17. stoljeæe

MARKO ANTUN DE DOMINIS

Ivica Martinović

Marko Antun de Dominis (1560-1624) oba je svoja prirodoznanstvena djela napisao kao magister matematike u padovanskoj isusovaèkoj gimnaziji oko 1590. godine, da bi ih dotjerao i objavio sa zakašnjenjem od dva desetljeæa kad je kao splitski nadbiskup nosio èasni naslov Primas Dalmatiae et Croatiae.

Potaknut Galileievim otkriæem dalekozora 1609. godine, objelodanio je Dominis svoju raspravu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride (O zrakama vida i svjetlosti u leæama i u dúgi), u kojoj je teorijski obrazlagao rad dalekozora i tumaèio pojavu dúge. Na temelju mnogobrojnih pokusa s leæama Dominis je stekao ispravnu, premda samo kvalitativnu predodžbu o lomu zrake svjetlosti te je prouèavao uvjete uz koje bi kombinacija leæâ djelovala kao Galileiev dalekozor. Eksperimentirajuæi sa staklenim kuglama ispunjenim vodom, ustanovio je da se svjetlost odbija i na unutrašnjoj stijenci kišne kapi i tako protumaèio nastanak unutarnjeg luka dúge. Tijekom 18. stoljeæa Dominisovo je tumaèenje dúge doživjelo mnoge prosudbe uglednih znanstvenika: od pretjeranih pohvala Isaaca Newtona i Christiana Wolffa do kritièkih ocjena Christiana Huygensa, Ruðera Boškoviæa i Josepha Priestleya. Poèetkom 19. stoljeæa priznanjima se pridružio i Goethe u svom djelu Zur Farbenlehre.

U djelu Euripus Dominis je protumaèio plimu i oseku uporabom transpolarne kružnice. To ga je tumaèenje ponukalo da sustavno izlaže razloge u prilog okruglosti Zemlje, te je Zemljinu plohu definirao kao plohu koja se na razini mirnoga mora proteže i kroz kopnene predjele. Uz to je predložio da se na globusu uvedu dva stalna bliska meridijana tako da »ako bi u istoènijem zapoèeo dan Poroðenja Gospodinova, u zapadnijem bi gotovo odmah zapoèeo dan Sv. Stjepana«.

Jedna nam dimenzija Dominisova znanstvenog rada ostaje zauvijek skrivena: na trgu Campo di Fiori 1624. godine zajedno su s njegovim smrtnim ostacima i portretom spaljeni i svi njegovi spisi.

Multimedijski obrađen velikan Marko Antun de Dominis, nalazi se u sklopu prezentacije "16 velikana hrvatskog prirodoslovlja"


POPIS KATALOŠKIH JEDINICA

NEPOZNATI SLIKAR, MARKO ANTUN DE DOMINIS, Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, DE RADIIS VISUS ET LUCIS IN VITRIS PERSPECTIVIS ET IRIDE TRACTATUS, Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, TUMAÈENJE DÚGE, Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, EURIPUS SEU DE FLUXU ET REFLUXU MARIS SENTENTIA, Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

MARKO ANTUN DE DOMINIS, SHEMA IZRAÈUNAVANJA UKUPNE ELEVACIJE MORA ZBOG DJELOVANJA SUNCA I MJESECA, Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

ISAAC NEWTON O DOMINISOVU TUMAÈENJU DÚGE, London, 1718. god., Zbirka Pozza-Sorgo, Dubrovnik

BILJEŠKA ANTONIJA GENOVESIJA O DOMINISOVU TUMAÈENJU DÚGE, Bassani (Apud Remondini), 1774. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

BOŠKOVIÆEVA OCJENA DOMINISOVA PRINOSA TUMAÈENJU DÚGE, Rim, 1747. god., Historijski arhiv, Dubrovnik

GOETHEOV PRIKAZ DOMINISOVE OPTIÈKE RASPRAVE DE RADIIS VISUS ET LUCIS, Stuttgart i Augsburg (J. G. Cotta'scher Verlag), 1858. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

JOHN BILL, MARKO ANTUN DE DOMINIS, London, 1617. god., Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

