Nove recenzije

Slayer: World Painted Blood (Sony Music, 2009.)

Epica: Design Your Universe (Nuclear Blast, 2009.)

Immortal: All Shall Fall (Nuclear Blast, 2009.)

Marduk: Wormwood (Regain Records, 2009.)

Behemoth: Evangelion (Nuclear Blast, 2009.)

Enochian Theory: Evolution - Creatio Ex Nihilio (Anomalousz Music Records, 2009.)

Heaven And Hell: The Devil You Know (Rhino Records, 2009.)

 Lacuna Coil: Shallow Life (Century Media, 2009.)

Vomitory: Carnage Euphoria (Metal Blade, 2009.)

Lay Down Rotten: Gospel Of The Wretched (Metal Blade, 2009.)

Static-X: Cult Of Static (Reprise Records, 2009.)

Ektomorf: What Doesn't Kill Me... (AFM Records, 2009.)

Believer: Gabriel (Metal Blade, 2009.)

Candlemass: Death Magic Doom (Nuclear Blast, 2009.)

Razor Of Occam: Homage To Martyrs (Metal Blade, 2009.)

Samael: Above (Nuclear Blast, 2009.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

RECENZIJE K - O

A - B       C - F       G - J      K - O       P - S       T - Z

 

Kamelot: Epica
Kamelot: The Black Halo
Kamelot: Ghost Opera
Kataklysm: In The Arms Of Devastation
Ken Hensley: Blood On The Highway
Khymera: Khymera
King's X: Black Like Sunday
Kiss: Kiss Symphony - Alive IV
Kiuas: Reformation 
Kju: The Pieces Fit
Koroded: To Have And To Unhold
Krux: Krux II
Lacuna Coil: Comalies
Lacuna Coil: Karmacode
Lake Of Tears: The Neonai
Lake Of Tears: Black Brick Road
Led Zeppelin: How The West Was Won
Legion Of The Damned: Sons Of The Jackal
Lizzy Borden: Appointment With Death 
Lordi: The Monsterican Dream
Lordi: The Arockalypse
Losa: The Perfect Moment
Macbeth: Malae Artes
Machine Head: Elegies DVD
Machine Head: The Blackening
Machine Men: Elegies
Machinemade God: The Infinity Complex
Machinemade God: Masked
Mandragora Scream: A Whisper Of Dew
Marduk: Rom 5:12
Masterplan: Masterplan
Masterplan: MK II
Megadeth: The System Has Failed
Megadeth: United Abominations 
Melechesh: Sphynx
Mesmerize: Stainless
Metal Church: The Weight Of The World
Metal Church: A Light In The Dark
Middian: Age Eternal
Mnemic: Passenger
Monstrosity: Spiritual Apocalypse
Moonspell: Memorial
Morgana Lefay: Grand Materia
Mucupurulent: Soul Reaver
My Dying Bride: A Line Of Deathless Kings 
Naglfar: Harvest 
Neaera: The Rising Tide Of Oblivion
Neaera: Let The Tempest Come
Neaera: Armamentarium
Neil Young: Living With War
Neuraxis: The Truth Beyond…
Nevermore: Enemies Of Reality
Nevermore: This Godless Endeavor
Nightwish: Century Child 
Nightwish: Once
Nightwish: Dark Passion Play
Nine Inch Nails: With Teeth
Office Of Strategic Influence: Office Of Strategic Influence
One Man Army And The Undead Quartet: Error In Evolution
Onslaught: Killing Peace 
On The Rise: On The Rise
Orphaned Land: Mabool - The Story Of The Three Sons Of Seven 
 

 

KAMELOT 
"Epica
Noise/Sanctuary, 2003. 

"Epica" je šesti studio album sjajnih progressive / power metalaca Kamelot. U protekle dvije godine bend nije spavao na lovorikama. Svoj zvuk obogatili su novim elementima, kao što je ženski vokal (na nekoliko pjesama), a i utjecaji klasike su jači nego ikad prije kod Kamelota. Nekoliko klasičnih uvoda u pjesme jasno pokazuje koliko je bend napredovao u razumijevanju i komponiranju klasičnih dionica. Iako je "Epica" najkompleksniji album grupe do sada, Kamelot je istodobno zadržao i osjećaj za pjevne, pamtljive refrene, kao i za razorne power riffove. Upravo ta kombinacija metal neposrednosti i bogatih klasičarskih aranžmana sjajno je izbalansirana na ovom albumu. "Epica" nudi i nekoliko neočekivanih elemenata: na pjesmi "Lost & Damned", na primjer, bend koristi isječke iz poznate francuske ethno melodije, i to, vjerovali ili ne, zvuči vrlo dobro. Ukupno gledajući, Kamelot je jako sazrio u pogledu aranžmana, kao i kod začuđujućih, inteligentnih izmjena ritma i tempa. Istakao bih i kratak "Interlude IV (Dawn)" koji je pravo minimalističko remek-djelo: sjajno producirana glazbena podloga polako se izgrađuje prema psihodeličnom klimaksu, dok ženski vokal pjeva mirno i nježno, stvarajući manijakalan kontrast sa uznemirujućom muzičkom pozadinom. Taj kratak interludij polako se pretače u moćnu, epsku pjesmu "The Mourning After". By the way, "Epica" je inspirirana Götheovim "Faustom", iako je koncept vrlo slobodno razrađen. Zaključak je jasan: sjajan album, obavezan za sve koji vole jak progressive power. (DS) 

vrh stranice


KAMELOT 
"The Black Halo
Noise/Sanctuary, 2005. 

Već je pomalo smiješno opisivati svaki novi album Kamelota kao njihov najbolji do sada, no činjenica je da "The Black Halo" ponovo predstavlja korak prema naprijed za ovaj bend čiji su potencijali, čini se, neiscrpni. Već je "Epica" (2003.) označila iskorak Kamelota izvan žanrovskih okvira, a "The Black Halo" potvrđuje sposobnost grupe da se s lakoćom poigrava različitim utjecajima i atmosferama. Od mračnih ozračja (u koja se sjajno uklopio gostujući vokal Shagrath iz Dimmu Borgira), preko prvoklasnog i nimalo sladunjavog (!) power metala, do hard rock utjecaja s jedne, i progressive elemenata s druge strane, Kamelot gradi vrlo raznovrsno i dinamično glazbeno putovanje (ponovo inspirirano Goetheovim "Faustom"). Također, bend koristi sve više modernih prizvuka u produkciji i aranžmanima, dok dobro odmjereni ženski vokali daju jak pečat ukupnom dojmu. Gotovo svaka pjesma ima hitoidnih trenutaka (naravno, onoliko koliko metal u današnje vrijeme može biti hitoidan), a posebno vrijedi spomenuti "March Of Mephisto", "When The Lights Are Low", "The Haunting", "Moonlight" i "Momento Mori". Bez mnogo mudrovanja, dakle, "The Black Halo" je "a-must-have" album i budući metal klasik oslobođen žanrovskih ograničenja. (DS) 

vrh stranice


KAMELOT 
"Ghost Opera
SPV/Steamhammer, 2007. 

Nikada se Kamelot nije toliko oslanjao na atmosfere kao što je to slučaj kod novog albuma, "Ghost Opera", koji izvanrednim aranžmanima i slojevitim, hipnotičkim ozračjima doista podsjeća na kazališni komad sablasnih intonacija. Isto tako, nikada prije bend nije uspio ukomponirati klasičarske elemente u svoj zvuk toliko organski cjelovito, stvorivši pritom neraskidive spone između metal elemenata i orkestralnih dionica, koji se isprepliću u jedinstvenom glazbenom tijelu savršeno uravnoteženog melodic/progressive sounda. Niti je klasika začin na metal osovini, niti obrnuto - "Ghost Opera" predstavlja nam kompozicijski balans bez iskakanja iz tračnica, gdje je svaki pojedini element dio harmonične cjeline u kojoj niti jedan element ne dominira, već sjeda na svoje mjesto u harmoniji sa totalom. Orkestracije tako, istodobno određuju usmjerenje cijelog albuma, a da niti u jednom trenutku ne izbijaju u prvi plan, dok teški, mid-tempo riffovi, iako ne toliko česti, pravodobnim pojavljivanjima ipak daju jak dojam razorne žestine čitavom albumu. Isto bi se moglo reći za svaki pojedini segment CD-a. Ništa nije u prvom planu, a sve je tu, prisutno i bitno, gotovo neizostavno u kompletnoj slici "Ghost Opere". Sve to upućuje na zavidno sazrijevanje benda koji svakim idućim albumom čini korak naprijed u skladateljskoj bravuri kakva se rijetko viđa. Iako fillera zaista nema, kao vrhunce možemo izdvojiti uvodnu "Rule The World" koja na krilima sjajnog Caseya Grilla (bubnjevi) postavlja smjernice za ostatak albuma, teatralno-hipnotičku "The Human Stain", prijeteću "Blucher", pa baladu koja je mnogo više od samo balade usprkos Himovskom naslovu "Love You To Death", te epski intoniranu "EdenEcho". Nepravedno bi bilo ne spomenuti i sve uvjerljivije vokalne interpretacije nekad davno pomalo jednoličnog Khana, pa stoga... ako nešto na ovom albumu i nije oki doki, onda je to nešto vraški dobro sakriveno. Go get it! (DS) 

vrh stranice


KATAKLYSM 
"In The Arms Of Devastation
Nuclear Blast/Trolik, 2006. 

Neočekivanim odmakom od čiste agresije, a u korist jakih atmosfera i gotovo doomy elemenata, "In The Arms Of Devastation" postaje jednim od najzanimljivijih albuma u diskografiji kanadskih death legendi Kataklysm. Naravno, još se uvijek radi o vrlo žestokoj muzici razornih riffova, no čini se da bend postaje znatiželjan i voljan istraživati svoje mogućnosti izvan strogih granica death metala. Nije čudno, stoga, što su prve reakcije die-hard fanova poprilično neujednačene - svaki takav eksperiment tipa povlači za sobom dvojake komentare. Kritika je, međutim, jednoglasna i ne štedi pohvale na račun ovog albuma. S pravom. Prije svega, zbog hrabrog iskoraka prema bogatijim glazbenim slojevima i raznovrsnijim ozračjima, a zatim i zbog savršene produkcije kakvom se Kataklysm nikada ranije nije predstavio, barem ne u tolikoj mjeri. "In The Arms Of Devastation" ističe se i sposobnošću da eksperimentira bez većih gubitaka u svom trademark zvuku (iako je album osjetno pristupačniji od prvih, kultnih radova grupe). Sveukupno gledajući, bend nam pruža sasvim zadovoljavajuću količinu čuvenih "hyper blastova" i eksplozivne energije, a pritom daje mnogo više (uspjelih) noviteta nego što bi se od metal veterana kao što je Kataklysm očekivalo. Kao vrhunce CD-a možemo izdvojiti singl "Crippled & Broken" i "The Road To Devastation", a album je moguće nabaviti i u limited izdanju sa bonus DVD-om "The End Of Serenity: Live In Strasbourg". (DS) 

vrh stranice


KEN HENSLEY 
"Blood On The Highway
Polytur/Venus, 2007. 

Bilo kojem iole upućenijem poznavatelju hard rocka Kena Hensleya ne treba posebno predstavljati - čovjek je predvodio Uriah Heep u njihovoj "zlatnoj fazi" između 1970. i 1980. godine, a potom pronašao Boga i solo karijeru, nakon što je iz matičnog benda šutnut kao diktator sa žestokim ego tripovima. Njegov posljednji studijski album, "Blood On The Highway", svojevrstan je intimni dnevnik kojim klavijaturist/gitarist/vokal Hensley promišlja svoju glazbenu karijeru od njenih prvih naznaka do svjetske slave i svega onoga što joj slijedi. Iako u stihovima donekle patetično "zaražen" Kenovim pokajničkim grizodušjima i ultra-kršćanskim odbijanjem bilokakvih rock-poro(c)ka, album nadmašuje sva očekivanja, između ostaloga i zahvaljujući vojsci gostujućih pjevača kao što su Jorn Lande (ex-Masterplan), Glenn Hughes (ex-Deep Purple) i John Lawton (ex-Lucifer’s Friend, Uriah Heep). Sjajne vokalne interpretacije, međutim, samo su šlag na torti sjajne ploče tradicionalnog hard rocka poprilično usporedivog upravo sa radovima Uriah Heepa iz Hensleyeve faze, naročito onih nastalih u prvoj polovici sedamdesetih godina, što je, naravno, sasvim logično. S jedne strane Ken nam servira sijaset introspektivnih balada u pretežno akustičnim aranžmanima, a tu se posebno ističu "What You Gonna Do" i "I Did It All" koje je otpjevao Glenn Hughes, dok nas s druge strane (istina, u manjoj mjeri) bombardira gitarističkim hard rockom sa jakim melodijama i još jačim riffovoma, kao kod ultra nabrijane "Okay (This House Is Down)" u srčanoj izvedbi Jorna Landea. Istodobno, sjajna naslovna pjesma odiše kroz svaku svoju poru duhom istinskog klasika žanra, što vrijedi i za znakovito naslovljenu "It Won’t Last" sa sjajnim Lawtonovim vokalima. Treba napomenuti da su sva trojica pjevača vrlo prisutna na cijelom albumu, dakle ne radi se tek o kratkim special guest pojavljivanjima, već o gotovo bendovskoj suradnji. Ukratko, iako retro orijentiran (više nego što su to novi albumi Uriah Heepa), "Blood On The Highway" svakako predstavlja jedan od vrhunaca Hensleyeve solo karijere, te - u najbanalnijem mogućem zaključku - zaslužuje mnogo više pažnje nego što će je dobiti. (DS) 

vrh stranice


KHYMERA 
"Khymera
Frontiers Records, 2003. 

Khymera je bend kojeg predvode talentirani multi-instrumentalist Daniele Liverani (Empty Tremor, Genius) i legendarni pjevač grupe Kansas, Steve Walsh. Uz još nekoliko poznatih glazbenika, ovaj duo snimio je vrlo dobar album kojeg se može opisati kao spoj melodičnog rocka i power metala. Pjesme na CD-u napisali su brojni velikani rocka, kao na primjer, Jim Petrik (Survivor), Russ Ballard, Kip Winger & Reb Beach (Winger), Neal Schon (Journey)… Uz takav background zaista je teško ne uspjeti. Album ima zanimljivih progressive prizvuka, a dijelom se oslanja i na ambiciozan ali catchy AOR prog iz osamdesetih. Nekoliko pjesama ima svevremenski ton, u povoljnije doba s lakoćom bi vladale top ljestvicama. Jako se osjeća profesionalizam muzičara na CD-u, koji su pekli zanat u brojnim velikim bendovima, a produkcija je odgovarajuća za ovaj glazbeni stil. Dobro je što bend ne inzistira na hermetičnosti - upravo suprotno, oni s lakoćom skaču sa proga na pop rock, sa powera na heavy, itd. U svakom slučaju, album vrijedan svoje cijene (ali na žalost, teško ćete ga nabaviti u Hrvatskoj). (DS) 

vrh stranice


KING'S X 
"Black Like Sunday"
Inside Out Music, 2003.

King's X se često opisuju kao bend za muzičare. Doista, velik broj bendova ističe ih kao svoje uzore, o čemu se možete osvjedočiti i u nekim našim intervjuima, gdje su ih brojni glazbenici spominjali kao svoje nadahnuće. Usprkos tome, King's X nikada nije dosegao planetarnu popularnost. Čini se da svi znaju za njih, ali ih malo tko sluša. Činjenica je da njihova muzika zahtjeva koncentraciju i predanost - sviraju složene i kompleksne pjesme, a kombiniraju neobične elemente, kao što su vokalne harmonije u stilu Beatlesa i, istodobno, riffovi na tragu Black Sabbatha ili Led Zeppelina. "Black Like Sunday" je, u osnovi, kompilacija starih pjesama King's X-a koje bend nikada nije uvrstio na svoje albume. Sve su pjesme ponovo snimljene, u novoj izvedbi, a začuđujuće je da mnogi kritičari ovaj album opisuju kao jedan od najzaokruženijih, najcjelovitijih radova grupe. Začuđujuće, ali i istinito. "Black Like Sunday" zaista zvuči kao savršeno uravnotežena cjelina, što je zaista neobično, jer se ipak radi o pjesmama nastalim u različitim periodima, bez neke zajedničke crte ili koncepta. Album bi se mogao svidjeti fanovima Pink Floyda, ili - od novijih bendova - fanovima O.S.I.-ja, ali ni u kom slučaju ga ne bih preporučio nekome tko traži jednostavno oblikovane emocije, žestok i direktan zvuk, pa čak niti ljubiteljima AOR progressive rocka. King's X je složen bend sa neobičnim idejama i čudnovato spojenim suprotnostima. (DS)

vrh stranice


KISS 
"Kiss Symphony: Alive IV
Kiss Records/Menart, 2003. 

