|
16. VELIKANA HRVATSKOG PRIRODOSLOVLJA
Nenad Trinajstiæ
Hrvatski velikani, ovdje navedeni, svjedoèe
o znanstvenoj tradiciji u Hrvata, koja seže u 12. stoljeæe.
Neki od hrvatskih velikana dali su takove doprinose znanosti da
njihova dostignuæa pretstavljaju nove etape u razvoju znanosti.
To su prije svih Herman Dalmatin (u 12. stoljeæu), Franjo
Petriæ (u 16. stoljeæu), Josip Rugjer Boškoviæ
(u 18. stoljeæu) i Andrija Mohorovièiæ (u 20.
stoljeæu). Hrvatski znanstvenici i ovi najveæi, kao
i oni manje znani, pridonosili su razvoju europske i svjetske
znanosti, ali vrlo èesto nisu bili identificirani kao Hrvati.
Tako npr. Boškoviæa, najveæeg hrvatskog znanstvenika,
svojataju mnogi narodi. Tomu je uzrok što su mnogi hrvatski
znanstvenici školovani izvan domovine i što su djelovali
u stranim znanstvenim središtima. Od ovdje navedenih 16 velikana
hrvatske znanstvene misli samo su otac i sin Mohorovièiæ,
Andrija i Stjepan, Spriridion Brusina, te Dragutin Gorjanoviæ-Kramberger
djelovali èitav životni vijek u domovini.
Životi i djela navedenih hrvatskih velikana
pokazuju da je Hrvatska bila domovinom znanstvenika gotovo od
dolaska naših praotaca na tlo domovine do naših dana,
ali da nije uvijek bila i domovina znanosti. Ona je zemlja domovina
znanosti koja osigurava sve potrebite uvjete za djelovanje znanstvenika
i mnogi su naši znanstvenici odlazili u one zemlje koje su
u pojedinom povjesnom razdoblju bile domovine znanosti. Neki su
odlazili uiz domovine, jer u njoj nije bilo razumijevanja za njihove
ideje ili im je èak prijetila životna opasnost. Drugi
nisu mogli ostvariti svoje ideje u maloj, siromašnoj i potlaèenoj
zemlji, pa su je morali napustiti ukoliko su željeli realizirati
svoje zamisli. Treæi su jednostavno bili tako ambiociozni
da ih domaæa sredina nije mogla zadovoljiti. Meðutim,
svima je domovina ostala u srcu i misao na nju im je omoguæivala
da prebrode sve teškoæe koje im je nametao tuði
svijet. Oni malobrojni koji su ostali u domovini ne samo da nisu
èesto bili priznavani, nego ih se je èak i onemoguæivalo
u njihovom radu. Ekstreman je u tom smislu sluèaj Stjepana
Mohorovièiæa, koji je po mnogima najvažniji
hrvatski fizièar u 20. stoljeæu. Ukratko sudbina
nije bila naklonjena hrvatskim znanstvenicima ni u domovini ni
u svijetu. No, oni su uprkos nevoljama svih vrsta neumorno stvarali
i utjecali na to da se svijet mijenja na bolje, a to je ilustrirano
u onome što slijedi.
|