DETALJAN OPIS KATALOŠKIH JEDINICA

NEPOZNATI SLIKAR
MARKO ANTUN DE DOMINIS

portret

ulje na platnu, 75 cm 57 cm

Inv. br. 2476

Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Jedini Dominisov portret u mlaðoj dobi, drukèiji od onih koji Dominisa prikazuju kao nadbiskupa splitskoga. Slika u upisanu ovalu prikazuje lik Marka Antuna de Dominisa u mlaðoj dobi, bez biskupskih insignija, s biretom na glavi. Moglo bi se s velikom vjerojatnošæu zakljuèiti da je portret nastao u razdoblju 1596-1600. kad je Dominis obavljao službu administratora senjske biskupije a zbog koje je službe 1596. godine dobio otpusnicu iz isusovaèkog reda. Slika se, unatoè posmrtnom izopæenju ekleziologa Dominisa, èuvala u rapskoj obitelji Nimira dok je braæa Antun i Petar Nimiriæ nisu 1852. godine poklonili Narodnom muzeju u Zagrebu.

Lit.

  1. C. Fiskoviæ, Encyclopedia moderna, 2 (1967) 128-132.
  2. M. Schneider, Portreti 16-18. stoljeæa, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1982, str. 74-75.
  3. E. Pivèeviæ, Crkva u svijetu, 18 (1983) 178-192.
  4. K. Prijatelj, u: A. Mohorovièiæ (ur.), Rapski zbornik, JAZU, Rab, Skupština opæine Rab, 1987, str. 377-382.
  5. V. Tuðina Gamulin, u: Hrvatski biografski leksikon, knjiga 3, LZ, Zagreb, 1993, str. 494-499.



I.M.





MARKO ANTUN DE DOMINIS
DE RADIIS VISUS ET LUCIS IN VITRIS PERSPECTIVIS ET IRIDE TRACTATUS.

naslovnica djela

Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god.

80 stranica 8 + 78 + 1, Errata

Sign. II F-80-421

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

Radne bilješke za predavanja u isusovaèkoj padovanskoj gimnaziji oko 1590. godine Dominis je uoblièio u knjigu De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus (Rasprava o zrakama vida i svjetlosti u leæama i dúgi) nakon više od dva desetljeæa, potaknut Galileievim otkriæem dalekozora 1609. godine. Primas Dalmatiae et Croatiae, kako je glasio naslov kojim se Dominis mogao podièiti kao nadbiskup splitski, na prvorazrednu je znanstvenu vijest reagirao sa zavidnom žurnošæu, obodren željom svoga venecijanskog prijatelja Giovannija Bartolija da se pobrine oko izdavanja knjige. Dominisova je rasprava bila odobrena za tisak prije negoli je objelodanjeno znamenito Galileievo djelo Sidereus Nuncius, ali je, unatoè pišèevoj žurbi, ugledala svjetlo sa zakašnjenjem od gotovo dvije godine. Prema Bartolijevu svjedoèanstvu u predgovoru izdanja, Dominis je dopisao jedno ili najviše dva od ukupno 17 poglavlja koliko ih sadrži rasprava De radiis visus et lucis. Rasprava je imala dva glavna istraživaèka cilja: protumaèiti kako radi dalekozor i protumaèiti pojavu dúge. Na temelju mnogobrojnih pokusa s leæama Dominis je stekao ispravnu, premda samo kvalitativnu predodžbu o lomu zrake svjetlosti kad ulazi i izlazi iz leæe. Pritom se usredotoèio na pojam vidnoga kuta i prouèavao teorijske uvjete da bi kombinacija leæâ djelovala kao Galileiev dalekozor. Prvi se dio njegove rasprave nedvojbeno ubraja meðu prve znanstvene prinose teoriji dalekozora.

Lit.

  1. Z. Faj, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 23-32.
  2. A. Ziggelaar, Centaurus, 23 (1979) 21-50.
  3. A. Ziggelaar, Archivum Historicum Societatis Iesu, 49 (1980) 255-264.
  4. I. Martinoviæ, u: Isusovaèka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 77-97.
  5. Ž. Dadiæ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





MARKO ANTUN DE DOMINIS
TUMAÈENJE DÚGE

Uveæani faksimil

Venecija (Apud Thomam Baglionum), 1611. god.

dva nenumerirana crteža na str. 64, gornji koji prikazuje lom i odraz zrakâ na prozirnom okruglom tijelu DCG s dva izlazna snopa zrakâ GF, GN, GM i GI, GK, GL, te donji koji prikazuje svjetlosne snopove koji pod razlièitim kutovima izlaze iz kapljica P, Q, R, te kapljica B, C, D smještenih u kišnom zastoru.

