|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
IZLET NA BIOKOVO
PROMIŠLJANJE O KIŠI
Napisala: Meri Jakir
Netko je rekao da je kiša uvijek božji blagoslov, dar s neba
koji natapa žednu zemlju da plodove bolje daje, koji napuni rijeke i brzake
te bunare vele i male. Trudila sam se od sveg srca ovu nedjelju na Biokovu
tako o kiši mislit i to mi je vjerojatno pomoglo da na lijep način izdržim
totalnu promočenost od pete do glave, doslovno.
No, sve to i nije tako važno. Zaboraviš na to čim stigneš doma i ostanu slike
planine, koja osvaja prelijepim i surovim liticama, raznolikom vegetacijom
od dna do vrha i promjenjivom ćudi. Još kada magla tu umiješa svoje prste
i uklopi se u planinski svijet kao mistifikator (čarobnjak), raznorazne priče
i čegende tu mogu nastati. I predanja. Biokovo je prekrasno. Šteta što nismo
mogli biti komodni i uživati u svakom trenu.
Promišljaj (mali) o ruti.
Bilo je više grupa i to mi se svidilo. Jedna je bila (kako bi to napisala),
više "fanatična" - bez puno priče, bez puno stanki, u ritmu junačkom
od Kotišine do Vošca pa do sv. Jure; druga više "idilična" - "cvjetići",
koji su trebali uživati u kreacijama najboljeg cvjećara - majke prirode i
treća - "sreća", kao nešto između. Jako lijep je bio taj plan.
I snijeg je padao na visinama iznad 1000 metara u obliku kuglica od stiropora
(suh, a svaka kuglica je parila ista). Moram priznat da nikad takav snijeg
nisam vidila, a najljepši dar za mene je bio momenat kada je divokoza protrčala
između mene i moje prije Mirele. Toliko je to bilo neobično da sam ostala
zadivljena njenom ljepotom. Za taj trenutak se isplatio cijeli izlet, bez
obzira na kišu. Nikada neću zaboraviti tu divu - kozu.
Rezime:
Poći ću opet makar i kišilo upijat sve one mirise od bora; za vidit sve one
bokvice, nevene, kaduljice, zvončiće i perunike; za vidit lipu Makarsku. Valja
nam opet i opet na Bikovo.
P.S. Priča se da je samo jedan Mladen na vrh stigao.
A ča bi vi da kiše nije bilo?
lipo bi guštali, malo bi se penjuć umorili, obide bi izili na miru i u suncu
puno se ismijali i onda zadovoljno sa Bikova krenili doma.
Ali neš, ne !
Zašto bi svake nedije samo guštali?
Vaja štagod i pritrpit, puno smo okisli, smrzli se, nimali se di prisvuć,
obide na noge cupkajući izili, kroz maglu se zdušno probivali i u po su nan
se gušti smanjili.
Ali, misli li iko da mu je žaj i da neće više?
Ante Škovrlj je bio u grupi koja je ostala u Kotišini. Evo kako je on doživio taj izlet.