Kiss je poznat kao bend koji najviše daje u živo; i zaista, njihove pomalo slatkaste pjesme postaju goropadna čudovišta kada ih čujete u koncertnoj izvedbi. Zbog toga, nije čudno što su među najpoznatijim albumima grupe upravo tri live ploče - "Alive" I, II i III. Nakon relativno loših kritika za posljednje studijske radove Kissa, "Carnival Of Souls" (neopravdano) i "Psycho Circus" (opravdano), nije čudo da su Kissovci povukli potez koji ne može promašiti i snimili novi, četvrti "Alive". Međutim, bend ovog puta nije želio napraviti samo još jedan koncertni CD - upustili su se u eksperiment i pokušali prilagoditi svoje hitove simfonijskom aranžmanu, a na albumu ih prati simfonijski orkestar iz Melbournea. Upustili su se u eksperiment i - uprskali. Poznato je da Kiss svira vrlo jednostavan i glasan hard rock, a takva glazbena forma, jasno, ne ostavlja mnogo prostora za orkestracije. Još kada tome pridodamo da bend nije odstupao od temeljnih konstrukcija pjesama, tj. nije se mnogo prilagođavao orkestru, jasno je da rezultat ne može biti dobar. U stvari, masivan orkestar čitavo vrijeme samo stvara pozadinsku atmosferu, dok bend svira svoje hitove točno onako kako bi ih svirao i bez orkestra. Album je podijeljen na dva dijela; prvih šest pjesama izvedeno je u standardnom obliku, bez dodatnih muzičara, a ostatak prvog CD-a, kao i cijeli CD 2 uz Kiss nastupa i orkestar. Tih prvih šest pjesama pokazuje koliko Kiss dobro funkcionira kao live bend ograničen na glasne riffove i pjevne refrene. A onda na scenu stupa orkestar i stvari postaju pomalo čudne. Na laganim pjesmama kao što su "Beth", "Forever" ili "Sure Know Something", projekt još nekako drži vodu, međutim kada bend prijeđe na žešći dio repertoara - "Detroit Rock City", "Shout It Out Loud" ili "Rock And Roll All Nite", orkestar se polako gubi, nadglasan i ugušen tvrdim aranžmanima, pa ta cijela vojska muzičara služi tek kao pozadinska atmosfera za napaljeni Kiss. Pored toga, na laganim pjesmama sa prvog CD-a, uz bend svira smanjena verzija orkestra, poznata kao Melburnški simfonijski ansambl, i to donekle zaista funkcionira... Problem je, u glavnom, na CD-u 2. Već od uvodnih tonova mega-hita "Detroit Rock City" jasno je kuda stvari idu. Orkestar je, istina, efektan, stvara jaku atmosferu, ali s druge strane, Kiss se kruto drži izvornih aranžmana pjesama, i cijela simfonijska mašinerija ostaje svedena na povremene bljeskove, koji pokazuju koliko je sve moglo biti dobro, ali nije, samo zato što, za razliku od npr. Deep Purple ("In Concert With London Symphony Orchestra"), Kiss nije bio spreman dati orkestru dovoljno prostora. Međutim, Kiss nema svog Jona Lorda koji bi napisao moćne aranžmane i križao rock sa klasikom na prirodan i istinski moćan način. Australskim muzičarima svaka čast, jer su sa malo prostora koliko su imali, uspjeli ostaviti dojam, ali Kiss će morati još mnogo naučiti prije nego što ovakav eksperiment zaista uspije. (DS)

vrh stranice


KIUAS
"Reformation
Spinefarm records, 2006. 

Finski Kiuas sve se češće spominje kao nova nada europskog heavy/power metala, a njihov drugi album, "Reformation", najbolji je odgovor na velika očekivanja zadana prvijencem "The Spirit Of Ukko". U osnovi, može ih se opisati kao folk/power hibrid Falconera i HammerFalla, sa jakim klavijaturama i ponekom naznakom progressive ambicija, no isto tako istina je da bend vrlo hrabro kombinira brojne utjecaje kako bi, na kraju, stvorio vrlo prepoznatljiv, osobni potpis koji im već sada, u ranoj fazi karijere, daje više nego dovoljno vlastitog identiteta. Vrlo inteligentni instrumentalni pasaži, goleme tehničke sposobnosti i zaista fantastične melodije zaštitni su znak Kiuasa, a pored toga na "Reformation" zastupljeni su elementi death metala ("Black Winged Goddess") te hard i progressive rocka, uz virtuozne gitare sa brojnim, ali nikada pretjeranim solažama. Uvodna "Race With The Falcons" s zastrašujućom lakoćom postiže sve one klasične kvalitete pamtljivog, tečnog metal singla, dok epska koliko i pjevna "The New Chapter" produbljuje glazbene strukture ne gubeći ništa od te iste svježine i izravne moći. "Of Ancient Wounds" odiše koncertnim potencijalom, a "Blacked Winged Goddess" pravo je svetogrđe koje stapa brutalni death sa poletnim powerom, a da pritom, zapanjujuće, stvar izvrsno funkcionira. Izdvajaju se i "Bleeding Strings", kao vrlo dopadljiva balada sa dominantno akustičnim tonom, pa zatim "Call Of The Horns" sa nešto izravnijim, heavy gitarama, a album zatvara proggy "Reformation (Wrath Of The Old Gods)" vrlo teatralnog aranžmana, sa jakim elementima klasike. Svi će ti, zaista raznovrsni utjecaji, sasvim sigurno naborati mnoga puritanska čela brojnih true metalaca, no činjenica je da Kiuas impresionira lakoćom kojom kombinira sve i svašta u jednu kompaktnu, besramno vikinšku power salatu kakva opasno prijeti postati pravom poslasticom. (DS)

vrh stranice


KJU: 
"The Pieces Fit
Swell Creek Records, 2003. 

Kju: je bend nove generacije - bend otvoren utjecajima nu metala i modernog rocka. Međutim, Kju: je također svjestan prošlosti, glazbene povijesti. Njihova muzika na interesantan način povezuje nasljeđe hard rocka sa modernijim oblicima alternativnih struja. "The Pieces Fit" je njihov drugi album, kojim dominira tmurno raspoloženje - pjevač Tobi efektno prenosi ozračje čovjeka pomalo izgubljenog u modernom svijetu, dok muzika varira od depresivnih grunge / rock dionica do bijesnih nu metal riff eksplozija. Kju: pritom uspijeva ostati melodičan, čak i u žešćim, distorziranim dijelovima albuma, bez da kroz tu melodičnost gubi oštar, tmuran feeling. Česta upotreba efekata na vokalu pojačava atmosferu mračnog raspoloženja, a pjevne vokalne harmonije stvaraju i određen radio potencijal za ovaj bend, iako vjerojatno mainstream uspjeh neće doseći, jer je njihova muzika previše osobna, a premalo komercijalna da bi dospjela na MTV, što je u svakom slučaju dobro, ako imamo na umu kakve bendove MTV podržava i promovira. Treba spomenuti i zanimljiv artwork, kao i vrlo jake stihove. Sve u svemu, ako vam se sviđaju moderni prizvuci, ali ne želite sažvakati prosječan MTV-jevski nu metal drek, Kju: je prava stvar za vas. (DS)

vrh stranice


KORODED 
"To Have And To Unhold
Silverdust Records, 2006. 

Koroded je sasvim sigurno bend koji se još traži. Neslaganja unutar benda i posljedične promjene u postavi također uzimaju obol, pa stoga grupa tek gradi svoj identitet, a koliko će daleko dospjeti ovisi samo o njima jer određenog talenta imaju, kao i sposobnost da zvuče kao dobro podmazana mašina čije su gorivo naelektrizirani riffovi i poneka pažnje vrijedna melodija. Na svom drugom albumu objavljenom za Silverdust Records (a ukupno četvrtom), "To Have And To Unhold", bend je osjetno mračniji, žešći i agresivniji, odakle i potječu povremene usporedbe sa Machine Head i Fear Factory. Upravo radeći sa tim elementima - razornim riffovima i mračnom atmosferom - Koroded postižu najviše, o čemu svjedoči vrlo dobra "People Of The Abyss". S druge strane, pitke vokalne harmonije nisu njihov forte, ali se sa njima svejedno često poigravaju bez značajnijeg rezultata ("In Love With Memories"). Zaključak? Pojačani drugim gitaristom, Frankom Fleckensteinom, te uz vrlo solidnu produkciju Jacoba Bredahla (Hatesphere), Koroded daju naslutiti što mogu i znaju, ali također i što bi tu i tamo htjeli, a ne znaju. Sačuvaju li postavu na okupu, te odbace li nesuvisle radio-friendly akrobacije, imati će pravu šansu. I zaslužuju je. No, pravo odrastanje je tek pred njima. (DS)

vrh stranice


KRUX 
"Krux II
GMR Music, 2006. 

U očekivanju novog pjevača nakon prekida suradnje s Messiah Marcolinom, basist i šef Candlemassa Leif Edling iskoristio je silom prilika nastali slobodni period (u ovom razdoblju bi vjerojatno već bili u postupku miksanja novog albuma) za objavu drugog CD-a njegovog side projekta Krux. Budući Leif Edling obožava, svira i živi doom metal, ono što se nudi u ovom albumu nije previše različito od stila njegovog matičnog benda. Razlika je naravno u postavi, u kojoj su Leifovi dobri prijatelji, a inače naši stari znanci iz drugih bendova. Na vokalima je odlični Mats Levén (Therion, At Vance, ex-Yngwie Malmsteen), gitaru sviraju Jörgen Sandström (ex-Entombed) i Fredrik Åkesson (novi gitarist Arch Enemy), na klavijaturama je Carl Westholm (ex-Abstrakt Algebra i Candlemass) dok bubnjeve svira još jedan bivši član benda Entombed, odnosno Peter Stjärnvind. Iako bi se po imenima članova dao naslutiti žešći sound, ipak se radi, kako je već navedeno, o pravom doom metal albumu, i to u stilu koji najviše podsjeća baš na Candlemass. Razlika se sastoji u atmosferičnim klavijaturama, dok su inače u pjesmama dosta prepoznatljivi karakteristični, tromi doom riffovi na koje nas je Leif navikao sa svojim matičnim bendom. Gitare su teške i uglavnom spore, iako imaju nekih ubrzanja (riječ "ubrzanja" obavezno uzeti s rezervom!) za vrijeme kojih riffovi bivaju naglašeniji i dobivaju na težini. Većina pjesama ima prosječno spori tempo, ali u isto vrijeme i dio u kojem riffovi navale i u kojem se pojavljuju vrlo dobre solaže za koje je na ovom albumu zadužen Fredrik Åkesson. Duboki i težak švedski doom sound ovdje se lako pretvara u melodije, Leif daje dodatnu težinu svojim basom, a Mats Levén je odlično otpjevao vokalne dionice iako koristi donekle dublji vokal nego što smo na to navikli u njegovim drugim bendovima, no i dalje pjesmama daje poseban rock n' roll touch. S ovim albumom fanovi doom metala definitivno će doći na svoje budući da ima i atmosferičnih doom koračnica ("Devil Sun", "Lex Lucifero", "Too Close to Evil"), kao i pjesama s naglašenijim riffovima i melodijama ("Serpents", "Pirates" i posebno "The Big Empty" koja ima zaista fenomenalne riffove). Produkcija je snažna, ali ne prečista, odnosno potpuno je pogođena za ovaj stil. Zaključno, radi se o albumu doom fanova snimljenom za doom fanove (posebno za fanove Candlemassa) koji će ga odmah zavoljeti, iako treba reći da ga treba više puta poslušati kako bi mu se "pohvatalo konce". Onima kojima doom metal ne spada u neke prioritete preporuka je da "Krux II" prije obavezno poslušaju, a tek onda odluče da li se s njim "baviti" i dalje. (Siniša Baričević)

vrh stranice


LACUNA COIL
"Comalies"
Century Media, 2002.

Lacuna Coil sa svakim novim albumom ostvaruje osjetan glazbeni korak naprijed, a nakon "Comalies", bend se probio u sam vrh gothic metala: priznanja pristižu sa svih strana:  britanski "Metal Hammer", kao i razne top ljestvice, potvrđuje napredak Lacune Coil koji se više ne može ignorirati. "Comalies" je zreo album, sa vrhunskim aranžmanima, bogatim zvukom i jakom dinamikom. Muški i ženski vokal izmjenjuju se u interesantnoj međuigri, a kompaktna ritam sekcija otvara mnogo prostora za gitare koje su, nakon "Halflife" EP-ja, kod Lacune Coil redovito pod laganim utjecajem orijentalnih melodija. "Comalies" je, međutim, djelomično žrtvovao jednostavnost prethodnih albuma u korist složenih aranžmana i brojnih glazbenih nijansi, pa pjesme na ovom CD-u nisu toliko pamtljive kao ranije - to je, ipak, mala cijena, kada se uzme u obzir zrelost koju je bend postigao na "Comalies". Pjevačica Cristina Scabbia u pravu je kada uporno tvrdi da ovaj bend ima svoj sound koji se ne može uspoređivati sa drugim gothic grupama. I ona sama jako je napredovala kao vokalist, glas joj je raznovrsniji i dinamičniji, a impresivno je kako Lacuna Coil postiže opći gothic dojam bez pretjerane upotrebe uobičajenih glazbenih elemenata koji, u teoriji, sačinjavaju ovaj stil. "Comalies" je, dakle, vrlo interesantan album, svakako jedan od najboljih u gothic metalu 2002. godine. (DS) 

vrh stranice


LACUNA COIL
"Karmacode"
Century Media, 2006.

Nakon proboja na američko tržište ostvarenog prethodnim albumom, "Comalies", kao i nastupom na Ozzfestu, Lacuna Coil vraća se u žižu interesa novim studijskim uratkom, po prvi puta u ulozi internacionalnih zvijezda Billboardovske reputacije. No, ako je netko sumnjao, pritisak velikih očekivanja nije ih slomio. "Karmacode" (28. mjesto na već spomenutom Billboardu) ostaje u domeni nešto kompleksnijih aranžmana svog prethodnika istodobno se nadovezujući na nijansu izravniji format pjesama sa starijih albuma grupe, a sve skupa začinjeno je novopronađenim (ili tek sada u potpunosti otkrivenim) osjećajem za groovy ritmove. Tu je, jasno, i nezaobilazan utjecaj orijentalnih melodija (posebno očit kod vokala Cristine Scabbie). Svi su sastojci za klasičan Lacuna Coil "milestone", dakle, tu, a bend ne propušta priliku za završni udarac, pa ih uspijeva i dobro posložiti u tečnu, kompaktnu cjelinu. Album se sastoji od dvanaest autorskih pjesama, plus obrada velikog hita Depeche Mode, "Enjoy The Silence", a kao "highlights" nameću se uvodna "Fragile", "To The Edge", prvi singl "Our Truth", "In Visible Light" i hipnotička "The Game" sa jakim, repetirajućim riffom. Nije izostala ni radio-friendly balada, "Within Me", iako bolji dojam ostavlja slično intonirana, no manje pretenciozna "Without Fear". Na kraju, "Enjoy The Silence" zatvara album sa stilom, ali - ma koliko uspjela - zvuči pomalo nepotrebno, naročito pokraj vrlo kvalitetnih autorskih materijala, pa stoga može izgledati i kao suvišno ulagivanje široj publici. No, ukupan dojam ostaje nepromijenjen. Sa svakim idućim CD-om Lacuna Coil doima se zrelije i moćnije, a "Karmacode" svjedoči o njihovoj sposobnosti da pomire složene aranžmane sa izravnim riffovima i tečnim melodijama, što je još i "Comalies" dao naslutiti. Još jedan korak naprijed za ovaj bend, dakle, i nezaobilazna stanica na putovanju svakog fana modernog gothic rock/metal zvuka. (DS) 

vrh stranice


LAKE OF TEARS
"The Neonai"
Black Mark, 2003.

Loša vijest za fanove LOT-a je da bend više ne postoji. Dobra vijest je da su se oprostili od scene jako dobrim albumom, iako se sa time neće svi složiti. Naime, ne znam zašto, ali mnogi su kritičari nemilosrdno popljuvali "The Neonai". Primjera radi, jedan od brojnih citata kaže: "ovo je samo jedan loš album koji, uz prazan, tužan udarac, zatvara vrata iza nekad poštovanog benda"… Ali, album uopće nije loš. Činjenica je da ima nešto brži, poletniji tempo od prijašnjih radova grupe, a ponegdje se može namirisati i utjecaje pop rocka iz osamdesetih, što vjerojatno jako smeta fanovima starog LOT-a. Ja bih, međutim, rekao da je bend jednostavno evoluirao i čak mislim da bi bilo interesantno vidjeti gdje bi dospjeli da su nastavili snimati i svirati. Usprkos nešto bržim ritmovima, Lake Of Tears je sačuvao svoje karakteristične, mračne atmosfere, što uz patničko/epski vokal Daniela Brennarea stvara jako gothic ozračje. Laganije pjesme nas diskretno vraćaju u "Forever Autumn" eru, ali primjetni su i utjecaji finske gothic škole u stilu Entwinea ili Sentenced. Bend se ne suzdržava od electro zvukova, ali oni ostaju potisnuti u drugi plan, tako da utječu na ukupnu atmosferu iz pozadine, bez da se nameću sami po sebi, što je dobro. Tu su i pametno dozirani ženski vokali, koji u paru sa Brennareom tvore zanimljive harmonije. "The Neonai" je, ukratko, dostojanstven pozdrav benda koji se svojevoljno povukao sa scene - prerano. Ili prekasno, reći će zlobnici. Ja bih, osobno, ipak odabrao prvu tvrdnju. (DS) 

vrh stranice


LAKE OF TEARS
"Black Brick Road"
Noise, 2004.

Albumom "Black Brick Road" Lake Of Tears nastavljaju točno tamo gdje su stali sa "The Neonai". U međuvremenu, dali su sve od sebe da se bend raspadne, ali nije im uspjelo. Srećom, jer "Black Brick Road" je dostojan nasljednik izvrsnog (premda kontroverznog) "The Neonai". Bend sve manje koristi klasične doom elemente, ali njihovom muzikom još uvijek prevladavaju mračna, sjetna i melankolična raspoloženja, izražena kroz dobro zamišljen i kvalitetno odsviran spoj down-tempo rocka, te electro gothic i dark wave utjecaja. Vrlo važnu ulogu imaju klavijature, u rasponu od hi-tech electro elemenata, pa sve do rockerskih Hammond zvukovlja u stilu Deep Purple ili Rainbow. No, usprkos tom širokom spektru utjecaja, album je vrlo ujednačen i cjelovit. Pravo iznenađenje, međutim, predstavlja "Crazyman", žestoka hard'n'heavy pjesma visokog tempa, kojom dominiraju bijes i eksplozivnost, što od Lake Of Tears zaista nije uobičajeno čuti. Vrhunci albuma (čiji je naslov parodija na Elton Johnov "Yellow Brick Road") su "The Greymen", koja kombinira mid-tempo ritam, naoko neobaveznu ali upečatljivu melodiju i psihodeličan light motiv na klavijaturama, uz pamtljiv refren i emotivnu vokalnu izvedbu, zatim slično intonirana naslovna pjesma i epski turobna "Rainy Day Away", a na svoj način spomena je vrijedna i ta, zaista čudna, neočekivana "Crazyman". Kroz "Sinister Sister" bend koketira sa plesnim elementima negdje na razmeđi između gotovo Billy Idolovskog pop rocka i new wave poigravanja sa disco melodijama, uz nijansu usputnih orijentalnih utjecaja, što zvuči interesantno, ali pomalo "out-of-place". No, upravo neočekivani momenti kao što su ova pjesma ili "Crazyman" daju ovom albumu svježinu i zanimljiv položaj u diskografiji benda. Sve u svemu, "Black Brick Road" nipošto nije njihov najbolji album, ali onima koji ga poslušaju otvorenih horizonata, mogao bi biti ugodno iznenađenje. (DS)

vrh stranice


LED ZEPPELIN
"How The West Was Won"
Atlantic, 2003.