Sign. R II F-80-421

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

Pristupajuæi pojavi dúge, Dominis se u svojoj raspravi De radiis visus et lucis suoèio s tumaèenjima koje su ponudili Aristotel, tumaèi Aristotelove Meteorologike Olimpiodor, Aleksandar Afrodizijski, Averoes i Albert Veliki, napose Poljak Witelo, napokon i renesansni tumaèi Alessandro Piccolomini, Cardano, Scaliger, da bi zatim opisao vlastitu istraživaèku metodologiju i njezine nalaze. U kratkom razdoblju svog magisterija u isusovaèkoj padovanskoj gimnaziji oko 1590. godine, ponesen i zadaæom da oèituje svoje predavaèke sposobnosti, Dominis je sustavno obavljao optièke pokuse uz pomoæ ureðaja koje je sam izradio, prije svega staklenih kugala ispunjenih vodom. Nakon ustrajna eksperimentiranja dospio je do svog izvornog doprinosa u tumaèenju dúge: sunèana se svjetlost odbija i na unutrašnjoj stijenci kišne kapi pa tako nastaje unutarnji luk dúge. Vlastito je obrazloženje zabilježio i na dva crteža. Na prvom je prikazan lom i odraz zraka na prozirnom okruglom tijelu DCG, a na drugom nastanak dúge na kišnom zastoru PE, pri èemu snopovi iz kapljica P, Q, R potjeèu iz unutarnjeg luka, a snopovi iz kapljica B, C, D iz vanjskog luka dúge.

Lit.

  1. C.B. Boyer, The rainbow from myth to mathematics, Dover, New York, 1959, str. 111-124.
  2. Lj. Bariæ, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 33-48.
  3. A. Ziggelaar, Centaurus, 23 (1979) 21-50.
  4. A. Ziggelaar, Archivum Historicum Societatis Iesu, 49 (1980) 255-264.
  5. Ž. Dadiæ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





MARKO ANTUN DE DOMINIS
EURIPUS SEU DE FLUXU ET REFLUXU MARIS SENTENTIA.

naslovnica djela

Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god.

80 stranica 8+72.

Sign. R II F-80-422

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

U djelu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia (Eurip ili mišljenje o plimi i oseci mora), što je objelodanjeno iste godine kad je zatvoren u Anðeosku tvrðavu, Dominis je raspravljao o problemu morskih mijena, problemu koji je zbog svoje povezanosti s oblikom Zemlje zadirao u srž peripatetièke slike svijeta. U svojim predavanjima u Padovi mladi je nastavnik protumaèio morske mijene s pomoæu superpozicije dvaju stošca morske vode koji se uzdižu zbog djelovanja Sunca i Mjeseca, ali je kasnije, za boravka u Engleskoj nakon promatranja morskih mijena na ušæu Temze, promijenio to stajalište kad su mu »uèeni muževi« postavili dvije poteškoæe, te je otada plimu i oseku mora tumaèio s pomoæu transpolarne kružnice. Ta ga je metodologija ponukala da se pozabavi oblikom Zemlje, te je Zemljinu plohu definirao kao plohu koja se na razini mirnoga mora proteže i kroz kopnene predjele. Dominis je prvi predložio da se na globusu uvedu dva stalna bliska meridijana tako da »ako bi u istoènijem zapoèeo dan Poroðenja Gospodinova, u zapadnijem bi gotovo odmah zapoèeo dan Sv. Stjepana« (str. 31). U ovom se spisu najèešæe suèeljavao s gledištima Otta Casmanna i Frane Petriæa.

Lit.

  1. Ž. Dadiæ, Rasprave i graða za povijest nauka, knjiga 2, JAZU, Zagreb, 1965, str. 87-143.
  2. Ž. Dadiæ, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 49-53.
  3. N. Èubraniæ, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 55-59.
  4. Ž. Dadiæ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





MARKO ANTUN DE DOMINIS
SHEMA IZRAÈUNAVANJA UKUPNE ELEVACIJE MORA ZBOG DJELOVANJA SUNCA I MJESECA

crtež

Rim (Apud Andream Phaeum), 1624. god.

