00. Irena je nešto zabrundala, okrenula se na suprotnu stranu kreveta i nastavila gdje je stala. Čuo sam nekoga kako grinta da je nedjelja i da je buđenje u 6.00 nedjeljom kriminal.
Moj prvi zadatak bio je dovoljno snažno izmaltretirati Irenu tako da se napokon digne, jer prethodnu noć ništa nije spremila. Legla je u krevet rekavši kako će to ona sve sredit ujutro.Vidio sam odmah da od toga neće bit ništa i nakon dugog uvjeravanja uspio sam je izvući iz kreveta.
Spremili smo se na brzinu, napunili spremnike za tekućinu vodom i praškastim dodacima, spustili se ispred HOC-a i lijeno se naslonili na ogradu sa namjerom da se malo odmorimo prije starta. Sekundu nakon što sam se namjestio u pozu ratnika na odmoru, Čuja je primjetio da mu je zadnja guma na bicikli probijena. Trebalo je u kratkom roku doći sebi i promijeniti probivenu gumu. Dok sam teškom mukom mijenjao gumu na Čujinoj bicikli, saznao sam da je tlak u tim istim gumama bio oko 4,5 bara!! A on se s takvim tlakom u gumama spustio niz totalno lud teren na Kleku. Kako obje gume nisu eksplodirale meni nikako nije jasno. U uvjerenju da je razlog probijenoj gumi prevelik tlak u njima, nisam pogledao da li je ostalo nekakvo eventualno strano tijelo u gumi. Promijenio sam buvel, napumpao gumu, usput se zagrijao i start je mogao početi.
Šimun nas je odveo do podnožja skijaške staze na Bjelolasici. Duboko u sebi znao sam koja mu je namjera, ali sam se dječaćki nadao kako ipak ima razuma u tom čovjeku i neće se kompromitirat na način da mu pola takmičara ostane ležati na stazi prilikom uspona uz te stepenice u nebo. Naravno da smo se trebali uspeti uz skijašku stazu. Ništa više nije čudno, ništa nije blesavo, ništa nas ne smije iznenaditi. "Ovo vam je teretni kamion od 15 tona. Njega morate prvo odgurati sa ceste, objesiti o stablo, zatim ga morate vratiti na cestu, zbog timova koji dolaze. Onda će te skočiti sa litice od 115 metara u ovu čašu od pola litre. Jel' sve jasno. Molim!? Pa naravno da će u čaši biti vode. Pa nismo blesavi. Imati će te i pojaseve za spasavanje, a i kaciga je obavezna. Idemo!".
Evo jedan od potencijalnih scenarija u trkama koje dolaze. Netko će reći da pretjerujem. Vidjet ćemo.Nastavak trke je krenuo poprilično lijeno. Uspon je bio strm. Nekolicina ekipa se zaletila malo jače i po onom što sam vidio, nakon nekog vremena, jedan dio njih je shvatio da se malkice preračunao. Počela su posrtanja, stajanja, kolona se zbila. Naš tim se dogovorio da odaberemo jedan tempo i njime gazimo do vrha. Nećemo ubrzavati, ni usporavati. Taktika se pokazala dobrom, jer smo odradili direktni uspon sa visine od nekih 600 m na vrh skijaške staze od oko 1450 m. Dan je bio hladan, ali sunčan, tako da je ispod nekoliko rukava koje smo imali na sebi bilo znoja u litrama. Prije nego smo došli do vrha skinuli smo se u kratke rukave i nastavili naš uspon. Nakon deset minuta, malo prije vrha zapuhao je hladan vjetar, a počela je i lagana susnježica. Osjećao sam se prevarenim. Slično bih se osjećao da sam u sedmom mjesecu na moru, pečem se i onda odem u šetnju na neko brdo, a tamo padne snijeg. Nevjerovatna promjena vremena pratila je promjenu nadmorske visine. Na brzinu smo se obukli i krenuli hrptom planine prema prvom KT-u, a to je bio vrh Bjelolasica. Cijelim putem bio je snijeg. Štapovi za hodanje pokazali su se korisni, inače bih pao barem sto puta. Puhalo je, a staza je išla između stabala čije grane su nas stalno lupale i grebale. Ne jednom dijelu puta meni je opala koncentracija i uganuo sam nogu. Jaka bol, muka, ljutnja zbog gluposti, jer pad koncentracije zbio se zbog moje želje da barem malo uživam u okolišu oko sebe. Platio sam danak svojoj romantičarsko zbunjenoj duši.
