|
SPELEORONILAČKO SPAŠAVANJE
INSTRUKTORSKI RAD
Ivica Ćukušić
Zagreb, prosinac 2005.
1. Uvod
Danas se u svijetu sve više ljudi bavi ronjenjem, a od
tog broja određeni dio se specijalizira za dubinska ronjenja i za
ronjenja u podmorskim i kopnenim špiljama, izvorima, ponorima... Takav
trend je prisutan i u Hrvatskoj zadnjih godina kad se sve više naših
ljudi bavi ovim aktivnostima, no dolaze nam i strani ronioci koji rone u
našim izvorima ( sa dozvolama ili bez njih ). Ova vrsta ronjenja je
danas zasigurno najopasniji oblik ronjenja, a čim je nešto opasno tada
je i rezervirano za manji krug ljudi. U takvoj situaciji speleoronjenje
privlači mnoge ronioce zbog svog ograničenog kruga ljudi kojim se time
bave i većina želi biti dio nečeg specijalnog, nečeg što nije za široke
mase nego samo za mali krug “elite”. Osim speleoronjenja zadnjih godina
sve više se popularizira tehničko ronjenje.
Tehničko ronjenje je ronjenje sa plinskim mješavinama
na većim dubinama od 40 metara (što je granica sportsko-rekreativnog
ronjenja). Speleoronjenje je nezamislivo bez specijalizacije u tehničkom
ronjenju jer većina sifona i izvora prelazi te dubine i ograničenja koja
postavlja sportsko-rekreativno ronjenje. Sve više tehničkih ronilaca
dolazi iz stranih zemalja i rone po Jadranu najčešće po atraktivnim
olupinama brodova stradalih u ćudima Jadrana, a dio njih se bavi
traženjem i istraživanjem novih olupina. U slučaju nesreće ovih ronilaca
u Hrvatskoj nemamo obučene ronioce ni u MUP-u niti u nekoj drugoj
državnoj službi za ovakve vrste akcija na tim dubinama.
Snimio: Damir Podnar
2. Speleoronjenje
Speleoronjenje, špiljsko ronjenje, jamsko ronjenje
(slovenski) ili ronjenje u potopljenim speleološkim objektima (engleski
Cave diving) nazivi su koji se koriste za aktivnost ronjenja u
speleološkim objektima koji su ispunjeni vodom. Generalno to ronjenje
možemo podijeliti ovisno o mjestu gdje se obavlja ronjenje u dvije
kategorije:
2.1 Ronjenje u morem preplavljenim speleološkim
objektima
Ova vrsta ronjenja odvija se uglavnom u vodenom
ambijentu ispunjenom slanom vodom, mada ima dosta iznimki sa boćatom ili
čak i slatkom vodom u aktivnim vruljama. Morski objekti su uglavnom
manjih dimenzija te relativno male pentracije u dubinu što bi značilo da
su i jednostavniji za ronjenje. Iako ima i potpuno suprotnih primjera
npr. Vrulja kod Dubaca blizu Brela. Nema pravila što se tiče vidljivosti
koja ovisi o geomorfologiji objekata, sedimentu na dnu i zidovima
objekta te strujanju vode.
2.2 Ronjenje u kopnenim speleološkim objektima
Ova vrsta ronjenja odvija se uglavnom u vodenom
ambijentu ispunjenom slatkom vodom, mada i ovdje ima iznimki sa boćatom
vodom (par objekata na otoku Hvaru, Mamutova špilja u Crikvenici...).
Uglavnom, možemo reći da su ovi objekti opasniji za ronjenje jer su
komplicirani, sa više kanala koji imaju ili jak protok (izvori, ponori)
ili (u slučaju slabog protoka) se radi o velikoj količini suspenzije na
dnu i zidovima objekta. U slučaju slabije plovnosti ronioca ta
suspenzija izaziva veliku zamućenost.
S obzirom na veliki broj ronioca koje zanima ronjenje
u ovakvim objektima i koji su se upuštali u ovakva ronjenja, događale su
se mnoge nesreće, primjerice u SAD-u u razdoblju od 1960. do 1991.
godine dogodilo se 360 nesreća sa tragičnim ishodom. Zbog svega ovoga
većina svjetskih rekreativnih ronilačkih federacija razvila je posebne
specijalizacije i sustave školovanje iz kategorije koja se zove
rekreativno speleoronjenje. S druge strane speleološki savezi i
organizacije tehničkog ronjenja su razvili sustav školovanja za ronjenje
u “pravim” speleološkim objektima.
Iz ovoga dolazimo do podjele ronjenja u speleološkim
objektima na dvije glavne skupine:
2.2.1 Rekreativno speleoronjenje
Rekreativno ronjenje ograničeno je na mjesta gdje se
tijekom cijelog urona sa svakog mjesta vidi svjetlo ulaza, gdje dubina
ronjenja ne prelazi 20 metara dubine, gdje udaljenost od mjesta s kojeg
se može slobodno izroniti ne prelazi 50 metara, gdje vidljivost nije
manja od 10 metara i gdje je dovoljno široko da dva ronioca mogu biti
jedan uz drugoga tijekom cijelog urona. Za ronjenja u ovim uvjetima
potrebno je završiti specijalistički tečaj “Rekreativno speleoronjenje”
poznato u svijetu kao “Cavern diving”. Ovakvi specijalistički tečajevi
se mogu završiti u većini svjetskih ronilačkih škola poput CMAS, PADI,
SSI, NAUI... Za ovu vrstu ronjenja nije potrebno prije završiti
speleološku školu ili imati ikakvo znanje speleologije već je dovoljan
2. ronilački (napredni) stupanj (Ronilac s dvije zvijezde – R**, Advance
Open Water Diver ili sličnu kategoriju)
2.2.2 Speleoronjenje
Speleoronjenje je sve ono dalje i dublje od granica
koje su navedene u rekreativnom speleoronjenju. “Pravo” speleoronjenje
se dalje dijeli, ovisno o školama, najčešće u tri stupnja:
Intro the Cave tečaj - roni se do dubine od 40 metara
i maksimalne udaljenosti od 50 metara od izlaza, a sve u zoni dnevnog
svjetla s površine i uz praćenje niti koja je već postavljenja. Radi se
uvježbavanje svih mogućih potencijalno opasnih situacija, ali uz
smanjeni rizik jer je dubina i dužina pentracije u objekt strogo
ograničena.
Cave tečaj je ronjenje u speleološkim objektima bez
ograničenja dubine i dužine, uz poštivanje svih mjera sigurnosti i
dostignutih tehnika, ali u već postavljenom objektu. Također se rade
sigurnosne procedure za razne potencijalne opasne situacije u takvom već
postavljenom i istraženom objektu.
Full Cave tečaj je tečaj u okviru kojeg nije propisana
ni dubina ni dužina ulaska u objekt. Vježba se pentracija sa kompletnim
opremanjem objekta, što uključuje i postavljanje glavne niti.