uveæani faksimil crteža

Sign. R II F-80-422

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

Da bi protumaèio pojav plime i oseke, Dominis je u svom djelu Euripus seu de fluxu et refluxu maris sententia priložio shemu izraèunavanja ukupne elevacije mora zbog djelovanja Mjeseca i Sunca. Temeljne pojmove svoje metodologije uveo je ovako: pravac VX oznaèuje horizont zenitne toèke, pravac TZ oznaèuje meridijan mjesta i ujedno transpolarnu kružnicu, kružnica VTXZ oznaèuje ekvator ili bilo koju drugu dnevnu usporednicu. Tada je kružnicom BCDF prikazao zemaljski krug na razini morskoga dna, krugom FRGP plohu morske površine ako debljina morskoga elementa iznosi BF, kružnicom ISOQ krivulju koju u dnevnom kretanju opisuje vrh narasloga mora zbog djelovanja Sunca, kružnicom LdMb krivulju koju takoðer u dnevnom kretanju opisuje vrh narasloga mora zbog djelovanja Mjeseca. Trokuti PIR i POR prikazuju naraslinu (cumulus, tumor) mora zbog djelovanja Sunca na objema hemisferama, a trokuti PLR i PMR po istoj metodologiji prikazuju narasline mora zbog djelovanja Mjeseca.

Lit.

  1. Ž. Dadiæ, Rasprave i graða za povijest nauka, knjiga 2, JAZU, Zagreb, 1965, str. 87-143.
  2. Ž. Dadiæ, u: Ž, Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 49-53.
  3. Ž. Dadiæ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





ISAAC NEWTON O DOMINISOVU TUMAÈENJU DÚGE

knjiga

London (Printed for W. and J. Innys, Printers to the Royal Society, at the Prince's-Arms in St. Paul's Church-Yard), 1718. god.

80 stranica 382, Tab. V+IV+II+I. (Knjiga otvorena na str. 147 s glasovitim Newtonovim navodom o Dominisu, uz raširenu tabelu »Book. Part II. Plate IV.« s fig. 14 i 15 koje prikazuju lom sunèane zrake na kišnoj kapi i nastanak obaju lukova dúge.)

Sign. R 18-1

Zbirka Pozza-Sorgo, Dubrovnik

U svom znamenitom djelu Optics: or, a treatise of the reflections, refractions, inflections and colours of light (1704) Isaac Newton je dvaput spomenuo Dominisovo tumaèenje dúge, oba puta u stavku »Prop. IX. Prob. IV. By the discovered Properties of Light to explain the Colours of the Rain-bow.« u kojem je dokazao nastanak dúginih boja s pomoæu svojstava svjetlosti. Newtonov glasoviti navod o Dominisu glasi: »Zato sada postoji suglasnost da ovaj luk = dúga nastaje lomom sunèane svjetlosti na kapima kiše što pada. Ovo su razumjeli neki od starih, a od novijih to je potpunije otkrio i protumaèio glasoviti Antun de Dominis, nadbiskup splitski, u svojoj knjizi De Radiis Visûs & Lucis, koju je objavio njegov prijatelj Bartoli u Veneciji 1611. godine, a bila je napisana prije više od dvadeset godina. On ondje uèi kako unutrašnji luk nastaje na okruglim kišnim kapima s dva loma sunèane svjetlosti i jednim odrazom izmeðu njih, a vanjski luk s dva loma i s dvije vrste odraza izmeðu njih na svakoj vodenoj kapi, te svoja tumaèenja dokazuje pokusima koje je obavio sa staklenom posudom ispunjenom vodom i sa staklenim kuglama ispunjenim vodom i postavljenim na Sunce da bi postigao da se boje dvaju lukova pojave na njima. Isto je tumaèenje slijedio Descartes u svojim Météores, te ga poboljšao za vanjski luk.« Pri kraju dokaza Newton je još jednom predstavio Dominisa kao eksperimentatora: »Ovo tumaèenje dúge nadalje je potvrðeno poznatim pokusom (koji su napravili Antun de Dominis i Descartes) kad se bilo gdje na sunèanoj svjetlosti objesi staklena kugla ispunjena vodom i u takvu postavu uoèi da zrake koje idu od kugle prema oku sa sunèanim zrakama mogu zatvarati kut bilo od 42 bilo od 50 stupnjeva.« Nakon temeljitih prouka Newtonovih stajališta povjesnièari znanosti zakljuèili su da je Newton pretjerao opisujuæi Dominisove zasluge, a Descartesove je umanjio. Naime, Dominis u svom djelu nije protumaèio nastanak vanjskog luka dúge, a Descartes jest.

Lit.