Stisak zubiju, stisak ruke oko štapova i hodanje odnosno šepesanje se nastavilo. Vjetar i snijeg su se lagano povečavali. Ruke su mi se smrzle jer nisam ovo očekivao, pa su mi se nekakve rukavice činile suvišnima.
Napokon Bjelolasica i nakon toga nizbrdica. Sada mi se i nije činila tako finom. Noga uganuta, zemlja mokra i mekana, a Čuja i Siniša trču kao da su na ravnom. Skakutao sam za njima koliko je to bilo moguće. Irena se borila sa konstantnim krizama. Kako je to čudno, to s krizama. Obično te uhvate nespremnoga, boriš se s njima, a onda te jednostavno puste i slobodan si kao ptica. No, ponekad jednostavno nije tako. Kriza te uhvati i ti se boriš i tješiš se da će proći, da je to samo trenutno, veseliš se trenutku kad je više neće biti i to ti daje snagu da istrpiš muku. Na kraju u tom iščekivanju prođe trka, a ti zaspeš sa krizom u prsima.
Kraj kroz koji smo išli je veličanstven. Bio je to moj drugi put u Gorskom Kotaru i bilo mi je vrlo drago što mogu ponovo vidjeti Bijele stijene, te proći putem koji vodi do njih.
Nakon Bijelih stijena čekao nas je konstantni spust makadamskom cestom. Ovdje je pao prijedlog da trčemo cestom, na što je Irena rekla da ona ne može, jer da ju je strah da koline neće izdržat. Razlog je bio dovoljno jak da odustanemo od trčanja, jer ozljede su nešto što si ne možemo dopustiti.
Na jednom dijelu trebali smo skrenuti sa makadamske ceste i spustiti se novo probijenom cestom, te smo trebali izaći ispred HOC-a gdje bi uzeli bicikle i odradili još nekih 15 km-a prije kraja. Taj odvojak nikako nije dolazio, tako da smo odlučili na divlje skrenuti sa ceste i kroz nekakav poludivlji put za izvlačenje drva spustiti se do asfaltne ceste koja je vodila do HOC-a. Tako smo i napravili. Nakon provlačenja kroz šumu došli smo do HOC-a i bicikli. Uzeli smo bicikle i krenuli.
Na sastanku prije trke na koji smo Irena i ja zakasnili (jer smo jedini iz Splita i trebamo proći 300 km-a) rečeno je da trka treba završiti biciklističkim spustom niz skijašku stazu. Organizator nam je rekao da se možemo ponovo uspenjati uz tu stazu koju smo već uspeli na početku dana i to gurajući biciklu, ali da nam to nikako ne preporuča. Kao alternativu rekao nam je da postoji novoprobijena cesta dužine oko 12 km i da s njom možemo doći do međustanice s koje se odrađuje spust. Pošto smo znali koliko je direktan uspon naporan, a Irena se još uvijek borila sa raznim krizama (na ovaj zaključak nam je ukazivao njen mrki pogled, teško disanje i nerazumljivo mrmljanje u bradu) zaključili smo da bi nam taj novoprobijeni put bio bolji izbor. Onaj teži bio je kraći, i bez obzira na ogroman uspon, bio je znatno brži, no odluka je donešena.
Nakon kratkog asfaltnog dijela došao je makadam i nakon kratke vožnje makadamom uslijedio je šok. Čuji se ponovo probila ista guma, a razlog tome bila je tanka žica koja je gumu probila i prvi put, no ja, pametnjaković, nisam pregledao gumu prije nego sam u nju stavio novi buvel. Šta sad!!? Nakon kratkog vijećanja obogačenog beštimima, zaključili smo da je najbolje da Irena i Siniša odvoze makadam do kraja, a Čuja i ja ćemo se vratit nazad, ukrast neku biciklu i odgurati ih vražjom skijaškom stazom koju smo žarko željeli izbjeći. Čuja i ja smo se izmjenjivali u trčanju i guranju njegove bicikle dok nismo došli do dijela sa asfaltom. Tada sam ja sjeo na svoju biciklu sa namjerom da je vozim i guram njegovu, što sam već radio nekoliko puta. Krenem ja tako i 'ko zna zašto, netko je rekao pad koncentracije, loša Čujina bicikla (he, he...), ja kažem nespretnost, ali nakon stotinjak metara Čujina bicikla je poskočila, uletila pod moju i lansirala me nekoliko metara dalje na asfalt po kojemu sam se kotrljao još koji metar. Cijelu trku nismo imali problema i sad su nevolje počele dolaziti u valovima. Odustali smo od vožnje i vratili se na naizmjenično trčanje. Izgledalo je znatno kraće kad smo išli u suprotnom smjeru.