Led Zeppelin je ponovo na vrhu. Njihov trostruki live album (snimljen sedamdesetih, ali objavljen tek ove godine), debitirao je na prvom mjestu Billboarda (samo tjedan dana nakon objavljivanja prodao je preko 150,000 primjeraka u Americi), a popratni DVD već sada kupilo je više od milijun ljudi. To su brojke koje i The Rolling Stones teško doseže u ovako kratkom periodu. Vrlo lako bi se moglo raditi o najuspješnijem trostrukom CD-u svih vremena. O čemu se u stvari radi? "How The West Was Won" svjedoči o Led Zeppelinu u punoj koncertnoj snazi, a na njemu ćete naći sve hitove od ranih "Dazed And Confused" ili "Whole Lotta Love" preko legendarnih "Stairway To Heaven" i "Immigrant Song" pa do kasnijih "Over The Hills And Far Away" ili "Dancing Days". Pored toga, Led Zeppelin uživo je sasvim druga priča. Pjesme su razrađene i proširene mahnitim improvizacijama, pa klasici kao spomenute "Dazed And Confused" ili "Whole Lotta Love" prelaze i dvadeset minuta trajanja. Za razliku od nedavnog "BBC Sessions", ovaj album nije kolekcija polu-intimnih, klupskih nastupa, već zapis gromoglasnog Led Zeppelina u stadionskoj formi, koji odgovara na pitanje zašto se ovaj bend smatra začetnikom heavy metala i jednom od najglasnijih grupa u povijesti. Već uvodni riff energične "Immigrant Song" predočava nam punu moć napaljenih Zeppelina, a vokali Roberta Planta postavljaju temelj za sve heavy metal frontmane koji su se pojavili tek desetak godina kasnije. Oni koji su gledali Page & Plant uživo u Zagrebu mogu naslutiti o kakvoj se glazbenoj sili radi; "How The West Was Won" je monumentalno izdanje, daleko bolje od sumnjivo produciranog "The Song Remains The Same" - u dvije riječi: nužna lektira za fanove rocka i metala. (DS)

vrh stranice


LEGION OF THE DAMNED
"Sons Of The Jackal"
Massacre Records, 2007.

Handle with care! Massacre Records, kao izdavač ovog albuma, trebao je na njega staviti oznaku takvog tipa. Razlog je jednostavan - radi se o smrtonosnom oružju, thrash-granati kakve već neko vrijeme nije bilo. Autori ove bombe dolaze iz Nizozemske i, iako im je ovo tek drugi CD, već su dugo prisutni na sceni, budući je Legion Of The Damned zapravo "nastavak" sjajnog benda Occult, ili - bolje rečeno - to je Occult s promijenjenim imenom i još boljim pločama. "Sons Of The Jackal" tipičan je thrash album bez imalo inovativnosti, koja uostalom dosta rijetko "prolazi" u žanru kao što je ovaj. Radi se, dakle, o pravom old school pristupu s odličnom, modernom produkcijom koja je u isto vrijeme čista i razorna. Nedostatak inovativnosti (koju nismo ni očekivali, niti nam u ovom slučaju treba) potpuno je nadoknađen visokom kvalitetom pjesama, preciznošću instrumenata i silovitim zvukom. Budući je u pitanju old school, i tekstovi su slično usmjereni, što je vidljivo već iz samih naslova - "Son Of The Jackal" brza je thrash pjesma s odličnim refrenom i dobrim izgledima da postane klasik, a "Avenging Archangel", "Sepulchral Ghoul", "Atomicide" i "Ten Horns Arise" još su i brže, sa rijetkim ublažavanjem siline. "Undead Stillborn" oslanja se na mid-tempo, što vrijedi i za himnu "Death Is My Master (Slay For Kali) ", koja u drugom dijelu ima fenomenalan groovy riff, definitivno do sada thrash riff broj 1 ove godine! Instrumental "Seven Heads They Slumber" služi kao uvod u "Infernal Wrath", pjesmu koja definitivno zaslužuje biti proglašena nezaboravnim riff-monsterom, a isto vrijedi i za završnu "Diabolist", opet sa sjajnim riffovima kakve mogu napisati i izvesti samo najbolji thrash bendovi. Legion Of The Damned ovog je puta bez sjenke sumnje dokazao da spada u tu kategoriju. Ovaj album, najkraće rečeno, stoji kao znak odanosti i privrženosti jednom od najstarijih i najznačajnijih metal-pravaca, rađen od ljudi koji su prije svega žestoki metal fanovi, i ta se njihova strast itekako osjeća: "I am dead since my day of birth / Yet still I walk this goddamned earth / Sleepwalking among the living / There’s no choice but rise or perish". (Siniša Baričević)

vrh stranice


LIZZY BORDEN
"Appointment With Death"
Metal Blade, 2007.

U jeku glamuroznog hair metala, sredinom osamdesetih, Lizzy Borden isplivao je na površinu kao osvježena i nešto žešća verzija Alice Coopera, a sa svojim je idolom podijelio možda i previše sličnosti - pompoznu dark teatralnost, zajedničko (žensko) ime za bend i samog frontmena, te čak i poneki naslov albuma (Bordenov "Love You To Pieces" teško je ne povezati sa Cooperovim "Love You To Death"). No, budući da se svom snagom oslanjao na ikonografiju osamdesetih godina, bend logično nestaje početkom devedesetih, nespreman na redizajn zvuka (i imidža). Njihov kratak i ne pretjerano uspješan reunion iz 2000. godine svakako nije opravdao (nerealna?) očekivanja, no ovog puta moglo bi biti drugačije. Iako naslovnica opasno balansira na rubu neukusa, momci se još jednom dokazuju kao vjerojatno najžešći iz stare garde pompoznih hair metal "ikona" (naravno, ako iz te kategorije isključimo ondje često svrstavane W.A.S.P.), sa furioznim ritmovima, jakim melodijama i brzim Maidenovskim riffovima, a naslovna "Appointment With Death" klasik je kakav bi Bordenu dobro došao i u vrijeme najvećih uspjeha. U aktualnoj formaciji, bend zvuči vrlo moćno - tu su dvije gitare, obje sa jakim pedigreom: Ira Black (Vicious Rumours, Metal Church) i Jack Frost (Seven Witches, Frost, Savatage), te starosjedioci Joy Scott Harges (bubnjevi, sjajan u ritmičnoj "Bloody Tears") i Marten Andersson (bas), sve skupa pojačano pravom vojskom zvučnih gostiju, među kojima se posebno ističu Corey Beaulieu (Trivium), George Lynch (Dokken, Lynch Mob) i Eric Rutan (Hate Eternal, ex-Morbid Angel) kao izvođač/mikser zvuka. No, usprkos "novijim" licima kakva su Rutan i Beaulieu, Borden u potpunosti ostaje lojalan starim postulatima svog sounda i isporučuje nam klasičan (i, kao uvijek do sada, konceptualan) album bučnog, melodičnog, ali i poprilično brzog heavy metala na pola puta od Motley Crue prema W.A.S.P.-u. Treba napomenuti i da je bend obradio hipereksploatiranu temu smrti na poprilično odrastao način, bez previše stereotipa - općenito, čitav album (izuzev tehnički sjajne, ali nepotrebno predvidljive, gotovo kič naslovnice) jasno reflektira perfekcionistički pristup i zrelije poimanje sebe samih od strane Bordena i društva. Ukratko, "Appointment With Death" neće bitnije promijeniti sveukupnu krvnu sliku grupe, osim što dokazuje da su još uvijek u stanju odsvirati prvoklasni glam/hair heavy, no svakako ispunjava očekivanja i, osim zadovoljavanja starih fanova, mogao bi donijeti pokojeg novog, naročito budući da ćemo bend vidjeti na nekoliko predstojećih velikih festivala. Bolje od toga.... (DS)

vrh stranice


LORDI
"The Monsterican Dream"
Drakkar, 2004.

Lordi je možda i najkontroverzniji finski bend današnjice. Predvođeni istoimenim pjevačem, primijenili su klasičnu shock taktiku nalik onome što je Alice Cooper radio krajem šezdesetih u Americi. Njihovi teatralni nastupi popraćeni obilatim make upom u osnovi se dobro poklapaju sa glam/shock-rock muzikom kakvu sviraju, no finska publika reagirala je vrlo neujednačeno. S jedne strane, bend sjajno stoji na top listama i privlači pažnju javnosti, no s druge strane, dobar dio ciljane publike nije nasjeo na "freak-show" promidžbene trikove. Baš suprotno, stvorila se struja žestokog otpora, gotovo mržnje prema Lordiju. No, bendu to ne smeta, jer kao što znamo, loša reklama je najbolja reklama. Ispod svih tih peripetija koje prije spadaju u trač magazine, krije se sasvim solidan bend, a album "The Monsterican Dream" dostojno nastavlja tradiciju glam rocka u stilu Alice Coopera, Kiss ili Slade. Na ovom albumu izredani su svi uobičajeni glam elementi - jake melodije, pjevni refreni, pompozan sound i jednostavni, zarazni ritmovi. Tu je i teatralna vokalna izvedba vrlo dobrog frontmana Lordija (pravim imenom Tomi Putaansuu), čija boja glasa pomalo podsjeća na još jednog finca, Villea iz Sentenced. Bendu se mora priznati izvrstan osjećaj za melodiju i pamtljive refrene, a posebno se ističu pjesme "Bring It On (The Raging Hounds)", "Blood Red Sandman", "The Children Of The Night" i "Kalmageddon". Lordi se ne susteže koristiti i žestoke metal riffove, šireći tako potencijalnu bazu fanova, a himničan ton provlači se kroz gotovo svaku pjesmu. Isto tako, bend nije imun na neke modernije utjecaje u produkciji, no većim djelom teži prema tradicionalnom soundu osamdesetih. Sve u svemu - moderan glam odsviran po svim pravilima i sa mnogo talenta. Dakle, kontroverzni ili ne, omraženi ili obožavani, Lordi predstavljaju sadašnjost ovog pravca i - ne bude li gadnih pogrešaka u menadžmentu - samo je pitanje vremena kada će njihova popularnost preći lokalne granice i zahvatiti Europu. (DS) 

vrh stranice


LORDI
"The Arockalypse"
Drakkar, 2006.

Za sve one koji ne znaju, Lordi su ovogodišnji pobjednici Finskog Eurosonga koji su pomeli konkurenciju s opasnom razlikom u bodovima i glasovima publike. Inače, ova vesela petorka čudovišta (čak i dečki iz Slipknota trebali bi se zapitati gdje nabavljaju maske?) svira mješavinu klasičnog heavy metala i, kažu neki, glam metala, iako to na ovom albumu i nije pretjerano zastupljeno. "The Arockalypse" otvara intro "SCG3 Special Report", zanimljiv uvod u priču koja slijedi (tematika albuma se manje-više vrti oko njih samih, tj. govori o zgodama i nezgodama ovih čudnih bića). Nastavlja se vrlo dobrom "The Deadite Girls Gone Wild" koja vas jednostavno tjera na veselje. Sam album odiše nekom pozitivnom energijom, upravo iz razloga što na njemu nećete naći ništa revolucionarno, ali zato garantira rasterećeni užitak slušanja. Iduća stvar, "The Kids Who Wanna Play with the Dead", meni osobno jedna od najboljih na albumu, ističe se pamtljivim refrenom i fino posloženim solažama. Slijedi još par vrlo dobrih stvari ("It Snows in Hell", "Who's Your Daddy", "They Only Come Out at Night", te "Chainsaw Buffet", sa efektnim uvodom paljenja motorke), a glavne adute ostavili su za sam kraj albuma - još jedna veselica, "Good to Be Bad", zatim možda i udarni trenutak albuma, "The Night of the Living Dead", te završna "Supermonstars" koja je, a što da kažem, vesela? Pjesma koja sadrži onaj poznati zajebantski Helloween štih i obilje pjevuckanja! Sve u svemu jako dobar album, s odličnom produkcijom i muzičarima koji znaju kako napraviti dobru stvar. Premda, još jednom ponavljam, ništa što već nismo imali priliku čuti. Zato, svi oni koji ne vole ovakvu vrstu glazbe - izbjegavajte ga u širokom luku jer, nažalost, na njemu nećete naći ništa po svom ukusu, ali zato onima koji vole melodičniju glazbu i štih 80-tih ovo je obavezno štivo, a kao dodatni argument možemo navesti i gostovanja Dee Dee Snidera & Jay Jay Frencha (Twisted Sister), Uda Dirkschneidera (Accept, U.D.O.), te Brucea Kulicka (ex-Kiss). Idealno za sviranje air guitara u lokalnoj birtiji i za gužve na semaforu. Heavy metal je i dalje zakon... i jedan od razloga za pogledati ovogodišnji Eurosong! (Schebo) 

vrh stranice


LOSA
"The Perfect Moment"
Metal Blade, 2005.

Teksaški bend čudnovatog imena Losa spada među najugodnija iznenađenja ovogodišnje metal produkcije. Tematski magazini širom svijeta pomalo začuđeno hvale njihov debitantski album "The Perfect Moment", a te su pohvale zaista i zaslužene, jer radi se o dinamičnom CD-u neosporne svježine i glazbene vizije. Album se nameće inteligentnim spojem hardcore metala i depresivnih, gotovo doom elemenata, a sve skupa odsvirano je na visokoj glazbenoj razini. No, "The Perfect Moment" teško možemo ograničiti žanrovskim etiketama - baš suprotno, kroz čitav album bend ostaje otvoren za niz neočekivanih utjecaja, među kojima do izražaja dolaze čak i bendovi kao što je Tool ili, gle čuda, Strapping Young Lad. Iako debitanti, Losa uspijevaju vrlo kvalitetno artikulirati jake emocije, stvarajući tako intenzivan i dinamičan glazbeni izričaj. Glazbeno neiskustvo nije ih spriječilo u sjajnom vladanju atmosferom, a očekivanih autorskih nezrelosti benda koji tek počinje nema ni za lijek. Dakle, momci imaju prepoznatljiv sound, ideje, a i tehničku kvalitetu da ih odsviraju. Pjesme su dobro odmjerene, nema razvlačenja, niti pretjeranog brzanja... Sve u svemu - evo pravog razloga da posegnete u džep i konačno iskeširate onih 130 kuna koje toliko ljubomorno čuvate... (DS) 

vrh stranice


MACBETH
"Malae Artes"
Dragonheart, 2005.

S obzirom da radio friendly gothic metal dobiva sve više prostora u medijima, Macbeth nije odolio izazovu da uskoči u taj vlak. Njihov novi album ima malo dodirnih točaka sa onime što su do sada radili, pa ćemo tako na "Malae Artes" uglavnom slušati pitke melodije i clean vokale, uz jak utjecaj new wave zvuka osamdesetih. No, da ne bude zabune, radi se o sasvim solidnom albumu, kojeg otvara sjajna "Lifelong Hope", a većina materijala drži u najmanju ruku korektan standard, uz iznimku "How Can Heaven Love Me" (obrada hita Sare Brightman), koja se i na ovako mainstream orijentiranom albumu ističe kao pretjerano komercijalna i bezlična. "Malae Artes" je vrlo melankolično, sjetno ostvarenje, koje samo po sebi zadovoljava apetite prosječnog goth/new wave fana, no već je pomalo dosadno brojati bendove koji su ostavili svoj izvoran zvuk po strani kako bi objeručke prihvatili trendy zvuk a la Him ili Rasmus. A baš bi Macbeth mogao biti jedan previše u neprekidnoj seriji takvih. (DS)

vrh stranice


MACHINE HEAD
"Elegies" DVD
Universal Home Video, 2005.

Elegije (žalosne pjesme, naricaljke); nije mi jasno zašto su izabrali ovo ime za svoj prvi DVD, kad se može reći da su življi i energičniji nego ikada. Mnogi sigurno nisu vjerovali da se Machine Head mogu vratiti na stare staze žestokog in your face zvuka nakon pomalo razočaravajućih "The Burning Red" i "Supercharger" albuma, no ovaj DVD, kao i novi album, potpuno demantiraju skeptike. Pustimo filozofiju na stranu. DVD (samo jedan, nije dupli) se sastoji od nastupa održanog u poznatom koncertnom prostoru Brixton Academy u Londonu, behind the scenes materijala, tri video spota ("Imperium", "The Blood, The Sweet, The Tears" i "Days Turn Blue To Gray") i njihovog snimanja, te razgovora s bendom o nastanku "Through The Ashes Of Empires" albuma (koji je iznimno zanimljiv, jer daje uvid u način na koji funkcionira glazbena industrija). Što se tiče koncerta izbor pjesama je šarolik (iako ih je samo 14, što je po meni malo kad snimaš live koncert), a naglasak je na zadnjem albumu. Uostalom to je bila i promocija "Through The Ashes Of Empires" albuma. No, odsvirani su i klasici: "Old", "Take My Scars", "The Blood, The Sweet, The Tears", "Bulldozer", te nezaobilazna "Davidian" i, za sam kraj, "Block". Kvaliteta svirke je neupitna, no ono što me se posebno dojmilo je žestina i snaga koja izlazi iz članova benda. Naravno, to se i očekuje kod ove vrste glazbe, međutim u pozadini svega leži činjenica (što ćete lijepo vidjeti iz razgovora s bendom) da su zadnjih par godina tu energiju akumulirali i sad je nemilosrdno ispuštaju. Bend funkcionira fantastično uigrano. Odlično se uklopio i Phil Demmel, novi gitarist, inače kolega Roba Flynna iz dana benda Vio-lance. Komunikacija s publikom je vrhunska, što smo se i mi imali prilike uvjeriti u Zagrebu, četiri dana nakon gore opisanog koncerta. (Zdejo)

vrh stranice


MACHINE HEAD
"The Blackening"
Roadrunner Records, 2007.