  1. C.B. Boyer, The rainbow from myth to mathematics, Dover, New York, 1959, str. 111-124.
  2. Lj. Bariæ, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 33-48.
  3. Z. Faj, u: A, Mohorovièiæ (ur.), Rapski zbornik, JAZU/Skupština opæine Rab, Rab, 1987, str. 359-364.
  4. I. Martinoviæ, u: Isusovaèka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 77-97.
  5. Ž. Dadiæ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





BILJEŠKA ANTONIJA GENOVESIJA O DOMINISOVU TUMAÈENJU DÚGE

knjiga

Bassani (Apud Remondini), 1774. god.

80 stranica 356, Tab. XVI + IV Tabulae Astronomiae + I Tabula Additionum. (Knjiga otvorena na str. 205, uz raširenu tabelu »Tomi II. Tab XVI.« na kojoj crteži 1-4 prikazuju lom zrake na kišnoj kapi kao i oba dúgina luka, i to onako kako ih je veæ Newton prikazao u Optics.)

Sign. 41.434 Sv. 2

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

Prireðujuæi mletaèko izdanje udžbenika Elementa Physicae conscripta in usus academicos (Osnove fizike) nizozemskog fizièara Pietera van Musschenbroeka, Antonio je Genovesi uz poglavlje De meteoris aqueis pridodao povijesnu bilješku o Dominisovu tumaèenju dúge: »Uzrok dúginim bojâma prvi je potpunije otkrio i opširnije razjasnio Antun de Dominis, nadbiskup splitski, u svojoj knjizi De radiis visus, & lucis, koju je napisao prije više od dvadeset godina, a objelodanio ju je njegov prijatelj Bartoli u Veneciji 1611. godine. U toj pak knjizi uèeni je muž pokazao kako unutarnji luk nastaje dvama lomovima sunèanih zraka na okruglim kišnim kapima kad se izmeðu ta dva loma dogodi jedan odraz, a vanjski luk nastaje dvama lomovima na sliènim kišnim kapima kad se izmeðu lomova umetnu dva odraza. Svoj razlog u tumaèenju potvrdio je pokusima sa staklenim kuglama koje je ispunio vodom i postavio na Sunce.« (prijevod s latinskoga Ivica Martinoviæ). Dok je Musschenbroek iz svog udžbenika izostavio raspravu o izraèunavanju kuteva pod kojima se lome zrake i uputio samo na Clarka, Newtona i Smitha, u izdanjima Musschenbroekova udžbenika koja je u Italiji priredio Genovesi, nadahnut svojim zamislima o reformi školskoga sustava, redovito se pojavljivala bilješka koja je oèigledno slijedila Newtonovu pohvalu Dominisa iz Optics (1704).

Lit.

  1. I. Martinoviæ, Genovesijeva bilješka o Dominisovu tumaèenju dúge u Musschenbroekovu udžbeniku, u tisku.



I.M.





BOŠKOVIÆEVA OCJENA DOMINISOVA PRINOSA TUMAÈENJU DÚGE

naslovnica

Rim (Ex Typographia Palladis/Excudebant Nicoalus et Marcus Palearini), 1747. god.

80 stranica 127; Tab. I. pag. 48, figg. 1-16; Tab 2. pag. 228 = 128 (Boškoviæeve bilješke Notae in Iridem, na str. 19-48, nn. 1-40, Tab. I., figg. 1-16.)

Naslovnica, uz raširenu Tab. I. koja u fig. 10 preuzima crtež o nastanku dúge iz Newtonove Optics, a u fig. 16 crtež o nastanku dúge iz Dominisove optièke rasprave De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus.

