VELEBITSKI PLANINARSKI PUT

Oko pola sata prije dolaska na Zavižan, Premužićeva staza ide lijevo, gdje je kraći i strmiji  put do doma. Desno je duži, ali manje strm put
		Rossijevo sklonište je u jako lošem stanju, što se tiće čistoće.

2. dan obilaska
Rossijevo sklonište (1580m) - Crikvena (1641m) - Pl.kuća na Alanu (1305m) 
Za drugi dan planirali smo hodati do doma na Alanu i ovjeriti kontrolnu točku na Crikveni. Krenuli smo nešto prije 8.00, za otprilike pola sata bili smo na Crikveni (1641m), a već oko 11.00 bili smo u domu na Alanu. Čim smo  ušli u Kuću, osjetili smo da je sve čisto i uredno, za razliku od ovog proljeća kada je situacija bila drugačija. Podalje u dvorištu spaljivalo se je smeće, a lavor za pranje ruku, kanta sa vodom, sapunom i zrcalom bili su pripremljeni u blizini. Kasnije smo ustanovili da su i spavaonice u savršenom redu. Malo podalje je i WC sa zanimljivim rješenjem održavanja čistoće pomoću vapna. I tu je bilo sve besprijekorno čisto i uredno. Sve pohvale domaćinima.
Ovdje smo saznali da se cesta iz Jablanca radi, te da je asfalt postavljen na prvu polovinu puta. Ostatak je u jako lošem stanju i teško prohodan za osobna vozila. Popodne smo otišli na obližnji Zečjak (1622m). Za uspon i povratak trebalo nam je nešto manje od 4 sata. Na tom putu smo na samoj stazi naišli na svježe tragove medvjeda, koje smo i snimili. Po povratku smo popričali sa domarima, ali o tome će biti više riječi u rubrici razgovori. Večerali smo u zanimljivom društvu pastrve sa gradela. 

3. dan obilaska
Pl. kuća na Alanu (1305 m) - Šatorina (1642 m) - Pl. sklonište u Radlovcu (960 m)
Od planinarske kuće na Alanu Premužićeva staza nastavlja se prema jugu, bez velikih oscilacija visine, sve do mjesta gdje se njezin odvojak penje lijevo. Uspon na Šatorinu je postepen, a staza vrlo interesantna u arhitektonskom smislu. Dalje se staza nastavlja preko Matijević brijega (1611m) dosta strmo nizbrdo, kroz šumu i blizu izvora Korita ponovno izlazi na Premužićevu stazu. Nakon otprilike pola sata hoda odvaja se desno dolje staza za Radlovac, gdje se nalazi planinarsko sklonište u kući Čačića iz sela Cesarice. Radlovac je veliko kraško polje sa naseljem koj je sada napušteno i služi kao ljetni stanovi za nekoliko uzgajivača ovaca i koza. Jedan od njih, naš najbliži susjed, Vlade prodao nam je desetak jaja i kozjeg mlijeka. Sklonište smo zatekli u neredu. Na stolu su bili čak ostaci hrane i mlijeka ranijih posjetitelja. U neposrednoj blizini kuće su  tri cisterne sa kišnicom, ali radi zaista loše zaštite, vodu prije konzumacije treba obavezno prokuhati ili tretirati tabletama Izosana.

