|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ŠTO SMO RADILI TIJEKOM NAŠE PRVE GODINE
Crtice iz života i rada SO
U subotu 6.11.1999. kada se nebo iznad planinarske kuće Česmina
na Malačkoj spojilo sa zemlkjom a gromovi udarali na sve strane, po okriljem
nasmijanog ljubičastog zmaja osnovan je, poslije skoro 20 godina mirovanja
SPELEOLOŠKI ODSJEK PK "SPLIT". Prije toga djelovao je od 1970 -
1978 godine, istražio je puno jama, održao nekoliko škola i onda, nažalost,
prestao s radom.
 |
 |
Počelo je počelo (ovo su slike snimljene nakon službenog dijela)
Bilo je lijepo slaviti osnivanje odsjeka, ali sada je odsjek
trebao početi nešto i raditi. S obzirom da nas je tada svega četvero bilo
spremno za spuštanje u jame, naša omiljena vježbališta na Marjanu i Orljaku
bila su idealna za obuku suradnika željnih znanja i pustolovine.
Ded, abseil, prelaz preko spita i čvora, ala gušta! a tek devijator...
 Ova speleologija bi bila krasna stvar da se spitovi hoće sami prikopčavati |
 Tko bi reko da je ovo scena na Marjanu. Zove se sinhronizirani ded |
 Da bi se moglo poslije udobno visiti, prvo treba obaviti neke stvari na suhome |
|
Nedaleko od vježbališta na Orljaku, točnije 20 min od pl.
kuće Česmina nalazi se jama Birnjača, cca 30m čiste vertikale.
 |
 |
 |
|
Ima li šta bolje za prvi spust u jamu kao nagradu za pretrpljenu
nelagodu (da upotrebimo blagi izraz).
Pri prvom ulasku u vlažne i mračne dubine podzemlja na dnu jame redovito nas
čekaju naši drgai prijatelji daždevnjaci i poneka žaba krastača ili gatalinka.
 |
I kad zapuhani mladi špiljar konačno izađe iz svoje prve jame,
vani ga naravno čeka krštenje . Pri tome smo toliko ljubazni da dozvoljavamo
dotičnome kršteniku da bira boju užeta kojim ćemo ga krstiti.
 |
 |
Između dvije Birnjače i dva krštenja imali smo dovoljno vremena
da sada kao sve brojnija ekipa posjećujemo i druge jame. Među njima se ističe
Pisana stina, legenda splitske speleologije.
 |
 |
 |
|
U veljači smo skupa sa našim prijateljima iz PD Malačka ugostili
KS HPS i bili domaćini na seminaru o crtanju jama.
Tu su se skupili speleolozi iz cijele Hrvatske. Jesmo se naradili ali smo
svašta naučili, stekli puno novih prijatelja i bilo nam je žao što je seminar
tako brzo završio. Što se nas tiće, trebao je trajati barem idućih 14 dana,
a i to bi nam vjerojatno bilo kratko.
 |
 |
 |
 |
 |
|
Posebno lijepo iskustvo bio nam je odlazak u Cerovačke pećine. Ne treba ni
spominjati našu sreću što su nam tamošnji vodiči dopustili da kao speleolozi
sami istražujemo pećine i tamo gdje nije uređeno za prihvat turista. Bili
smo očarani veličinom pećina, te bogatstvom i raznolikošću ukrasa. Zapravo
je šteta što je za posjet otvoren samo jedan manji dio pećina.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Vrijeme je prolazilo, a naše iskustvo i samopouzdanje sve
je više raslo i uskoro smo se odvažili u istraživanje naše prve prvenstvene
jame Jamutine. Stanovnici sela pričali su nam o velikoj i dubokoj jami koja
se spaja sa špiljom na drugom kraju sela i onda to sve zajedno ide tko zna
gdje (ali nitko zapravo još nije to istražio). Bilo nam je jasno da to zvuči
suviše lijepo da bi bilo istinito, ali već sama pomisao da idemo u istraživanje
bujdila je u nama entuzijazam i volju kao da ćemo sigurno otkriti barem novu
Lukinu jamu.
Naši vodiči pokazali su nam jedan grm iza kojega je sigurno jama, samo je
malo zatrpana kamenjem i nekim kostima. Nećeš ti velikog problema. Zasukali
smo rukave i prionuli na posao: Kopali smo, vadili, nosili i kad smo već skoro
došli do Kine, Ita je gore otkrila pravi ulaz u jamu. Nije nam bilo žao, taman
smo se malo ugrijali za pravi posao. Na kraju ipak nismo došli do mora, ali
jama je vrlo lijepa, pomalo neobična i iznad svega, naša prvenstvena.
 |
 |
Bilo je kasnije još prvenstvenih i onih drugih jama, a u 5. mjesecu pozvali
su nas speleolozi iz Liburnije da im se pridružimo u proslavi stogodišnjice
njihovog odsjeka, a okupljanje će se onda iskoristiti za još jedan sastanak
KSHPS i SEMINAR O SAMOSPAŠAVANJU IZ JAMA.
Nije nam trebalo dva puta reći, pokupili smo svoje pamperse i nacrtali se
u Paklenici. Slavili smo i noćili u Borisovom domu, a vježbali na obližnjoj
stijeni. Istina, tema seminara bila je vrlo ozbiljna, ali naše vježbanje je
bilo vjerojatno nešto najsmješnije i najzapetljanioje što su tamošnji šišmiši
ikada vidjeli. Šteta što vikend traje samo dva dana.
 |
 |
 |
 |
Naše daljnje mraćne putolovine prekinulo je ljeto - šišmiši su se pretvorili
u divokoze i otišli tražiti hladnije krajeve. A u jesen opet iz početka, malo
stijena, stara (malo krštenje), jama nova i eto nas 6.11.2000, napunili smo
godinu dana (Neka samo neko spomene Pampers - sada smo veliki)
Ima nas ukupno 26, od toga nas se 11 spušta u jame. Napravili smo 77 ulazaka
i proveli 300 sati u mraku. U dužinu smo prošli cca 14000 metara, a u dubinu
2300 (šta ti je statistika dobra stvar!)
Svoj rođendan proslavili smo skromno, u intimnoj atmosferi, ali ludo. Cijelu ovu priču, tamo smo ispričali kroz predstavu i karajnje neozbiljno (pucali su od smijeha i glumci i publika), a da bi prije predstave bili bolje pripremljeni i nakon predstave uspješno se oporavili od napora, moralo je tu biti kolača, sendviča i pića u izobilju.
Napisala: Zvjezdana Sučić