Machine Head je od objavljivanja odličnog "Through The Ashes Of Empires" u punoj snazi, u formi kakvu nikad ranije nije dosegao, što potvrđuje i novim albumom, "The Blackening". "The Blackening" je nastavak svog prethodnika i dodatno razvija sve aspekte Machine Head zvuka: groove, teške riffove, melodične i agresivne vokale, brze thrash dionice, a dodaje i bitnu novost - solaže na gitari kakve do sada nismo ni približno mogli susresti na njihovim albumima. Te solaže su zaista duge, traju čak i do par minuta, a u njima sudjeluju oba gitarista benda, "šef" Rob Flynn i njegov stari prijatelj iz Vio-lencea, Phil Demmel, koji je dao svoj doprinos ovom albumu jakim classic metal štihom. Upravo su solaže ono što daje posebnost ovom CD-u stvarajući odlične melodije, ali u isto vrijeme produžuju trajanje pjesama i do sedam minuta u prosjeku. Bez obzira na to, "The Blackening" nikad ne postaje dosadan, česte su promjene ritma i ugođaja, a dinamike ne manjka. Zbog veće minutaže, pjesama album ne "ulazi u uho" iz prve, ali već nakon dva-tri slušanja otkrivaju sve svoje kvalitete. Radi se o klasičnom Machine Head materijalu, ali obogaćenom novim elementima koji bend uzdižu još jednu stepenicu više. Iako su sve pjesme odlične, posebno se ističu desetominutna "Clenching The Fists Of Dissent" koja po luđačkom ubrzanju u sredini podsjeća na "Imperium" s prošlog albuma, groove monster "Beautiful Mourning", najbrža "Aesthetics Of Hate" koja je posvećena velikom prijatelju benda, Dimebag Darrelu, "Now I Lay Thee Down" i "Halo" sa izvanrednim melodic vokalima, te "Wolves" koja ima razorne thrash riffove i ubrzanja kakva već duže vrijeme nismo čuli od američkih i europskih bendova. Machine Head ne samo da nije razočarao, već dokazuje da je vjerojatno u boljoj formi nego ikad prije, te sa "The Blackening" postavlja kriterije koje drugim thrash bendovima ove i budućih godina neće biti tako lako dostići. (Siniša Baričević)

vrh stranice


MACHINE MEN
"Elegies"
Century Media/Trolik, 2005.

Albumom "Elegies", finski heavy metal bend Machine Men definitivno izrasta u ime s kojim treba ozbiljno računati. Njihov sjajno produciran i vrlo melodičan heavy neskriveno se oslanja na nasljeđe grupa kao što su Iron Maiden ili, gledajući prema novijim generacijama, Edguy, dok rijetke osvrte prema modernijem soundu dobro uklapaju u uglavnom tradicionalne strukture svojih pjesama. "Elegies" je, usput budi rečeno, njihov drugi album, koji ujedno predstavlja i dobru polaznu točku za nove fanove ovog benda. Tu su svi trademark elementi kojima se Machine Men ističe: moćni riffovi, tečne melodije, bombastični refreni i, iznad svega, Iron Maidenovski duh metala koji može prijati i ciljanoj publici i mainstream tržištu. Od očiglednih favorita vrijedi izdvojiti efektan trominutni album opener "Falling", pa ratničku koliko i pjevnu "The Traitor", sjajne balade "October" i "From Sunrise To Sunset", te niz izravnih heavy himni sa Edguyevskim radio-friendly dodirom: "Back From The Days", "Daytime Theatre", itd. Machine Men bez daljnjega spada u sam vrh novih nada melodičnog metala, a upravo "Elegies" mogao bi postati album kojim su definitivno izrasli iz možebitnih potencijala u bend sadašnjosti. (DS)

vrh stranice


MACHINEMADE GOD
"The Infinity Complex"
Metal Blade, 2006.

Machinemade God je njemački "metalcore" bend jake koncertne reputacije. Ponajviše zaslugom hvaljenih live nastupa, ali i kvalitetne demo snimke, zaradili su ugovor sa Metal Bladeom, a kao plod te suradnje eto nam i njihovog prvijenca, "The Infinity Complex". U produkciji Jacoba Bredahla (Hatesphere), Machinemade God obraćaju nam se klasičnim i izuzetno uravnoteženim metalcore zvukom, koji je već postao zaštitni znak nove generacije Metal Bladeovih bendova. Bredhal je obavio sjajan posao, produkcija albuma zaista je vrhunska, kao i efektan cover artwork, pa možemo reći da je pakovanje odlično. A sadržaj? S obzirom na neka objektivna ograničenja žanra, Machinemade God uspjeva zvučati začuđujuće svježe - ne i originalno, no svježe u svakom slučaju. Kao i kod većine metalcore izdanja, radi se o albumu koji će teško pronaći zajednički jezik sa fanovima drugih glazbenih stilova, no ljubiteljima HC-metal crossovera "The Infinity Complex" mogao bi lijepo sjesti. Eksplozivnih riffova i razornih ritmova ne manjka, ekstreman vokal funkcionira natprosječno dobro, a sve to skupa u pozadini ima i određenu glazbenu supstancu, "ono nešto" čime se uzdiže iznad poplave slično orijentiranih materijala. Ne čudi stoga što se i Metal Blade svojski potrudio oko promocije ovog benda; moglo bi se, naime, raditi o "the-next-big-thing" na metalcore području. Stoga, fanovima žanra Machinemade God definitivno ulazi u obaveznu lektiru kada govorimo o novim, pažnje vrijednim imenima ovog glazbenog opredjeljenja. (DS)

vrh stranice


MACHINEMADE GOD
"Masked"
Metal Blade, 2007.

Debi album njemačkih metalcore newcomera Machinemade God, "The Infinty Complex" najavio je velike stvari, a jaka Metal Bladeova promocija otvorila im je put da te najave i ostvare razmišljajući samo i isključivo o - svojoj muzici. U skladu s time, momci su se okrenuli sebi; njihov novi CD, "Masked", producirao je jedan od članova grupe, to jest gitarist/clean vokal Sky Hoff (za razliku od prvijenca na kojem je radio vanjski producent, odnosno Jacob Bredahl iz Hatespherea), a diskografska kuća omogućila im je da biraju gdje i kako će ploču snimati. Rezultat je jedan od boljih metalcore albuma godine, koji posebno prednjači sjajnim melodijama (primjera radi, izvrsna "Melancholy"), ali i vrlo interesantnim žešćim segmentima koji razoružavaju slušatelja ritmičkom jednostavnošću i groovy izravnošću kakva bi, u sasvim drugačijem aranžmanu i izvedbi, mogla sjajno funkcionirati i u bilo kojem drugom žanru, što se izuzetno osjeća u hitoidnoj "With You". U tom smislu, vrlo važnu ulogu na čitavom "Masked" igra basist Sven Lupus, a svoj doprinos itekako bitnim čini i Hoff, čija je produkcija kristalno čista, na momente čak i neobično ispolirana za metalcore agresivnost. Uzimajući u obzir navedeno, nije neobično što Machinemade God postižu i manje ekstremnoj publici "probavljiv" zvuk gotovo komercijalne naravi. No to treba shvatiti vrlo uvjetno. Bend, naime, niti u jednom trenutku ne postaje previše spor ili otupljene oštrice, niti su njihove melodije zašle u radio-friendly zonu - radi se jednostavno o drugačijem načinu kuhanja i serviranja metalcorea koji zbog toga nije nužno "manje metalcore". U svakom slučaju, momci su već na svom drugom CD-u realizirali potpuno svoj, prepoznatljiv sound, te pokazuju sposobnost da glazbu promišljaju svojom glavom, a ne držeći se slijepo "udžbenika" true metala, odnosno, u ovom slučaju "true metalcorea". Kao apsolutni vrhunac albuma tu je fantastična "Endlessly" koja sintetizira sva lica grupe u jednom istinskom klasiku, a zanimljiv odmak pružaju atmosferični instrumentali "Who, If Not Us?" i "And Even Though You’re Gone...". Sveukupno, izuzetno visoke ocijene i topla preporuka za "Masked", pravo osvježenje ovog, prečesto rigidnog žanra. (DS)

vrh stranice


MANDRAGORA SCREAM
"A Whisper Of Dew"
Nuclear Blast, 2003.

Kao bend, Mandragora Scream uvijek su imali, prvenstveno tekstualno, tu neku mračnu i mističnu žicu, ali ono što je zapravo fascinantno jest uvjerljiva obrada tema ukombinirana sa raznim efektima i suvremenim, "električnim" zvukom. Na ovom albumu, drugom po redu, nastavljaju u svom uobičajenom stilu: mistično, mračno i ambijentalno, što i nije ništa neobično ako se radi o albumu koji oslikava vampirsku priču, inspiriranu romanom čiji je autor Angel Olivares Merino, i koja je apsolutno savršena za bend kao što su Mandragora Scream. Nakon "Fairy Tales From Hell's Caves" koji je bio orijentiran na teme vezane uz Danteov put kroz krugove pakla, patnji i ludosti, te neobične vampirske vile, u "A Whisper Of Dew" je prednost dana slojevitijim glazbenim teksturama, uz pomalo pompozan aranžman i pretjeranu patetiku u tekstovima. Prve dvije pjesme, "Issesrggia's Hope" i "Silent Lullabies" nadovezuju se jedna na drugu s lijepim početkom punim efekata i šaptaja, koji postepeno prelazi u pjesmu punu neke... hm, boli? To još više naglašava "plač" violine u backgroundu, dok električna gitara iskorištava maksimum distorzije. Savršeni crescendo na klavijaturama nježno, gotovo neprimjetno prelazi u "A Vision They Shared", gdje sve i dalje teče u tom nekom ezoteričnom raspoloženju, samo bržeg, dinamičnijeg ritma, uz jači naglasak na bubnjevima i klavijaturama. "Velvet Eyes" počinje solo gitarom uz postepeno uključivanje bubnjeva, te se zanimljivo razvija s instrumentalne strane, ali se bend tekstualno već ponavlja, pa tko ne zaspi... :) "iiaonman iifbiich Vampires" i "Labyrinth of Earth" donose zanimljiv obrat u konceptu albuma. Uz vokalne improvizacije Morgan Lacroix, naglašene bubnjeve i nekakve growlove (bez kojih je sve to slobodno moglo proći) postignut je određen izvantjelesni, psihodelični dojam koji drastično mijenja status quo cijelog albuma. Ok, gospodična Lacroix možda i nema neke neviđene glasovne mogućnosti ali, ipak, njen je vokal savršen za pjesme koje se temelje na sopran dionicama i vampirskim temama. Solo gitara uz uključivanje destruktivnog zvuka bubnjeva i klavijatura najavljuje "Lactate Veins" - vjerojatno najbolje ostvarenje na albumu - instrumentalna perfekcija sa nekoliko originalno ukombiniranih uzlaznih i silaznih ljestvica na klavijaturama, gitarom kojoj je distorzija kroz cijelu pjesmu na maksimumu i crash činele koje upotpunjuju cijeli dojam. Na nju se u flashu nadovezuje "Bloody Ballade" o kojoj se i nema reći nešto što nije već rečeno - solidna pjesma, ajmo dalje :D "Rainbow Seeker" je tipična Mandragora Scream stvar sa jezovitim efektima. Terry Horn pjeva onim svojim glasom mučenika, uz divlje gitare. "Close Every Door" ima definitivno uspavljujući učinak; blago onome tko se uspije oduprijeti želatinastoj atmosferi i lelujajućim tonovima čela i violina koje se čuju u pozadini. Skladbom dominiraju klavijature u klasičnom tonu, koji se nastavlja i na "Crow's Love", bez nekih značajnijih obrata u tonalitetima i dinamici. Naslovna pjesma, "A Whisper Of Dew", koja je ujedno i posljednja na albumu (na žalost ili na sreću, :D) napravljena je po dobrom starom Mandragora Scream receptu: Krysalis-ove divlje gitare, nenametljive chrash činele, plačući vokal, sve dobro podgrijati i prije upotrebe promućkati :D. Album je prepun snolike atmosfere, pjesme se poput suita nadovezuju jedna na drugu i raznolikim instrumentalnim pejzažima čine "A Whisper Of Dew" još jednim klasičnim ostvarenjem gothic žanra, koje ne donosi ništa revolucionarno, osim možda više od sat vremena dobre glazbe, sanjarenja i mentalne satisfakcije. (alchemy_gothic)

vrh stranice


MARDUK
"Rom 5:12"
Regain Records, 2007.

"Funeral Marches And Warsongs" naziv je DVD-a ovih švedskih black legendi koji je izašao prije par godina i taj naziv najbolje prikazuje stil ovog benda: zastrašujuće brze i razorne black rasturačine ili pak mid-tempo koračnice, te ratna tematika i smrt kao predmet tekstova. Naziv "Rom 5:12" upućuje na Novi zavjet, na Poslanicu Sv. Pavla Rimljanima u kojoj se opisuje kako je putem čovjeka grijeh došao na svijet, a s njime i smrt. Smrt je, dakle, okosnica ovog albuma, smrt u mnogim njezinim pojavnim oblicima i situacijama, s posebnim naglaskom na kugi u srednjem vijeku. Iako bi tematika albuma upućivala na smireniji tempo pjesama, to vrijedi samo za polovicu materijala, budući da se naizmjenično javljaju koračnice i eksplozivne pjesme krcate blastbeatovima koji su brži nego ikad prije (Emil Dragutinović postavio je svoje nove rekorde u brzini), ali nikad ne djeluju kaotično. Mid-tempo stvari su ono u čemu je Marduk kroz zadnjih nekoliko godina ostvario najveći napredak: zanimljive od početka do kraja, sa mnogo odličnih thrash (i ponešto doom) riffova, pa postaje jasno da je Marduk kao prilično beskompromisan bend ipak pronašao prostora za daljnji razvoj svog zvuka, zbog čega itekako zaslužuju pohvale. "Rom 5:12" donosi nam niz odličnih pjesama: furiozna "Cold Mouth Prayer" na kojoj je gost njihov bivši vokal, Jocke Gothberg (Dimension Zero), spora i melodična "Imago Mortis", brza "Limbs Of Worship" i još brža "Vanity Of Vanities" koja u drugom dijelu ima fenomenalne thrash mid-tempo riffove, a najbolje su upravo mid-tempo "Accuser/Opposer" koja započinje tekstom obreda egzorcizma i ima zarazne gitare u stilu "Bleached Bones" sa albuma "World Funeral", te clean vokal (!) gosta Alana Nemtheange (Primordial) i "Womb Of Perishableness" sa odličnom, melodičnom (?!) solažom. U takvu kombinaciju brzine, teških i melodičnih riffova dobro se uklapa vokal pjevača Mortuusa, koji svoj glas koristi u svim njegovim bolesnim varijantama (slično kao Attila iz Mayhema) i dodatno pridonosi raznovrsnosti ionako najraznovrsnijeg albuma Marduka do sada. Iako je ovaj bend bio i ostao fanatični ratni stroj black metala, njihova glazba pronašla je put za stalno poboljšavanje i evoluciju zvuka, što ih čini jednima od najboljih, ako ne i najboljima na svom području. (Siniša Baričević)

vrh stranice


MASTERPLAN
"Masterplan"
AFM Records, 2003.

Genijalno!!! Za mene osobno ovo je najbolji album godine, a i jedan od boljih albuma općenito. Masterplan je bend bivših članova Helloweena, gitariste Rolanda Grapowa i bubnjara Ulija Kuscha, pa sam zato očekivao nešto u stilu toga, ali nikako nisam očekivao ovakvo remek-djelo! Već prije nego što su izdali svoj prvijenac, bili su jedan od najčešće spominjanih bendova u svim važnijim metal magazinima, pa se i tu moglo zaključiti da se radi o nečemu spektakularnom! Uz već navedeni dvojac, u bendu se još nalaze i basista Jan S. Eckert (Iron Savior), klavijaturist Alex Meckenrot i najvažnija figura, duša ovog benda, pjevač Jorn Lande (Jorn, Ark, Millenium). Čovjek se toliko emotivno unio u ovaj album da se jednostavno morate naježiti kada čujete njegov glas koji neodoljivo podsjeća na Davida Coverdalea i stvarno je na ovom albumu nadmašio sam sebe! Muziku Masterplana bih okarakterizirao kao odličan melodičan metal sa dosta utjecaja hard rock bendova poput Whitesnake, Dio i Led Zeppelin. Sve pjesme su sjajne i lako pamtljive, a album otvara žestoka "Spirit Never Die", a onda slijedi još bolja "Enlighten Me" koja je objavljena i kao singl. Nakon dvije tako dobre stvari, očekivao sam da će malo spustiti loptu, ali ubrzo me od te pomisli odvratila "Kind Hearted Light", itd, itd, itd… Jedanaest pjesama, sve sami hitovi. Kao gost, na albumu se pojavio Michael Kiske (ex-Helloween) koji sa Jornom pjeva stvar "Heroes" - još jedan razlog da se ovaj album kupi. Producent Andy Sneap je napravio odličan posao, pa i s tog aspekta nema zamjerke. Izvrstan album, vrhunski muzičari, dobar booklet, plus CD na kome možete vidjeti "Enlighten Me" spot! Nema razloga da ovaj album ne dobije čistu desetku. Na turneju su išli kao predgrupa HammerFallu, ali siguran sam da će već na idućoj turneji biti headlineri! Ako ih imate prilike pogledati u živo, učinite to jer tek onda pružaju maksimum. Nema puno filozofije, Masterplan je savršenstvo heavy metala, pa uživajte! (Vlatko)

vrh stranice


MASTERPLAN
"MK II"
AFM, 2007.