Za pohađanje ovih tečajeva potrebno je imati određena
znanja iz speleologije, a optimalno bi bilo imati završenu speleološku
školu i zvanje speleolog pripravnik. Od ronilačkih znanja preduvjet za
ove tečajeve su: najmanje kategorija CMAS R2 (napredni ronilac) ili
ekvivalentna kategorija neke druge priznate ronilačke škole i najmanje
200 (ili 250, ovisno od škole) ovjerenih urona u otvorenim vodama. Dakle
jasno je da se traži izvrsno poznavanje ronilačkih tehnika i jako dobra
izbalansiranost u vodenom ambijentu kao preduvjet za pristup ovim
tečajevima. Između ova tri stupnja speleoronjenja postoje posebni
preduvjeti poput vremenskog perioda između pojedinih stupnjeva i naravno
određenog broja situacijskih ronjenja u špiljama kao preduvjet za idući
stupanj.
S obzirom na spomenute kategorije logično je da osobe
koje bi se bavile spašavanjem u speleoronjenju moraju imati završena i
položena sva tri stupnja speleoronilačkih tečajeva.
3. Skupine speleoronilaca
Do sada je ronjenje u špiljama bilo rezervirano za
malu skupinu speleologa koji bi se priučili ronjenju sa ciljem da prođu
do tada neprolazne sifone i istražuju objekte dalje. Takav pristup je
bio dobar što se tiče motivacije, a loš što se tiče sigurnosti u takvom
vidu ronjenja jer se smatra da je potrebno veliko iskustvo ronjenja u
otvorenim vodama (mora, jezera, rijeke) da bi mogli sigurno roniti u
takvim uvjetima.
Druga grupa speleoronilaca dolazi iz redova ronioca
otvorenih voda koji se priuče speleologiji ili se uopće ne uče
speleologiji te krenu u speleoronilačke pothvate. Što se tehnike
ronjenja tiče ova skupina je daleko nadmoćnija od klasičnih špiljara
priučenih ronjenju, ali je vrlo upitan motiv ovih ljudi. Obično su to
razni “egotriperi” koji rone u špiljama isključivo da bi dokazali
drugima da su oni nadmoćniji od “običnih” ronioca baveći se tako
rizičnom aktivnošću.
Jedini ispravan način je imati dobar motiv za ronjenje
u špilji (istraživanje) i biti dobro uvježban ronilac, bez obzira s
kojom se aktivnošću počeo baviti ranije. Dakle mora se biti dobar
speleolog, ali i dobar ronilac. Ronjenje u sifonu ne bi trebalo biti
samo sebi svrha već je svrha polazak sifona, pronalazak novih suhih
dijelova i istraživanje i crtanje daljnjih dijelova.
4. Mogući problemi
4.1. Kopneni problemi
Boravak u suhim dijelovima iza preronjenog sifona i
daljnje istraživanje nosi sa sobom klasične speleološke opasnosti:
poskliznuće, odron kamenja, razne padove i ozljede. Čak i lagane ozljede
za koje se vani na otvorenom ne bi brinuli previše ovdje postaju ogroman
problem.
4.2. Problemi pod vodom
Poznati su nam ronilački problemi i ozljede u ronjenju
otvorenih voda poput: dekompresijske bolesti, barotraumatskih ozljeda,
pijanstva velikih dubina, hipertermije, hipotermije, hipoksije,
hiperoksije, hipokapnije, hiperkapnije... Svi ti problemi vrebaju na nas
i pri ronjenju u špiljama, a uz njih još imamo jedan koji i ubije
najviše speleoronilaca, a to je gubljenje.
4.2.1. Gubitak ronioca
Zbog već navedenih okolnosti zbog kojih se
speleoronjenje smatra najopasnijim oblikom ronjenja (mrak, hladnoća,
struja ili jaka zamućenost, strop iznad nas koji onemogućava slobodan
izron...), te zbog kompliciranosti većine ovakvih objekta mogućnost
gubljenja pravog prolaza do izlaza je vrlo realna i nažalost obično
tragična.
4.2.2. Stres
Uz sve to imamo još i stres koji je puno izraženiji u
speleoronjenju nego u običnom ronjenju zbog svih ovih otežanih uvjeta i
zadataka koji se stavljaju ispred speleoronioca koji ulazi u vodu. Stres
je u maloj kontroliranoj razini poželjan jer nam omogućava brže
razmišljanje i bržu reakciju na problematične situacije. Za stres možemo
reći da nam spašava život u mnogim situacijama. Međutim, kad stres
prijeđe razinu koju možemo kontrolirati i (eventualno) prijeđe u najgori
oblik nekontroliranog stresa – paniku, jedini izlaz je jako dobra
uvježbanost i izvođenje dobro naučenih pokreta. Ukoliko nam maska padne
s lica - ako nismo izvježbani, to će izazvati toliki stres da može
završiti kobno. Uz jako dobru uvježbanost pad maske s lica je obična,
bezazlena situacija koja se riješi jednostavnim stavljanjem maske nazad
na lice i pražnjenje vode iz iste. Iz svega navedenog se može sa
sigurnošću zaključiti da je stres ubojica broj 1 u ronjenju, jedina
prevencija je izvrsna uvježbanost, dobra oprema i najbitniji dio opreme
– čista i bistra glava.
5. Moguća rješenja
5.1. Kopnena rješenja
Ako se dogodi povreda koja ne ometa ronioca da se
vrati kroz prođeni sifon – odlično.
Ukoliko se dogodi teža povreda koja onemogućava ronioca da se samostalno
vrati kroz preronjeni sifon, situacije postaje vrlo ozbiljna i dva su
moguća rješenja:
- dovući logistiku i više speleoronilaca koji će dostaviti nužni
sanitetski materijal s kojim će se sanirati i stabilizirati stanje
unesrećenog ronioca do vremena kad će on sam moći samostalno preroniti
sifon prema vani.
- izvući unesrećenog ronioca sa posebnim speleoronilačkim nosilima koja
omogućavaju transport teško ozlijeđenih ronioca.
Ovakva nosila su razvili Francuzi u okviru svoje SSF (Speleološke službe
spašavanja) te su napravili dva komada. Nosila opslužuje 6 ronioca u
vodi i predviđena su za transporte kroz sifone dubine do 30 metara.
5.2. Podvodna rješenja
Nesreća koja se dogodi pod vodom, nažalost, uglavnom završi tragično.
Nikakva pomoć, ma kako brza, ne može pomoći roniocu izgubljenom pod
vodom jer je ovaj ograničen na količinu plina za disanje koju nosi sa
sobom. Intervencije spasilačkih službi su tada uglavnom potraga i
izvlačenje tijela. Jedini način da se ovi problemi izbjegnu je jako,
jako dobra edukacija i priprema.
Obavezni dio pripreme pri speleoronilačkim akcijama trebala bi biti
rezervna ronilačka ekipa (dva ronioca) koja bi čekala na ulazu u sifon i
bila spremna intervenirati u slučaju nekih predviđenih problema. Ovakvu
pripremu i organizaciju za sada nitko u Hrvatskoj ne provodi zbog
jednostavnog razloga - nedostatka educiranih i sposobnih speleoronilaca
i količine neophodne opreme.