4. dan obilaska
Pl. sklonište u Radlovcu (960 m) - Skorpovac (969 m) - uz Budakovo brdo - Bačić kuk (1304 m) - Pl. dom u Ravnom Dabru (723 m) - Baške Oštarije (922 m)
Ujutro smo za doručak imali svježa jaja i kozje mlijeko. Krenuli smo Premužićevom stazom na jug, a kod napuštenog sela Skorpovac skrenuli smo sa Premužićeve staze lijevo uzbrdo, stazom koja vodi prema Budakovom brdu, Bačić kosi i Bačić kuku. Izašavši iz šume ispod Budakovog brda odlučili smo se na uspon do vrha. Dalje staza prolazi uglavnom kroz šumu, sve do Bačić kuka. U planinarskom domu u Ravnom Dabru samo smo udarili pečate u dnevnike obilaznice i požurili prema Baškim oštarijama. Do tamo nam je trebalo 2 sata hoda. Usput smo imali priliku baciti pogled odozdo na dio Dabarskih kukova. Premužićeva staza ovdje negdje neprimjetno prestaje. Posljednji dio puta do Baških Oštarija hodali smo dobrim makadamskim putom. Večerali smo u hotelu Velebno, a prenočište smo našli u kući Jure Šikića (iza crkve lijevo cca 100m). Imali smo namjeru sutradan dopuniti zalihe hrane, ali od toga nije bilo ništa jer u Baškim Oštarijama nema nijednog dućana. Točnije jedan je bio ali već dvije godine ne radi, a mještani nabavljaju hranu u susjednom selu desetak kilometara dalje. Za utjehu, domaćini su nam prodali desetak jaja, što nam je itekako dobro došlo u nastavku puta. 

	Pogled na Bačić kuk. Lijevo je staza koja vodi na Budakovo brdo	Pogled na Ravni Dabar sa Dabarske kose
	Ovo je nekad bila samoposluga u Baškim Oštarijama.

5. dan obilaska
Baške Oštarije (922 m) - Piskovita kosica - Milkovića peć - Pl. sklonište u Šugarskoj dulibi (1201 m)
Krenuli smo oko 8.00 sati ujutro, najprije cestom do škole, a onda prema jugu uzbrdo dobro markiranom stazom. Nakon otprilike sat i po hoda sustigli smo četvero mladih planinara iz Karlovca, koji su bili na istom zadatku kao i mi, obilasku Velebitskog planinarskog puta. Mi smo hodali nešto brže, ostali su iza nas, a ponovno smo se vidjeli navečer u planinarskom skloništu u Šugarskoj dulibi. Dobra markacija traje sve do ulaska u Ramino korito. Markacija kroz Ramino korito je stara i mi smo u nekoliko navrata imali poteškoća za pronaći nastavak puta. Sklonište u Šugarskoj dulibi smješteno je na uzvisini odakle se pruža prekrasan pogled. Tu smo zatekli tri planinara iz Zagreba koji su već kuhali svoju večeru. Nedaleko kontejnera kod srušene lugarnice je cisterna sa pitkom vodom, ali  koju ipak treba tretirati Izosanom. Imali smo i priliku obići nalazište Degenie Velebitice, rijetke i zaštićene biljke. Nije bilo cvjetova, samo mali dlakavi listići. Snimili smo i Pavu Milkovića koji ovdje vodi brigu o dvadesetak krava. Kaže da mu nije teško i nekoliko puta tjedno dolaziti s mora.  

Unutrašnjost skloništa je jednostavna i funkcionalna. Ima peć i mjesta za desetak osoba.

6. dan obilaska
Pl. sklonište u Šugarskoj dulibi (1201 m) - Jelova ruja (950 m) - Stap
Ujutro krećemo dalje na jug, te nakon pola sata stižemo do zaravni odakle se pruža prekrasan vidik na južni Velebit i more. Snimili smo tri fotografije (1, 2 i 3). Od ovih fotografija pokušali smo kasnije spajanjem napraviti panoramsku fotografiju. To je fotografija na početku ovoga teksta a možete je nešto uvećanu vidjeti i ovdje. Staza do Jelove ruje uglavnom ide kroz šumu, pa ne osjećamo djelovanje sunca. Ovo su dani kada je u Splitu temperatura bila svakodnevno izmad 35 stupnjeva, a vrlo često se približavala i brojci 40. Izlazimo na cestu iz Brušana koja vodi do objekta bivše JNA. Lako uočljiva tabla upozorava nas da ne prilazimo. Krećemo lijevo nizbrdo zapuštenom cestom sve do lugarnice na Jelovoj ruji. Ovdje bi prema našim dnevnicima trebala biti upisna knjiga i pečat VPP, ali od toga niti traga. Obišli smo cijelu zgradu uokolo i iznutra, skoro propali kroz ruševni pod i ništa.  Zato pravimo  fotografije koje će služiti kao "dokaz" i pozdravljamo HPS i grupu za VPP.   Lugarnica ostaje iza nas, a mi žurimo kroz šumu uzbrdo prema Stapu, nama dobro poznatom i dragom mjestu. Sve do Stapa put je izvrsno markiran novom markacijom i izvrsno prohodan, pa ovdje pohvale markacistima iz PD Paklenica čije je ovo područje. Na jednom mjestu smo prepoznali glavu Debelog kuka i to snimili ovdje. Tatekovo sklonište bilo je čisto i uredno. 

