Na vrhu je Mladen "razvio" zastavicu SPLITSKE BANKE. Ako ovo ne bude dovoljno za nekakvu donaciju klubu onda nam samo preostaje da se penjemo na Himalaju.

Krenuli smo iz Splita u 5.00 sati u subotu ujutro. Na ulazu u NP PAKLENICA bili smo u 7.00 sati. Vrijeme je bilo vjetrovito i prohladno, ali vedro, idealno za planinarenje, tako da smo brzo napredovali. U domu smo probudili domara Valtera i nakon što smo nadopunili zalihe vode krenuli na uspon prema prijevoju Buljma. Staza se uspinje kroz nisko bjelogorično raslinje u pravcu zapada, nastavlja se kroz bukovu i borovu šumu do raskrsnice odakle se može lijevo za Stražbenicu, Golić i Veliko Rujno. Mi nastavljamo put desno i prilično strmo uzbrdo, serpentinama po kamenitom terenu. Ovdje se bura pojačava i na prilazu samom prijevoju dostiže skoro orkansku snagu. Moramo se pridržavati za kamenje i granje da nas ne baci i probijati se skoro "lebdeći" na vjetru. Od Buljme do skloništa na Strugama trebalo nam je još petnaestak minuta. Sklonište nalazimo prazno. Iznenadila nas je prilično neuredna okolina, sa razbacanim ostacima srušenih baraka i raznim otpacima. Sama unutrašnjost također je prilično neuredna, ne primjećuje se da je netko čistio, a na podu u jednom uglu kasnije smo otkrili čak i pseći izmet. Očigledno je da netko tko je bio prije nas nije imao smisla niti za red niti za čistoću. Inaće samo sklonište je pravo malo remekdjelo i momcima koji su ga gradili treba odati puno priznanje. U njemu se može udobno smjestiti desetak ljudi na tavanu i 5-6 na skupnom ležaju u prizemlju. Ima masivan stol, klupe, peć i dovoljno posuđa.
Nakon odmora i ručka nastavljamo put prema Vaganskom vrhu. Ovdje je prilično hladno a bura još uvijek ne posustaje. Krećemo od kolibe prema sjeveroistoku utabanom ali nemarkiranom stazom i za desetak minuta stižemo do izvora Marasovac. I ovdje primjećujemo promjene. Vrijedne ruke su ozidale cisternu i još treba postaviti samo odgovarajući poklopac. Voda je čista i uvijek je ima dovoljno. Ovdje počinje uspon kroz kameniti teren, u pravcu istoka. Sve do Vaganskog vrha put krivuda obroncima ponikava, a teren je uglavnom gol. Prolazimo ispod Babinog vrha i zamjećujemo desno u dubini Babino jezero. Prije završnog uspona na sam vrh bura je opet vrlo jaka, a kretanje otežano, tako da naša "najslabija" karika posustaje. Vesna je odlučila da joj i nije baš nešto napeto doći na sam vrh, pa će nas pričekati u zavjetrini. Na samom vrhu slijedi fotografiranje, razgledavanje okoline i nakon kratkog vremena povratak. Od skloništa na Strugama do vrha, trebalo nam je sat i pol hodanja, a nazad još manje. Staza je bila uglavnom dobro markirana. U skloništu pripremamo večeru i ležajeve.
Navečer su nam se pridružila još dva planinara iz Zadra, tako da više nismo sami u skloništu. Oni su došli s namjerom da dva dana "odmore" živce i naprave nekoliko fotografija.
Ujutro se budimo rano i već oko 7.00 sati krećemo nizbrdo, najprije do Buljme, preko Stražbenice pa uzbrdo kroz prekrasnu borovu šumu na vrh Velikog Golića. Tu neko vrijeme zastajemo zbog prekrasnog vidika. Vidi se jednostavno sve: Veliko Rujno na zapadu odmah ispod nas, Stapina (skroz na zapadu), Sveto Brdo na istoku, more, otoci, Paklenica i još više...
Nastavljamo u pravcu istoka sve po sljemenu stazom koja ide po škrapama i oštrom kamenitom terenu. Ovaj put je dosta naporan i treba biti pažljiv. Prolazimo Grabar i Sirjakušu, gdje teren postaje mekaniji. Spuštamo se niz padinu do starog seoskog puta koji nas nakon još jednoga sata hoda dovodi do raskrsnice u selu Ramići. Ovdje se odlučujemo za spuštanje u kanjon Paklenice. Za pola sata smo u kanjonu, a onda još toliko do parkirališta i izlaska iz NP.