5.3. Najbolje rješenje - PREVENCIJA
Najgora stvar je pokušavati intervenirati kad se nesreća već dogodi.
Većina nesreća u speleoronjenju završava tragično te je najbolje
rješenje raditi na dobroj edukaciji, organizaciji, pripremi i pomnom
izvođenju ovakvih ronjenja. Dobro je napraviti u društvima i klubovima
kvalitetnu selekciju kadra za ovu aktivnost gdje bi se odstranjivale
avanturističke i rizične osobe.
6. Prva intervencija speleoronilačkog spašavanja u špilji
Dne 28. travnja 1894. godine sedam osoba članova “Društva za
istraživanje špilja i kaverni” je ušlo u špilju Lurloch kod Graza. Bili
su iskusni u speleološkim istraživanjima i planirali su boraviti tri
dana u špilji.
Treći dan su se spremali za izlazak no pri povratku su našli blokiran
put koji je poplavila voda i tako zakrčila ulazni dio špilje. Izaći je
bilo nemoguće jer se nivo vode stalno povećavao.
Unesrećeni su se pomirili s tim i odlučili vratiti u unutrašnji dio
špilje kako bi pronašli sigurno mjesto gdje bi pričekali poboljšanje
vremena. Vani je bilo ružno vrijeme i stalno je kišilo. Prijatelji i
rodbina su bili zabrinuti vidjevši da ne izlaze te su neki su čak i
uspjeli doći do ulaza u špilju i vidjeli da je kompletno poplavljen. To
je bio alarm za početak spašavanja. Nakon uzaludnih pokušaja da se prođe
taj potopljeni put, jednom od njih je palo na pamet da pozovu ronioca
koji bio možda mogao doći do njih.
Za kratko vrijeme je iz Trsta došao Tomaso Ravkin (ronilac u skafanderu)
koji je zaronio, uz mnogo poteškoća uspio prijeći potopljeni dio i ušao
u suhi dio špilje, no nije uspio naći izgubljene istraživače. Sedam
istraživača je prelazilo dionicu po dionicu na sigurno, otvarajući
prolaze s dinamitom.
Intervencija ronioca u skafanderu, Ravkina, je prvi slučaj
speleoronilačkog spašavanja u današnjem smislu. 90 godina nakon tog
događaja 1984. godine u Italiji je osnovana Speleoronilačka komisija
tadašnje Speleološke sekcije Nacionalnog tijela za alpinističko
spašavanje čija je zadaće briga oko svih segmenata speleoronilačkog
spašavanja.
7. Preporuke za sigurno speleoronjenje (od talijanskog CNSAS-a)
1. Sve aktivnosti vezane uz speleoronjenje treba obavljati u dogovoru s
klubom ili osobama koje se već duže bave time.
2. Dobro poznavati svoje granice i biti svjestan svojih realnih
iskustava u speleoronjenju!
3. Biti svjestan da ne postoje “mali sifoni” ili “laki sifoni” u koje je
moguće ići sa manje koncentracije ili manje opreme.
4. Dobro – savršeno poznavati opremu koja se koristi, znati kako
funkcionira i kako je raspoređena po tijelu.
5. Uvijek planirati uron!
6. Uvijek koristiti koloture (Arijadninu nit), označenu najmanje svakih
10 metara u smjeru ulaženja, te označiti smjer povratka. Nikad se ne
pouzdati u stare niti koje nalazimo u objektu jer mogu biti jako opasne.
Nit je jedino sredstvo koje pokazuje put izlaza i ne smije se prijeći ni
metra bez pridržavanja niti.
7. Za udaljavanje od glavne niti uvijek koristiti pomoćnu sigurnosnu
nit! Ne udaljavati se od glavne niti ako nemate pomoćnu!
8. Loše postavljena nit može uzrokovati nezgodu, zato onaj tko je
postavlja mora jako paziti na napetost niti da se ne zamrsi i da je
postavljena u sredini kanala kako ne bi upala u neku pukotinu sa strane
kanala gdje je ne bi pronašli ili gdje bi se lakše mogla prekinuti.
9. Uvijek koristiti najmanje 2 odvojene boce sa zaštitom za ventile. Ne
koristi jednu bocu.
10. Uvijek koristiti pouzdane regulatore sa DIN nastavkom, a svaki
regulator mora imati svoj manometar.
11. Nikada ne koristiti više od 1/3 raspoloživog plina za disanje za
odlazak i napredovanje u objektu. Disati izmjenično iz svih boca
mijenjajući regulatore svakih 10-20 bara. 1/3 raspoloživog plina mora
ostati za povratak te 1/3 obavezno ostaje kao rezerva za slučaj nezgode.
12. Koristiti bar 3 neovisna izvora svjetlosti od kojih bar 2 moraju
imati autonomiju dužu od planiranog urona.
13. Izvore svjetlosti postaviti na kacigu da ruke budu slobodne.
14. Koristiti GAV.
15. Roniti uvijek sa satom, dubinomjerom i tablicama.
16. Ronilački nož zamijeniti sa oštrijim – škarama s kojima se može
rezati uže većeg promjera. Nož se nosi na prsima ili na podlaktici,
NIKADA na nogama jer se Arijadnina nit tamo može zapetljati, pa bi se
teško oslobodili.
17. Koristiti kompenzator plovnosti.
18. Ne disati zrak iz zračnih džepova u ili iza sifona.
19. Prije svakog urona uvjeriti se da oprema savršeno funkcionira.
Manometri i regulatori trebaju biti skupljeni blizu tijela, vidljivi i
na dohvatu ruke.
20. Speleoronjenje isključuje sistem ronjenja u parovima. Tu se mora
biti nezavisan, tj. sposoban da roni sam, brinući se o sebi i svojoj
opremi, te pripremi sa apsolutnom sigurnošću.
8. Oprema za speleoronjenje
Oprema za speleoronjenje i tehničko ronjenje mora biti vrhunske
kvalitete i odlično održavana i servisirana. Prvo i glavno pravilo je
udvojenost svih sistema koji nam trebaju pod vodom. Moramo imati
najmanje po dvije boce, dva regulatora, dva manometra, dvije maske, dva
kompenzatora plovnosti (ili suho odijelo kao rezervni kompenzator
plovnosti), tri svjetla, dva noža ili škare, dva dubinomjera ili
ronilačka kompjutera...