Napokon sam ja došao do HOC-a i taman naletio na riječku ekipu koja je spremala bicikle u kombi. Posudio sam jednu biciklu u njih, odvezao je do Čuje, uzeo njegovu kantu, odgurao je do HOC-a, uzeo svoju biciklu i krenuo na uspon kojega sam se bojao kao vraga. Prilikom uspona stigli smo ekipu koja je u svom sastavu imala čovjeka sa nadimkom Al Bundy, nazvanom po istoimenom liku iz (genijalne op.a.) humoristične serije "Married with children". Čovjek nevjerovatno sliči, jedino je mnogo finiji od lika iz serije.
Zatim su pokraj nas prošli, samo u suprotnom smjeru, dakle nizbrdo, trećeplasirani, zatim smo mi prošli TV ekipu koja je uživala u agoniji ljudi koji guraju bicikle na vrh brda samo zato da bi ih poslije spustili , jer vožnja je niz takav spust je skoro pa nemoguća. Onda sam ja htio baciti biciklu u jednu fino pripremljenu rupu (potencijalno groblje bicikli isfrustriranih gurača) onda sam ugledao proplanak za koji sam mislio da je dio gdje moramo mi doći. Uspio sam se dovući do proplanka, da bih shvatio da sam prošao tek trećinu puta, a snage imam još samo za baciti biciklu u prije spomenutu rupu i zatim sebe baciti na tlo pokriveno siparom i rijetkom travom. Pronašao sam nekakvu osminu "Snickers" čokoladice koja je ostavljena u džepu tokom utrke i na moju sreću zaboravljena. Pojeo sam je halapljivo žvačući nekoliko minuta iako nakon pet sekundi u ustima više nije bilo ničega, zatim sam pričekao da šečer dođe gdje mu je mjesto i tada pogonjen tajnom zalihom šečera uputio se dalje uz brdo.
Strašno sam se znojio. Užas jedan. Uz sebe sam imao i soljenicu koju sam prije nekog vremena, hm, posudio iz apartmana u Paklenici kada smo imali sličnu utrku. Sada sam je često koristio. Bilo me je strah od grčeva, s kojima na sreću cijelu utrku nisam imao problema, ali vrag nikad ne spava.
Nakon cijele vječnosti došao sam do vrha. Očekivao sam da će tu biti Siniša i Irena koji su krenuli znatno prije nas, a plus što smo mi imali cijelu tu golgotu sa Čujinom biciklom. No, od njih ni traga ni glasa. Bio sam uvjeren da su se izgubili. Malo nakon mene došao je i Čuja, isto se čudeći kako ih nema. Mi smo ostavili bicikle, sjeli na sjedala od žičare i pričekali ih da dođu. Trebalo im je dobrih petnaestak minuta dok su došli. Rekli su da je makadam bio očajan i da su često morali silaziti sa bicikle i gurati je. Nevjerovatno je koliko se moglo uštediti na način da se ne ide makadamom nego ludo teškim, ali eto, značajno kraćim usponom. Nakon što smo se prgrupirali krenuli smo na naš put nizbrdo. Optimistički smo svi sjeli na bicikle i došli do ruba. "Kako bi se to mi trebali ovdje spustiti sa biciklama"", bio je Sinišin komentar.Skinuli smo se sa bicikli i krenuli u spust gurajući ih pokraj nas. Na ovakav način pali smo samo desetak puta i to lagano. Čuja je pričao da je na svom putu prema gore na jednom dijelu samo vidio kako bicikla leti prema njemu, sekundu nakon što ju je odgurnuo, prema njemu je letio i njen vozač, član "Rexone" iz Zagreba. Nakon što je čovjek tresnuo o pod, brzo se digao, vratio na biciklu i nastavio spust. Nije gotovo dokle god se ne slomije vrat.
Prošao je taj silazak. Svi smo bili u jedno komadu. Skupili smo se i upedalirali kroz cilj kao četvrta ekipa od ukupno devet njih. Na cilju nas je dočekao Šimun i prvoplasirana riječka ekipa (došli su vidjeti je li im bicikla ista kao kad su je naivno posudili, he, he...). Dobili smo pivu... u lice. Šimun nam je prvo dao po jednu zidarušu, a zatim nam je svoju sasuo po sponzorskim majicama. Ljubomora valjda. Ja sam sadržinu svoje sačuvao i lagano je pretočio u izmučeno tijelo.

Nakon odgledanog videa i dodijela nagrada Irena i ja krenuli smo bez spavanja na 300 km dug put do Splita. Ovdje bi se mogla ispričati još jedna priča o još jednoj pustolovini, ali sačuvat ćemo je za usmena kazivanja i stvaranje legendi.