Kao što nam govori i sam naslov albuma, počela je druga faza melodic metal majstora Masterplan. Naime, u prethodnih nekoliko mjeseci bend su iz različitih razloga napustili vokal-ikona Jorn Lande i jedan od osnivača, bubnjar Uli Kusch (ex-Helloween, Gamma Ray, Holy Moses), te tako doveli "šefa" Rolanda Grapowa u zaista nezavidnu situaciju. No, Grapow ipak nije izgubio vjeru u budućnost Masterplana i vrlo brzo stižu novi (američki) članovi, odnosno "the two Mikes": Mike Di Meo (ex-Riot) na vokalu i bubnjarski as Mike Terrana (Axel Rudi Pell, ex-Rage). Oboje su savršeno upotpunili line-up čime počinje druga faza Masteplana, koja se zapravo očituje u novoj postavi benda, ali ne i u bilo kakvoj promjeni stila. I dalje se radi o najkvalitetnijem melodičnom metalu s hard rock utjecajima, prepunom nevjerojatnih vokalnih i instrumentalnih melodija, te se može reći da su ovim, trećim albumom samo nastavili niz svojih remek-djela. Kao i prethodna dva ("Masterplan" i "Aeronautics"), i ovaj je sastavljen od brzih power metal pjesama ("Warrior's Cry", "Masterplan"), odličnih laganica ("I'm Gonna Win", "Trust In You") i puno potencijalnih hitova u prepoznatljivom Masterplan-stilu ("Lost And Gone", "Keeps Me Burning", "Call The Gypsy", "Watching The World", "Enemy"), a posebno treba istaknuti završnu pjesmu, "Heart Of Darkness", koja ima gotovo epski pristup, odlične vokale i solaže, te koja zaključuje i objedinjuje sve elemente benda. Mike Di Meo uspješno je preuzeo mjesto velikog Jorn Landea - njegov stil je čišći i nešto više naginje prema metalu, za razliku od Jornovog hard-rockerskog pristupa, iako se u nekim trenucima stječe dojam kao da do promjene pjevača nije ni došlo, što pokazuje vrhunsku Di Meovu kvalitetu. U svezi drugog novog člana, dovoljno je reći da se itekako osjeća njegovo prisustvo jer bubanj na albumima Masterplana nikad nije zvučao energičnije. Zaključno, tko god bude nabavio "MK II" definitivno neće pogriješiti, s time da treba imati na umu kako neke pjesme odmah ulaze u uho, dok za neke, posebno u drugom dijelu albuma, treba nekoliko slušanja, ali definitivno nećete požaliti što ste ovom CD-u otvorili vrata svoje kolekcije. (Siniša Baričević)

vrh stranice


MEGADETH
"The System Has Failed"
Sanctuary, 2004.

Dave se vratio u velikom stilu. Nakon ozljede ruke, zbog koje se sumnjalo da nikada više neće svirati, "metalnom" voljom i uz pomoć terapije uspio je sanirati ozljede i usput iskomponirati novi album. Nažalost, ovo je po svemu sudeći posljednji koji ćemo slušati od Megadetha, jer Mustaine je ubrzo nakon najavio raspad benda. Razlozi baš i nisu uvjerljivi, fanovi su tužni, ali bend će odraditi posljednju svjetsku turneju i povući će se kao kraljevi. Sigurno nisu mogli odabrati bolji trenutak, jer novi album je svirani zakon. Dave je opet bijesan, a uspio je dovući i originalnog gitaristu Chrisa Polanda. Na dvanaest pjesama uspjeli su pokriti sve teme što se tiče globalnih zbivanja u zadnje dvije godine, Busha, Amerike, ratova, korumpiranih sudova, političara i birokrata. Tipičan primjer za ovo su pjesme ''Blackmail The Universe'' i ''Kick The Chair''. Tu su još suđeni klasici ''Back In The Day'' - svojevrsna oda metalu, i ''Of Mice And Man''. Produkcija albuma je baš onakva kakva treba biti za thrash metal i svi se slažu da je ovaj album klasični Megadeth. Jedina stvar koja nije toliko sjajna na albumu su pomalo neinspirativne solaže, ali pjesma ''I Know Jack'' potvrđuje da ni to nije uvijek slučaj. MegaDave je davno izbačen iz Metallice, a novi album potvrđuje još jednom, u ovih dvadesetak godina, da im je to bio loš potez. Megadeth su neokrunjeni kraljevi melodičnog thrasha, a ovaj album je neizbježan za svakog fana benda i ljubitelja metala. (Mark Steel)

vrh stranice


MEGADETH

"United Abominations"
Roadrunner Records, 2007.

Zadnjih sedam-osam godina predstavljalo je prilično težak period za fanove Megadetha i za sam bend: oscilirajuća kvaliteta albuma, brojne promjene u postavi benda, zdravstveni problemi kroz koje je prolazio mastermind Dave Mustaine (MegaDave) i na kraju njegova odluka da nakon turneje za prethodni album, "The System Has Failed", raspusti bend. Pratiti grupu u tom periodu bilo je kao gledati triler. Ipak, ima i trilera sa sretnim završetkom, a ovaj je jedan od njih: na samom kraju turneje, MegaDave je odlučio nastaviti s bendom. Postavu su (još na početku turneje) upotpunili odlični muzičari Glen (gitara) i Shawn Drover (bubnjevi), te James MacDonough na basu (kojeg je nedavno zamijenio James LoMenzo), te je Megadeth počeo raditi na novom albumu. Oko završnog rezultata bilo je, naravno, strepnji, ali ovog puta bez razloga, jer se radi o najboljoj ploči grupe još od 1994. ("Youthanasia")! Tekstovi pjesama bave se aktualnom političkom situacijom u svijetu, ulogom SAD-a i posebno Ujedinjenim Narodima (UN), to jest njihovom beskorisnošću, pa je i naziv albuma parodija na naziv United Nations. Što se zvuka tiče, radi se o kombinaciji novijih radova benda, te "Youthanasie" i "Rust In Peace", jer konačno ponovo imamo u igri elemente brzog, klasičnog thrasha, koji su posebno očiti na pjesmama "Sleepwalker", "United Abominations" i "You Are Dead". Na ovom CD-u zaista je sve na svom mjestu (što se duže vrijeme nije dogodilo kod Megadetha). Cijeli album protkan je sjajnim, melodičnim thrash riffovima (glavni riff na pjesmi "United Abominations" je stvarno zastrašujuć), solaže su fenomenalne u svim pjesmama, a Dave je očito bio inspiriran ne samo prilikom pisanja, nego i kod izbora suradnika na lead gitari. Poslušajte solaže na "Never Walk Alone… A Call To Arms", "United Abominations" ili "Gears Of War" i bit će vam jasno zašto je gitarist Glen Drover u Megadethu. Njegova lakoća sviranja itekako zahtjevnih solaža je zadivljujuća, što je jasno vidljivo i na njihovom najnovijem DVD-u, "That One Night (Live In Buenos Aires)". Daljnji razlog zbog kojeg je ovaj album posebno ugodno slušati jest vokal - Dave je rijetko kada pjevao bolje i melodičnije, a refreni su najčešće dugi, melodični i odmah se usađuju u pamćenje. Sad čekamo odgovor Metallice s njihovim novim albumom. Jedno je sigurno: neće im biti lako nadmašiti "United Abominations"! (Siniša Baričević)

vrh stranice


MELECHESH
"Sphynx"
Osmose, 2003.

Melechesh je jedan od predvodnika tzv. Mezopotamskog metala, što u stvari označava tipičan black metal sa utjecajima orijentalne glazbe i stihovima čija je tema vezana uz kulturu Mezopotamije. Što se tiče black metal struktura, Melechesh je sasvim solidan, ali nimalo poseban bend, međutim, ti orijentalni utjecaji i egzotični instrumenti daju im jaku draž i posebnost, pa ovaj album ima svoj šarm i vrijednost. Kao i Nile, oni kroz svoje stihove i atmosferu stvaraju zanimljiv polu-mitološki, polu-povijestan svijet jedne poprilično zanemarene kulture, a jednostavno je nevjerojatno da malo koji power metal bend poseže za temama iz ovog podneblja, koje nudi zaista interesantan spektar tema. Pritom, Melechesh nije podlegao općoj klimi komercijalizacije black metala, već ostaje direktan i žestok, poprilično ekstreman bend. Dodajmo tome da je bend bio na meti izraelske policije zbog sviranja sotonističke muzike u Svetoj Zemlji, i eto nam prave zamjene za brojne posrnule enfant terrible blackere. Melecheshu ostaje prostora za napredovanje autorskih sposobnosti, a potencijala definitivno imaju. (DS) 

vrh stranice


MESMERIZE
"Stainless"
Dragonheart, 2005.

Klasičan retro heavy/power kakvog Talijani, očigledno, rado sviraju. "Stainless" je solidan album sa nekoliko nadahnutih trenutaka, ali i podosta prosječnih, monotonih segmenata. Jedan od očiglednih uzora bendu svakako je Iron Maiden, što dolazi do izražaja u kraćim, izravnijim pjesmama ("The Burn"). Kod opsežnijih, epskih stvari osjeća se pak utjecaj Blind Guardiana i kompletne folk/progressive/power scene ("Triumph Of The Darksword", "Windchaser" i posebno "Lure Of The Temptress"), i to više-manje dobro zvuči, iako sa previše stereotipa i predvidljivih glazbenih rješenja. Ta šablonizirana mjesta na albumu najveća su slabost Mesmerizea, premda se slušatelj s pravom može zapitati - koliko je uopće prostora ostalo u ovom žanru za nekakav značajniji iskorak? No, s obzirom da još uvijek ima onih kojima polazi za rukom napraviti antološke heavy/power albume, onda skučenost žanra ne može biti opravdanje za slabe točke na "Stainless". Ponajbolje stvari na albumu su direktna, in-your-face "The Burn" koja bi bila logičan izbor za potencijalan singl, pa solidno zamišljena "Triumph Of The Darksword" i efektna "Windchaser". U svakom slučaju, radi se o albumu koji će pružiti umjereno zadovoljstvo diehard fanovima ovakve muzike, međutim, da je nešto natprosječno dobro - nije. (DS) 

vrh stranice


METAL CHURCH
"The Weight Of The World"
SPV, 2004.

Novi preokreti u beskrajnoj sapunici o Metal Church - reunion "skoro pa originalne postave" obilježen na albumu "Masterpeace" (1999.) pokazao se neuspjelim eksperimentom, pa nam se bend na svoju dvadesetu obljetnicu predstavlja u osvježenoj formaciji, sa novim vokalom, Ronnyijem Munroeom. Munroe je svakako dostojan nasljednik mnogo poznatijih Davida Waynea i Mike Howea, a stilom egzistira upravo negdje između njih dvojice, možda nijansu bliže Wayneu. "The Weight Of The World" u svakom je segmentu superioran bučno najavljivanom "Masterpeace" te nam donosi Metal Church koncentriran samo i isključivo na svirku, što rezultira izvrsnim old school heavy/thrash zvukom. Pjesme kao što su surov, in-your-face album opener "Leave Them Behind", pa mid-tempo "Weight Of The World" sa sjajnim gitarama (kako po pitanju nepročišćenih, garažnih riffova, tako i kod pamtljive noseće melodije) i neočekivano melankoličnim, gotovo epskim refrenom, zatim mračna doomy balada "Sunless Sky" ili himnična "Wings Of Tomorrow", zaslužuju direktan plasman na bilo kakav hipotetski "best of" grupe, a prljav sound benda vraća nas direktno na izvorište žanra iz ranih osamdesetih. Kroz "Hero’s Soul" bend gotovo da zadire na teren Iron Maidena, i to vrlo uspješno, dok "Time Will Tell" svjedoči o laganijoj, skoro pa radio-friendly strani benda koju smo do sada rijetko mogli čuti, a (svetogrđa li!) zvuči više nego dobro. Sveukupno, dakle, bez pompoznih najava kakve su popratile neuspjeli reunion, bend se vraća svojoj standardnoj, polu-underground poziciji, i tu blista punim sjajem. Bez duljenja, klasik old school zvuka koji se nema čega stidjeti pred golemim glazbenim nasljeđem Metal Churcha. (DS) 

vrh stranice


METAL CHURCH
"A Light In The Dark"
SPV, 2006.

Heh, nije moglo proći bez novih promjena u postavi. Nakon sjajnog "The Weight Of The World" (2004.) Metal Church razišao sa se bubnjarom Kirkom Arringtonom, pa Kurdt Vanderhoof ostaje jedini originalni član grupe. Arringtonova je zamjena, međutim, više nego adekvatni Jeff Plate (ex-Savatage). Usprkos tome, bend ne uspijeva ponoviti kvalitetu sa prethodnog albuma. Iako ne razočarava niti u jednom od pojedinih segmenata, "A Light In The Dark" jednostavno nema onu čvrstinu, kompaktan zvuk i dinamiku kojom se isticao "The Weight Of The World". Da ne bude zabune, i ovog puta sve je na mjestu, no pjesme jednostavno nisu toliko raznolike, a istodobno koncentrirane i kompaktne, niti približno pamtljive i izravne kao one sa prošlog CD-a grupe. Energije, dakle, ne manjka, ali konkretnijeg usmjerenja da. Previše praznog hoda, previše školskih rješenja, previše fillera ("Disappear", "The Believer", "Son Of The Son", "Blinded By Life")... Previše pjesama ostaje izgubljeno između dobre ideje i poluuspjele realizacije - najbolji primjer toga je "Mirror Of Lies", koja je temeljnom idejom mogla postati jedan od novih Metal Church klasika, ali stvar zapinje negdje u realizaciji, slično kao i "Beyond All Reason". Dojam donekle spašava epska "Temples Of The Sea", te naslovna pjesma koja funkcionira kao solidan album opener, iako miljama daleko od "Leave Them Behind" sa prethodnog CD-a, dok kao apsolutni highlight (na žalost) možemo izdvojiti novu verziju njihovog starog hita "When The Children Play", ovdje posvećenu preminulom Davidu Wayneu. Ostatak materijala tek je prosječan old school heavy/thrash bez mnogo uzbuđenja, te će brzo potonuti u zaborav. Što je vjerojatno, sigh sigh, i sudbina čitavog albuma. (DS) 

vrh stranice


MIDDIAN
"Age Eternal"
Metal Blade, 2007.

Mike Scheidt, predvodnik nedavno pokopanih stoner legendi Yob vraća nam se novim, slično intoniranim bendom Middian koji, kao uostalom ni njegova prethodna grupa, ne zadire u klasičan retro-revival sa pojačanim distorzijama (što je simptomatično za mnoge stonere), već uspijeva stvoriti zastrašujući, depresivan ali nipošto melankoličan glazbeni "bad trip". Ono što nam Middian pružaju zaista efektno evocira vrtoglave ponore halucinacija i delirijuma, a "Age Eternal" pritom ima i vrlo osoban, zanimljiv pristup doom elementima, opet za razliku od većine bendova sličnog opredjeljenja. Određenih Sabbathovskih hard rock trenutaka ima (solo potkraj "Dreamless Eye", primjera radi, kao i riff na "The Blood Of Icons"), no generalno usmjerenje ostaje manje-više izvan back-to-seventies trenda. Žestok i vrlo težak, album prije svega razara svojom silinom u kontrastu sa sugestivnim, uznemirujućim atmosferama i hipnotičkim mid-tempo segmentima, te uspijeva nadići posljednje radove Yoba, što potvrđuje da odluka o novom početku za Scheidta nipošto nije bila pogrešna. Pažljivo ukomponirane, tu su i jake melodije (kod naslovne pjesme, na primjer), pa doista možemo reći da je "Age Eternal" vrlo elokventan, interesantan CD koji otvara nove perspektive, i to ne samo za fanove neočekivano umirovljenih Yob. (DS) 

vrh stranice


MNEMIC
"Passenger"
Nuclear Blast / Trolik, 2007.

Tko god je mislio da će Mnemic nakon hitoidnog "Audio Injected Soul" krenuti u smjeru sve veće komercijalizacije i ublažavanja zvuka, totalno je pogriješio. Novim albumom, "Passenger", njihov moderni "cyber-thrash" metal doživljava svoje najžešće poglavlje do sada, pa bi se moglo reći da se radi o danskom odgovoru na genijalce Strapping Young Lad, iako sa manjim udjelom klasičnog thrasha. Pjesme su energične i kaotične (u smislu čestih promjena ritma), gitare zaista snažne i oštre, bass udara silovito, a bubanj ima posebnu ulogu, budući je odlični Brian "Brylle" Rasmussen na ovom albumu nadmašio svoje ionako velike sposobnosti. Osim što je album žešći od svoja dva prethodnika, velika novost je i promjena pjevača - nakon odlaska Michaela Bogballea njegovo mjesto preuzeo je Guillaume Bideau iz francuskog benda Scarve. Vrlo je lako uočiti i njegove zasluge u povećanoj silovitosti albuma, budući da koristi stvarno razorne screaming vokale (ponekad skoro na granici black metala), a i u clean dionicama je donekle grublji i "promukliji" od svog prethodnika, pa refreni zvuče drugačije, ali u isto vrijeme i posebnije. Kao i na dosadašnjim albumima, gotovo sve pjesme imaju vrlo dobre i lako pamtljive refrene otpjevane čistim vokalom. Treba posebno izdvojiti potencijalne hitove "In The Nothingness Black", te "Meaningless" čiji je koautor legendarni Roy Z, gitarist benda Brucea Dickinsona (za tu pjesmu napravljen je i spot koji se nalazi na limited izdanju albuma), zatim "Psykorgasm" na kojoj gostuju Jeff Walker (ex-Carcass) i Shane Embury (Napalm Death), pa "Pigfuck" na kojoj najviše do izražaja dolazi snaga i genijalnost bubnjanja na ovom albumu, te "Shape Of The Formless" koja ima najviše thrash elemenata. Obzirom na sve navedeno, radi se o odličnom, iako dosta složenom albumu koji zahtijeva poneko slušanje više. Svidjet će se prije svega fanovima SYL-a i Fear Factoryija, ali i svima koji vole moderan heavy metal. (Siniša Baričević) 

vrh stranice


MONSTROSITY
"Spiritual Apocalypse"
Metal Blade, 2007.

