
15. travnja 2007.
Iz Donjih korita (695 m) smo krenuli svi do Gornjih korita (990 m) gdje smo na bunaru ostavili Grupu B u sigurnim Alojzovim rukama. S tog mjesta Alojzova ekipa je hodala po Kamesnici do 1300 m nadmorske visine i onda su se vratili natrag u dom na kobasice i vino. Usput im je Alojz odrzao predavanje o krumpirima koji u Koritima, navodno, odlicno uspijevaju.
Grupa A je krenula put Konja. Usput smo susretali hrpu ljudi iz Zagreba koji su se osipali od njihove ekipe koja je također krenula na Konja te se vraćali natrag u Korita. Kažu Purgeri da im puno puše na Kamešnici. Netko je potiho komentirao kako Kamešnica nije Sljeme. A puhalo je stvarno junački, pogotovo gore na grebenu.
Na Konju (1856 m) opet ekipa iz Zagreba. S njima vodič iz Sinja, a s vodičem njemački ovčar Rex koji nam je svima sendviče izlizao. To nije bilo baš ugodno, ali Sinjanin se nije dao smesti i odbio je zavezati četveronošca gladuša. Kaže: "Neće vas pas". Ma vidimo mi da on neće nas, ali nam se ne sviđa što on hoće našu hranu. I tako, jedan griz pas, jedan griz mi, gotova pauza i opet pokret.
S Konja se ekipa A spustila natrag u Korita, a ekipa Super A je krenula grebenom na Kamešnicu (1809 m). Predvođeni Doktorom, letimo po grebenu i onda se na vrhu broj dva izležavamo po ure. Netko se sjetio da busevi kreću u 6 pa smo se teška srca digli s trave i uputili i mi nazad u Korita. Bus broj jedan vozi ravno u Split, vozač ima neke obaveze pa nema vremena za birtiju. Ali zato se bus broj dva zaustavlja u prvoj kavani gdje planinari liječe žuljeve pivama i kavicama.
Osim hodanja, vjetra i alkohola, još par stvari je vrijedno spomenuti:
Ostale tračeve ću vam ispričat kad se vidimo.
Tekst: Livia
Foto: Livia Puljak i Branko Hrgović