8.1. Maska, disalica, peraje
- u speleoronjenju se koriste uglavnom iste maske kao i u običnom
ronjenju
- obavezna je upotreba dvije maske od kojih se rezervna nosi u džepu
suhog odijela ili ako nema nikakve druge mogućnosti, oko vrata
- bolje su maske koje imaju kopče i zatezače remena pričvršćene na
gumenoj ili silikonskoj obrazini maske, a ne kao kod većine maski na
tijelu okvira. Ovo je isključivo zbog manjeg volumena pri spremanju u
džep i veće elastičnost da ne dođe do puknuća plastičnih dijelova
- ako koristimo kacigu (bolje ne) bilo bi dobro da maska ima mogućnost
otkopčavanja sa strane odnosno da se može skinuti bez prebacivanja preko
glave (kacige)
- slobodni krajevi gurtni na maskama se elastičnim gumicama ili
ljepljivom vrpcom pričvrste kako bi se smanjila mogućnost upetljavanja u
nit
- od disalice gotovo da nema neke posebne koristi u špiljskom ronjenju
tako da postoji samo mogućnost da se ona zapetlja u vodeću nit
- prednost dajemo perajama manje površine i manje dužine lista
- odlično je koristiti nekonvencionalne peraje koje daju propulziju i
pri nestandardnim tehnikama plivanja poput žabljeg stila ( npr. Force
fin )
- slobodni krajevi se kao i kod maske pričvršćuju da je što manja
mogućnost zapetljavanja.
8.2. Odijela
- biranje vrste odijela koje se koristi pri speleoronjenju ovisi o
temperaturi koju očekujemo pri ronjenju.
- u pravilu puno su bolja suha odijela jer temperatura u kopnenim
špiljama Hrvatske nigdje nije dovoljno topla za uporabu mokrih odijela
- za upotrebu suhih odijela mora se završiti poseban specijalistički
tečaj jer su suha odijela (ukoliko ih ne znamo koristiti) potencijalno
veliki izvor opasnosti
- velika prednost suhih odijela osim izvrsne termičke zaštite je i u
tome što zračni prostor u odijelu može poslužiti kao rezervni
kompenzator plovnosti
- prije speleoronjenja preporučuje se isprobavanje u sličnim uvjetima u
otvorenim vodama jer različite osobe, između ostalog, različito podnose
hladnoću.
- pri upotrebi suhih odijela prednost možemo dati materijalima koji mogu
zadržati relativnu toplinu pri prodoru vode u odijelo
- treba znati da termičku zaštitu ne osigurava suho odijelo već debljina
i kvaliteta pododijela
- na zaronima koji traju dulje od 100 minuta potrebno je nositi pelene
za odrasle ili imati ugrađen ventil za malu nuždu na suhom odijelu
- prednost imaju odijela od grubljeg materijala, otpornijeg na habanje
poput kevlara, VIKING HD i slični
- ukoliko često ronimo po špiljama možemo preko mokrog ronilačkog
odijela obući dodatni platneni ili PVC kombinezon koji odijelo čuva od
habanja i sedimenta.
8.3. Boce
- uvijek mora biti manifold između dvobočnika, preporuka 2x12 litara sa
radnim tlakom od 250 ili 300 bara
- manifold je bolji sa unutarnjim navojem jer je otporniji na udarce i
propuštanja
- ručica manifolda mora biti što grublja da se može lakše otvarati
- manifold mora uvijek biti otvoren kad se boce pune i dok se roni
- u slučaju otkaza jednog od regulatora zatvaramo tu bocu i koristimo
drugi regulator koji preko manifolda koristi plin iz obje boce, dok je
preko zatvorene boce zatvoren i dovod zraka u neispravni regulator
- odvojene boce (bez manifolda) koriste se samo kad je dug i težak
transport u špilji
- u slučaju korištenja razdvojenih boca, zrak se troši po 20 bara iz
svake od boca
- čest problem kod takvog korištenja regulatora u hladnoj vodi je da se
može dogoditi free flow sa regulatorom
8.4. Kompenzator plovnosti (BCD)
Hogartian sistem (tzv DIR – Do It Right)
- na kompenzatoru plovnosti je inflator na sredini točno iza leđa
- nema otpuštanja zraka na glavi inflatora
- nema zatezača na kompenzatoru plovnosti da bude što minimalnija oprema
- samo se koriste 2 D ringa
- nema gumica za zatezanje na kompenzatoru plovnosti jer u slučaju
probijanja istoga, postoji veća mogućnost curenja zraka
- na bocama nema stopala tako da se nikad ne mogu ostaviti u uspravnom
položaju
Klasični sistem:
- kod upotrebe suhog odijela dovoljan je jedan inflator
- kod upotrebe mokrog odijela obavezna upotreba dva inflatora i dva
potpuno odvojena balona za upuhivanje unutar kompenzatora plovnosti
- ukoliko imamo dva odvojena balona trebaju biti takvi da oba prolaze
kroz cijeli kompenzator plovnost, a ne samo da je kompenzator podijeljen
na dva dijela (lijevi i desni) pa da svaki ima svoj inflator
- kad imamo dva inflatora koristi se samo jedan, a drugi je za rezervu
- volumen kompenzatora plovnosti bi trebao biti najmanje 40 litara ili u
slučaju dva inflatora najmanje 2x30 litara
- crijeva za punjenje moraju biti međusobno zamjenjiva (od oba inflatora
i suhog odijela)
- kompenzator plovnosti mora imati dvije potpuno odvojene komore za
svaki inflator svoju komoru
- obavezni D ringovi za dodatne (stage) boce i da budu promjenjive po
visini
- trakice su dobre za smanjenje volumena winga od kompenzatora plovnosti
- obavezna INOX ploča na kompenzatoru plovnosti
- može imati džep za rezervnu masku, mada je bolje u džepu na suhom
odijelu, a ako nema ni jednog džepa onda rezervnu masku držati oko vrata
(nije najbolje)
- D ringovi na ramenima savijeni pod kutom od 45 stupnjeva prema nama
- bočni D ringovi se nalaze pod 90 stupnjeva prema nama i fiksni su
- između ploče i komore kompenzator plovnosti dobro je da su rupe kroz
koje su provuku crijeva (kompenzatora, manometara)
- svi kompenzatori plovnosti trebaju imati međunožni pojas sa još jednom
D kopčom za join line (za dekompresiju) i za scootere.
8.5. Regulatori
- svi regulatori obavezno DIN ventil
- izlazi za crijeva da budu po tri na jednoj strani da je moguće
napraviti što užu konfiguraciju (uži profil) npr. TX100, TX50, Poseidon…
- glavni regulator obavezno na dugom crijevu, optimalno 2,1metar, ali
ima ih od 1,5 do 2,5 metara
- u slučaju bratskog disanja, davaoc ide iza primaoca u špiljama i
olupinama
- obavezan je kontakt dodirom (za podlakticu ili potkoljenicu primaoca)
- pri otkazu regulatora na jednoj boci i dalje koristimo tu bocu da
iskoristimo plin, malo udahnemo pa zatvorimo bocu i tako pomalo
- dugo crijevo slažemo uz bocu na dva načina u krug ili na osmicu – cik
cak
- dugo crijevo možemo slagati i po kompenzatoru plovnosti na gumice ali
teže izlazi van
- dugo crijevo, po DIRu, se omata oko pasa ispod baterije sa desne
strane i oko glave (ako nemamo bateriju onda ispod šlinge na pojasu od
olova)
- rezervni regulator obavezno nosimo oko vrata na gumici da je uvijek
blizu
- glavni regulator ne treba gumicu već bi trebao u dobroj konfiguraciji
kad ga se pusti biti blizu vrata s desne strane
8.6. Deco boce
- bolje su aluminijske jer imaju neutralnu plovnost pa se roniocu ne
mijenja težina ukoliko ih moramo skidati pri ulasku u olupine i slično.