Sign. R 559a

Historijski arhiv, Dubrovnik

Na poèetku akademske godine 1729/1730. u Rimskom kolegiju Boškoviæev profesor iz fizike Carlo Noceti (Carlus Nocetus) recitirao je svoju poemu Iris, a naknadno joj je, prigodom njezina ponovnog objavljivanja 1747. godine, Ruðer Boškoviæ pridodao bilješke prirodoznanstvenog i povijesnog znaèaja. Najopširniju bilješku uz pjesmu »Iris« Carla Nocetija, onu pod brojem 26 na str. 39-45, Boškoviæ je posvetio povijesnom istraživanju je li Descartes svoje tumaèenje dúge preuzeo od Dominisa. Prvo je u cijelosti prenio glasoviti Newtonov navod o Dominisu, te ustanovio da je Christian Wolff u svojem djelu Lexicon Mathematicum (1716) zastupao gledište da je Descartes prepisao Dominisa. Zatim je tragao za izdanjem Dominisove rasprave De radiis visus et lucis po rimskim knjižnicama i pronašao samo dva primjerka, te zbog rijetkosti izdanja u svoju bilješku uvrstio èetiri kljuèna navoda iz Dominisova djela koja su ga uvjerila da Dominis nije poznavao put zrake u unutrašnjosti kišne kapi, napose nije poznavao da se zraka može dva puta odbiti na unutrašnjoj stijenci kapi. A upravo je to Descartes prvi ustanovio i obrazložio. Boškoviæ je Dominisu jedino priznao da je ispravno protumaèio kružni luk dúge i da se u svojim optièkim istraživanjima poslužio staklenim posudama ispunjenim vodom. U povijesnom istraživanju o Dominisovu i Descartesovu znanstvenom doprinosu Boškoviæ se iskazao kao temeljit prouèavatelj i strog sudac.

Lit.

  1. Ž. Markoviæ, Ruðe Boškoviæ, dio prvi, JAZU, Zagreb, 1968, str. 205-211.
  2. Lj. Bariæ, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i zannstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 33-48.
  3. I. Martinoviæ, u Isusovaèka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 275-289.
  4. I. Martinoviæ, Ruðer Boškoviæ (1711-1787), Croatian PEN Centre & Most/The Bridge, Zagreb, 1993, str. 22.
  5. Ž. Dadiæ, Hrvati i egzaktne znanosti u osvitu novovjekovlja, Naprijed, Zagreb, 1994, str. 135-154.



I.M.





GOETHEOV PRIKAZ DOMINISOVE OPTIÈKE RASPRAVE DE RADIIS VISUS ET LUCIS

knjiga

Stuttgart i Augsburg (J. G. Cotta'scher Verlag), 1858. god.

80 stranica 460 (Knjiga otvorena na poèetak poglavlja o Dominisu, str. 141)

Sign. 16.859 Sv. 39

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

Spis Zur Farbenlehre, u kojem je Goethe izložio oštroj ali neutemeljenoj kritici Newtonovo remek-djelo Opticks (1704), sadržavao je i opsežnu povijest optike do poèetka 19. stoljeæa, a u sklopu razvoja optike u 17. stoljeæu u poglavlju pod naslovom »Antonius de Dominis, umgekommen 1624.« prikazani su dometi Dominisove rasprave De radiis visus et lucis. U prvoj reèenici tog prikaza Goethe je izrekao svoju opæu ocjenu: »Ovim je djelom nevelika opsega Antun de Dominis postao èuvenim meðu istraživaèima prirode, i to s pravom: tà tu se prepoznaje rad obaviještena èovjeka, dobro upuæena u matematiku i fiziku, štoviše iskonskog motritelja.« Iduæi od prvog do osamnaestog poglavlja Dominisove rasprave, Goethe se osobito zadržao na treæem poglavlju, dapaèe u svoj je prikaz uvrstio tri opširna navoda iz treæeg poglavlja gdje je rijeè o bojama koje nastaju nakon loma svjetlosti. Po Goetheovu uvjerenju »Descartes je svoje jednostavnije crteže djelomice preuzeo od Dominisa, a djelomice izradio prema Dominisu«, premda je glavni Dominisov crtež »nespretnošæu drvoresca u svojim glavnim toèkama postao nejasnim i vjerojatno zato neuporabivim za pišèeve sljedbenike«. Glede Dominisova tumaèenja dúge Goethe zakljuèuje: »Èini se, dakle, da se Dominis ovdje pri tumaèenju vanjskog luka približuje Aristotelu, kao što se pri tumaèenju boja na prvom dúginu luku približio Albertu Velikom i Cardanu.« Prilog »Chronologie der Entstehung Goethe'scher Schriften.« (Bd. 40, str. 529-544, na str. 538-539) u izdanju Sabranih djela (Goethe's sämmtliche Werke in vierzig Bänden), 1858. godine bilježi da je taj najbolji Goetheov prirodoznanstveni spis nastao u razdoblju 1809-1810, a prvo je izdanje objavljeno 1810. godine u Tübingenu (odlomke iz Goetheova spisa s njemaèkoga preveo Ivica Martinoviæ).

Lit.

