Danas ovaj klub ima najteži zadatak u svom postojanju, oprostiti se od vas dragi Ivane, Miroslave i Zorane. Oprostiti se dostojanstveno, onako kako ste i vi živjeli.
Krenuli ste na pohod na Sveto brdo, pohod s kojeg se niste vratili. Ostavili ste svoje ovozemaljske živote u snijegu i ledu Velebita i krenuli na neke druge vrhunce...
Tebe Zorane , pročelnika Markacističke sekcije, sjetit ćemo se svaki puta kad krenemo stazama koje si markirao na Kozjaku, Mosoru, kad prođemo Solinskim planinarskim putem. Kada pođemo na Sutvid putem koji si ti za nas označio, mislit ćemo na tebe. U te oznake trajno si ucrtao svoju preko 20 godina staru ljubav za planine. Kao aktivan član našeg kluba obišao si Korziku, Crnu Goru, Tatre, Alpe, da ne spominjemo sve ostale bliže nam planine. A koliko nas je ovdje kojima si tu ljubav i za trajno usadio?!
Miro, ti si ljubav prema planinama otkrio relativno kasno, ali ne sa manje žara. A kada otkriješ novu ljubav i strast u životu, teško joj je odoljeti. Nisi joj odolio, a ljubav-planina je to iskoristila i uzela te sebi. Nećemo zaboraviti onaj žar i volju koji su te tjerali na nove destinacije, volio si društvo, uvijek si bio veseo i spreman na šalu.
Ivane, ti si planinar cijeli svoj život. Tih, nježan i nenametljiv. Kao dijete izviđač, a od najranije mladosti obilazio si sa bratom Srđanom planine. Omiljeni teren su ti bile planine Bosne i Hercegovine. Prošao si i rat, poženio djecu i sad kad si se napokon mogao posvetiti sebi i uživati u životu, nešto ti je moralo stati na put.
Sva trojica bili ste požrtvovni, izvanredni prijatelji i drugovi u koje smo se uvijek mogli pouzdati u svakom pogledu, uvijek spremni da priskočite u pomoć, uvijek susretljivi, ljubazni...
Što kazati u ovako teškom trenutku? Da ste bili dobri ljudi? Pa to znaju svi ovi vaši prijatelji koji su sada sa nama i vama ovdje.
Teško nam je shvatiti da je ovo posljednji pozdrav s vama, da vas više nema, da je gotovo, da nećemo ovaj vikend zajedno, ni ovaj, ni slijedeći. Uzela vas je majka priroda koju ste toliko voljeli, planina koju ste toliko puta sa radošću pohodili. Tih nekoliko metara leda ispriječilo se vašim životima, a promijenilo nas i naše živote.
Kako to glupo zvuči! Mnogi će se pitati što vam je to trebalo?
Ali mi, koji dijelimo vašu strast, mi to razumijemo. Razumijemo da vas je zvala, vukla i na kraju prigrlila svojim ledenim zagrljajem.
Pohod ste počeli i na žalost završili zajedno. Čuvajte jedan drugoga i pazite i tamo gdje ste sada.
Na kraju, pitamo se da li je to baš ovako moralo biti. Svi mi, vaši prijatelji, vaše obitelji, preispitujemo sami sebe, da li smo to mogli spriječiti, da li smo na to mogli utjecati, što bi bilo kad bi bilo, koja je kockica bila krivo posložena. Ali sudbina je neumoljiva, ona se ne pita, ona uzima.
Željeli bi da se možemo probuditi i shvatiti da je sve ovo bio ružan san, da ćemo se u subotu okrenuti i iza sebe ugledati uvijek nasmijanog Zorana, kojemu nikad ništa nije bilo teško, da ćemo na Biokovu susresti Mira, na Mosoru Ivana. Nažalost povratka na staro nema. A mi i vaše obitelji moramo nastaviti živjeti.
Nastaviti ćemo tamo gdje ste vi stali, hodati ćemo i vaš put. Popeti ćemo za vas Sveto brdo i sve vrhove koje ste vi željeli, a niste stigli, prenijeti vaš duh, vašu volju i snagu i onima koji dolaze iza nas. Tada će ovaj vaš okrutni odlazak možda imati smisla, vaš duh će nastaviti živjeti, biti će vječan.
A Sveto brdo nećemo mrziti, nećemo se pitati kako je sveto... Voljeti ćemo ga kao što ste ga i vi voljeli, bit će nam još svetije, pohodit ćemo ga sa onom ljubavlju kojom imamo za vas.
I kad izađemo iz kuće i pogledamo u mjesec, mislit ćemo na vas i vašu i našu svetu planinu, za nas od danas još svetiju s koje ste krenuli u susret s vječnošću
Snivajte spokojno. |