- najčešće su od 7 ili 10 litara
- imaju samo jedan ventil i samo jednu ručicu za otvaranje
- moraju imati 2 sistema za vješanje na kompenzator plovnosti
- veliki natpis na bocama, najbolje i s strane ronioca i sa strane
binoma
- kratki manometar ili normalni manometar presavijen tako da bude
vidljiv od strane osobe koja nosi tu bocu
- regulatori i manometri pripremljeni za kisik ukoliko se koristi deco
mješavina preko 50 % kisika
- uglavnom se koristi mješavina NITROX 50, a ne 100% zbog manje
mogućnosti greške na dubini
- ako koristimo više deco boca uvijek pod desnom rukom ide boca sa većim
postotkom kisika, a na lijevu sa manjim postotkom kisika.
- deco boce se pri uronu otvore, provjere, da bude tlak u sistemu i onda
se zatvore do trenutka upotrebe da ne bi slučajno izgubili plin tijekom
urona.
- Poseidon regulatori nisu baš najbolji za deco boce zbog loše naravi da
prelaze u free flow, a bez tlaka u sistemu propuštaju vodu u
srednjetlačno crijevo.
8.7. Karabineri
- moraju biti od mesinga ili inoxa
- samo dvije vrste sa otvaračem ili bez otvarača (klizni)
- DIR koristi samo s otvaračem
- planinarski nisu dobri, pogotovo oni s maticom
8.8. Sječiva:
- potrebno je uvijek imati dva sječiva za prerezati nit ili nešto drugo
u što bi se mogli zapetljati prilikom urona
- puno bolje od noža su škare i druga sječiva koja se mogu upotrijebiti
sa samo jednom rukom jer u kritičnim situacijama rijetko imamo obje ruke
slobodne
- sječiva se nose negdje u predjelu prsa ili na podlaktici gdje nam mogu
biti na dohvat ruke u slučaju incidentne situacije
- nikako ne nositi nož ili drugo sječivo na nozi jer je predaleko u
slučaju potrebe
- postoje posebni rezači slični nožu s kojima se rukuje jednom rukom, a
izuzetno su oštri i imaju plastični vodilicu za konop koji se planira
sjeći
8.9. Olovni utezi
- pri špiljskom ronjenju teži se postizanju horizontalnog položaja
tijela s nogama malo podignutima, a glavom i prsima malo prema dolje,
što je upravo obrnuto od željenog položaja kod ronjenja u otvorenim
vodama. Ronioci s vremenom raspoređuju utege radi postizanja željenog
položaja.
- u tu svrhu često se koristi uteg na prsima koji sve češće koriste
rekreativni ronioci na dah za lov podvodnom puškom.
- kopča na pojasu s olovima napravljena je za brzo otpuštanje, međutim
kod ronjenja u špiljama odbacivanje pojasa zabija ronioca u strop i
onemogućava mu izlazak iz objekta.
- stoga je bolje pojas opremiti drugom sigurnijom kopčom ili ga okrenuti
naopako da se kopča nađe na unutarnjoj strani te se ne može slučajno
otpustiti.
- pri ronjenju sa suhim odijelom dobro je staviti i male količine olova,
uglavnom na čičak - traku oko nožnog zgloba zbog bolje plovnosti.
- najčešće, ukoliko imamo dovoljnu zalihu plina za disanje u glavnim
bocama (2x12 litara ili 2x15 litara), su boce toliko teške (teže od 40
kg) da nam uopće nisu potrebni olovni utezi
8.10. Svjetla
- obavezna upotreba najmanje triju neovisnih izvora svjetla
- sva tri izvora svjetla moraju imati autonomiju dužu od najdužeg plana
trajanja urona
- jedno od svjetala mora biti na baterijske uloške koji se novi
stavljaju za svaki uron da smo sigurni da će autonimija biti dovoljna
- svjetla se mogu nositi na kacigi ukoliko je nosimo, ali je bolja
konfiguracija da se glavno svjetlo nosi na zapešću ruke tako da možemo
usmjeravati tamo gdje želimo, a možemo i davati signale svjetlom, a i
vidljivost je bolja pri gledanju u prostor koji osvjetljavamo sa strane
(ruke) nego kad je izvor svjetla blizu očiju (kaciga) zbog refleksije
svjetla od suspenzije u vodi
8.11. Arijadnina nit
- mora biti prva na listi opreme koja se nosi na speleoronjenje
- zovu je još vodeća nit, životni konop...
- najveći broj smrtnih slučajeva je izazvan gubitkom niti ili još gore
ne nošenjem niti na ronjenje jer se neoprezno misli da u jednostavnijim
objektima arijadnina nit ne treba
- glavna nit za napredovanje mora biti dužine 100-200 metara ovisno o
planu prodora u objekat i nju postavlja najiskusniji ronilac
- iza njega ide ronilac koji fiksira tu nit na međusidrišta (najbolje
gumenim trakama) tako da nit bude u sredini kanala i stalno napeta
- svaki ronilac mora imati svoju osobnu koloturu (reel) i nit koja je
manje dužine, cca 30-ak metara
- dobro je da svaki ronilac nosi najmanje dvije koloture sa nitima od
kojih jednu može upotrijebiti u slučaju odvajanja od glavne niti i
glavnog kanala, a osobna ostaje u rezervi za slučaj incidentne situacije
8.12.Opći savjeti o opremi
U tehničkom i speleroronjenju ništa se ne kači fiksno na karabinere tako
da se može prerezati u slučaju potrebe.
Manometar ide na pomoćni regulator bez gumene zaštitne navlake na vrhu
jer se ispod nje skuplja prljavština i zadržava voda, a u slučaju
curenja plina vidimo točno gdje je došlo do oštećenja.
Zaštita za ventilnu grupu (metalni kavez) nije potrebno stavljati
ukoliko imamo dobro složenu konfiguraciju jer kavez smeta u slučaju
potrebe zatvaranja manifolda ili ventila.
Uvijek pri otvaranju boca pritisnuti dugme za prisilno forsiranje plina
na 2.stupnju regulatora zbog dijabetskog pritiska koji radi udar na
membranu 2. stupnja.
Prije svakog urona nakon 2-3 metra dubine provjeriti bubble check tako
da se binom okrene u krug oko svoje osi da se provjere eventualna
propuštanja plina iz sistema i tako obostrano.
U svakom ronjenju mora biti pravilo 1/3 zraka za napredovanje, 1/3 za
povratak i 1/3 za rezervu koja se nikako ne smije potrošiti pri
normalnom uronu.