  1. E. Gelcich, Marc' Antonio de Dominis e la teoria dell'iride, Biblioteka za povijest dalmatinsku, knjiga 4., upravljena od J. Gelèiæ, Tiskarnica Joza Flori, Dubrovnik, 1882-1883, str. 11-15.
  2. V. Bajsiæ, u: Ž. Dadiæ (ur.), Zbornik radova o Marku Antunu Dominisu i znanstvenoj prošlosti otoka Raba, Skupština opæine Rab i Zavod za povijest znanosti JAZU, Zagreb, 1976, str. 61-71.
  3. Z. Faj, u: A. Mohorovièiæ (ur.), Rapski zbornik, JAZU/Skupština opæine Rab, Rab, 1987, str. 359-364.
  4. W. Riedel, u: F. Volpi, J. Nida-Rümelin (ur.), Lexikon der philosophischen Werke, Alfred Kröner Verlag, Stuttgard, 1988, str. 827-828.
  5. I. Martinoviæ, u: Isusovaèka baština u Hrvata, katalog izložbe, MGC, Zagreb, 1992, str. 77-97.



I.M.





JOHN BILL
MARKO ANTUN DE DOMINIS

bakrorez u knjizi

London (Ex Officina Nortoniana/Apud Io. Billium), 1617. god.

ploèa 288 189 mm, prikaz 240 183 mm

Sign. II F-40-65a

Nacionalna i sveuèilišna biblioteka, Zagreb

Potpis bakroresca nalazi se u donjem desnom kutu ploèe: »Ioannes Bill excud. ebat«. Natpis na plohi stupa u gornjem lijevom kutu prikaza: »Aetat. is 57 / Anno 1617« Natpis ispod prikaza: »M. ANT. DE DOMINIS COM. PAL. ARCHIEP. SPALAT. DALM. ET CROAT. PRIMAS.« Ispod natpisa dva su epigrama. Na lijevoj je strani epigram koji Dominisa predstavlja kao borca za istinu, a kao vjerodostojne autoritete navodi »Pismo, oce, sabore«, ne i crkveno Uèiteljstvo. Na desnoj je strani epigram koji kao da prorièe njegov tragièni završetak zbog zalaganja za »episkopat, Crkvu, Krista i vjeru.

Billov portret, smješten na sam poèetak prvoga sveska Dominisova djela o ustroju Crkve, prikazuje Marka Antuna de Dominisa, splitskog nadbiskupa i primasa Dalmacije i Hrvatske, kako u biskupskoj odjeæi sjedi za stolom i gušèjim perom piše desetu knjigu svoga glavnog teološkog djela De Republica Ecclesiastica libri X. Pri likovnom oblikovanju mnoge su važne pojedinosti naglasile da je Dominis obaviješten i akribièan teološki pisac. Knjiga koja se nalazi uz njegov stol, a na njoj je napisano »BIB / LIA«, svjedoèi da se pri pisanju nadahnjuje Svetim pismom, a knjiga rastvorena pred njim na stolnom stalku na kojoj je napisano »CYPR / IAN« upuæuje da se u razumijevanju biskupskog zbora nadahnjuje Ciprijanom. Na ravnoj plohi u desnoj gornjoj èetvrtini prikaza naslagano je prvih devet, oèigledno veæ dovršenih knjiga Dominisove ekleziologije, a na polici povrh njih nalaze se i knjige drugih crkvenih otaca Bazilija, Ambrozija, Jeronima i Augustina koje su mu dosad poslužile za brušenje vlastitih eklezioloških stajališta. Tako je Bill stvorio predložak koji je u kasnijim prilikama poslužio mnogim drugim grafièarima, napose u protestantskim krajevima nakon spaljivanja Dominisova leša na Campo di Fiori, i bio objavljen uz epigrame antipapinskog nadahnuæa. Tri imena valja svakako izdvojiti: Michael van Mierevelt, Renols Elstracke i William Skelton, pri èemu se Skelton u oblikovanju Dominisova stasa posve udaljio od Billa. Uz Billov je portret bilo napisano da je Dominis »primas Dalmacije i Hrvatske«, dok je na potonjim grafièkim listovima ta oznaka izostavljena.

Lit.

  1. C. Fiskoviæ, Encyclopaedia moderna, 2 (1967) 128-132.
  2. M. Schneider, Portreti 16.-18. stoljeæa, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 1982, str. 74-75.
  3. K. Prijatelj, u: A. Mohorovièiæ (ur.), Rapski zbornik, JAZU/Skupština opæine Rab, Rab, 1987, str. 377-382.



I.M.