Kao i uvijek do sada, bubnjar Lee Harrison uoči novog albuma Monstrosityija dramatično je promijenio postavu i opet, kao i uvijek do sada, to nije previše utjecalo na kvalitetu materijala. Nakon izvrsnog "Rise To Power", srdačne zahvale i jednosmjerna karta iz benda uručene su trojcu Molina/Norman/Avery, a umjesto njih na scenu stupaju gitarist Mark English i vokal Mike Hrubovcak (Vile). Ovog puta, dakle, u igri je samo jedna gitara, no usprkos tome "Spiritual Apocalypse" spada među gitaristički najčvršće albume Monstrosityija uopće, a English preuzima ulogu zvijezde CD-a (iako je povremeno pomalo izgubljen u miksu). Komplimenti, međutim, i Hrubovcaku, čiji su growlovi izuzetno upečatljivi i sjajno odgovaraju Englishovim oporim riffovima. Veći dio "Spiritual Apocalypse" (očekivano) prolazi u razornom mid-tempo deathu stare škole, uz moćan groove i - treba li uopće spominjati - Harrisonove mother-of-death ritmove, dok brže dionice ostaju vrlo artikulirane, tehnički besprijekorne i, naravno, brutalne. U tom smislu, savršen je primjer bomba "Within Divisions Of Darkness", a kao jedan od vrhunaca albuma tu je i kompleksna, višedijelna "Apostles Of The Endless Night". Natruhe melodije i epskih tonova pruža nam sjajna "Remnants Of Divination", a neizostavne su i sirova "Sacred Oblivion", te Enghlishov gitaristički pokolj opravdano naslovljen "Firestrom". Monstrosity, zaključno, više nema onu groundbreaking dimenziju sa početaka karijere, no razlog leži isključivo u činjenici da su ovaj žanr već dobrano zadužili, pa sada nastavljaju punom brzinom frontalno, u istom smjeru. Ukratko, sa "Spiritual Apocalypse" ponovo se potvrđuju kao jedna od najpouzdanijih snaga tehnički savršenog, eksplozivnog old school deatha i, what the heck, pružaju jebenu priliku za dobar headbanging. (DS) 

vrh stranice


MOONSPELL
"Memorial"
SPV/Trolik, 2006.

Gotovo pokajničkom predanošću Moonspell kao da je spužvom obrisao sve svoje albume snimljene nakon "Irreligious", te se na novom CD-u, "Memorial" vraća žestokom death/black soundu usporedivom sa kultnim "Wolfheart". Za stare fanove benda ovo je, naravno, sjajna vijest, dok će se ostali s pravom zapitati - odakle takav nagli zaokret? U svakom slučaju, neovisno o amplitudama u diskografiji Moonspella (od ekstremnog blacka do pitomog goth rocka), ovaj je album - gledan izvan konteksta svojih neposrednih prethodnika - izuzetno dobar. Isto tako, činjenica jest da nema nikakvog smisla kao nastavak glazbenog puta zacrtanog na "Darkness And Hope" i "The Antidote" (koji, istina, ima sličnih naznaka, ali se gubi u atmosferičnim litanijama). Jasno je, dakle, da "Memorial" možemo doživjeti na dva načina - kao neobičan "back to the roots" CD, ali i kao vrlo kompaktnu, nadahnutu cjelinu goleme energije. Album nema previše (čitaj: uopće) eksperimentalnih elemenata, te se uglavnom bazira na sirovoj sili upakiranoj u inteligentne aranžmane i vrhunsku produkciju. Ukratko, novi "Under The Moonspell", samo u nešto promišljenijoj i manje spontanoj verziji. S druge strane, bend je neupitno zreliji i iskazuje iskustvo brojnih eksperimenata iz prošlosti, što obilato doprinosi dubini ovog albuma. Pjesmama kao što su "Finisterra", "Memento Mori", "Upon The Blood Of Men", ili "At The Image Of Pain" mogli smo se samo nadati, dok "Sanguine" i "Luna" nude najbolje od goth intoniranog Moonspella (sve zajedno na efektan način objedinjeno u završnoj "Best Forgotten") - Ribeiro i društvo konačno uspijevaju spojiti inteligenciju i karakter sa žestinom i prljavim zvukom svoje mladosti, pa "Memorial" stoga lako poentira i zauzima poziciju jednog od najboljih albuma u diskografiji grupe. Iskreno, bilo je i vrijeme... (DS) 

vrh stranice


MORGANA LEFAY
"Grand Materia"
Black Mark Productions, 2005.

"Grand Materia" je povratnički album originalne postave Morgane Lefay, koja se 1997. podijelila u dva benda - Lefay i "novi" Morgana Lefay, a fanovi su tim potezom dobili samo niz poražavajućih albuma i razočaranja. "Grand Materia" je, stoga, dočekana kao dobrodošao povratak jednog od najpoznatijih švedskih bendova u svojoj najpopularnijoj postavi. Već prva, naslovna pjesma pokazuje nam da je vrijedilo čekati ovaj come back - Morgana Lefay nas s lakoćom vraća u vrijeme svojih najuspješnijih radova, ali ključna riječ ipak nije nostalgija. "Grand Materia" nije tek klon starih ploča grupe, već ima svoju snagu kao zaseban, neovisan album i, uz pravu priliku, mogao bi privući Morgani Lefay čak i fanove mlađih generacija. Osim toga, bend se ne libi iskušati neke nove utjecaje i svježe elemente; "I Roam", primjera radi, koketira - i to vrlo uspješno! - sa industrial zvukom, a taj će flert ponovo doći do izražaja nekoliko puta tokom druge polovice albuma. Veći dio albuma, međutim, protječe u vrlo žestokom, mid-tempo raspoloženju, sa surovim riffovima i sjajnim, sugestivnim vokalom Charlesa Rytkönena u prvom planu. Sam Rytkönen pritom kao da je imun na protok vremena - njegov je glas još uvijek jednako moćan kao i na početku karijere. Među vrhuncima albuma treba izdvojiti naslovnu "Grand Materia" sa izvrsnim refrenom, zatim moćnu power baladu "Only Endless Time" i epsku "On The Other Side" koja svojom jakom atmosferom stvara osjećaj mračne kazališne predstave sa iznimno jakim, apokaliptičnim nabojem. Tu su i, ranije spomenuta "I Roam", "Hollow", "The Operation Of The Sun", itd. Što se ukupnog zvuka tiče, radi se o sirovom heavy metalu sa neskrivenim thrash utjecajima, te ponekom referencom na prljav zvuk prvih albuma Metal Churcha ili čak ranog Savatagea. Donekle je logična i usporedba sa starom Metallicom, no Morgana Lefay ima svoj prepoznatljiv sound i ne treba gubiti previše vremena na nesretne paralele, jer radi se o zvuku kojeg ili poznajete ili svakako trebate upoznati - a "Grand Materia" je prava prilika za to. (DS) 

vrh stranice


MUCUPURULENT
"Soul Reaver"
Morbid Records, 2002.

Mucupurulent je njemački trio osnovan 1995, a do danas sviraju u istoj postavi - to se jasno osjeća i na ovom albumu, bend djeluje vrlo uigrano i usklađeno. Njihova muzika je neobičan spoj ritmičnog heavy rocka i brutalnog grinda - oni sami predstavljaju svoj stil kao grind'n'roll, i to ne bez razloga. Svih jedanaest pjesama na ovom albumu vrlo su dinamične, sa naglašenim ritmovima, ali istodobno, "Soul Reaver" je žestok, beskompromisan, sa vrlo dobrim death vokalom i energičnim riffovima. Problem albuma je općenito svojstven bendovima ovakvog usmjerenja - pjesme često podsjećaju jedna na drugu i teško je reći gdje završava jedna, a gdje počinje druga. Kada bi smo ocjenjivali pjesmu po pjesmu, Mucupurulent bi dobio vrlo visoke cjeline, ali kao cjelina, "Soul Reaver" je ipak pomalo monoton i samo veliki fanovi ove vrste metala poslušat će ga s velikim interesom od prve do posljednje pjesme. Treba izdvojiti nekoliko naslova - "Again" i "Pain Lasts Forever" prava su stvar za headbanging bez previše razmišljanja i glazbenih analiza, a u i ostatak albuma zadovoljit će tu svrhu bez problema. Oni koji traže ambicioznije muzičke izazove, neće se usrećiti sa Mucupurulentom, ali ljubitelji žestokog, ritmičnog gorea svakako trebaju zapamtiti ovaj bend i ovaj album. CD ima i interesantan omot, spoj fotografije i hiper-realističnog kompjuterskog crteža. (DS) 

vrh stranice


MY DYING BRIDE
"A Line Of Deathless Kings"
Peaceville, 2006.

Novi album legendarnih britanskih doomera My Dying Bride, "A Line Of Deathless Kings", zapravo ima jednu vrlo važnu poveznicu sa svojim naslovom, a to je da se zaista radi o još jednom odličnom ostvarenju u prilično dugom nizu istih. Album nema previše sličnosti sa svojim prethodnikom, a najveća razlika primjećuje se u upotrebi ekstremnih vokala, jer dok je "Songs Of Darkness, Words Of Light" bio pun growlova, na "A Line Of Deathless Kings" oni su prava rijetkost - i, što je najbolje, njihov manjak uopće ne smeta, niti bend zbog toga gubi na žestini. Naravno, to nipošto ne znači da su Bride odustali od growlova, jer koliko će ih biti na nekom od njihovih albuma uvijek je i bilo samo pitanje raspoloženja. Možda bi se moglo reći da je "A Line Of Deathless Kings" jednostavniji i tečniji, ali bolji bi opis bio reći da se ovdje radi o potpuno drugačijoj ploči, koja međutim ostaje u jasno prepoznatljivom My Dying Bride stilu, a bez ponavljanja već isprobanih shema. Produkcija je besprijekorna, a svirka novog (session) bubnjara Johna Bennetta (The Prophecy) zbilja impresivna. I dok su klavijature nešto manje prisutne, pjevač Aaron Stainthorpe još jednom iznenađuje potpuno novom dimenzijom svoga glasa koju pridodaje ionako bogatom spektru svojih izvedbi. Iako je teško posebno izdvojiti neke pjesme, ipak su to uvodna "To Remain Tombless", zatim "L'Amour Detruit" i "I Cannot Be Loved" te predivna "Thy Raven Wings". Valja još spomenuti ritmičnu "Deeper Down", koja se pojavljuje i na istoimenom EP-ju, te prilično zanimljivu "Love's Intolerable Pain". Album zatvara neočekivani, ali izvrsni black/death završetak pjesme "The Blood, The Wine, The Roses". Dakle, vrijeme je da utonete još jedan korak dublje u romantičarski svijet Bridea prožet beskrajnom tugom, očajem, ali i mračnom erotikom. A ako vam i ne uđe odmah u uho, dajte mu još koju priliku, jer ovaj album je zaista zaslužio svoje mjesto među besmrtnim kraljevima. (Doris) 

vrh stranice


NAGLFAR
"Harvest"
Century Media, 2007.

Ovaj album, snimljen u hladnom ambijentu švedskih šuma, nudi upravo osjećaje koje takvo okruženje, kao i geni ovog benda, donose: mržnju, bijes, izoliranost, hladnoću... Te su emocije ovi Šveđani kao nikad do sada spojili u ubojitu black/death mješavinu koja žanje (harvest - eng. žetva) sve pred sobom i nikoga ne ostavlja na životu. Navedeni osjećaji pretočeni su u glazbu putem ultrabrzih gitara, blastbeatova, odličnih melodija, ponekad i pamtljivih refrena, dakle svega po čemu metal albumi ostavljaju trag, a ova ploča u tom smislu ima ogroman potencijal. Kroz kristalno čistu produkciju (Wolf's Lair Studio) obrušavaju se na nas jedna za drugom zaista odlične pjesme. "Into The Black" svojim pamtljivim refrenom popraćenim Göteborg-melodijom u pozadini budi sjećanje na Dissection, "Breathe Through Me" razorna je black metal pjesma u kojoj dominiraju blastbeatovi i koja se donekle umiruje tek kod refrena, a "The Mirrors Of My Soul" nešto je sporija i konstantno melodična. "Odium Generis Humani" već u nazivu govori sve - blastbeatovi po brzini nimalo ne zaostaju za Mardukom, dok u "Way Of The Rope" također prevladava brzina uz rijetke sporije i melodične trenutke. "Plutonium Reveries" je još jedna od pjesama bliskih velikom Dissectionu, a "Feeding Moloch" jedna je od najboljih black/death pjesama u zadnjih nekoliko godina, u kojoj su savršeno spojene melodije i brzina. Zaključno, naslovna himna "Harvest" zatvara album u mid-tempo stilu Göteborg melodic-deatha, sa stalnim fenomenalnim melodijama. Ovom albumu i bendu nema se zaista što prigovoriti, a nakon što je Jon Nodtveidt odlučio okončati svoj život, Naglfar predstavlja veliku utjehu za sve fanove melodičnog black/death stila, jer se taj zvuk usprkos nestanku Dissectiona nastavlja kroz fenomenalne albume Naglfara. Ukratko, ako odlučite nabaviti ovaj CD, nećete pogriješiti. Dissectiona više nema, živio Naglfar. (Siniša Baričević) 

vrh stranice


NEAERA
"The Rising Tide Of Oblivion"
Metal Blade, 2005.

Glazbeno, Neaera se čvrsto drži melodic death metal zvuka, uz poneki (rijedak) hardcore prizvuk. Međutim, karakterističan vokal Benjamina Hillekea nadilazi kategorizacije i daje im  osobnu, prepoznatljivu nijansu. Vrlo intenzivan, "očajnički" ton u njegovom glasu zaista je poseban i funkcionira jako dobro u kontekstu muzike kakvu bend radi. Neaerin debi album, "The Rising Tide Of Oblivion", obećava mnogo: moćni riffovi u kombinaciji sa jakim melodijama i neospornim nabojem sirove energije osiguravaju im visoke ocijene, pogotovo zbog stilskog integriteta - naime, već nakon prvog slušanja albuma teško da će te ih pomiješati sa nekim drugim bendom. A s obzirom na ogromnu količinu "copy-paste" bendova na sceni, to definitivno treba cijeniti. Istina, s vremena na vrijeme, pjesme se više oslanjaju na čistu, izravnu energiju, nego na stvarnu glazbenu ideju, no to je sasvim normalno za bend koji tek počinje. Nastave li pravcem kojim su krenuli, uz neophodno stjecanje iskustva preko live nastupa i prirodnog sazrijevanja, Neaera bi mogla postati vrlo ozbiljna sila na modernoj metal sceni. (DS)

vrh stranice


NEAERA
"Let The Tempest Come"
Metal Blade, 2006.

Sav potencijal kojeg je Neaera iskazala na svom prvijencu, "The Rising Tide Of Oblivion", realiziran je i pretočen u čistu melodic death kvalitetu kod njihovog novog albuma, "Let The Tempest Come". Koracima od sedam milja bend se razvija u vjerojatno najjači njemački "proizvod" ovog žanra, barem kada govorimo o novijim metal generacijama, te bi kroz idućih nekoliko godina uz The Absence mogli (i morali) postati nositeljima melodičnog deatha. Veliki adut Neaere ostaje fantastičan vokal Benjamina Hilekea, čiji glas efektno povezuje patnički, ogorčen ton sa bijesom i agresijom nezadržive sile. Na stranu komično "bljah" kojim otvara CD, Hileke je besprijekoran od prve do posljednje sekunde albuma (spektar različitih lica koja je pokazao odmah u uvodnoj pjesmi, "Mechanisms Of Standstill", zaista fascinira). Ritam sekcija, dotle, u pozadini razara kao perpetum-mobile bušilica, dok gitare variraju od mračnih old school riffova, preko čestih thrash elemenata do melodija kakvima bi se i In Flames ili Dark Tranquillity ponosili. "Plagueheritage" i "Heavenhell", primjera radi, sjajno objedinjuju nekoliko različitih strana Neaere i svjedoče koliko je bend napredovao tijekom svega godinu dana otkako je njihov prvijenac objavljen, dok "God-forsaken Soil" uspješno demonstrira sirovu snagu grupe. Veliko finale CD-a, lagani instrumental "Life Damages The Living" i groovy rasturačina "Scars Of Gray" sa neočekivano melodičnim srednjim dijelom, udaraju konačni pečat: praktički bez fillera, album apsolutno stoji kao dokaz da Neaera više nije bend koji dolazi, već ostvarena prijetnja, odnosno svijetla sadašnjost europskog melodic deatha. (DS)

vrh stranice


NEAERA
"Armamentarium"
Metal Blade, 2007.

