Jedan mladi perspektivni budući intelektualac iz 1. razreda koji je prva generacija u skorašnjem polaganju državne mature na nastavi informatike izjavljuje: "Von Neumann se bavio proizvodnjom procesora...".  To  tako lijepo zvuči kao da je imao svoj obiteljski obrt. Ono, kao da je njegov prvi susjed proizvodio svijeće i plastične krizanteme i Sesvete su mu bile najbolji dio godine, a von Neumann je u šupi u dvorištu na štanc-mašini proizvodio procesore. No, istina je ipak malo drugačija.
John von Neumann bio je genijalan matematičar porijeklom iz Madžarske (rođen u Budimpešti 1903. kao Janos). Uz više matematičkih otkrića do kojih je došao smatraju ga i tvorcem matematičkog okvira kvantne mehanika. Osim toga jedan je od osnivača teorije igara. U informatici ga spominjemo jer je 1945. objavio svoje viđenje rada elektroničkog računala. Pojednostavljeno bi to izgledalo otprilike ovako: podaci i instrukcije (programi) preko ulaznih jedinica dolaze u memoriju računala. Upravljačka jedinica čita instrukcije iz memorije i na temelju njih upravlja ostalim dijelovima računala. Između ostalog dostavlja podatke iz memorije aritmetičko-logičkoj jedinici na obradu, govori joj što treba učiniti s podacima i što s rezultatima obrade. Obrađeni podaci se opet preko memorije šalju na izlazne jedinice.
Ovakva shema rada računala zapravo vrijedi i danas za moderna računala. Ako se malo prisjetimo gradiva o razvoju naprava za računanje vidjeti ćemo da je na istom principu radio i analitički stroj Charlesa  Babbagea. Analitički stroj imao je ulazni uređaj,  memoriju, centralnu jedinicu, program na bušenim karticama i izlazni uređaj. Na ideju o analitičkom stroju Babbage je došao davne 1833. godine, a 150 godina poslije jedan maturant (ja) je imao maturalni rad "Računske operacije s matricama" koji je rađen u programskom jeziku Fortran i bio je na bušenim karticama.
John von Neumann umro je 1957. u Washingtonu. Dvije godine nakon njegove smrti pojavila se ideja o integriranim krugovima u tvrtkama Texas Instruments i Fairchild, a prve procesorske jedinice na jednom komadu silicija (oko 2250 elektroničkih elemenata) proizvode se u Intelu 1973. godine. Prema tome, John von Neumann se nije mogao baviti proizvodnjom procesora.

Jedna buduća intelektualka iz prvog razreda gimnazije usmeno odgovara i nešt' joj baš ne ide pitanje o vrstama obrade podataka prema načinima obrade. Profesor joj pokušava pomoći: "Pa što su ljudi prvo koristili za obradu?"
Ona sva sretna odgovara: "Prvo nisu imali ništa, a onda je neki čovjek izumio ono lupanje."
U cijelom razredu se vidio jedan veliki upitnik iznad glava. Kroz daljnji razgovor nadošli smo na to da je ono "lupanje" zapravo morseova abeceda. Inače, načini obrade podataka usko su vezani s dostupnim sredstvima.
Najobičnija je ručna obrada, a pomagala su kroz povijest razvijala slijedom: abak, papir, guščje pero, drvorez, tablica množenja, logaritmi, logaritamske tablice, logaritmar i indigo papir.
Brža, pouzdanija i učinkovitija bila je mehanička obrada podataka. Razvoj je počeo sa strojem za zbrajanje i oduzimanje velikih brojeva koji je napravi Blaise Pascal. S množenjem i dijeljenjem ga je dogradio Wilhelma Gottfried Leibniz. Zatim je napravljen pisaći stroj, vizualni telegraf, te diferencijalni i analitički stroj Charlesa Babbagea.
Da ne bi ljudi morali pokretati mehaničke strojeve (samo lijenost dovodi do napretka) dodani su im električne i elektromehaničke komponente. Tako je nastala elektromehanička obrada podataka. Što je dovelo do toga? Jacquard je pomoću bušene kartice upravljao tkalačkim stanom, Faraday je proizveo elektricitet, Morse napravio prvu telegrafsku liniju (to je ono famozno "lupanje"), Bell je izumio telefon, Tesla elektronički logički sklop, a za vrijeme II. svjetskog rata nastaju i računala temeljena na elektromagnetskim relejima.
Budućnost je počela 1946. kada je objavljeno postojanje elektroničkog računala. Danas je smiješno govoriti o nekoj drugoj vrsti obrade podataka osim o elektroničkoj.

Jednom prilikom profesorica zada učenicima jednog četvrtog razreda za domaću zadaću pronaći podatke o Prelogu i Ružički. Profesorica na idućem satu nije pregledala zadaću i učenici pomisliše da su se ovaj puta provukli. I kada su se najmanje nadali pojave se ta pitanja u testu iz kemije... Hm, neki učenici kada nešto ne znaju jednostavno ništa ne napišu, a neki improviziraju po metodi APP (ako prođe, prođe).
Evo dva vrlo zanimljiva odgovora, odnosno što maturanti misle tko je Ružička.

Lavoslav Ružička rođen je 1887. u Vukovaru. Gimnaziju je završio u Osijeku, a Višu tehničku školu u Karlsruheu u Njemačkoj, gdje je i doktorirao. U potrazi za stalnim poslom radio je u Karlsruheu, Zürichu, Ženevi i Utrechtu. Pri tome se bavi insekticidima i mirisima. U Zürich se vratio 1929. godine. Radio je između ostaloga i na steroidima, a za sintezu seksualnih hormona dobio je 1939. godine Nobelovu nagradu. Zanimljivo je da je 1941. u njegov laboratorij u Zürich iz Zagreba došao raditi Vladimir Prelog. Prelog je rođen 1906. u Sarajevu, završio je istu gimnaziju u Osijeku kao i Ružička, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1975. Lavoslav Ružička bio je ljubitelj nizozemskog slikarstva. Značajnu zbirku slika nizozemskih majstora kupio je novcem od patenta za zaštitu sinteze steroidnih hormona. Umro je 1976. u Švicarskoj u 89. godini života.