Kao i ranijih godina i
ove godine izvršen je uspon na vrh zvonika Katedrale sv. Duje. Uspon su izvršili
penjači Ivica Matković i Irena Palošek - Vrsalović (iz PK Split), koji su
tom prilikom na vrhu kupole zvonika razvili hrvatsku zastavu. U cijelom poduhvatu
asistirali su članovi penjačke sekcije PK Split,
a fotografije koje gledate snimio je Salvatore Milano.
O ŠTOVANJU SV. DUJMA
Za one koji znaju - da se podsjete, a za one koji ne znaju malo zanimljivosti: Izvadci iz knjige "Sveti Dujam", autori Željko Rapanić i Milan Ivanišević, Split, 1997, biblioteka "Buvina",
"Isto tako određujemo i naređujemo da svatko mora blagdan svetog Dujma časno poštovati i slaviti."
Tako piše u prvoj glavi "....statutarnih odredbi i naredbi komune i ljudi grada Splita koji je sastavio, izložio i uredio plemeniti mudri muž gospodin Perceval Ivanov, iz plemenitog i čestitog grada Ferma, vješt crkvenom i civilnome pravu, časni načelnik grada Splita, godine gospodinove 1312., a na hvalu i slavu svemogućeg Boga i blažene Marije vazda Djevice, a posebno blaženoga mučenika Dujma i svetog Staša, zaštitnika ovoga grada uz čiju zaštitu i obranu grad Split živi u miru".
Sveti Dujam, izvornog imena Domnio ili Domnius, solinski biskup i mučenik, naslovnik je (titularis) splitske katedrale. Ona je, doduše, posvećena i uznesenju Marijinu, a u njoj se štuje i Sv. Anastazije (Anastasius - Staš). Sv. Dujam, je potom i čuvar grada, dakle zaštitnik ili patron, kojega je slavila čitava komuna, danas općina odnosno grad. Stoga se to štovanje patrona posebno naglasilo već u davno doba, u srednjovjekovnom statutu Splita, pa je od tada na razne načine inkorporirano ne samo u memoriju grada i gradske crkve, već i u život njegovih stanovnika bez obzira na njihovu religioznost.
Oslanjajući se na događaje
iz doba Dioklecijanovih progona kršćana početkom 4. stoljeća, osobito na progone
iz 304.godine, zatim na pogubljene propovjednika i salonitanskoga Biskupa
Domnija, te na ono što je vjerojatno uslijedilo po njegovoj smrti, sastavljena
je vrlo logična priča oslonjena na nekoliko zbiljskih, stvarnih oslonaca.
To su: vrlo vjerojatno ili barem moguće svečevo sirijsko porijeklo, njegov
boravak i propovijedanje u Saloni, pogubljenje u Salonitanskome amfiteatru,
zatim nalogodavac toga pogubljenja tadašnji namjesnik Marko Aurelije Julije,
potom štovanje svečevog groba poslije legalizacije kršćanstva, gradnja bazilike
nad njegovim grobom i prijenos relikvija u Split gdje su one postale temelj
gradske crkve. Dakako da u zbilji nije nije sve bilo tako jednostvano niti
se sastavljanje Dujmova životopisa u svijesti vjernika odvijalo jasno i brzo.
Štošta je bilo nedorečeno jer je bilo i nepoznato, mnogo se pojedinosti stvaralo
po potrebi priče, mnogo toga je dodavano u raznim prigodama tijekom stoljeća,
pa čak i tisućljeća kad se upotpunjavala ona prva verzija.
Nepobitno je, naime, da su Salonitanci napuštajući svoj grad i seleći se u
carev ljetnikovac, ponijeli sobom i ostatke (relikvije) svojih svetaca Dujma
i Staša. Taj čin, držimo, nije bio obavljen ni u žurbi, niti na način kako
je opisano u legendama- kriomice, već naprotiv dostojanstveno i s pažnjom,
bez obzira na teška vremena i s pažnjom, bez obzira na teška vremena u kojima
su se Salonitanci nalazili. Isto tako su svečeve relikvije - kako i piše u
legendama- sasvim sigurno unesene i postavljene u novu crkvu u Splitu (u palači)
uza sve pobožnosti kojima se u ono vrijeme pratio takav čin.
Jedino do sada poznato
mjesto Dujmova štovanja izvan Hrvatske je Rim. Iako u tuđini, u Vječnome Gradu
Dujam je štovan na mjestima koja su snažno vezana uz vjeru na našem tlu, onu
vremenski neposrednu uz dolazak Hrvata i vjeru Hrvata.
Irena Palošek - Vrsalović