Kad ovaj CD prvi puta ubacite u svoj player i počnete slušati uvodnu stvar, učinit će vam se da je došlo do zabune: vjerojatno ste greškom ubacili Bolt Thrower… Ipak, nema pogreške, to je novi album njemačkih thrashcore (barem su to dosada bili) razarača Neaera! Već po uvodnoj stvari "Spearheading The Spawn" vidi se da je bend odlučno krenuo prema death metalu: gitare žestoko bruje i teže su nego ikad prije, ima puno blastbeatova i puno više dubokog death-growla. Od thrashcorea ostala su thrash ubrzanja, screaming vokali, moshpit dijelovi sa teškim riffovima, te odlične gitarističke melodije karakteristične za ovaj bend; death metal elementi, međutim, uvelike prevladavaju, a iako su naglašeniji u svom tradicionalnom, old school aspektu, album ima i poprilično elementa novijeg, melodičnog pristupa, pa gotovo svaka pjesma sadrži i izvrsne melodije, koje Neaera pažljivo ubacuje na pravim mjestima, slično kao što to radi Amon Amarth - stvari zbog toga nikada ne gube na snazi, a itekako dobivaju na ugođaju. Kao što to priliči dobrim albumima, "Armamentarium" je pravi stroj za uništenje svega što mu se ispriječi na putu, a čista produkcija još pojačava dojam totalnog razaranja, u kojem će fanovi bilo kojeg death ogranka doći na svoje. Tako, na primjer, "Synergy" kombinira elemente švedskog i old school zvuka, te melodije u stilu Amon Amartha, dok je "Harbringer" najveći death metal bastard na albumu, odsviran u tradicionalnom stilu sa fenomenalnim headbanging, mid-tempo segmentom, te odličnim, melankoličnim melodijama. "The Escape From Escapism" budi sjećanja na veliki At The Gates (album "Slaughter Of The Soul"), što se posebno čuje u riffovima i karakterističnoj Göteborg-melodiji, no u isto vrijeme ima kratke, ali najbrže blastbeatove na albumu, a "The Need For Pain" kombinira staro i novo, odnosno čisti stari death metal s blastbeatovima i moderan s thrash ubrzanjima, a u drugom dijelu glavnu riječ preuzima švedski sound s brzim killer melodijama na gitari, dok završna "Liberation" ima i black utjecaja - počinje kao sporije pjesme Immortala, odiše mračnom atmosferom koja se postupno transformira u teški i žestoki melodični death nalik sporijim stvarima Kataklysma i, opet, Amon Amartha, s apokaliptičnim ugođajem i melodijama svojstvenima pravoj žanrovskoj himni. I ostale pjesme na albumu itekako razaraju, te svaka predstavlja kombinaciju klasičnog deatha s novijim i melodičnijim pravcima tog žanra. Ovaj album jedan je od najžešćih europskih doprinosa deathu u zadnje vrijeme i predstavlja presjek kroz gotovo sve nijanse tog glazbenog usmjerenja. Neaera "gazi" snagom i kvalitetom, i jače nego prije, pa će se ovaj CD svidjeti onima koji slušaju klasični death metal, ali i fanovima modernijih tendencija. (Siniša Baričević)

vrh stranice


NEIL YOUNG
"Living With War"
Reprise, 2006.

Neil Young nikada nije previše oklijevao kada je trebalo rušiti američke vlade ili, općenito, kritizirati globalne probleme; od anti-Nixonovske "Ohio" do "Rocking In The Free World", ostavio je dubok trag u socijalno osviještenom rock miljeu, pa stoga ne treba čuditi što je konačno napao i G.W. Busha, već se radije možemo zapitati kako to da ga nije napao prije. Albumom "Living With War", Young udara direktno po republikanskoj vladi najomraženijeg grma na svijetu ne gubeći vrijeme na simboliku, metafore ili bilo kakve stilske figure. Vrlo izravno i jednosmisleno, ploča nabraja Busheve grijehe pozivajući narod (čitaj: glasačko tijelo) na promjene. Zanimljivo je, međutim, da s glazbene strane "Living With War" nije pretjerano agresivan. Iako često opisivan kao bijesan, ogorčen i žestok, album ostaje daleko od borbenih riffova kakvima je svojedobno Young grmio kroz "Ohio", "Mr. Soul", "Southern Man" ili "Rocking In The Free World". Ovdje je slučaj drugačiji - iako jakih distorzija i prljavog, garažnog zvuka, "Living With War" ostaje podosta pitom, melodičan CD, a kao izuzetke možemo izdvojiti tek "The Restless Consumer", "Shock And Awe" i "Lookin' For A Leader". Je li se Young namjerno odlučio za pristupačniju glazbenu podlogu kako bi stihovi lakše doprli do širih masa, ili jednostavno nema one negdašnje energije, teško je reći. No, činjenica je da na albumu postoji određeni nesrazmjer između vrlo osuđujućih stihova, adekvatnih aranžmana i neadekvatnih melodija. Zbog toga, kao manifest protiv Busha, "Living With War" služi svrsi, no kao glazbeni pothvat ostaje daleko od onog starog Younga koji, kad zatreba, zna i lupiti šakom (čitaj: gitarom) o stol. (DS)

vrh stranice


NEURAXIS
"The Truth Beyond…"
Morbid Records, 2003.

Neuraxis je kanadski death metal bend, koji nema previše dodirnih točaka sa tradicionalnim utemeljiteljima ovog žanra, kao što su Deicide, Cannibal Corpse i drugi. Ovaj bend je okrenut modernom deathu, što znači da obilato upijaju utjecaje hardcorea i grinda. Tu su dinamični, ultra-žestoki ritmovi, razarajući ali pamtljivi riffovi i surov vokal - živo klanje, himna brutalnosti i agresivnoj muzici. Bend će definitivno oduševiti ljubitelje modernog, underground deatha, posebno one koji smatraju da je izvorna energija ovog usmjerenja poprilično otupjela otkako je stara garda počela prihvaćati melodioznost i pjevne refrene (npr. Deicide: "Serpents Of The Light"). Istina, i Neuraxis ima svojih melodioznih trenutaka, ali na mnogo provokativniji način, više u eksplozivnom, razaračkom smislu. Bend je pobrao sjajne ocjene na Internetu, a solidne ocijene udijelio im je i metal tisak. Između ostalog, zato što, za razliku od brojnih drugih bendova koji sviraju nešto slično, ovi Kanađani jasno pokazuju da su tehnički dobro potkovani, da znaju svirati. Ostaje, međutim, vječna dvojba - je li bolje biti agresivan do besvijesti, pa imati poprilično slične pjesme, ili prihvatiti neke kompromise, ući u melodioznije vode, a žrtvovati surovu energiju? (DS)

vrh stranice


NEVERMORE
"Enemies Of Reality"
Century Media/Trolik, 2003.

Nakon albuma "Dead Heart In A Dead World" (2000), Nevermore je zasluženo stekao status grupe koja strahovito napreduje i razvija se sa svakim novim CD-om. Jer, zaista, od ranih dana pa do "Dead Heart..." bend je grabio krupnim koracima i došao do samog vrha. Međutim, jedna poslovica kaže da je lakše doći na vrh, nego tamo ostati. Zbog toga je "Enemies Of Reality" očekivan sa velikim interesom - mnogi kritičari, a i fanovi, pitali su se može li, nakon remek djela kakvo je "Dead Heart..." nesumnjivo bio, Nevermore ponoviti takav doseg i snimiti još jedan sjajan album. Pa, dakle... "Enemies Of Reality" je, bez daljnjega, žešći od svog prethodnika. Pjesme su agresivnije i sirovije, a pritom ostaju dinamične, uz dosta izmjena ritma i tempa. Warrel Dane je još uvijek jedan od najizražajnijih pjevača u metalu, njegove izvedbe su emotivne i nabijene energijom. Gitarist Jeff Loomis ima mnogo prostora na albumu i svira onako kako Warrel pjeva - što znači: na trenutke furiozno, žestoko, a na trenutke nježno i emotivno. Produkcija albuma je dobra, i više od toga. To su, dakle, dobre strane albuma. Međutim... Međutim. "Enemies Of Reality" nije razrađen kao "Dead Heart...", što je gotovo nevjerojatno, budući da je sniman tri godine. Pa opet... Aranžmani su slabiji, a pjesme nemaju jasnu nit vodilju - promijene ritmova i tempa unutar pojedinih pjesama doista su zanimljive, ali nemaju neki logičan tok koji bi ih povezao u jednu cjelinu, pa se gubi integritet tih pjesama kao zasebnih glazbenih oblika. Iz toga proizlazi i određen dojam nezavršenosti: u razgovoru sa brojnih fanovima Nevermorea često sam čuo jednu rečenicu: "Cijeli album zvuči kao jedna velika pjesma bez glave i repa". Na žalost, moram se složiti. Atmosfera je tu, energija je tu, ali pjesme nemaju zaseban život koji bi ih činio prepoznatljivima i posebnima u međusobnoj usporedbi. Sa druge strane, album nije toliko kompaktan kao jedna velika cjelina da bi se moglo govoriti o konceptualnom radu, pa sve skupa ostaje pomalo neizbrušeno, "polovično". Laganije pjesme su dobre, ali opet, ne može ih se usporediti sa "The Heart Collector" ili "Insignificant" (objavljene na "Dead Heart..."), jer nisu toliko snažne i čvrste kao cjeline. Sve u svemu, "Enemies Of Reality" je dobar album jake atmosfere, ali nakon posljednjih nekoliko albuma, od Nevermorea se očekivalo malo više. (DS)

vrh stranice


NEVERMORE
"This Godless Endeavor"
Century Media, 2005.

Albumi "Dreaming Neon Black" (1999.) i "Death Heart In A Dead World" (2000.) lansirali su na prijelazu stoljeća Nevermore među najveća imena nove metal generacije stasale sredinom i krajem devedesetih. No, "Enemies Of Reality" iz 2003. pokazao se kao prva slabija karika u diskografiji benda, i usprkos solidnim kritikama, teško je mogao u potpunosti zadovoljiti ukus iole objektivnijih fanova. Zanimljivo je, zato, bilo vidjeti hoće li se bend ponovo razbuditi i nastaviti sa izvrsnim albumima, ili je "Enemies Of Reality" zaista njihov trenutni maksimum, što bi značilo da Nevermore polako ostaje bez benzina i tone u prosječnost. U tom kontekstu, "This Godless Endeavor" ima posebnu težinu, kao svojevrstan "biti ili ne biti" trenutak jednog iznimno talentiranog i glazbeno smionog benda. Da se radi o albumu snimanom "s mudima" jasno je već nakon prvih pola minute uvodne "Born" koja počinje potpuno neočekivano - death vokalom! Pjesma se potom razvija kao furiozna kombinacija sirovog deatha i tipične Nevermore melodioznosti vrlo mračnog tona. Međutim ne radi se o trendovskom melodic deathu, već o brzim izmjenama stila, o kontrastu suprotnosti, to jest, o skokovima iz prljavog "Florida" deatha u prepoznatljivi Nevermore zvuk i natrag, pa tako do besvijesti. Začuđujuće, ali i kvalitetno odsvirano - u svakom slučaju, početak koji obećava. Album se nastavlja u vrlo visokom ritmu, sa pomno razrađenim aranžmanima, no bez glazbenog prenemaganja - tehnika je ovdje neupitna, ali u drugom planu, podređena jakoj emociji. Warrel Dane se još jednom potvrđuje kao možda i ponajbolji metal vokal današnjice, pjevač izražajnih i dinamičnih izvedbi koji je sam u stanju dati inače prosječnoj pjesmi "ono nešto". Svi koji su posebno zapamtili baladu "Heart Collector" sa "Dead Heart In A Dead World" (a takvih je sasvim sigurno mnogo) ponovo će doći na svoje kroz "Sentinent 6" ili "Sell My Heart For Stories". No, kroz "This Godless Endeavor" Nevermore najviše pokazuje u namjerno konfuznim, apokaliptičnim pjesmama brzih izmjena ritma i melodije, kakvih je i na "Enemies Of Reality" bilo dosta, ali su ondje bile poprilično nespretno sklepane i slabašno aranžirane. "This Godless Endeavor" ostaje vjeran takvim idejama, no uz neusporedivo više glazbene zrelosti, ali i zanatske vještine nužne da se postavi temelj svake kompleksnije pjesme. Ukratko, s radošću možemo reći da je Nevermore ponovo na pravom putu, a njihov novi album donosi nam sve ono što smo očekivali nakon "Dead Heart In A Dead World". S malim zakašnjenjem, dakle, ali u svijetlu ovog albuma i "Enemies Of Reality" dobiva smisao kao dobar trening, odskočna daska za "This Godless Endeavor". (DS)

vrh stranice


NIGHTWISH
"Century Child"
Spinefarm, 2002.

"Century Child" je četvrti i najkompleksniji album Nightwisha - kontrast između nježnog, predivnog, tužnog s jedne strane i prijetećeg, žestokog naboja s druge strane je izraženiji nego ranije i ostavlja snažan dojam, glazbeno nalik opernoj tragediji. Osim toga, po prvi puta u Nightwishu važnu ulogu igra i muški vokal, "novak" Marco Hietala (Sinergy), koji svira i bas. Zbog ovih promjena, album treba nekoliko puta preslušati da bi ga se u potpunosti usvojilo. Povremeno, Marco Hietala pjeva pomalo pretjerano afektirano, kao da se želi natjecati sa Tarjinom vokalnom izražajnošću, umjesto da se s njom nadopunjuje. Produkcija je, kao i uvijek kod Nightwisha, savršeno čista, a cijeli album ima bogatiji zvuk u odnosu na svoje prethodnike, sa razrađenijim klavijaturama, a na albumu sudjeluju i gradski orkestar Juensuua i zbor Hilkke Kangasniemija, koji daju dodatnu dubinu muzici. "Century Child" je glazbeno zreo, a emocije su kvalitetnije artikulirane nego prije, međutim nekima će možda smetati vokalne promjene. Ipak Marco Hietala se ističe u negativnom kontekstu samo povremeno, kada pokušava pjevati izvan svog registra, a i izvan svog stila. Većim dijelom, "Century Child" je odličan album, zreliji od prijašnjih radova Nightwisha, i za one koji vole ovaj bend, "Century Child" je nezaobilazno izdanje. Ne bi bilo začuđujuće niti da nakon ovako kompaktnog i cjelovitog albuma Nightwish proširi bazu svojih fanova. (DL) 

vrh stranice


NIGHTWISH
"Once"
Spinefarm/Nuclear Blast, 2003.

Albumom "Century Child" (2002.) Nightwish se konačno izborio za više nego zasluženu pažnju šire publike. Bilo je stoga već i unaprijed jasno da će "Once" (2004.) imati veliki publicitet. Na žalost, čini se da je sam Nightwish toga bio i previše svjestan. O čemu se radi? U većini pjesama osjeća se grč, kao da su članovi benda na silu nastojali biti pravi europski sympho-gothic bend, umjesto da pjesme pišu opušteno i spontano, što im - kao što znamo - vrlo dobro ide. Primjećuje se određena doza forsiranja vlastitih trademark elemenata, koji bi isplivali na vidjelo i bez takvog forsiranja. To se svakako može pripisati i neiskustvu Nightwisha koji se, ipak, po prvi puta našao suočen sa statusom svjetskih super zvijezda. No, "Once" ima i vrlo jakih pjesma, među kojima se naročito ističu "Wish I Had An Angel", "Planet Hell", "Creek Mary's Blood" i "The Siren". Osjeća se da čitav album ima dobru ideju i zanimljive strukture, tako da bi - oslobođen ranije navedenog grča i forsiranja - vjerojatno bio izvrstan. "Wish I Had An Angel" je ponajbolja pjesma na albumu, sjajno sažima identitet Nightwisha u svojih 4 minute i, prema tome, predstavlja izvrstan izbor za singl. "Creek Mary's Blood" nam pak donosi bend u pravoj formi što se tiče epskih elemenata i pompoznog zvuka, premda recital na početku i kraju pjesme s vremenom poprima previše patetične konture. Zanimljiva je i energična završnica u "Romanticide", iako ta pjesma kao cjelina nije naročito kompaktna. Sve u svemu, "Once" je solidan album koji pati od nekih klasičnih mana koje većina bendova prije ili kasnije iskaže, suočena sa velikom popularnosti. Bude li Nightwish dovoljno pametan da se ne uspava na lovorikama medijske eksponiranosti, od njih nam prave stvari vjerojatno tek dolaze. (DS) 

vrh stranice


NIGHTWISH
"Dark Passion Play"
Nuclear Blast, 2007.

