|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ČAROBNO ALPSKO NALIČJE BIJAKOVA
O planini Biokovo napisano je niz knjiga znanstvenih studija i novinskih
članaka. Ali sve skupa to je nedostatno, s obzirom na sve ono što ova planina
znaći i što zavrijeđuje. Pojam Biokova u većini napisa, reportaža i reportažnih
priloga svodi se uglavnom na vrh Svetog Juru, na predjele oko ceste Makarska-Sveti
Jure i na primorsku stranu Biokova.
Biokovo je mnogo šire, mnogo atraktivnije i mnogo ljepše od navedenog pojma.
U svojem kontinentalnom dijelu, koji je neistražen i nepoznat, osim odlika
primorske i mediteranske planine, ima i sve atribute alpske planine, s neiscrpnim
bogatstvom i izvorima zanimanja za sve ljubitelje prirode i planine.
Prema jednom od predaja, sasvim realnom i mogućom, ime Biokovo dao je stanovnik
s kontinentalne strane Biokova, koji je promatrao najviši vrh Sv. Juru sedam
mjeseci, kako je bijelim snijegom okovan i pokriven. Od toga dolazi ime Bijakova:
bijelokovan, koje je mnogo više udomaćeno kod lokalnog pucanstva od imena
Bikovo.
Po visini je najviša planina, a po dužini, nakon Velebita najduža planina
jadranskog primorja. Vrh Sveti Jure, 1762 metara nadmorske visine, treci je
vrh u Republici Hrvatskoj, poslije Dinare od 1831 metara nadmorske visine
i Kamešnice od 1809 metara nadmorske visine ( dio ovih planina je na podrucju
susjedne države BiH).
Planina Biokovo sa svojim brojnim vidicima, krečnjackim liticama, šumovitim
proplancima, dubokim vrtačama i docima i neistraženim jamama i pećinama spada
u red najprivlačnijih planina u našoj domovini, a bez premca u Južnoj Hrvatskoj.
Izuzetno impresivnu sliku ostavlja biljni svijet kontinentalnog dijela Biokova.
Izmedu niza biokovskih endema, potrebno je istaknuti biokovsku jelu (abies
biokovoensis), uz tisu jedinu našu četinjaću, koja se brzo, obilno i višekratno
obnavlja iz panja. Pojedina stabla dosežu visinu i do 30 metara, a opseg debla
i do 4 metra, pravi divovi medu stablima.
Teško je riječima opisati sve ono što čovjek može sresti i vidjeti u kontinentalnom
dijelu Biokova. Treba ga propješačiti, doživjeti i uživati u njegovoj ljepoti
i čarima u svim godišnjim dobima. U rečeno su se uvjerili i iskusni planinari,
gospoda: Salvatore Milano, Miro Duplančić i Mladen Kulušić, uz pratnju autora
ovog teksta, posjećujući biokovske vrhove: Sutvid (Sv. Vid) 1336 m i Sv. Roko,
1235 metara nad. visine.
U cijelini motreno Biokovo je čista i nezagađena planina. Takvom bi je trebalo
sačuvati i za buduća pokoljenja.
Najbolje rješenje za spas planine Biokovo od devastacije je proglašenje Nacionalnim
parkom ukupnog prostora sadašnjeg parka prirode.
U Splitu, lipnja 2001.
Milan Ratimir Kovačević,dipl.oec.
Nakon pojasa sa medteranskim raslinjem zašli smo u pojas tipičnog
alpskog raslinja. To smo osjetili i po temperaturi, koja se u samo desetak
metara spustila od vruće ljetne do sasvim ugodne i prohladne.
Prolazili smo kroz pravu prašumu sa stablima maštovitih i neobičnih
oblika...
Evo i debla kojega jedva tri čovjeka obuhvate rukama
Na izlasku iz alpskog pojasa, na zapadu izranja sv. Jure u
svoj svojoj ljepoti.
Prema jugu se prostire široki pojas vrletnih ponikvi i škrapa
Biokova.
Na vrhu sv. Roka je mala crkvica.
U dubini je dolina sa mjestima Župa,
Rašćane, Kozica, Dragljani, Zavojani...
Pogled prema istoku, vidi se stjenoviti sv. Mihovil i vrh Šibenik.