7. dan obilaska
Stap - Račabuša - Malo Rujno - Veliko Rujno - Buljma - Pl. sklonište na Strugama - Planinarski dom Paklenica
Ova dinica je vrlo zahtjevna, ne po težini puta već zbog  velikih vrućina i prolaza kroz Malo i Veliko rujno, koje područje je bez šume. Zato krećemo vrlo rano. Usput hvatamo Stapinu sa Paškim mostom u pozadini. Ovaj put nam je od ranije dobro poznat, tako da nemamo nikakvih poteškoća. Kod stanova na Račabušama srećemo Dušicu Matak koja ovdje sa mužem Darkom ljetuje sa ovcama. Nešto dalje izlazimo na uzvisinu sa koje se pruža vrlo lijep pogled na Veliko Rujno, Bojinac i u daljini vrh Golić. Hodanje preko Malog i Velikog Rujna je ubitačno zbog vrućine, ali što se može, moramo i to proći. Odmaramo se kod crkve Gospe od Rujna, gdje je ujedno i upisna knjiga sa pečatom. Na brzinu ručamo i krećemo dalje, prema Stražbenici,  Buljmi i Strugama. Na Stražbenici se odmaramo i sa jednog mjesta imamo odličan pogled na Pakenicu, gdje se u daljini ističe Sveto brdo. Preko Buljme nastojimo ignorirati tablicu NP Paklenica koja nas upozorava da dalje idemo na vlastitu odgovornost. Od markacije nema ni traga ni glasa,  ali mi poput Indijanaca čitamo tragove pa slijedimo stope ugažene u prašini. Stope nas napokon dovode do ruba šume, gdje nas još jedna tabla jasno upozorava: MINE. I dalje nema markacije. Osjećaj nije ugodan, ali ja znam da bi negdje blizu trebalo biti gradilište novog skloništa na Strugama, upisna knjiga i pečat kontrolne točke VPP. Nakon dovikivanja i odgovora iz šume  detaljnijim pregledom zapažam slomljene grančice i stope, te se usudim nastaviti i konačno dolazim na gradilište novog skloništa na Strugama. Kad sam već došao kažem sam sebi da se strah isplatio jer ono što se vidi zaista izgleda odlično. Mislim da nije pretjerano tvrditi da će ovo sklonište biti najljepše na Velebitu. Ovdje još nema pečata niti upisne knjihe za VPP, graditelji kažu da je pečat u domu, a za tablu sa natpisom MINE da su je postavili oni kako ih ne bi posjetitelji ometali u radu.  Po dolasku u planinarski dom Paklenica, gdje je toga dana  temperatura bila 38 stupnjeva, donosimo odluku da sutradan nećemo na Vaganski vrh i Sveto brdo, kako smo planirali, već da ćemo se vratiti kući putem kroz Veliku Paklenicu, a obilazak VPP dovršiti kad malo zahladni. U domu smo se odmorili uz obilje hladnog piva, a za večeru smo pojeli zadnje ostatke hrane iz ruksaka. Tu večer smo popričali i sa starom poznanicom Smiljom, čije ćete neke tekstove o planinarstvu čitati na našem WEB-u uskoro.

8. dan obilaska
Pl. dom Paklenica - Ulazna recepcija  u NP 
Osmi dan obilaska bio je kratak. Od doma Paklenica do magistrale trebalo nam je oko 2,5 sata, a tada smo na autobus čekali još jedan sat. U Splitu smo bili oko 15.00 sati.