9. Speleoronilačko spašavanje u svijetu
9.1. Speleoronilačko spašavanje u Italiji
U okviru Speleološkog spašavanje isprva nije postojala nikakva stabilna
struktura kojoj bi zadatak bio suočavanje s speleoronilačkom
problematikom. Pitanja vezana uz nesreće u potopljenim špiljama su ipak
bila prisutna unutar novonastale organizacije. Čak je i za vrijeme 1.
nacionalnog kongresa Speleološkog spašavanja (održanog 1969.)
predstavljen izvještaj “Problemi i mogućnosti spašavanja u potopljenim
špiljama” te je održan radni skup na temu spašavanja iza sifona i u
slučaju teških problema za vrijeme ronjenja u špilji. U nedostatku
operativnog iskustva razvijaju se razni aspekti prevencije temeljeni na
analizama i usporedbama sa onima koji se time bave, međutim nije se
raspravljalo o tome da se stvori ili osnuje neki sastav – bilo za
organiziranje speleoronjenja, koji je već bio Speleološka sekcija, ili
za razvijanje ovog aspekta spašavanja.
Dvije godine kasnije (u srpnju 1971.) dogodila se nesreća u izvoru Ponte
Subiolo poznat kao i Bijeli Slon. Jedan speleoronilac gubi život tijekom
speleoronjenja, a tijelo mu ostaje na 60 metara dubine. Za operaciju
spašavanja, koje su se od početka pokazale sve samo ne jednostavne, bilo
je zainteresirano i Speleološko spašavanje koje odmah intervenira sa
speleoroniocima iz Milana, Ceneo, Torina i Trsta. Unatoč velikodušnosti
i nezainteresiranosti nisu briljirali čak su se dogodile još dvije
nesreće ( na sreću ne teške) za vrijeme operacije spašavanja.
Za vrijeme 2. nacionalnog kongresa Speleološkog spašavanja održanog u
rujnu iste godine jedan izvještaj je analizirao teškoće dokazane u toj
prvoj nesreći. Iz izvještaja jasno proizlazi da tematika speleoronjenja
u to vrijeme nema adekvatne odgovore i zaključke – ali ne zbog
nedostatka dobre volje ili podcjenjivanja već zbog širine problema,
ekonomskog i tehničkog karaktera s kojim se mlado Speleološko spašavanje
suočilo.
Nekoliko godina kasnije 1973. dogodila se najteža nesreća u potopljenim
špiljama u povijesti talijanskog speleoronjenja – tri mladića,
speleoroioca iz Napulja su istovremeno izgubila životu u izvoru Vecchio
Mulino u Castelcivita (SA). U spašavanju u kojem su najviše sudjelovali
vatrogasci i karabineri, snage Speleološkog spašavanja su sudjelovale
kao savjetnici i to ne u vodi.
U godinama koje slijede speleoronioci Speleološkog spašavanja su
nebrojeno puta pozivani na sudjelovanje u intervencijama gdje su
pokazivali velikodušnost i veliku nadmoć zbog sredstava koja su imali na
raspolaganju.
Na početku 1984. ponovno i tužno se vraća na početak – Ponte
Subiolo/Bijeli Slon – gdje se opet dogodila teška nesreća. Za vrijeme
urona 15.01. dva speleoronioca gube život. Jednog su volonteri izvukli,
a drugom se izgubio svaki trag. Trebalo je sondirati cijelu špilju
pomoću videokamere kojom su na daljinu upravljali vatrogasci. Nakon što
su uočili tijelo na 60 metara dubine sada ujedinjeni vatrogasci i
Speleoronioci spasioci izvukli su tijelo. O dobrim i lošim stranama ovog
teškog i zahtjevnog spašavanja raspravljalo se na radnom skupu održanom
u sklopu 4. nacionalnog kongresa Speleološkog spašavanja održanog u 11.
mjesecu 1984. godine. Dogovoreno je između volontera speleoronioca i
rukovodstva Speleološkog spašavanja osnivanje komisije za Speleoronjenje
(CNSAS) sa zadatkom da koordinira i razvija ovo područje i u
organizacijskom i tehničkom smislu.
9.2. Komisija za speleoronjenje CNSAS – CAI
Novoosnovana Komisija se odmah našla pred suočavanjem sa očito ogromnim
problemima. U to vrijeme volonteri speleoronjenja su primarno bili
koncentrirani u Venetu, Friulima – Venecija, Giulia (Udine i Trst) i
dugo vremena su ostali jedini koji su mogli intervenirati u hitnim
situacijama. S velikim poletom i zalaganjem ove tehnike su uvrstili
program zajedničkih vježbi, svjesni odgovornosti koja im je povjerena.
Usporedno su se brinuli i o razvoju značajnije prisutnosti u ostalim
zonama poluotoka, kako bi proširili mrežu jezgri speleoronilačkog
spašavanja. Sa ekonomskog stajališta situacija je bila jako teška.
Komisija je bila lišena sredstava, a potreba za spravama i opremom
zahtjeva stalnu financijsku angažiranost, a kada nisu u mogućnosti
zadovoljiti sve potrebe moraju se izabrati prioriteti.
Širenje po nacionalnom teritoriju teklo je polako, ali kontinuirano.
Nakon nekoliko godina su se počeli primjećivati prvi rezultati –
tehnički speleoronoioci iz ostalih regija su osnažili početnu jezgru
Komisije i krajem osamdesetih se pojavila mogućnost za usporedbom
specifičnih tematika. O tome se moglo raspravljati 08., 09. i 10.
prosinca 1989. godine na 1. nacionalnom susretu tehničkih speleoronioca
CNSAS-a koji je organizirala VI. Grupa kod Oliera. Bila je to prva
nacionalna manifestacija Spašavanja posvećena speleoronilačkoj
problematici. Za vrijeme susreta, osim brojnih urona u izvorima špilje
Parolini i Cogol dei Veci, raspravljalo se o opremi i metodologijama i
posebno o prevenciji nesreća. Raspravljalo se prvenstveno o prevenciji
jer je za CNSAS bila posebno bitna jer su se nesreće u speleoronjenju
uglavnom završavale smrću. Ekstremna važnost se dala potenciranju i
intenziviranju širenja posebnosti i specifičnosti speleoronjenja.
Prevencija se također potiče zbog povećanja broja ronioca općenito koji
povremeno uronjavaju u sifone i izvore do kojih je lako doći. Taj
fenomen zadavao je velike brige i zbog toga što većina takvih ronioca
nema adekvatnu opremu u sigurnosnom smislu.
U daljnjem tijeku Nacionalnog susreta intenzivirale su se vježbe (koje
je organizirala Komisija), kako bi se razvile tehnike. Inače u susretima
i na sastancima, periodično održavanim, isplivali bi problemi vezani uz
eventualne nesreće koje se mogu dogoditi iza sifona. Zapravo, bilo je
sve više speleoronioca koji su sudjelovali u dugim i zahtjevnim
istraživanjima iza sifona. Sa tom tematikom i stalnim raspravama o tome
na sastancima Komisije suočilo se u jednom nacionalnom “pothvatu”
(“manevru”) održanom u špilji “A male” (Za zlo) kod Assergia, 25. i 26.