Teško se sjetiti kada je promjena vokala u jednom metal bendu izazvala toliko pozornosti kao po odlasku (bilo bi nepristojno reći "šutiranju") Tarje Turunen iz Nightwisha. Tek se dva primjera mogu uspoređivati sa onime čemu smo, u slučaju finskih sympho-power zvijezda, nedavno svjedočili: prvi analogan događaj odigrao se 1980. godine i vjerojatno je najglamurozniji ikada u ovom kontekstu, te se na njemu još lome komplja, a radi se, bez sjenke sumnje, o zamjeni Ozzy-Dio za katranski crnim mikrofonom Black Sabbatha. Nešto slično, premda sa jednodušnijim osudama javnosti, ponovilo se sa Sepulturom, kada je umjesto Maxa Cavalere frontman brazilske zvijeri postao Derrick Green. Ovog puta, uz golem publicitet i programirano tempiranje svake informacije, anđeosku divu opernog vokala (a, ako je vjerovati ostatku benda, i umišljenu egoisticu) Tarju Turunen zamijenila je praktički anonimna Annette Olzon. Bilo je slučajeva kada su anonimci u ovakvim okolnostima sjajno odradili posao (dovoljno se sjetiti Davida Coverdalea, koji je "s ulice" uskočio u Deep Purple umjesto "najvećega ikad", Iana Gillana), pa siromašna iskustva 35-godišnjoj Olzon ne treba zamjerati, već njenu presudu vrijedi tražiti samo i isključivo u onome što nudi "Dark Passion Play". A što nam, dakle, "Dark Passion Play" pruža? Prvi nagovještaj dobili smo putem online singla, "Eva", koji međutim nije otkrio mnogo: korektno otpjevana, ali pomalo bezlična balada kakva neće nikoga ni oduševiti ni razočarati, a ponajmanje govori o vokalnim sposobnostima pod povećalom promatrane Annette. Ono što "Eva" jest dala naslutiti osjetno je pravocrtniji, ili jednostavnije rečeno, komercijalniji zvuk benda. Drugi, i mnogo rječitiji "preview" donio nam je "Amaranth", videospot i full-blown singl za najširu publiku - bez daljnjega "najveselija" pjesma koju je Nightwish ikada snimio, a ujedno i stvar najbliža popu (uz ranije spomenutu "Eva") koju su nam do sada ponudili - znakovito, zar ne? Dodajte tome gotovo nu metal back vokal sa još jednog od novih naslova, "Cadence Of Her Last Breath", i savršeno je jasno da bend vrlo odlučno juri prema svojevrsnom symphonic pop rocku kao novoj soluciji, umjesto tzv. sympho power metala, kako je (nespretno, istina) karakteriziran njihov sound iz Tarjine ere. Glazbeno, Nightwish se drži osnovne ideje iz prošlosti, no u osjetno jednostavnijoj, izravnijoj varijanti kakva će se sasvim sigurno svidjeti širim masama. Annette Olzon je, treba odmah reći, sasvim drugačiji tip pjevača od svoje prethodnice, bez soprano ambicija, sa izraženim pop rock karakteristikama i sasvim solidnim registrom, ali bez jačih stilskih odrednica, pomalo bezlična, što često nastoji kompenzirati dominantnim nastupom bez pravog pokrića. Pitanje je stoga, koliko daleko može dogurati bend koji tranziciju svog sounda stavlja u ruke pjevačici čije objektivne vokalne sposobnosti nisu upitne, kao što nije upitan niti njen kronični nedostatak karizme ili bilo kakve posebnosti kakvu je, u pozitivnom ili negativnom smislu, nesumnjivo imala Tarja? Odgovor - dogurati će daleko. Naime, radi se o nečemu što bi Englezi/Amerikanci nazvali "poor man’s Nightwish", odnosno Nightwish za manje zahtjevne, pliće slušatelje, kojima je poneka bombastična orkestracija i dopadljiv komad sa neutralnim glasom za mikrofonom - više nego dovoljno. Govoreći o samoj muzici, ona je i dalje, dakle, bombastična i pompozna, ali bez dubine i prave supstance, više kao ornament temeljnom mainstream opredjeljenju, nego li bitna glazbena građa (o tome vrlo elokventno svjedoče "Meadows Of Heaven", "Cadence Of Her Last Breath", "Eva", te naročito "For The Heart I Once Had" - idealan izbor za idući singl u punoj HIM tradiciji). Izuzetak je odlična "Master Passion Greed", mračna heavy/power metal himna sa basistom Marcom Hietalom na vokalima, koja na žalost nema previše veze s ostatkom albuma, dok određenu težinu u kontekstu onoga što je Nightwish ranije radio imaju tek uvodni ep "The Poet And The Pendulum" i vrlo uspjela "7 Days To The Wolves". Sve ostalo pronalazi svoju važnost tek kao tranzicija tom, nazovimo ga symphonic pop rocku. Ukratko, "Dark Passion Play" stoji kao itekako uspješan nastavak osvajanja svjetskih top ljestvica započetog još sa "Century Child", ali također i kao otužni epitaf glazbenoj avanturi, što je Nightwish nekada bio. (DS) 

vrh stranice


NINE INCH NAILS
"With Teeth"
Interscope, 2005.

Eto nam napokon, nakon nahvaljenog albuma "The Fragile", i svježega materijala Nailsa. Ovoga puta se Trent Reznor prihvatio produkcije, a kako mu je uspjelo - neka svatko zaključi sam za sebe nakon preslušanog albuma. Uvodna "All The Love In The World" je jedna slatka, lagana pjesma čiji su najžešći trenuci negdje tek pred sam kraj koji je lijepo oblikovan notama na klaviru. U flashu se nadovezuje "You Know What You Are?", onako totalno cool i divlje, s maksimalnom distorzijom i bubnjarskim dionicama koje uglavnom dominiraju. "The Collector", "The Hand That Feeds" i "Love is Not Enough" su uglavnom napravljene po istom receptu dok se malo više artikulacije može čuti u "Every Day is Exactly the Same" i naslovnoj "With Teeth". "Only" je vrlo zanimljiva, na prvo slušanje zvuči kao neki stari disco klasik iz 80-ih, bubnjevi daju ritam na svaku drugu dobu, električna gitara prati bubnjeve jednoličnom temom dok je pjevanje nezanimljivo, tek toliko da se stvar može zvati pjesmom :) Sa "Getting Smaller" i "Sunspots" vraćaju se svom poznatom električnom stilu nabijenom distorzijom što se nastavlja i u "The Line Begins To Blur". Sa "Beside You In Time" kao da su se vratili, barem stilski, u razdoblje Pink Floyda, sa lelujajućim efektima kojima postižu neko vantjelesno raspoloženje, a sve zvuči kao jedinstven, kontinuirani riff uz varijacije u dinamici koja je vidljiva samo u blagom prijelazu na sljedeću pjesmu, "Right Where It Belongs". U svakom slučaju, "With Teeth" je jedan plastično oblikovan, melodičan, mističan i odmjereno ambiciozan album koji nije ni bolji niti lošiji od prethodnika već samo zadovoljava standarde koje su si Nine Inch Nails kao bend postavili. (alchemy_gothic) 

vrh stranice


OFFICE OF STRATEGIC INFLUENCE
"Office Of Strategic Influence"
InsideOut, 2003.

OSI je progressive metal super-grupa koju čine Jim Matheos (Fates Warning), Mike Portnoy (Dream Theater) i Kevin Moore (Chroma Key, ex-Dream Theater). Uz ovaj trio, na albumu je i basist Sean Malone (Gordian Knot). Suprotno logičnim očekivanjima, bend ne svira virtuozan progressive metal - njihova muzika je prije kombinacija psihodelije u stilu ranog Pink Floyda ili Traffic, neobičnih, hipnotičkih ritmova na tragu laganijih radova King Crimsona, a tek povremeno, OSI koristi i nešto žešće, hard rock / heavy metal riffove. Ključna riječ za razumijevanje ovog CD-a je - psihodelija - i to ona kakvu su svirali bendovi iz šezdesetih: (1.) pregršt prigušenih vokala procesuiranih kroz razne produkcijske efekte, (2.) pomalo depresivna, mračna atmosfera, (3.) hipnotička muzika sa mnogo repeticije i (4.) česta atonalnost. Glazbeno, bend je vrlo interesantan, donekle čak i nepredvidljiv, premda pomalo zatvoren u psihodeliji, koja je ranih sedamdesetih propala baš zbog toga što je bila previše hermetična i, u svojoj nekonvencionalnosti - konvencionalna. Odsustvo svih pravila nakon nekog vremena i samo postaje pravilo. Zbog toga su se progressive bendovi sedamdesetih okrenuli kombinacijama psihodelije i drugih glazbenih usmjerenja, iz čega je nastao mnogo jači pravac od onog sa kraja šezdesetih, a nešto slično bi trebali napraviti i OSI. Uz više čvrstih struktura bend bi otvorio sebi prostora za zanimljive kombinacije onoga što trenutno rade sa drugim, slobodnijim formama. Iako zvuči paradoksalno, anarhija psihodelije je često zatvor koji ne dopušta bendu da se razvija, a po mom mišljenju, upravo to je mana OSI-ja. Njihova zvučna anarhija nakon nekog vremena postaje predvidljiva i - dosadna. Ipak, to ne znači da je ovaj album dosadan. Ni u kom slučaju. Album je, čak, vrlo dobar i zanimljiv, samo pomalo hermetičan. Na sceni progressive metala koja se sve češće ponavlja, replicira samu sebe, OSI je ugodno osvježenje, a bude li bend nastavio raditi, vjerojatno će sazrijeti i nadići porođajne muke. (DS)

vrh stranice


ONE MAN ARMY AND THE UNDEAD QUARTET
"Error In Evolution"
Nuclear Blast, 2007.

One Man - Johan Lindstrand, bivši pjevač The Crowna (R.I.P.) - i njegov Undead Quartet nastavljaju razaranje započeto prethodnim, debi albumom. Već kod prvih nota "Error In Evolution", međutim, uočava se značajna razlika. U odnosu na mid-tempo orijentiran "21st Century Killing Machine" koji se isticao rockerskim grooveom i teškim thrash-riffovima, novi album osjetno je brži i melodičniji, a budući da se stil ovog benda može opisati kao thrash’n’roll, ovog puta naglasak je više na thrash-komponenti i brzini, što međutim uopće ne znači da su se utopili u hrpi melodic death/thrash grupa, već im je stil ostao itekako prepoznatljiv... Prije svega zahvaljujući vokalu - Johan Lindstrand ("Satan From Hell") i dalje reži kako samo on zna i može, uz neke rijetke pokušaje čistog vokala koji uopće nisu ispali loše. I drugi članovi benda (The Undead Quartet) daleko su zapaženiji nego na prvom albumu, budući da su dvojica gitarista, Mikael Lagerblad (lead gitara) i Pekka Kiviaho (ritam gitara), napisali glazbu za gotovo sve pjesme, što je ranije obavljao sam Johan, pa niti ne čudi puno veća melodičnost albuma. Sve su pjesme uglavnom brze i odličnih melodija zaista ne manjka. Radi se, dakle, o više nego dostojnom nasljedniku prethodnog albuma koji je posvuda zaradio odlične kritike i bendu donio šansu sudjelovanja na mnogim turnejama. Štoviše, po kvaliteti pjesama "Error In Evolution" premašuje svog prethodnika, što bi već svima koji su čuli "21st Century Killing Machine" trebao biti sasvim dovoljan razlog da kupe i ovaj album. Usprkos vrlo ujednačenoj snazi albuma, izdvajaju se munjevita "Knights In Satan's Service" sa svojim zaraznim refrenom, zatim brza thrash stvar "The Sun Never Shines" s odličnim melodijama, pa "Nightmare In Ashes And Blood", jedina pjesma za koju je Johan napisao i glazbu i tekst, te koja ima najbolju melodiju na albumu. Tu je i "He's Back (The Man Behind The Mask)", obrada Alice Coopera, koja pokazuje koliko se bend odlično snalazi u rockerskim stvarima, a na kojoj je čiste vokale otpjevao Christian Älvestam (Scar Symmetry), te završno sotonističko razaranje pod imenom "Hail The King". Tematika tekstova je u savršenom thrash/death stilu, dakle govori o ubojicama, psihopatskim ličnostima i sotonizmu. Sveukupno, One Man Army postigao je još jedan pun pogodak! "K.I.S.S. / Knights in Satan's service / K.I.S.S. / Pushing the limits of God's domain / K.I.S.S. / Knights in Satan's service / K.I.S.S. / Small kids with big guns playing". (Siniša Baričević)

vrh stranice


ONSLAUGHT
"Killing Peace"
Candlelight Records, 2007.

Thrash veterani Onslaught nikada nisu uživali slavu drugih velikana ovog glazbenog usmjerenja, djelomično i zbog ranog raspada (1991), no za sobom imaju izuzetno nasljeđe kao jedan od bendova koji su definirali ovaj žanr. Njihov nedavni come-back vjerojatno neće bitno utjecati na činjenicu da zaslužuju daleko više lovorika no što su ih do sada primili, ali svakako će razvedriti brojne fanove thrasha, naročito one starijih generacija. Svojim povratničkim albumom, "Killing Peace", originalna postava isporučuje manje-više ono što smo i očekivali - beskompromisan i poprilično brz old school thrash sa riffovima koji neumorno krše potencijalni otpor slušatelja, poneku (ne)očekivano jaku melodiju, sjajne vokale, te zdravu dozu speed utjecaja (u naslovnoj pjesmi, primjera radi) i mid-tempo groovea. Produkcija je, donekle i logično, bolja nego ikad, što međutim može biti i mana, prisjetimo li se prljavog, punky zvuka kojim su Onslaught osamdesetih podcrtavali svoju razornu energiju. Veći dio materijala održava konstantu, nema očiglednih fillera, no niti očiglednih "hitova". Donekle se ističu "Killing Peace", "Prayer For The Dead", "Tested To Destruction" i "Planting Seeds Of Hate", no ploča svoju snagu pronalazi prvenstveno u ujednačenoj silovitosti izvornog old school thrasha. U svakom slučaju, o razočaranju ne može biti govora - album nije najbolje što su momci ikada snimili, ali svakako predstavlja korektan nastavak njihovog kultnog nasljeđa. (DS)

vrh stranice


ON THE RISE
"On The Rise"
Frontier Records, 2003.

On The Rise je norveški bend kojeg predvode Terje Eide (vokali, gitara) i Bennech Lyngboe (vokali). Njihovim istoimenim albumom dominira melodičan rock uz žive ritmove i uglavnom vedro, optimistično ozračje. Ima mnogo vokalnih harmonija, naročito u refrenima, ali to su uglavnom jednostavne i predvidljive harmonije. Muzika općenito nije previše ambiciozna niti pretenciozna. Poneka Eideova solaža daje određenu zanimljivost pjesmama, međutim bend je općenito monoton i isprazan, zvuče vrlo radio friendly iako nemaju pravog hit potencijala, barem ne na ovom albumu. On The Rise je očito inspiriran američkim mainstream rock bendovima, kao što su bili Foreigner ili REO Speedwagon, ali nedostaje im one minimalističke genijalnosti, osjećaja za evergreen melodije kojeg su spomenute grupe imale. Ovaj album može dobro zvučati u drugom planu, dok čovjek radi nešto u čemu bi ga ambicioznija ili intenzivnija muzika ometala, ali sam za sebe teško može nekoga oduševiti. (DS)

vrh stranice


ORPHANED LAND
"Mabool - The Story Of The Three Sons Of Seven"
Century Media, 2005.

Prošlo je sedam gladnih godina od kada smo zadnji puta slušali Orphaned Land i "El Norra Alila" da bi nam se bogovi napokon smilovali i poslali "Mabool". Tematski, album je prepun simbolike, ovoga puta orijentiran na biblijsku priču o velikom potopu (hebrejski mabool = potop), tj. Noinoj arci iz Knjige Postanka, a "The Three Sons Of Seven" iz naslova su Zmija, Orao i Lav. Oni predstavljaju tri velike monoteističke religije (hint, hint: kršćanstvo, judaizam i islam) koje su Orphaned Land pokušali ujediniti glazbom. The seventh had seven descendants / The seventh was then devided into three / They were given their first symbols / They bore faces of animals / A Snake, an Eagle & the Lion. Na albumu je radilo više od trideset (brojkom: 30) gostujućih glazbenika, između kojih i cijeli orijentalni zbor, a pjesme su izvedene na šest (brojkom: 6) različitih jezika (engleski, arapski, latinski, hebrejski, itd), te se u svakoj može čuti par citata iz Biblije koje čita Kobi Farhi. Album otvara "Birth Of The Three (The Unification)" koja je savršena za uvodnu pjesmu, sa umirujućim početkom, dječji smijeh u pozadini, sve dok električna gitara ne razbije idilu, a atmosfera se počne zahuktavati sa divljim riffovima, uz pratnju zbora i moćnih growlova. Slijedi "Ocean Land (The Revelation)", potpuno drugi film - par sekundi tradicionalne istočnjačke melodije nasilno prekida distorzijom nabijeni riff koji potpuno preuzima kontrolu... I da, molim obratiti pozornost na zvuk lead gitare i prstolomije koje izvodi Yossi Sassi (btw, ne pokušavati kod kuće). "The Kiss Of Babylon (The Sins)" je totalno mračna, agresivna, eksplozivna pjesma sa krasno ukomponiranim zbornim dijelovima koji ostavljaju bez daha, kao i Avi Diamondovo uništavanje bubnjeva u stilu čiste progresive. Lijepi ženski vokal, koji pripada Shalomit Levi, na arapskom izvodi "A'salk" kao uvertiru u "Halo Dies (The Wrath Of God)". Tu su očito pokušali zvučati... hm... opako (?), ali im i nije uspjelo. Pretjerani melodijski ukrasi, naporni growl sa stereotipnim stihovima (sve nešto u stilu "rage of the Looooooooooooooord" *rolleys*)... Definitivno loš dojam. Jednostavnim, ali efektnim figurama na gitari započinje "A Call To Awake (The Quest)" - pjesma nabijena energijom da jednostavno... oh well, poslije nje osjećate se kao da možete promijeniti svijet :o))) Glazba postaje sve opuštenija i meditativnija i u tom raspoloženju protječe "Building The Ark", stvar blago ezoterične atmosfere koju su postigli tradicionalnom glazbenom podlogom čiji je temelj akustična gitara i udaraljke sa monumentalnim zbornim dionicama koje zvuče gotovo... hm... renesansno? Da. Grandiozna "Norra El Norra (Entering The Ark)" najavljuje "The Calm Before The Flood", prelijepu instrumentalku koju izvode klasična gitara i čelo uz zanimljive zvučne efekte. Album bi trebao doseći vrhunac naslovnom pjesmom "Mabool (The Flood)" i "The Storm Still Rages Inside", ali to baš i ne zvuči tako - te pjesme djeluju kao da su ih malo promiješali, podgrijali, izmiješali tri akorda, proderali se nešto i evo nam nečega što smo već i prije čuli. Hm... Fini rambling klasične gitare najavljuje "Rainbow (The Resurrection)" sa kojom gotovo da nailaze asocijacije na sunce, cvijeće i ljepotu ponovnog rođenja... yeah, baš u death metal stilu. Nevertheless, "Mabool" je svakako jedan od rijetkih albuma koji su doista jedinstveni; u njemu je postignut savršen koktel tradicionalnih melodija sa puno elektronike i raznih efekata, kombiniranih sa klasičnim instrumentima i mračnim growlovima. A što je najbitnije, sve skupa zvuči uvjerljivo. Ovim albumom Orphaned Land su definitivno dali novu dimenziju metal žanru kao takvom i ako se poslije netko usudi tvrditi da je death metal samo buka bez ikakva smisla i emocija sa nekakvim čudnim vrištanjem u pozadini, eh, taj sigurno ne bi skužio kvalitetan album niti da ga klepi po glavi :D Thumbs up! (alchemy_gothic) 

vrh stranice