09. 1992. godine. Održan je kako bi se moglo ustvrditi probleme,
poteškoće i rješenja u intervenciji spasilačke ekipe u transportu
unesrećenog kroz sifon. I organizacija i izvršenje “manevra” su se
pokazali jako kompleksnim. Osim problema vezanih uz speleoronjenje, po
prvi put su se zapravo shvatili problemi zbrinjavanja i medicinskog
tretiranja iza sifona. Odgovornost je velika, trebalo se napraviti
mjesto ( s one strane sifona ) za 3 osobe (uključujući liječnika
specijalistu u hitnoj / općoj kirurgiji i prvoj pomoći), opskrbljeno
tendom, namirnicama, stvarima za grijanje, te sanitetskim materijalom
potrebnim za zbrinjavanje teško unesrećenog (ali i ostalim potrebnim za
ostanak koji se može odužiti i na 14-ak sati prije nego počne izlazak).
Iz razvoja vježbe su se izvlačili zaključci oko bitnih postupaka –
ključnih za razvoj rada Komisije u narednim godinama i za prelazak
poteškoća koje su se pojavile.
9.3. Speleoronilačka komisija Italije danas: Zaključne bilješke
Od svog osnutka Nacionalna speleoronilačka komisija CNSAS-a, u sklopu
CAI-a, se konstantno bavila unapređivanjem svoje djelotvornosti na
cijelom nacionalnom teritoriju, ujedinjena u razvoju tehnike i
metodologije.
Glavne točke njenog rada su:
- održavati i unapređivati rad članova Komisije
- studije o posebnoj opremi, te metodologija hospitaliziranja i
tretiranja unesrećenih kroz vodu
- suradnja sa svima koji pišu/imaju materijale iz područja prevencije
speleoronilačkih nesreća.
Također, treba intervenirati svaki put kada su speleoroniocima potrebni
– bilo za pružanje pomoći “turistima” blokiranim u vodom potopljenim
špiljama, ili kod izvlačenja leševa onih koji su nažalost izgubili život
tijekom speleourona. Danas ta intenzivna aktivnost odražava i na
operativnoj i na organizacijskoj razini jednu bazu iskustva. Osim toga,
ona pokazuje ozbiljan i kontinuiran rad onih koji izvršavaju
speleoronilačko spašavanje i tako pridonose stvaranju sigurne
organizacije, spremne i sposobne pomoći, koja uvijek teži usavršavanju.
9.4. Speleoronilačko spašavanje u Sloveniji
Jedinica za tehničko ronjenje i spašavanje u vodama osnovana je u
susjednoj Sloveniji još 1998. godine u okviru Uprave za civilnu zaštitu
pri Ministarstvu obrane. Osnovana je nakon jednog incidenta kada nije
bilo osposobljenog kadra u Sloveniji da obavi spašavanje pa su morali
pozvati speleoronilačke službe iz Italije i Francuske što je slovensku
državu koštalo par desetaka tisuća eura po danu. Tada je odlučeno da se
formira jedna takva jedinca koja bi mogla intervenirati u tim
situacijama te su pozvali 8 najsposobnijih instruktora i tehničkih i
speleoronilaca koje su regrutirali u Civilnu Zaštitu te opremili s
potrebnom opremom. Prvi zapovjednik te jedinice bio je legendarni
speleoronilac pok. Toma Vrhovec koji je nedugo nakon osnivanja te
jedinice tragično stradao u jednom sifonu između Slovenije i Italije.
Trenutni zapovjednik jedinice je Damir Podnar, jedini u Sloveniji
instruktor speleoronjenja i tehničkog ronjenja. Mi u Hrvatskoj uopće
nemamo instruktora takve stručnosti i s toliko specijalizacija. Tijekom
neduge povijesti jedinice imali su akcije spašavanja i van granica
Slovenije, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini – zemljama koje još
nemaju organizirane takve službe.
9.5. Speleoronilačko spašavanje u Francuskoj
U okviru SSF (Speleo secours Francais) postoji odjel koji se bavi
problematikom spašavanja iz potopljenih špilja. Francuska, kao zemlja u
kojoj se speleologija razvija od samih početaka, rano je počela i sa
speleoronilačkim istraživanjima i razvijanjem novih tehnika i procedura
te sa sustavnim školovanjem na ovom području. Paralelno s tim događale
su se i nesreće koje su uvjetovale osnivanje odjela za speleoronilačko
spašavanje koji je među prvima u svijetu započeo rad na specijaliziranim
nosilima za spašavanje iz sifona. Razvili su dva modela i proveli mnoge
vježbe u radu s njima te imaju razrađene sve operativne postupke za rad
s istima i dovoljno uvježbanih speleoronica koji ih mogu opsluživati.
Osim u Francuskoj sudjelovali su u mnogim drugim zemljama u akcijama
spašavanja.
10. Situacija u Hrvatskoj
10.1. Povijest i trenutno stanje
U Hrvatskoj speleoronjenje ima dosta dugu povijest. Oduvijek su mračni
otvori u moru privlačili ronioce isto kao i što su vodene prepreke u
špiljama budile znatiželju neumornih speleologa – istraživača. Još 60-ih
godina prošlog stoljeća bile su prave ekspedicije podmorskih biologa
koje su istraživale morem preplavljene špilje, a isto tako sa napretkom
ronilačke opreme i u speleološkim društvima su se počeli istraživati
sifoni, najčešće zbog hidrogeoloških istraživanja. O tadašnjoj opremi
nema potrebe uopće govoriti, a o obuci i tečajevima isto nema niti
govora. Sve što se znalo naučilo se ili empirijski -metodom pokušaja i
pogrešaka ili iz malo dostupne strane literature. Pravo je čudo da u to
doba nije bilo više nesreće koje su završile tragično. Od početka 80ih
su poznate mnoge nezgode i incidentne situacije, ali srećom bez
tragičnih posljedica.
U prvoj polovici 80ih dogodio se jedan zanimljiv incident koji je mogao
tragično završiti, a završio je onako idealno kako bi svi spasioci na
svijetu željeli da incidenti završavaju. Roneći u sifonu jedne špilje u
Gorskom kotaru, dva su speleoronioca primijetila da treći član ekipe
nije izronio s njima. Ni nakon 10-ak minuta on se nije pojavio. U golemu
strahu i brizi za njegov život, hitno je organizirana akcija spašavanja.
U sifon su nakon nekoliko sati uspješno zaronila dvojica “morskih”
ronilaca u potrazi za izgubljenim roniocem. Ubrzo su ga našli kako u
potpunom mraku suhog dijela špilje iza sifona raspliće svoju mrežu koju
je kao strastveni ribolovac uvijek imao sa sobom o pojasu. Namjera mu je
bila da poveže niti od mreže i napravi Arijadninu nit pomoću koje bi
pokušao naći izlaz iz sifona, a da ima sigurnosti da će se vratiti na
suhi dio ako ne uspije u potrazi. On je tijekom urona zbog loše
organiziranosti i neadekvatne komunikacije pod vodom u kritičnom
trenutku zalutao od glavnog kanala i izronio u sporednom kanalu koji je
srećom imao suhi dio.
Zadnja ljudska žrtva na našim prostorima bio je pripadnik Specijalne
policije, u rujnu godine 2002. pri potrazi za izgubljenim češkim
roniocem u jednoj podmorskoj jami u uvali Poganici u blizini otoka
Šolte. Ronilački par iz Specijalne policije (Oliver Marić i Bernard
Majić) zaronili su bez dobre pripreme i bez Arijadnine niti u špilju te
su se izgubili unutra jednako kao i nesretni Čeh, Miroslav Kuliš večer
prije. U pokušaju izlaska iz špilje 25-godišnji Marić je ostao bez zraka
i preminuo, a Majić se katapultirao u zadnji trenutak i završio u
barokomori u Splitu, ali je preživio. Ovo je jedan jako tragičan primjer
loše pripreme i neorganiziranosti koji je, eto, potakao neke članove
HGSS-a na ozbiljnije razmišljanje kako naći rješenje u ovakvim
situacijama.
10.2. Početak rješavanja problema
Prošle godine (2004.) temeljem natječaja Ministarstva pomorstva, prometa
i veza HGSS-u je odobren projekt za obuku Instruktora za spašavanje iz
voda i sredstva od 50.000,00 kuna. Voditelj projekta je dobio odriješene
ruke od Pročelnika HGSS-a da iskoristi financijska sredstva najbolje
kako zna za unapređenje službe, te da računa na dodatnu potporu ako bude
trebalo. Pokušalo se napraviti specijalistički tečaj iz dubinskog i
speleoronjenja. Nakon godinu dana pokušaja i traženja jedinog
instruktora tehničkog, ali ne i speleoronjenja u Hrvatskoj, prevelike
količine novaca za premalo tečajeva, pokušalo se preko privatnih veza
Stipe Božića sa pojedinim speleoroniocima iz Slovenije. Nakon uspostave
kontakta sa jednim članom Slovenske službe za tehničko ronjenje i
spašavanje na vodi i svjetski poznatim fotografom i speleoroniocem –
Arne Hodaličem, on nas je uputio na jedinog instruktora tehničkog i
speleoronjenja u Sloveniji, a i puno šire – Damira Podnara. Podnar je
ujedno i zapovjednik njihove Službe za tehničko ronjenje i spašavanje iz
vode, a ponudio nam je cijelu lepezu tečajeva koje bi nam održao za
cijenu koja bi se uklapala u našu financijsku konstrukciju. Kompletan
tečaj se sastojao od tri glavna dijela:
1. Basic NITROX, Advanced NITROX, Decompression i TRIMIX 60.
2. Intro the Cave, Cave, Full Cave i TRIMIX 80.
3. TRIMIX 100.
Treba napomenuti da svaki od ovih tečajeva zasebno košta par stotina
eura, a mi smo za našu službu dobili jako dobru cijenu za sve.
Prvotni plan je bio da tečajeve pohađa što više ljudi (4-5) jer bi se
osigurala dodatna financijska sredstva od HGSS-a, međutim uvjeti za
pristup tečajevima (preko 200 urona u otvorenim vodama, visoka ronilačka
kategorija, iskustvo u speleoronjenju...) su ograničili moguće kandidate
na upravo tih 5-6 imena.
Nakon prvih dogovora dvojica su odustali zbog svojih obiteljskih i
poslovnih obaveza jer pristup ovim tečajevima značio je odvajanje puno
vremena u ovoj godini, a i u godinama koje dolaze. Ostali smo nas 4 na
kraju što je bilo dovoljno da se stvar pokrene, a neposredno pred
početak prvog tečaja odustao je još jedan član iz HGSS Stanice Split
zbog odlaska na ekspediciju u Sj. Ameriku te smo ostali samo nas trojica
iz HGSS Stanice Zagreb (A. Stroj, V. Jalžić i I. Ćukušić).
U svibnju 2005. godine na otoku Krku smo završili 1. dio tečajeva, pa
početkom srpnja speleoronilački dio tečajeva u izvoru Zagorske Mrežnice
kod Ogulina te na području izvora Cetine (Glavaš, Vukovića vrelo), a
završetak trećeg dijela tečaja bio je u listopadu u akvatoriju Dugog
otoka i NP Kornata. Time je završen glavni dio tečaja, ali zbog
ograničenog vremena koje smo proveli na tim dijelovima odlučeno je da
ponovimo speleo i duboke urone (2.i 3. dio tečaja) u jednom skraćenom
izdanju tijekom zime i proljeća 2005/2006. te da svakako moramo sami
nastaviti s kondiciranjem barem jednom mjesečno. Dogovorena je i daljnja
službena suradnja sa Slovenskom jedinicom za tehničko ronjenje i
spašavanje na vodama te zajedničke vježbe s njima, ali i sa talijanskim
CNSAS-om, pa i šire.
Ovim tečajevima je po prvi puta u Hrvatskoj ikada održan tečaj
speleoronjenja i time smo dobili prvu trojicu educiranih i licenciranih
speleoronilaca čime je postignut znatan kvalitativni i sigurnosni skok u
bavljenju speleoronjenjem u Hrvatskoj.
Plan za iduće razdoblje je:
1. Organizacijski - formiranje nekog tijela unutar Komisije za
speleospašavanje koje bi se bavilo problemima speleoronilačkog
spašavanja
2. Pobrinuti se za osiguranje potrebnih financijskih sredstava
neophodnih za kupnju tehničke opreme za izvođenje ovakvih vrsta ronjenja
i spašavanje u istima
3. Organizirati i provesti još jedan ovakav tečaj i osposobiti još jednu
ovakvu ekipu 2-3 člana na području Dalmacije
4. Stalno provoditi vježbe i trenažna ronjenja jer bez stalne obnove
znanja i vještina sve se gubi i zaboravlja
5. Dugoročno osposobiti još jednu ekipu za Kvarner i Primorje te da u
konačnici bude 8-10 osposobljenih speleoronilaca za spašavanje što bi
bilo dovoljno za područje cijele Republike Hrvatske
6. Kroz 3-4 godine prijeći sa ovog kompliciranog klasičnog ronjenja na
puno napredniji i u speleoronjenju sigurnijeg načina – rebreathere
Može se zaključiti da kasnimo kao i obično za razvijenim svijetom i u
ovom pogledu, u organizaciji ovakve vrste spašavanja, mada na sreću nije
bilo puno potreba za intervencijama do sada, ali i jedan spašeni ljudski
život je dovoljan da se ulažu sredstva za obuku i opremanje ove
jedinice.
Literatura:
1. Barišić T., 2000.: Ronjenje u speleološkim objektima, Speleologija
PDS “Velebit”, Zagreb.
2. Cave Diving, The Cave Diving Group Manual, CDG 1990
3. Ćukušić I. 2001.: Ronjenje u potopljenim speleološkim objektima,
diplomski rad, Fakultet za fizičku kulturu, Zagreb.
4. NSS Cave Diving Manual, CDS of NSS 1992, Florida.
5. Petricioli D. 2002.: Plave dubine, Časopis “More”, Zagreb.
6. Soccorso Speleologico, propagandni letak CNSAS-a
7. Speleo Secour Francais, www.ssf.fr |
